Promatrala sam Isusa koji je bio sa svojim učenicima u Getsemanskom vrtu. U dubokoj tuzi zatražio je od njih da bdiju i mole se da ne bi pali u kušnju. Znao je da će njihova vjera biti iskušana, da će njihove nade potonuti, a sve ono što će im trebati jest snaga koju mogu zadobiti iskrenim bdjenjem i žarkom molitvom. Glasnim povicima i ridanjem, Isus se molio: “Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!” (Luka 22,42) Pateći, Božji Sin se molio. Velike kaplje krvi kapale su niz Njegovo lice i padale na tlo. Anđeli su, svjedočeći prizoru, lebdjeli nad mjestom, ali je samo jednome bilo dopušteno da priđe i osnažuje Božjeg Sina u Njegovoj muci. Nebo se nije radovalo. Anđeli su skinuli svoje krune i odložili svoje harfe i s najvećom pozornošću u tišini promatrali Isusa. Željeli su okružiti Božjeg Sina, ali im njihov zapovjednik to nije dopustio, da ne bi, promatrajući Njegovu izdaju, odlučili da Ga oslobode. Plan je načinjen i on se mora ispuniti. PO 156.3
Nakon molitve, Isus je prišao svojim učenicima, ali oni su spavali. U tom strašnom času čak ni Njegovi učenici nisu suosjećali s Njim niti su se za Njega molili. Petar, koji je kratko prije toga bio tako revan, čvrsto je zaspao. Isus ga je podsjetio na njegove izjave i rekao mu: “Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?” (Matej 26,40) Božji Sin se triput molio u velikoj patnji. PO 157.1