(Ovo poglavlje zasnovano je na 1. Mojsijevoj 4,1 -15)
Kajin i Avelj, Adamovi sinovi, imali su različite karaktere. Aveljevo srce je bilo odano Bogu; on je uviđao da je Stvoritelj pravedan i milostiv u svom postupanju prema grešnom ljudskom rodu i zahvalno je prihvatao nadu u otkupljenje. Kajin je gajio buntovnička osjećanja, gunđao je protiv Boga zbog prokletstva izrečenog Zemlji i ljudskom rodu poslije Adamovog grijeha. Dozvoljavao je svojim mislima da teku istim smjerom koji je sotonu doveo do pada - popuštao je želji za samouzdizanjem i sumnjao u Božju pravednost i božanski autoritet. SPP 51.1
Oba brata su bila iskušana, kao i Adam prije njih, da se vidi hoće li vjerovati i hoće li slušati Božju riječ. Bile su im otkrivene mjere za spasenje čovjeka i pokazan sistem žrtava, koji je Bog uspostavio. Znali su da svojim žrtvama treba da izraze vjeru u Spasitelja koga su žrtve predstavljale i istovremeno priznaju da im bez Njega nema oproštenja; znali su da će takvim prihvatanjem božanskog plana otkupljenja pružiti dokaz da su poslušni Božjoj volji. Bez prolivanja krvi nema oproštenja grijeha; trebalo je zato da svoju vjeru u Hristovu krv kao u obećano sredstvo pomirenja pokažu prinoseći prvence iz stada. Osim toga, trebalo je da prvine zemaljskih plodova prinesu Gospodu kao svoju zahvalnu žrtvu. SPP 51.2
Oba brata podigla su slične oltare i svaki od njih je donio i svoj dar. Avelj je prinio žrtvu iz stada, u skladu s Gospodnjim nalozima. »I Gospod pogleda na Avelja i na njegov prinos.” Vatra je sjevnula sa neba i spalila žrtvu. Kajin, međutim, zanemarujući Gospodnju neposrednu i izričitu naredbu, prinio je na žrtvu samo zemaljske plodove. Zato nije stigao nikakav znak sa Neba da je njegova žrtva prihvaćena. Avelj je usrdno molio brata da izađe pred Gospoda na propisani način, ali su njegove molbe učinile da Kajin samo još odlučnije krene putem koji je izabrao. Kao starijem, bilo mu je ispod časti da primi savjet mlađeg brata, pa ga je prezreo. SPP 51.3
Kajin je izašao pred Boga gunđajući, sumnjajući u obećanu žrtvu i u neophodnost prinošenja žrtava. Svojim darom nije izražavao pokajanje za grijeh. Smatrao je, kao i mnogi danas, da bi pokazao slabost kada bi strogo slijedio put koji je Bog obilježio, kada bi se za spasenje potpuno oslonio na djelo pomirenja obećanog Spasitelja. Odlučio je da se osloni na sebe, da se pojavi pred Bogom sa svojim zaslugama. Nije želio da donese jagnje, da njegovu krv pomiješa sa svojim prinosom, već da prinese svoje plodove, proizvode svoga rada! On je prinio svoju žrtvu kao da čini uslugu Bogu, očekujući da time izazove Božje odobravanje. Kajin je poslušao i podigao oltar, poslušao je i donieo žrtvu; ali je pokazao samo djelimičnu poslušnost. Nedostajao je najvažniji dio, priznanje da mu je neophodan Otkupitelj. SPP 51.4
Što se tiče rođenja i vjerskog vaspitanja, braća su bila ravnopravna. Obojica su bili grešnici i obojica su priznavali da Bog ima pravo na poštovanje i obožavanje. Sudeći prema spoljašnjosti, do određene granice, njihova religija je bila ista, ali, prelaženjem preko te granice pojavila se velika razlika među njima. SPP 52.1
»Vjerom prinese Avelj Bogu veću žrtvu nego Kajin.« (Jevrejima 11,4) Avelj js shvatio velika načela otkupljenja. Sebe je smatrao grešnikom i uviđao da grijeh i kazna za grijeh, smrt, stoje između njegove duše i zajedništva s Bogom. Prinio je zaklanu žrtvu, žrtvovani život, i na taj način priznao zahtjeve prekršenog Zakona. U prolivenoj krvi gledao je buduću Žrtvu, Hrista, koji će umrijeti na krstu na Golgoti, i oslanjajući se na pomirenje koje će tako biti osigurano, dobio je svjedočanstvo da se opravdao pred Bogom, da je njegova žrtva prihvaćena. SPP 52.2
Kajin je imao istu priliku da sazna i prihvati iste istine koje je prihvatio Avelj. On nije pao kao žrtva neke samovoljne namjere. Jedan brat nije bio izabran da bude prihvaćen pred Bogom, a drugi da bude odbačen. Avelj je izabrao vjeru i poslušnost; Kajin, nevjerstvo i pobunu. U tome je suština svega. SPP 52.3
Kajin i Avelj predstavljaju dvije vrste ljudi koje će postojati na svijetu sve do kraja vremena. Jedna vrsta prihvata zasluge Žrtve koja je prinesena za grijeh; druga se drsko oslanja na svoje zasluge; njihova žrtva ne traži božansko posredovanje i zato nije u stanju da čovjeku osigura Božju naklonost. Samo Isusovim zaslugama naši prestupi mogu da budu oprošteni. Oni koji ne osjećaju nikakve potrebe za Hristovom krvlju, koji misle da bez božanske milosti svo jim djelima mogu osigurati božansko odobravalje, čine istu grešku koju je učinio Kajin. Ako ne budu prihvatili krv očišćenja, naći će se pod prokletstvom. Nema nijednog drugog načina da se oslobode okova grijeha. SPP 52.4
Najveći dio svijeta predstavlja vjernike koji slijede Kajinov primer, jer su skoro sve lažne religije utemeljene na istom načelu - da se čovjek može osloniti na svoje napore i tako zadobiti spasenje. Neki tvrde da ljudskom rodu i nije potrebno spasenje, već razvoj - da je on u stanju da sam sebe oplemeni, uzdigne i obnovi. I kao što je Kajin namjeravao da stekne božansku naklonost prinosom kojem je nedostajala krv žrtve i takvi pokušavaju da omoguće čovječanstvu da zadovolji božanska mjerila nezavisno od djela pomirenja. Kajinov primjer pokazuje kakve moraju da budu posljedice, šta čovjek postaje bez Hrista. Ljudski rod nema snage da sam sebe obnovi. On ne teži da se uzdigne, da se poveže s onim što je božansko, već da se sunovrati, da se poveže sa onim što je sotonsko. Hristos je naša jedina nada. »Jer nema drugoga imena pod nebom, danoga ljudima, kojim bismo se mi mogli spasiti!« (Dela 4,12) SPP 53.1
Istinska vjera, koja se potpuno oslanja na Hrista, dokazuje se odanošću svim Božjim zahtjevima. Od Adamovih dana pa sve do današnjeg vremena vođena je velika borba za odanost Božjem zakonu. Uvijek je bilo onih koji su prisvajali pravo na Božju naklonost iako su kršili neku od Njegovih zapovijesti. Biblija, međutim, izjavljuje da se vjera usavršava djelima i da je vjera bez djela mrtva (Jakov 2,22.17). Onaj ko tvrdi da poznaje Boga, »a zapovijesti njegove ne drži, laža je i u njemu istine nema”. (1. Jovanova 2,4) SPP 53.2
Kada je Kajin uvidio da je njegova žrtva odbačena, naljutio se na Gospoda i na Avelja; razgnjevio se na Boga što nije prihvatio ljudsku zamjenu umjesto žrtve koju je odredio, naljutio se na brata što je izabrao da bude poslušan Bogu, umjesto da mu se pridruži u pobuni protiv Njega. Iako Kajin nije poštovao božansku zapovijest, Bog ga nije ostavio, već je odlučio da razlozima odvrati čovjeka koji se pokazao toliko nerazumnim. I Gospod reče Kajinu: »Što se ljutiš? Što ti se lice promijenilo?« Preko anđeoskog vjesnika bilo je izrečeno božansko upozorenje: »Nećeš li biti mio kada dobro činiš? A kada ne činiš dobro, grijeh je na vratima.« Izbor je bio prepušten Kajinu. Ako se bude oslonio na zasluge obećanog Spasitelja, ako bude poslušao Božje zahtjeve, uživaće Njegovu naklonost. Ali, ako bude uporno istrajavao u nevjerovanju i prestupu, neće imati prava da se žali što ga je Gospod odbacio. SPP 53.3
Umjesto da prizna svoj grijeh, Kajin je nastavio da se žali na Božju nepravednost i da zavidi i mrzi Avelja. Ljutito je prigovarao svom bratu, pokušavao je da ga uvuče u raspravu o Božjem postupanju prema njima. Krotko, ali neustrašino i čvrsto, Avelj je branio Božju pravednost i dobrotu. Ukazao de Kajinu na njegovu zabludu i pokušao da ga ubijedi da je krivica na njemu. Ukazao mu je na Božje sažanjenje, jer je poštedio život njihovim roditeljima iako je trebalo da ih kazni trenutnom smrću, govorio mu je da ih je Bog volio, jer inače ne bi dao svoga Sina, nevinoga i svetoga, da pretrpi kaznu koju su oni zaslužili. Sve je to doprinijelo da se Kajinov gnjev još više raspali. Razum i savjest su mu govorili da je Avelj u pravu, ali ga je ljutilo to što se onaj koji je obično slušao njegove savjete sada usuđuje da mu protivrječi i što ne pokazuje nikakve simpatije prema njegovoj pobuni. Obnevidjeo od jarosti, ubio je brata. SPP 54.1
Kajin je mrzio svoga brata i ubio ga, ne zato što je Avelj činio zlo, već zato što »djela njegova bjehu zla, a brata mu pravedna«. (1. Jovanova 3,12) Tako su kroz sve vjekove zli mrzili one koji su bili božji od njih. Aveljev život poslušnosti i nepokolebljive vjere predstavljao je za Kajina stalni ukor. »Jer svaki koji zlo čini mrzi na vidjelo, i ne ide ka vidjelu da ne pokaraju djela njegovih.” (Jovan 3,20) Što je blistavije nebesko vidjelo koje odražava karakter Božjih vjernih slugu, to se jasnije otkrivaju grijesi bezbožnih i odlučniji postaju njihovi napori da unište one koji narušavaju njihov mir. SPP 54.2
Ubistvo Avelja bilo je prvi primjer neprijateljstva koje će, prema božanskoj najavi, vladati između zmije i ženinog potomstva - između sotone i njegovih podanika i Hrista i Njegovih sljedbenika. Uz pomoć čovjekovog grijeha sotona je zadobio vlast nad ljudskim rodom, ali će Hristos osposobiti ljude da zbace njegov jaram. Kad god, vjerom u Božje Jagnje, duša pokuša da prestane da služi grijehu, raspaljuje se sotonin gnjev. Aveljev posvećeni život svjedočio je protiv sotonine optužbe da čovjek ne može da drži Božji zakon. Kada je vidio da ne može da upravlja Aveljevim životom, Kajin se, pokrenut duhom nečastivog, toliko razbjesnio da je uništio njegov život. I gdje god se pojavi neko ko će ustati da brani pravednost Božjeg zakona, isti duh će se pokazati i protiv njega. To je onaj isti duh koji je podizao lomače i potpaljivao plamen na kome su gorjeli Hristovi učenici. Ali, surovost kojoj su izloženi Isusovi sljedbenici samo je izraz nemoći sotone i njegovih četa u naporu da ih potčini svojoj vlasti. To je izliv bijesa pobjeđenog neprijatelja. Svaki mučenik za Hrista umro je kao pobjednik. Prorok kaže: »I oni ga pobjediše (staru zmiju koja se zove đavo i sotona) krvlju Jagnjetovom i rječju svjedočanstva svojega; i ne mariše za život svoj do same smrti.« (Otkrivenje 12,11.9) SPP 54.3
Kajin ubica uskoro je bio pozvan da odgovara za svoj zločin. »Tada reče Gospod Kajinu: gde ti je brat Avelj? A on odgovori: ne znam, zar sam ja čuvar brata svojega?« Kajin je otišao tako daleko da je izgubio svijest o stalnoj Božjoj prisutnosti, o Njegovoj veličini i sveznanju. Zbog toga se poslužio lažima da prikrije svoju krivicu. SPP 55.1
Gospod se ponovo obratio Kajinu: »Šta učini? Glas krvi brata tvojega viče sa zemlje k meni.” Bog je Kajinu pružio priliku da prizna svoj grijeh. Kajin je imao dovoljno vremena da razmisli. Bio je svjestan težine djela koje je učinio i laži koju je izgovorio da bi ga prikrio; ali, i dalje se buntovno ponašao i kazna se više nije mogla odlagati. Božanski glas, koji je do tada izgovarao milostive pozive i preporuke, sada je izrekao strašne riječi: »I sada, da si proklet na zemlji, koja je otvorila usta svoja da primi krv brata tvojega iz ruke tvoje. Kada zemlju uzradiš, neće ti više davati blaga svojega. Bićeš potukač i bjegunac na zemlji!« SPP 55.2
Iako je Kajin zbog svog zločina zaslužio smrtnu kaznu, milostivi Stvoritelj ipak je poštedio njegov život i pružio mu priliku da se pokaje. Međutim, Kajin je živio samo da još više otvrdne u srcu, da podstiče pobunu protiv božanskog autoriteta i da postane rodonačelnik loze drskih, izopačenih grešnika. Ovaj otpadnik, pod sotoninim vođstvom, postao je kušač mnogima; svojim primjerom i uticajem djelovao je snažno, kvareći sve oko sebe, sve dok cijela Zemlja nije postala tako izopačena i puna nasilja da je morala biti uništena. SPP 55.3
Poštedjevši život prvom ubici, Bog je cijelom svemiru održao predavanje o suštini velike borbe. Mračna istorija Kajina i njegovih potomaka postala je slika onoga što bi se dogodilo kada bi grešniku bilo dozvoljeno da vječno živi, da nastavi svoju pobunu protiv Boga. Božje strpljenje podstaklo je grešnike da budu još drskiji i prkosniji u svom bezakonju. Petnaest stoljeća poslije izricanja presude Kajinu, svemir je gledao plodove njegovog uticaja i primjera u zločinima i zagađenju, kojima je Zemlja bila preplavljena. Postalo je jasno da je smrtna presuda grešnom ljudskom rodu zbog kršenja Božjeg zakona, bila istovremeno i pravedna i milostiva. Što je čovjek duže živio u grijehu, postajao je sve pokvareniji. Božanska presuda koja je skratila trajanje neobuzdanog bezakonja i oslobodila svijet uticaja onih koji su otvrdnuli u pobuni, predstavljala je prije blagoslov nego prokletstvo. SPP 55.4
Sotona je stalno na poslu, on ulaže krajnju snagu i nastupa pod hiljadu maski, da bi pogrešno predstavio Božji karakter i Njegovu vladavinu. Služeći se široko zamišljenim i sređenim planovima i čudesnom silom, on se trudi da stanovnike ovoga svijeta podredi svojim prevarama. I Bog, svevideći i sveznajući, koji od početka predviđa kraj, načinio je sveobuhvatne i dalekosežne planove za borbu protiv zla. On namjerava, ne samo da savlada pobunu, već i da cijelom svemiru pokaže njenu prirodu. Božji plan se ostvarivao, prikazujući istovremeno i Njegovu pravednost i Njegovo milosrđe, savršeno potvrđujući Njegovu mudrost i Njegovu pravednost u postupanju prema zlu. SPP 56.1
Sveti stanovnici drugih svjetova s velikim zanimanjem posmatrali su događaje na Zemlji. Stanje svijeta prije Potopa pokazivalo im je kakve bi bile posljedice vlasti koju je sotona pokušavao da uspostavi na Nebu, kada je odbacio Hristov autoritet i Božji zakon. Oholi grešnici pretpotopnog doba predstavljali su podanike kojima sotona gospodari. Sve misli čovjekovog srca postale su svagda samo zle (1. Mojsijeva 6,5). Svako osjećanje, svaka pobuda i svaka čovjekova zamisao, bili su u ratu s božanskim načelima neporočnosti, mira i ljubavi. Bio je to primjer užasne pokvarenosti koja bi zavladala kao posljedica sotoninog nastojanja da Božja stvorenja oslobodi ograda Božjeg svetog zakona. SPP 56.2
Činjenicama koje će se otkrivati u toku velike borbe, Bog će pokazivati načela po kojima se upravlja u svojoj vladavini, i koja je sotona, zajedno sa svima onima koje je prevario, lažno predstavljao. Njegovu pravednost konačno će priznati cijeli svijet, iako će ovo priznanje doći suviše kasno da bi spasilo buntovnike. Bog uživa ljubav i odobravanje cijelog svemira, dok se Njegov veliki plan, korak po korak, približava konačnom ostvarenju. On će tu ljubav i odobravanje uživati i prilikom konačnog uništenja pobune. Svi će vidjeti da su oni koji su odbacili božanske propise stali na sotoninu stranu; da su zaratili protiv Hrista. Kada bude bilo suđeno knezu ovoga svijeta i kada svi koji su se ujedinili s njim budu podijelili njegovu sudbinu, stanovnici cijelog svemira, kao svjedoci na sudu, objaviće: »Pravedni su i istiniti putevi tvoji, care svetih!” (Otkrivenje 15,3) SPP 56.3