(Ovo poglavlje zasnovano je na 1. Mojsijevoj 34. 35. i 37)
Prešavši preko Jordana, »dođe Jakov zdravo u grad Sihem u zemlji Hananskoj«. (1. Mojsijeva 33,18) Na taj način je bila uslišena patrijarhova molitva u Vetilju da ga Bog ponovo u miru vrati u Njegovu zemlju. Neko vrijeme boravio je u Sihemskoj dolini. Na tom mjestu Avram je, pre više od sto godina, podigao svoj prvi logor i sagradio svoj prvi oltar u Obećanoj zemlji. Tu i Jakov »kupi komad zemlje, gdje razape šator svoj, od sinova Emora, oca Sihemova, za sto novaca. I načini ondje žrtvenik i nazva ga: Silni Bog Izrailjev«. (1. Mojsijeva 33,18.19) Kao i Avram, i Jakov je pored svog šatora podigao oltar Gospodu i pozivao članove svog domaćinstva na prinošenje jutarnje i večernje žrtve. Na tom mjestu je iskopao i studenac na koji je, sedamnaest stoljeća poslije toga došao Sin i Spasitelj Jakovljev, da se odmori u vrijeme podnevne žege i da svojim začuđenim slušaocima priča o izvoru »vode koja teče u život večni”. (Jovan 4,14) SPP 167.1
Boravak Jakova i njegovih sinova kod Sihema bilo je prekinuto nasiljem i krvoprolićem. Jedina kćer u porodici doživjela je sramotu i žalost, dva brata bila su umiješana u ubistvo, a cijeli grad prepušten razaranju i pokolju u znak odmazde za nezakonito djelo brzopletog mladića. Povod koji je imao tako užasne posljedice pokrenula je želja Jakovljeve kćeri »da izađe da gleda djevojke u onom kraju«, da se usudi da potraži društvo bezbožnika. Onaj koji traži zadovoljstva među onima koji se ne boje Boga zalazi na sotonino tlo i izlaže se njegovim iskušenjima. SPP 167.2
Simeun i Levije nisu bili bez razloga podmuklo surovi, ali je njihovo postupanje prema Sihemljanima ipak bilo strašan grijeh. Oni su svoje namjere brižljivo skrivali od Jakova koga su užasnuli glasovi o njihovoj osveti. Duboko potresen zbog podmuklosti i nasilja svojih sinova, samo je rekao: »Smetoste me i omraziste me narodu ove zemlje... u mene ima malo ljudi, pa ako se skupe na me, hoće me ubiti, te ću se istrijebiti i ja i dom moj!« Međutim, bol i gnušanje nad njihovim krvavim djelom pokazao je riječima, kojima ga je, poslije gotovo pedeset godina, opisao dok je ležao na samrtničkoj postelji u Egiptu: »Simeun i Levije, braća, mačevi su im oružje nepravdi. U tajne njihove da ne ulazi duša moja, sa zborom njihovim da se ne sastavlja slava moja... proklet da je gnjev njihov, što bješe nagao, i ljutina njihova, što bješe žestoka!« (1. Mojsijeva 49,5-7) SPP 167.3
Jakov je osjetio da ima razloga da pokaže duboku skrušenost. Surovost i lažljivost došla je do izražaja u karakteru njegovih sinova. Bilo je lažnih bogova u logoru, a idolopoklonstvo se u izvesnoj mjeri učvrstilo čak i među članovima njegovog domaćinstva. Ako Gospod bude postupao prema njima u skladu s njihovim zaslugama, zar ih neće prepustiti osveti okolnih naroda? SPP 168.1
Dok se Jakov tako povijao pod teretom nevolja, Gospod ga je uputio prema jugu, prema Vetilju. Pomisao na to mjesto podsjetila je patrijarha ne samo na viziju o anđelima i na Božje obećanje o milosti, nego i na zavjet koji je dao na tom mestu da ne Gospod biti njegov Bog. Odlučio je da će, prije nego što krene prema tom svetom mjestu, svoje domaćinstvo očistiti od prljavštine idolopoklonstva. Zato je svima u logoru dao uputstvo: »Bacite tuđe bogove što su u vas, i očistite se i preobucite se, pa da se dignemo i da idemo gore u Vetilj da načinim ondje žrtvenik Bogu koji me je čuo u dan nevolje moje i bio sa mnom na putu kojim sam išao!” SPP 168.2
Uzbuđen, Jakov im je ispričao priču o svojoj prvoj posjeti Vetilju, kada je kao usamljeni putnik napustio očeve šatore i pobjegao da se spasi, i o tome kako mu se Gospod javio u noćnoj viziji. Dok je opisivao kako je Bog prelijepo postupao prema njemu, omekšano je njegovo srce, a i njegova djeca su došla pod uticaj sile koja ih je ukrotila; Jakov se poslužio najuspješnijim načinom da ih pripremi da zajedno s njim služe Bogu kada budu stigli u Vetilj. »I dadoše Jakovu sve bogove tuđe koji bijahu u njihovim rukama i oboce koje imahu u ušima; i Jakov ih zakopa pod hrastom kod Sihema.” SPP 168.3
Bog je učinio da strah obuzme stanovnike zemlje, tako da nisu ni pokušali da se osvete za pokolj u Sihemu. Putnici su nesmetano stigli u Vetilj. Ovde se Gospod ponovo javio Jakovu i obnovio mu svoje zavjetno obećanje. »I Jakov metnu spomenik na istom mjestu gde mu Bog govori, spomenik od kamena.« SPP 168.4
U Vetilju, Jakov je morao da ožali gubitak osobe koja je dugo bila poštovani član očeve porodice - Revekine dojkinje Devore, koja je pratila svoju gospodaricu iz Mesopotamije do zemlje Hananske. Ova starica bila j e za Jakova dragocj ena veza s dj etinj stvom, a posebno s majkom koja ga je voljela tako snažno i nježno. Devora je bila sahranjena s tako dubokom žalošću da je hrast, pod kojim je bio njen grob, dobio ime Alon-Vakut, »Hrast plača”. Ne bi smjelo da ostane nezapaženo da je uspomena na njenu vjernu službu i na žalost za ovim prijateljem porodice bila proglašena dostojnom da se zabilježi na stranicama Božje riječi. SPP 168.5
Od Vetilja do Hevrona putovali su samo dva dana, ali su ta dva dana donijela Jakovu veliku žalost - umrla je Rahilja. Dva puta po sedam godina služio je Jakov nje radi, ali je zbog ljubavi prema njoj to breme bilo lako. Kako je duboka i trajna bila ta ljubav pokazalo se poslije mnogo godina kada je Jakov u Egiptu ležao na samrtničkoj postelji i kada je Josif došao da posjeti oca. Stari patrijarh je, osvrćući se na svoj život, rekao: »Jer kada se vratih iz Padana, umre mi Rahilja u zemlji Hananskoj na putu; kada bješe još malo do Efrate i pogreboh je na putu u Efratu, a to je Vitlejem.” (1. Mojsijeva 48,7) Iz porodične istorije i svog dugog i napornog života, Jakov se sjetio jedino gubitka Rahilje. SPP 169.1
Prije smrti Rahilja je rodila drugog sina. Posljednjim dahom, dijete je nazvala Venonije, »Sin moje žalosti”. Međutim, otac ga je prozvao Venijamin, »Sin s moje desne strane« ili »Moja snaga”. Rahilja je sahranjena na mjestu na kojem je umrla. Uspomena na nju ovekovečena je spomenikom podignutim na grobu. SPP 169.2
Na putu prema Efrati još jedan mračni zločin uprljao je istoriju Jakovljeve porodice i postao uzrok da Ruvim, najstariji sin, izgubi prednosti i počasti prvenaštva. SPP 169.3
Konačno, Jakov se našao na kraju svoga puta: »Dođe k Isaku, ocu svojemu, u Mamriju, u Kirijat-Arvu, koja je Hevron, gdje Avram i Isak bjehu došljaci.” Ovdje je uz svoga oca proveo posljednje godine njegovog života. Isaku, onemoćalom i slijepom, pažlja dugo odsutnog sina bila je utjeha u godinama usamljenosti i žalosti. SPP 169.4
Jakov i Isav ponovo su se sreli pored očeve samrtničke postelje. Nekada je stariji brat iščekivao taj trenutak kao priliku da se osveti, ali su se u međuvremenu njegova osjećanja potpuno promijenila. Jakov, vrlo zadovoljan duhovnim blagoslovima prvenaštva, prepustio je starijem bratu očevo bogatstvo - jedino nasljedstvo koje je Isav tražio i cijenio. Nije ih više razdvajala mržnja ili zavist, ali su se ipak morali rastati, jer se Isav preselio na goru Sir. Osim uzvišenijeg dobra za kojim je Jakov težio, Bog, u kome je obilje blagoslova, dao mu je i zemaljsko bogatstvo. Imanje dvojice braće »bješe vrlo veliko, te ne mogahu živjeti zajedno, niti ih zemlja u kojoj bjehu došljaci mogaše nositi od množine stoke njihove«. Ovo razdvajanje bilo je u skladu s onim što je Bog namjeravao s Jakovom. Pošto su se toliko razlikovali po vjerskom opredeljenju, za braću je bilo bolje da žive odvojeno. SPP 169.5
Isav i Jakov dobili su istu pouku u Božjem poznanju; imali su istu mogućnost da drže Njegove zapovijesti i steknu Njegovu naklonost, ali to je učinio samo jedan od njih. Krenuli su različitim životnim stazama i njihovi putevi su se sve više razilazili. SPP 170.1
Bog nije samovoljno odlučio da Isavu uskrati blagoslove spasenja. Darovi Njegove milosti preko Hrista dostupni su svima. Sam čovjek, po svom izboru, odlučuje hoće li propasti. Bog je u svojoj Riječi objavio uslove pod kojima svaka duša može biti izabrana za vječni život - da, vjerujući u Hrista, bude poslušna Božjim zapovijestima. Bog je objavio koji je karakter u skladu s Njegovim zakonom i svako ko bude zadovoljio mjerila imaće pravo da uđe u Njegovo carstvo slave. Sam Hristos je rekao: »Ko vjeruje Sina, ima život vječni; a ko ne vjeruje Sina, neće vidjeti života.” (Jovan 3,36) »Neće svaki koji mi govori: Gospode, Gospode! uđi u carstvo nebesko, no koji čini po volji Oca mojega koji je na nebesima.” (Matej 7,21) U Otkrivenju, On objavljuje: »Blago onima koji tvore zapovijesti njegove, da im bude vlast na drvo života, i da uđu na vrata u grad.” (Otkrivenje 22,14) Što se tiče čovjekovog spasenja, to je jedini izbor o kome govori Božja riječ. SPP 170.2
Svaka duša koja svoje spasenje gradi sa strahom i drhtanjem, biće izabrana. Svaki koji stavi na sebe sve oružje Božje i koji se bude borio u ispravnoj borbi vjere, biće izabran. Svaki koji bude stražio i molio se Bogu, koji bude pretraživao Pismo, koji bude bježao od iskušenja, biće izabran. Svaki koji bude imao postojanu vjeru i koji bude poslušan svakoj riječi koju Bog izgovori, biće izabran. Otkupljenje je dostupno svima; blagoslov otkupljenja uživaće samo oni koji ispune uslove. SPP 170.3
Isav je prezreo blagoslove zavjeta. On je više cijenio prolazno nego duhovno blago, pa je i dobio ono što je želio. On se svojim slobodnim izborom odvojio od Božjeg naroda. Jakov je izabrao nasljedstvo vjere. Pokušao je da ga stekne lukavstvom, izdajstvom i lažima; ali Bog je dozvolio da mu grijeh posluži za popravljanje. Ipak, uprkos svim gorkim iskustvima u kasnijim godinama, Jakov se nikada nije pokolebao niti je odbacio svoj izbor. Shvatio je da se ljudskim vještinama i lukavstvima ne mogu steći blagoslovi; da je na taj način ratovao protiv Boga. Iz one noći rvanja pored Javoka, Jakov je izašao kao drugi čovjek. Njegovo samopouzdanje bilo je iskorenjeno. Nekadašnje lukavstvo od tada više nije postojalo. Umjesto prepredenošću i prevarom, njegov život bio je obilježen jednostavnošću i istinom. Naučio je lekciju jednostavnog oslanjanja na ruku Svemogućega, usred nevolja i stradanja u skromnoj poniznosti pokorio se Božjoj volji. Niži elementi njegovog karaktera izgoreli su u peći ognjenoj, pravo zlato je bilo pretapano, sve dok se u Jakovu nije pojavila nepomiješana Avramova i Isakova vjera. SPP 170.4
Jakovljev grijeh i događaji, koje je taj grijeh izazvao, imali su svoje neizbježne negativne posljedice - širili su uticaj koji je svoje gorke plodove pokazivao u karakteru i životu njegovih sinova. Kada su ti sinovi dorasli do muževnog doba, ispoljili su se ozbiljni nedostaci. Posljedice mnogoženstva vidjele su se i u domu. To strašno zlo doprinijelo je da su skoro presušili izvori prave ljubavi, svojim uticajem olabavilo je najsvetije međusobne veze. Ljubomora nekoliko majki zagorčavala je porodične odnose, djeca su odrastala svađalački raspoložena, nesposobna da podnesu nadzor, a očev život bio je pomućen strahovanjima i žalošću. SPP 171.1
Ipak, jedan od njih potpuno se razlikovao od ostalih - stariji Rahiljin sin Josif, čija je retka spoljašnja ljepota odražavala unutrašnju ljepotu uma i srca. Neporočan, živahan i pun veselja, dječak je pružao dokaze o svojoj moralnoj čvrstini i ozbiljnosti. Bio je poslušan očevim poukama, uživao je da sluša Boga. Vrline kojima se kasnije isticao u Egiptu - ljubaznost, vjernost, istinoljubivost - već su se pokazivale u Njegovom svakodnevnom životu. Pošto mu je majka umrla, osjećajno se čvršće vezao uz oca, a i Jakovljevo srce prionulo je uz ovo dijete koje mu se rodilo u starosti. Zavolio je »Josifa najvećma između svih sinova svojih«. SPP 171.2
Upravo je ova naklonost postala uzrok mnogih patnji i žalosti. Jakov je nemudro pokazivao da mu je do Josifa najviše stalo i time je izazvao ljubomoru ostalih sinova. Kada je Josif, vidjeći da se braća rđavo ponašaju, postao vrlo uznemiren i usudio se da im nježno prigovori, samo je izazvao njihovu još veću mržnju i odbojnost. Nije mogao da podnese da ih mirno gleda kako griješe Bogu, pa je problem iznio ocu, nadajući se da će ih on svojim autoritetom navesti da se poprave. SPP 171.3
Jakov je pažljivo izbjegavao da svojom strogošću i oštrinom izazove njihov gnjev. Duboko uzbuđen, izrazio je svoju zabrinutost za sudbinu svoje djece, preklinjao ih je da pokažu poštovanje prema njegovoj sijedoj kosi, da ne obeščašćuju njegovo ime i iznad svega, da ne sramote Boga takvim nepoštovanjem Njegovih propisa. Postiđeni što je Njihovo nevaljalstvo otkriveno, mladići su se naizgled pokajali, ali su u stvari samo prikrili svoja prava osjećanja, koja su upravo zbog ovog razobličavanja postala još ogorčenija. SPP 172.1
Kada je otac nerazborito darovao Josifu skupocjeni ogrtač, kakav su obično nosile istaknute ličnosti, braća su taj postupak shvatila kao novi dokaz njegove pristrasnosti. Posumnjala su da on namjerava da zaobiđe svoju stariju djecu i da pravo prvenaštva prenese na Rahiljinog sina. Njihova mržnja postala je još jača, kada im je dječak jednoga dana ispričao san koji je usnio. Rekao im je: »Vezasmo snoplje u polju, pa moj snop usta i ispravi se, a vaši snopovi iđahu unaokolo i klanjahu se snopu mojemu.« SPP 172.2
»Da nećeš još biti Car nad nama i zapovijedati nam«, uzviknula su braća, puna zavisti i gnjeva. SPP 172.3
Uskoro je usnio novi san sličnog sadržaja, pa je i njega ispričao braći: »Usnih opet san, a to se sunce i mjesec i jedanaest zvijezda klanjahu meni.” I ovaj san je isto tako brzo protumačen kao i prvi. Otac, koji se tu zadesio, prekorio ga je riječima: »Kakav je to san što si snio? Eda li ćemo doći ja i majka tvoja i braća tvoja da se klanjamo tebi do zemlje?” Uprkos prividnoj strogosti svojih riječi, Jakov je vjerovao da je Gospod Josifu otkrio budućnost. SPP 172.4
Dok je dječak stajao pred svojom braćom, a njegovo prekrasno lice blistalo nadahnuto Duhom, nisu mogli da mu se ne dive; ali nisu odlučili da ostave svoje zle puteve, već su još više omrznuli neporočnost koja je osuđivala njihove grijehe. Isti duh koji je pokretao Kajina razgoreo se u njihovim srcima. SPP 172.5
Josifova braća morala su da se kreću od mjesta do mjesta da bi našli pašu za svoja stada i često su mjesecima bili udaljeni od svog doma. Poslije događaja koji su upravo opisani, otišli su na mjesto koje je njihov otac kupio u blizini Sihema. Prošlo je neko vrijeme. Pošto se nisu javljali, otac je počeo da se pribojava za njihovu bezbjednost, sjećajući se njihove nekadašnje surovosti prema Sihemljanima. Poslao je zato Josifa da ih nađe i da mu donese vijesti o njima. Da je znao šta sinovi osjećaju prema Josifu, ne bi se usudio da ga samog pošalje k njima, međutim, oni su svoju mržnju brižljivo prikrivali. SPP 172.6
Radosna srca Josif se rastao od svoga oca. Nijedan od njih nije ni slutio šta će se sve zbiti prije njihovog ponovnog sastanka. Kada je, poslije dugog i samotnog putovanja, Josif stigao do Sihema, nije mogao da nađe ni braću ni njihova stada. Raspitujući se za njih, saznao je da su otišli u Dotaim. Do tada je već prevalio više od osamdeset kilometara, a sada je morao da pređe novih dvadeset i pet, ali je požurio, zaboravljajući umor. Gonila ga je želja da razagna očeva strahovanja, ali i da vidi braću, koju je, uprkos njihovoj neljubaznosti, volio. SPP 173.1
Braća su ga spazila dok se približavao; ali ni pomisao na dugi put koji je prešao da bi ih vidio, na umor i glad, na njegovo pravo da uživa njihovo gostoprimstvo i bratsku ljubav, nije mogla da ublaži gorčinu njihove mržnje. Pogled na ogrtač, na taj dokaz očeve ljubavi, učinio je da se žestoko razgnjeve. »Gle, evo onoga što sne sanja«, povikali su rugajući se. Zavist i osvetoljubivost, osjećanja koja su dugo potajno gajili, sada su ih potpuno obuzela. »Hajde sada da ga ubijemo«, kazali su jedan drugome, »i da ga bacimo u koju od ovih jama, pa ćemo kazati: ljuta ga je zverka izjela! Onda ćemo videti šta će biti od njegovih snova!« SPP 173.2
Da nije bilo Ruvima, ostvarili bi svoju zamisao. On se ustručavao da učestvuje u ubistvu svoga brata, pa je predložio da Josifa živoga bace u neku jamu. Potajno je, međutim, namjeravao da ga spasi i vrati ocu. Nagovorivši ostale da pristanu, Ruvim se udaljio iz društva, bojeći se da neće uspjeti da vlada svojim osjećanjima i da će njegove prave namjere biti otkrivene. SPP 173.3
Josif im je prišao, nesvjestan opasnosti, radostan što se njegova duga potraga završila, ali, umjesto očekivanih pozdrava, dočekali su ga srditi i osvetoljubivi pogledi od kojih se uplašio. Bacili su se na njega i strgnuli mu ogrtač s ramena. Poruge i prijetnje svjedočile su o njihovim ubilačkim namjerama. Njegove molbe ostale su neuslišene. Bio je u potpunoj vlasti ovih razgnevljenih ljudi. Grubo su ga odvukli do neke jame, gurnuli ga u dubinu i, uvjerivši se da dječak ne može da se izvuče, ostavili ga da umre od gladi, dok su oni sjeli da jedu. SPP 173.4
Međutim, neki među njima nisu imali mira; osveta im nije donijela zadovoljstvo koje su očekivali. Uskoro su ugledali grupu putnika koja im se približavala. Bio je to karavan Ismailjaca s druge obale Jordana, koji je natovaren začinima i drugom robom išao prema Egiptu. Juda je sada predložio da svoga brata prodaju tim neznabožačkim trgovcima umjesto da ga ostave da umre. Iako će ga uspješno ukloniti sa svoga puta, ostaće čisti od njegove krvi, »jer nam je brat, naše je tijelo”, govorio je Juda. Svi su se složili s ovim prijedlogom i Josif je brzo izvučen iz jame. SPP 174.1
Kada je ugledao trgovce, strašna istina mu je pukla pred očima. Postati rob bila je sudbina gora od smrti. U agoniji užasa obraćao se svojoj braći, preklinjući jednoga za drugim, ali bez uspjeha. Neki su bili dirnuti, puni sažaljenja, ali se nisu usuđivali da bilo šta kažu, plašeći se poruge ostalih; svi su naime osjećali da su otišli predaleko da bi se mogli povući. Kada bi poštedili Josifa, on bi se svakako požalio ocu, koji ne bi mogao da pređe preko surovosti koju su pokazali prema njegovom najmilijem sinu. Ostali su gluvi za njegova preklinjanja i predali ga u ruke neznabožačkim trgovcima. Karavan je nastavio put i uskoro im se izgubio sa vidika. SPP 174.2
Ruvim se vratio do jame, ali Josifa nije bilo. Užasnut, optužujući samoga sebe, rastrgao je odjeću, potrčao braći i uzviknuo: »Nema djeteta, a ja, kuda ću?” Saznavši za Josifovu sudbinu, nemoćan da ga izbavi, bio je primoran da zajedno sa ostalima pokuša da prikrije svoju i njihovu krivicu. Zaklavši jare, zamočili su Josifov ogrtač u krv i odnijeli ga ocu, govoreći da su ga našli u polju i da se boje da je pripadao njihovom bratu. Kazali su: »Vidi je li haljina sina tvojega ili nije?” Iako su se plašili ovog trenutka, ipak nisu bili spremni za veliku tugu, za potpuno predanje bolu, koje su morali da gledaju. »A on je pozna i reče: sina je mojega haljina; ljuta ga je zvjerka izjela; Josif je doista raskinut!” Uzalud su sinovi i kćeri pokušavali da ga utješe. On je iscijepao »haljine svoje I vezao kostrijet oko sebe i tužio za sinom svojim dugo vremena”. Vrijeme naizgled nije moglo da ublaži njegovu tugu. »S tugom ću u grob leći za sinom svojim”, uzvikivao je, pun očajanja. Mladići, užasnuti onim što su učinili, bojeći se očevih prijekora, nastavili su da u svom srcu kriju svijest o svojoj krivici, koja je i njima samima izgledala veoma velika. SPP 174.3