Pripadnici cijelog bezakoničkog svijeta stoje svrstani pred Božjim sudijskim stolom, optuženi za izdaju nebeske vlasti. Nemaju nikoga da zastupa njihov slučaj; nemaju ni izgovora; i izrečena im je kazna na vječnu smrt. IO 319.1
Sada je postalo jasno svima da kazna za grijeh nije otmjena nezavisnost i vječni život, već robovanje, propast i smrt. Bezakonici vide šta su propustili da steknu svojim buntovničkim životom. Oni su prezreli vječnu i od svega pretežniju slavu kada im je bila ponuđena; a kako im poželjna danas izgleda? „Sve to” - viču izgubljene duše - „mogli smo da imamo, ali smo odlučili da sve to odbacimo daleko od sebe! O, čudne li omamljenosti! Zamijenili smo mir, sreću i čast za bijedu, sramotu i očajanje!” Svi uviđaju da je njihovo isključenje sa Neba pravedno. Oni su svojim životom objavljivali: ne želimo da Isus stekne vlast nad nama! IO 319.2
Kao u zanosu, bezakonici posmatraju krunisanje Božjega Sina. Vide u Njegovim rukama ploče božanskog zakona, kodeksa koji su (425) prezirali i kršili. Gledaju provalu divljenja, ushićenja i obožavanja u redovima spašenih; i dok talasi melodija preplavljuju mnoštvo izvan grada, svi jednoglasno uzvikuju: „Čudesna su djela tvoja, Gospode Bože Svemogući, pravedni i istiniti putevi tvoji, Care svetih!” (Otkrivenje 15,3) i padajući na lice svoje, obožavaju Kneza života. IO 319.3