Od svih čije potrebe zahtijevaju našu pozornost, udovice i siročad imaju najveće pravo na našu nježnu naklonost i brigu. Oni su predmet Gospodnje najveće brige. Posuđeni su kršćanima s Božjim povjerenjem. “Pobožnost čista i neokaljana pred Bogom i Ocem jest ova: pomagati sirotama i udovicama u njihovoj nevolji i držati sebe neokaljanima od svijeta.” (Jakov 1,27 — Šarić) SZC 359.1
Otac koji je umro u vjeri oslanjajući se na Božje vječno obećanje, ostavio je svoje voljene s punim povjerenjem da će se Gospodin pobrinuti za njih. A kako se Gospodin brine o tim sirotama? On ne čini čudo tako što šalje manu s Neba; ne šalje gavranove da im donesu hrane, ali čini čuda u ljudskim srcima, istjeruje sebičnost iz duše i otpečaćuje izvore dobročinstva. On iskušava ljubav onih koji govore da su Njegovi sljedbenici povjeravajući njihovoj nježnoj skrbi nevoljne i ožalošćene. SZC 359.2
Neka oni koji ljube Boga otvore svoja srca i domove i prime ovu djecu. Nije najbolje rješenje brinuti se za siročad u velikim ustanovama. Ako nemaju rodbinu koja bi se mogla brinuti za njih, vjernici trebaju posvojiti ove mališane u svoje obitelji ili im naći odgovarajući dom u drugim domaćinstvima. SZC 359.3
O ovoj se djeci u posebnom smislu brine Krist, koji njihovo zanemarivanje smatra uvredom. Svaki čin ljubaznosti učinjen njima u Isusovo ime, On prihvaća kao da je učinjeno Njemu osobno. (Testimonies for the Church , sv. 6, 281) SZC 359.4