Pastir koji ustanovi da jedna od njegovih ovaca nedostaje, ne gleda bezbrižno svoje stado koje se nalazi u sigurnom zaklonu, niti kaže: “Imam devedeset devet ovaca. Morao bih uložiti prevelik napor da idem tražiti zalutalu. Neka se sama vrati, a ja ću otvoriti vrata tora i pustiti je da uđe!” Ne, čim se ovca udalji od stada, pastir je pun straha i brige! On broji i ponovo broji svoje stado. Kad se uvjeri da je jedna ovca doista odlutala, ne oklijeva. Ostavlja devedeset devet u toru i polazi u potragu za jednom izgubljenom. Što je mračnija i olujnija noć i opasniji put, to je veća pastirova briga i to ozbiljnija njegova potraga. On ulaže svaki napor da pronađe izgubljenu ovcu. KS 292.2
S kakvim olakšanjem čuje iz daljine njezin prvi jedva čujni poziv. Idući za zvukom, penje se uz najstrmije padine, dolazi do samog ruba ponora i izlaže opasnosti svoj život. I tako traži dok pozivi, sve slabiji, pokazuju da je ovca na kraju svojih snaga. Konačno su njegovi napori na građeni; izgubljena ovca je pronađena. On je tada ne grdi što mu je zadala toliko briga. Ne tjera je bičem. Čak je ne pokušava ni povesti prema toru. U svojoj radosti uzima drhtavo stvorenje na svoje rame; ako je ozlijeđena ili ranjena, uzima je na ruke, pritišće je na svoje grudi da je toplina njegovog srca vrati u život. Pun zahvalnosti što njegova potraga nije bila uzaludna, nosi je natrag u tor. (Isusove usporedbe, str. 121) KS 292.3