(29) U ribarevoj kući u Kapemaumu,Petrova tašta ležala je bolesnaod »velike groznice« i »odmah kazaše mu za nju.« Isus »prihvati je za ruku, i pusti je groznica«, i ona ustade i služi Spasitelju i Njegovimučenicima (Luka 4,38; Marko 1,30; Matej 8,15).PBŽ 17.1

Vijest se brzo raširila. Čudo je učinjeno u subotu i narod se do sunčevog zalaska nije usuđivao, iz straha od rabina, da dođe i potraži izlječenje. Tada je narod iz kuća, radnji, trgova počeo da se tiska oko skromne kuće koja je lsusu pružila zaklon. Bolesnici su donošeni na nosilima, dolazili su oslanjajući se na štake ili su ih prijatelji nosili, ili su nemoćno klečali u Spasiteljevom prisustvu.PBŽ 17.2

Sat za satom, dolazili su i odlazili, jer niko nije mogao da zna da li će Iscjelitelj još biti među njima. Kapernaum nikada prije toga nije bio svjedok sličnog dana. Vazduh je bio ispunjen pobjedničkim glasovima i uzvicima oslobođenja.PBŽ 17.3

Isus nije prestajao da radi sve dok i posljednji paćenik nije bio izliječen. Bila jeveć duboka noć, kada se mnoštvo razišlo, a mir zavladao Simonovim domom. Dugi, uzbudljivi dan je prošao i Isus je potražio odmor. Međutim, dok je grad počivao, Spasitelj »rano ustavši izađe, i otide nasamo, i onde se moljaše Bogu«. (Marko 1,35)PBŽ 17.4

Petar i njegovi prijatelji rano ujutro,došli su lsusu da Mu kažu da Ga narod (31) iz Kapernauma već traži. Iznenađeni,čuli su Hristove reči: »Treba mi propovedati jevanđelje o carstvu Božijemu; jersam na to poslan.« (Luka 4,43)PBŽ 17.5

U uzbuđenju koje je zavladalo Kapernaumom, nalazila se opasnost da se predmet Njegove misije izgubi iz vida. Isus se nije zadovoljavao time da skrene pažnju na sebe samo kao na čudotvorca ili iscjelitelja tjelesnih bolesti. On je težio da privuče ljude k sebi kao njihovom Spasitelju. Dok je narod žudio za tim da povjeruje da je došao kao car da uspostavi zemaljsko carstvo, On je želio da skrene njihove misli sa zemaljskog na duhovno. Samo zemaljski uspjeh uništio bi Njegovo djelo.PBŽ 18.1

Čuđenje bezbrižnog mnoštva uznemirilo je Njegov duh. U Njegovom životu nije postojalo nikakvo samoisticanje.Poštovanje koje svijet ukazuje položaju,bogatstvu ili obdarenosti bilo je strano Sinu čovečijem. Isus se nije poslužio nijednim sredstvom kojim se ljudi služe da bi obezbijedili poslušnost i poštovanje. Vijekovima prije Njegovog rođenja prorokovano je za Njega: »Neće vikati ni podizati, niti će se čuti glas njegov po (32) ulicama. Trske stučene neće prelomiti, i sveštila koje se puši neće ugasiti; javljaće sud po istini.« (Izaija 42,23)PBŽ 18.2

»l kao što Mojsije podiže zmiju u
pustinji, tako treba sin čovečiji
da se podigne. Da nijedan koji ga
veruje ne pogine, nego da ima
život večni.«
»A kad ja budem podignut od
zemlje, sve ću privući k sebi.«
»Niko ne može doći k meni ako ga
ne dovuče otac koji me posla; i ja
ću ga vaskrsnuti u poslednji dan.«PBŽ 18.3

Ivan 3,14.15,- 12,32; 6,44.

Svojim pretjerano savjesnim formalizmom i hvalisanjem, svojim poštovanjem Boga i vrlinama, farizeji su zahtijevali poštovanje. Oni su svoju revnost za vjeru dokazivali time što su je načinili predmetom razgovora. Prepiranja između suprotstavljenih stranaka bila su glasna i duga i nije bilo neobično da se na ulicama čuju ljutite rasprave učenih zakonika.PBŽ 18.4

Sve ovo bilo je u velikoj suprotnosti s Isusovim životom. U Njegovom životu nikada nije bilo bučnih rasprava, nikakvog hvalisavog poštovanja Boga, nikakvog djela koje bi trebalo da izmami aplauze. Krist je bio sakriven u Bogu,a Bog se otkrivao u karakteru svoga Sina. Isus je želio da upravi misli naroda na ovo otkrivenje.PBŽ 19.1

Sunce Pravde nije se pojavilo naovom svetu da sjajem svoje slave zaseni umove. Za Hrista je napisano: »Jer mu je izlazak uređen kao zora.« (Osija6,3) Tiho i mirno širi se zora nad Zemljom, rasterujući mrak i budeći svet uživot. Tako se podiglo i Sunce Pravde»i zdravlje će biti na zracima njegovim«.(Malahija 4,2)PBŽ 19.2

»Ako jezike čovečije i anđeoskegovorim a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni, i praporac koji zveči. I ako imamproroštvo i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu veru da i gore premeštam, a ljubavi nemam,ništa sam...Ljubav ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne srdi se, ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.« 1. Korinćanima 13,1-6. PBŽ 19.3

(33) »Evo sluge mojega, kojega
podupirem, lzbranika mojega,
koji je mio duši mojoj.«PBŽ 19.4

lzaija 42,1.

»Jer si bio krepost ubogome,
Krepost siromahu u nevolji njegovoj,
Utočište od poplave,
zaklon od žege.«PBŽ 19.5

lzaija 25,4.

»Ovako govori Bog Gospod,
Koji je stvorio nebesa i razapeo ih,
Koji je rasprostro zemlju
i što ona rađa,
Koji daje disanje narodu
što je na njoj
l duh onima što hode po njoj.-
Ja Gospod dozvah te u pravdi, l držaću te za ruku,
l čuvaću te i učiniću te
da budeš zavet narodu,
Videlo narodima;
Da izvedeš sužnje iz zatvora
l iz tamnice koji sede u tami.«PBŽ 19.6

lzaija 42, 5-7.

»l vodiću slepe putem
kojega nisu znali;
Vodiću ih stazama kojih nisu znali;
Obratiću pred njima mrak u svetlost
I što je neravno u ravno.
To ću im učiniti, i neće ih ostaviti.«PBŽ 20.1

stih 16.

»Pevajte Gospodu pesmu novu,
I hvalu njegovu do kraja zemlje,
Koji se plavite po moru
i sve što je u njemu,
Ostrva i koji živite na njima.
Pustinja i gradovi njezini,
Sela gde stanuje Kidar
neka podignu glas,
Neka pevaju koji žive po stenama,
Neka klikuju sa vrh gora.
Neka daju slavu Gospodu
I hvalu njegovu neka javljaju po
ostrvima.«PBŽ 20.2

stihovi 10.12.

»Pevajte, nebesa, jer Gospod učini,
Podvikujte nizine zemaljske,
l zapevajte, gore,
Sume i sva drva u njima,
Jer izbavi Gospod Jakova
I proslavi se u lzrailju.«PBŽ 20.3

lzaija 44,23.

(34) Iz Irodovog zatvora, u kome je razočaran i zbunjen Spasiteljevim djelom tražio i čekao, Ivan Krstitelj poslao je svoja dva učenika Isusu sa pitanjem:PBŽ 21.1

»Jesi li ti onaj što će doći, ili drugoga da Čekamo?« (Matej 11,3)PBŽ 21.2

Spasitelj nije odmah odgovorio na pitanje učenika. Dok su stajali čudeći se Njegovom ćutanju, k Njemu su dolazili bolesni.PBŽ 21.3

Glas moćnog lscjelitelja prodirao je u gluve uši. Jedna riječ, jedan dodir Njegove ruke, otvarao je slijepe oči da gledaju svjetlost dana, prirodne ljepote, lica prijatelja i lice lscjelitelja. Njegov glas dopirao je do ušiju umirućih i oni su ustajali zdravi i snažni. Oduzeti, koji su bili opsjednuti duhovima, poslušali su Njegovu riječ i njihovo ludilo ih je napustilo, a oni su Ga obožavali. Siromašni seljaci i radnici koje su rabini izbjegavali (35) kao nečiste, okupljali su se oko Njega i On im je govorio riječi vječnog života.PBŽ 21.4

Tako je dan prošao, a Ivanovi učenici su sve vidjeli i čuli. Najzad, Isus ih je pozvao k sebi i naložio im da idu i kažu Ivanu ono što su vidjeli i čuli, dodajući: »Blago onome koji se ne sablazni o mene.« (stih 6) Učenici su odnijeli vijest i to je bilo dovoljno.PBŽ 21.5

Ivan se sjetio proročanstva o Mesiji:»Gospod me pomaza da javljam dobre glase krotkima, posla me da zavijem ranjene u srcu, da oglasim zarobljenima slobodu i sužnjima da će im se otvoriti tamnica. Da oglasim godinu milosti Gospodnje i da utešim sve žalosne.« (Izaija 61,1.2) Isus iz Nazareta bio je Obećani. Dokazi Njegovog Božanstva vidjeli su se u Njegovoj službi potrebama čovječanstva koje je patilo.Njegova slava pokazala se u Njegovom spuštanju u naše poniženo stanje.PBŽ 21.6

»Blago čoveku koji ne ide na veće
bezbožničko, i na putu grešničkom
ne stoji, i u društvu nevaljalih ljudi
ne sedi, nego mu je omilio zakon
Gospodnji i o zakonu njegovu misli
dan i noć! On je kao drvo usađeno kraj potoka, koje rod svoj donosi u
svoje vreme, i kojemu list ne vene:
što god radi, u svemu napreduje.«PBŽ 21.7

Psalam 1,1-3.

(36) Kristova djela nisu samo potvrđivala da je On Spasitelj, već su pokazivala na koji će način biti uspostavljeno Njegovo carstvo. Ivanu je otkrivena lista istina, koja je otkrivena i Iliji u pustinji kada je »velik i jak vetar, koji brda razvaljivaše i stene razlamaše; ali Gospodne beše u vetru; a iza vetra dođe trus;ali Gospod ne beše u trusu; a iza trusa dođe oganj; ali Gospod ne beše u ognju. A iza ognja dođe glas tih i tanak.« (1. O carevima 19,11.12) Isus je na ovaj način trebalo da izvrši svoje djelo, a ne u obaranju prijestolja i carstava, ne u sjaju i spoljašnjem razmetanju,nego govoreći ljudskim srcima životom milosrđa i samopožrtvovanja.PBŽ 22.1

Božje carstvo ne dolazi sa spoljašnjim sjajem. Ono dolazi s blagim nadahnućem Njegove Riječi, unutrašnjim radom Njegovog Duha, druženjem duše s Njim koji predstavlja njen život. Najveći izraz Njegove sile može se zapaziti u ljudskoj prirodi uzdignutoj do savršenstva Kristovog karaktera.PBŽ 22.2

Kristovi sljedbenici treba da budu svjetlost svijetu, ali Bog im ne naređuje da ulažu napore da svijetle. On ne odobrava nikakav lični napor za iskazivanje uzvišene dobrote. On želi da njihove duše budu prožete nebeskim načelima. Oni će onda kada dođu u dodir sa svijetom, otkriti svjetlost koja je u njima. Sredstvo za rasvjetljavanje biće njihova nepokolebljiva vjernost u svakom životnom činu.PBŽ 22.3

Bogatstvo ili visoki položaj, skupa oprema, arhitektura ili namještaj ne odlučuju o napretku Božjeg djela. Nisu važna ni dostignuća koja izmamljuju aplauze ljudi i podržavaju sujetu. Svjetovna(37) razmetljivost, ma koliko zadivljujuća, bezvrijedna je u Božjim očima. On cijeni ono što nije vidiljivo, i što je vječno, više nego ono što je vidljivo i privremeno. Drugo ima vrijednost jedino ako izražava ono prvo. Najljepša umjetnička djela ne odlikuju se ljepotom koja može da se uporedi s ljepotom karaktera koja je nastala kao plod rada Svetoga Duha na duši.PBŽ 22.4

Kada je poklonio svog Sina našem svijetu, Bog je obdario ljudska bića neprolaznim bogatstvima - bogatstvima -prema kojima sve ljudsko blago otkako je svijet postao, predstavlja samo ništavilo. Krist je došao na svijet donoseći ljudima neizmjernu, vječnu ljubav,blago koje ćemo našom povezanošću s Njim dobiti, otkriti, pružati.PBŽ 23.1

Ljudski napor u Božjem djelu biće uspješan tačno prema posvećenoj požrtvovnosti radnika - otkrivanjem sile Kristove blagodati koja preobražava život. Mi treba da se razlikujemo od svijeta zato što je Bog stavio svoj pečat nanas, zato što u nama ispoljava svoj karakter ljubavi. Naš lskupitelj pokriva nas svojom pravdom.PBŽ 23.2

Birajući ljude i žene za svoju službu,Bog ne pita da li imaju zemaljska blaga, obrazovanje ili rječitost. On pita:»Da li žive u takvoj poniznosti da ih mogu učiti svom putu? Da li mogu da stavim svoje riječi na njihove usne? Da li žele da budu Moji predstavnici?«PBŽ 23.3

Bog može da upotrijebi svakog čovjeka u onoj srazmjeri u kojoj može da uvede svoga Duha u hram njegove duše. Posao koji On želi da prihvati je posao koji odsjajuje Njegovim likom.Njegovi sljedbenici treba da nose kao svoje punomoćje za rad neizbrisive oblike Njegovih besmrtnih načela.PBŽ 23.4

Lična služba

»Jaganjce će nositi u naručju...«