Od Crvenog mora čete Izrailjeve ponovo su krenule na put, predvođene stubom od oblaka. Prizor oko njih bio je veoma sumoran, gole, naizgled nenastanjene planine, neplodne ravnice i more koje se proteže u nedogled, obala prekrivenih tijelima njihovih neprijatelja; a ipak, bili su radosni, svjesni da su sada konačno slobodni, da nemaju nikakvog razloga da budu nezadovoljni. Međutim, za tri dana puta nisu uspjeli da nađu vode. Zalihe koje su ponijeli bile su iscrpljene. Ničim nisu mogli da ugase nepodnošljivu žeđ, dok su se umorno vukli preko suncem spržene ravnice. Mojsije, kome je taj kraj bio poznat, znao je ono o čemu ostali nisu imali pojma, naime, da je voda u Meri, najbližem mjestu bogatom izvorima, neupotrebljiva za piće. Zabrinut, pratio je oblak koji ih je vodio. Klonula srca čuo je kako se radosni uzvik: Voda, voda, širi duž povorke. Ljudi, žene i djeca, radosno užurbani, gomilali su se oko izvora, a onda je očajni krik odjeknuo iz mnoštva grla, voda je bila gorka.SPP 241.1

Očajni, napali su Mojsija što ih je poveo tim putem, zaboravljajući da ga je božanska prisutnost u tajanstvenom oblaku vodila isto koliko i njih. Bolno dirnut opštom nevoljom, Mojsije je učinio ono što su oni propustili da učine; iskreno je zavapio Bogu da im pomogne. A Gospod mu pokaza drvo, te ga metnu u vodu i voda posta slatka. Ovde je Izrailju preko Mojsija bilo upućeno obećanje: Ako dobro uzaslušaš glas Gospoda Boga svojega i uščiniš što je pravo u očima njegovim, i ako prigneš uho k zapovijestima njegovim, i uščuvaš sve uredbe njegove, nijedne bolesti koju sam pustio na Misir neću pustiti na tebe; jer sam ja Gospod, ljekar tvoj.SPP 241.2

Iz Mere su krenuli prema Elimu i tamo našli dvanaest izvora i sedamdeset palmi. Tu su logorovali nekoliko dana prije nego što će ući u pustinju Sin. Mjesec dana posle izlaska iz Egipta, prvi put su podigli logor u pustinji. Njihove zalihe hrane počele su da se smanjuju. Pošto su u pustinji biljke bile rijetke i stoka je oslabila. Kako naći dovoljno hrane za tako nepregledno mnoštvo? Sumnja je obuzela njihova srca i ponovo su se začule pritužbe. Čak su se i upravitelji i starješine u narodu pridružili optužbama protiv vođa koje je Bog postavio: Kamo da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji Misirskoj, kada sjedasmo kraj lonaca s mesom i jedosmo hljeba u izobilju, jer nas izvedoste u ovu pustinju da pomorite sav ovaj zbor glađu!SPP 241.3

Do tada još nisu trpjeli glad, njihove trenutne potrebe su bile zadovoljene, ali su se plašili za budućnost. Jednostavno nisu mogli da shvate kako bi ovo nepregledno mnoštvo moglo da se prehrani za vrijeme putovanja kroz pustinju, pa su već zamišljali kako im djeca gladuju. Gospod je dozvolio da ih snađu nevolje, da im se smanje zalihe hrane, da bi se njihova srca obratila Onome koji je i do tada bio njihov Izbavitelj. Da su se obratili Njemu, On bi im pružio dovoljno dokaza da ih voli i da se stara o njima. Već im je obećao da neće bolovati ni od kakve bolesti ukoliko budu držali Njegove zapovijesti, a oni su zaista pokazali grešno nepovjerenje, kada su pomislili da bi oni ili njihova deca mogli pomrijeti od gladi.SPP 242.1

Bog je obećao da će im biti Bog, da će ih uzeti da mu budu narod, da će ih odvesti u veliku i dobru zemlju, a bili su gotovi da klonu kod svake prepreke s kojom bi se suočili na putu u tu zemlju. Na čudesan način On ih je izveo iz zemlje njihovog robovanja, iz Egipta, da bi ih mogao uzdići i oplemeniti, da bi im osigurao ugled u svijetu. Međutim, na tom putu morali su da se suoče s teškoćama i pretrpe odricanja. Bog je želio da ih uzdigne iz njihovog poniženog položaja, da ih osposobi da zauzmu počasno mjesto među narodima i dobiju važne i svete dužnosti. Da su, gledajući sve što je On učinio za njih, imali dovoljno vjere u Njega, oni bi radosno podnosili neugodnosti, odricanja, pa čak i patnje; međutim, bili su spremni da vjeruju Gospodu samo dok im je neprestano pružao dokaze svoje moći. Zaboravili su svoju gorku sudbinu u Egiptu. Zaboravili su Božju dobrotu i silu koju je pokazao oslobodivši ih iz okova ropstva. Zaboravili su kako su njihova djeca bila pošteđena, kada je anđeo zatirač ubijao sve prvence u Egiptu. Zaboravili su veličanstveno ispoljavanje božanske sile kod Crvenog mora. Zaboravili su kako su sami sigurno prešli preko mora putem koji se otvorio pred njima, dok su vojske njihovog neprijatelja, koje su pokušale da ih slijede, nestale u pobijesnilim talasima. Oni su zapažali i osjećali samo svoje trenutne neugodnosti i nevolje; i umjesto da kažu: Bog je učinio velika djela za nas, iako smo bili robovi, On stvara od nas veliki narod, razgovarali su o teškoćama na putu, i pitali se kada će se njihovo naporno putovanje konačno završiti.SPP 242.2

Izvještaj o životu Izrailja u pustinji zapisan je radi dobra Božjeg Izrailja sve do kraja vremena. Zapis o Božjem postupanju prema tim pustinjskim nomadima koji su besciljno lutali, izloženi gladi, žeđi i umoru, o upečatljivom ispoljavanju Njegove moći kada im je priskakao u pomoć, prepun je opomena i savjeta Njegovom narodu svih vjekova. Raznoliko iskustvo Jevreja bilo je pripremna škola za njihov obećani dom u Hananu. Bog bi želio da Njegov narod ovog vremena ponizna srca i poučljiva duha razmotri sve nevolje kroz koje je morao da prođe nekadašnji Izrailj, da bi postao uspješniji u svojoj pripremi za nebeski Hanan.SPP 243.1

Mnogi razmišljajući o Izrailjcima čude se njihovom nevjerovanju i gunđanju, smatrajući da oni sami nikada ne bi mogli da budu tako nezahvalni; međutim, kada njihova vjera dođe na probu, čak i najmanju, ne pokazuju ništa više vjere i strpljenja od nekadašnjih Izrailjaca. Kada budu dovedeni u tjesnac, žale se na proces kojim Bog želi da ih pročisti. Iako su njihove trenutne potrebe zadovoljene, odbijaju da vjeruju da će se Bog i u buduće starati o njima, pa se stalno plaše da će ih stići siromaštvo ili da će njihova djeca biti izložena patnjama. Neki stalno očekuju zlo ili preuveličavaju teškoće, tako da ne mogu da vide mnoge blagoslove koji zahtijevaju njihovu zahvalnost. Nevolje s kojima se suočavaju, umjesto da ih navedu da traže pomoć od Boga, jedinog Izvora snage koja im stoji na raspolaganju, odvajaju ih od Njega, jer izazivaju njihovu mrzovolju i nemir.SPP 243.2

Da li je dobro da budemo tako malovjerni? Zar bi trebalo da budemo nezahvalni i nepovjerljivi? Isus je naš prijatelj; cijelo Nebo zainteresovano je za naše dobro; naša potištenost i naše strahovanje žaloste Svetoga Duha Božjega. Ne dozvolimo da nas zahvati zabrinutost koja nas samo izjeda i iscrpljuje, ali nam ne pomaže da podnosimo teškoće. Ne smijemo se prepustiti onom nepovjerenju u Boga koje će nas navesti da staranje o svojim budućim potrebama pretvorimo u najvažniji životni zadatak, kao da je sva naša sreća jedino u ovozemaljskim dobrima. Po Božjoj volji nije da Njegov narod bude preopterećen brigama. Međutim, naš Gospod nam ne kaže da neće biti teškoća na našem putu. On se ne nudi da svoj narod izdvoji iz ovog svijeta grijeha i zla, već mu ukazuje na sigurno utočište. On poziva umorne i zabrinute: Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja ću vas odmoriti! Skinite jaram strahovanja i svjetovnih briga koji ste sami sebi stavili na vrat, uzmite jaram moj na sebe i naučite se od mene, jer sam ja krotak i smjeran u srcu, i naći ćete pokoj dušama svojim. (Matej 11,28.29) Odmor i mir u Gospodu možemo naći ako sve svoje brige prebacimo na Njega, jer se On brine za nas (1. Petrova 5,7).SPP 243.3

Apostol Pavle kaže: Gledajte, braćo, da ne bude kada u kome od vas zlo srce nevjerstva da odstupi od Boga živoga! (Jevrejima 3,12) Kad gledamo sve što je Bog učinio za nas, naša vjera treba da bude jaka, aktivna i trajna. Umjesto da gunđamo ili da se žalimo, pjesma našeg srca treba da bude: Blagosiljaj dušo moja Gospoda i sve što je u meni sveto ime njegovo. Blagosiljaj dušo moja Gospoda i ne zaboravljaj nijednoga dobra što ti je učinio! (Psalam 103,1.2)SPP 244.1

Bog nije zanemarivao potrebe Izrailjaca. Lično je rekao njihovom vođi: Evo učiniću da vam daždi sa neba hljeb! Dao je i uputstva da narod prikuplja dnevnu zalihu, a šestoga dana dvostruku količinu, da bi održao sveto poštovanje Subote. Mojsije je obećao skupu da će njegove potrebe biti zadovoljene: Doveče će vam dati Gospod mesa da jedete, a ujutru hljeba da se nasitite! Dodao je zatim: Jer šta smo mi? Nije na nas vaša vika nego na Gospoda! Naredio je osim toga Aronu da im kaže: Pristupite pred Gospoda, jer je čuo viku vašu! I dok je Aron još govorio, pogledaše u pustinju, i gle, slava Božja pokaza se u oblaku. Veličanstveni sjaj kakvoga nikada do tada nisu vidjeli, simbolički je predstavio božansku prisutnost. Uz pomoć pojava koje su djelovale na njihova čula, trebalo je da stiču znanje o Bogu. Trebalo je da nauče da je Svemogući, a ne čovjek Mojsije, njihov pravi Vođa, da bi počeli da se boje Njegovog imena i slušaju Njegov glas.SPP 244.2

U sumrak, beskrajna jata prepelica prekrilila su logor, tako da je bilo dovoljno mesa za sve. U zoru, na površini se moglo vidjeti nešto sitno, okruglo, sitno kao slana po zemlji. Bješe kao sjeme korijandrovo, bijela... Narod je taj hljeb nazvao mana. Mojsije im je objasnio: To je hljeb koji vam dade Gospod da jedete! Narod je sakupljao manu i ustanovio da je ima dovoljno za sve. I meljahu na žrvnjevima ili tucahu u stupama i kuhahu u kotlu ili mješahu pogače. (4. Mojsijeva 11,8) Ukus mane je bio sličan ukusu medenjaka. Bilo im je rečeno da svakoga dana prikupe po jednu mjericu po osobi i da ništa ne ostavljaju za sjutra. Bilo je onih koji su pokušali da neku zalihu mane sačuvaju za sjutra, ali tada više nije bila za jelo. Zaliha za svaki dan prikupljana je u zoru, jer su sunčevi zraci topili sve što bi do tada ostalo na tlu.SPP 244.3

Prilikom prikupljanja mane pokazalo se da su neki prikupili manje, a neki više od propisane količine; ali mjeriše na mjericu i ne dođe više onome koji nakupi mnogo, niti manje onome koji nakupi malo, nego svaki nakupi koliko mu je trebalo da jede. Objašnjenje ovog teksta, kao i praktičnu pouku koja se može naučiti iz njega, daje apostol Pavle u svojoj Drugoj poslanici Korinćanima. On kaže: Jer se ne želi da drugima bude radost, a vama žalost, nego jednako. Da u sadašnje vrijeme vaš suvišak bude za njihov nedostatak, da bude jednakost. Kao što je pisano: ko je mnogo skupio, nije mu preteklo, a ko je malo skupio, nije mu nedostalo. (2. Korinćanima 8,13-15)SPP 245.1

Šestoga dana ljudi su prikupili po dve mjerice po osobi. Starješine su požurile da obavijeste Mojsija šta se dogodilo. On je odgovorio: Ovo kaza Gospod: sutra je subota, odmor svet Gospodu, što ćete peći, pecite, i što ćete kuhati, kuhajte danas, a što preteče ostavite i čuvajte za sjutra. Tako su i učinili i ustanovili da se mana nije promijenila. I reče Mojsije: jedite to danas, jer je danas subota Gospodnja, danas nećete naći u polju. Šest ćete dana kupiti, a sedmi je dan subota, tada ga neće biti!SPP 245.2

Bog zahtijeva da se Njegov sveti dan i danas isto tako strogo svetkuje kao i u doba Izrailjaca. Zapovijest datu Jevrejima svi hrišćani treba da smatraju nalogom koji je Gospod njima dao. Dan koji prethodi Suboti treba da bude dan pripreme, tako da sve bude spremno za njene svete časove. Bez obzira na sve, ne smijemo dozvoliti da poslovima krnjimo njeno sveto vrijeme. Bog je naredio da se za bolesne i napaćene moramo pobrinuti; rad neophodan da se oni zbrinu predstavlja djelo milosti i ne smatra se kršenjem Subote; ali treba izbjegavati svaki nepotrebni rad. Mnogi male poslove koje su mogli obaviti u toku dana pripreme nemarno odlažu sve do početka Subote. To ne bi smjelo da bude! Posao koji je odlagan sve do početka Subote treba da ostane nezavršen dok ona ne prođe. Ovakav raspored mogao bi da osvježi pamćenje nemarnih i da ih navede da svoje poslove završe za šest radnih dana. Svake sedmice u toku svog dugog boravka u pustinji Izrailjci su gledali trostruko čudo, sračunato da ih uvjeri u svetost Subote: dvostruka količina mane padala je šestoga dana, nije uopšte padala sedmoga, mana određena za Subotu ostajala je svježa i nepokvarena, iako se u svako drugo vrijeme kvarila, ukoliko bi bila čuvana za drugi dan.SPP 245.3

Zahvaljujući okolnostima u vezi sa padanjem mane, imamo siguran dokaz da Subota nije bila uspostavljena, kao što mnogi smatraju, tek prilikom davanja zakona na Sinaju. Prije nego što su došli do Sinaja, Izrailjci su znali da je Subota za njih obavezan praznik. Obaveza da svakoga petka prikupe dvostruku količinu mane i da je pripreme za Subotu, kada mane neće biti, neprestano ih je podsjećala na svetu prirodu dana odmora. A kada su neki ljudi izašli Subotom da kupe manu, Gospod je upitao: Dokle ćete se protiviti zapovijestima mojim i zakonima mojim?SPP 246.1

A sinovi Izrailjevi jedoše manu četrdeset godina dok ne dođoše u zemlju u kojoj će živjeti; jedoše manu dok ne dođoše na među zemlje Hananske. Četrdeset godina, svakoga dana, ova čudesna namirnica podsjećala ih je na Božje neprekidno staranje i na Njegovu nježnu ljubav. Prema riječima psalmiste, hljeb nebeski dade im Bog, hleba anđeoskoga jeđaše čovek (Psalam 78,24.25) znači da su im anđeli spremali hranu. Jedući hleb nebeski, svakoga dana su se podsjećali da će, prema Božjem obećanju, sve njihove potrebe biti isto tako sigurno zadovoljavane kao da žive usred zatalasanih žitnih polja na plodnim hananskim ravnicama.SPP 246.2

Mana, koja je padala s neba kao hrana sinovima Izrailjevim, simbolično je predstavljala Onoga koji će doći od Boga da donese život cijelome svijetu. Isus je rekao: Ja sam hljeb života. Ocevi vaši jedoše manu u pustinji i pomriješe. Ovo je hljeb koji silazi s neba... koji jede od ovoga hljeba živjeće vavijek, i hljeb koji ću ja dati tijelo je moje, koje ću dati za život svijeta. (Jovan 6,48-51) Među obećanjima o blagoslovu Božjem narodu u budućnosti zapisano je i ovo: Koji pobijedi daću mu da jede od mane sakrivene! (Otkrivenje 2,17)SPP 246.3

Pošto su napustili pustinju Sin, Izrailjci su se zaustavili u Rafidinu. Ni ovdje nije bilo vode, a oni su ponovo pokazali nepovjerenje u Božje staranje. U svojoj zaslijepljenosti i drskosti, narod je izašao pred Mojsija i zatražio: Daj nam vode da pijemo! Međutim, on je ostao strpljiv. Rekao im je: Što se svađate sa mnom? Što kušate Gospoda? Puni gnjeva, povikali su: Zašto si nas izveo iz Misira da nas, i sinove naše, i stoku našu pomoriš žeđu? Kada su bili tako obilno snabdjeveni hranom, postiđeno su se sjetili svog nevjerovanja i gunđanja, pa su obećali da će se u buduće osloniti na Gospoda. Međutim, brzo su zaboravili svoje obećanje, poklekli su na prvoj probi svoje vjere. Stub od oblaka koji ih je vodio kao da je sakrivao neku strašnu tajnu. A Mojsije ko je uopšte on pitali su se, i zašto ih je taj čovjek izveo iz Egipta? Srce im je bilo puno sumnje i nepovjerenja, pa su ga otvoreno optužili da planira da pobije i njih i njihovu djecu oskudicom i nevoljama i da se obogati njihovom imovinom. Razjareni, puni gnjeva i ogorčenja, skoro da su ga zasuli kamenjem.SPP 247.1

U nevolji, Mojsije se obratio Bogu: Šta ću činiti s ovim narodom? Bilo mu je rečeno da okupi starješine Izrailjeve, da uzme štap kojim je činio čudesa u Egiptu, i da izađe pred narod. Gospod mu je rekao: Ja ću stajati pred tobom ondje na stijeni na Horivu, a ti udari u stijenu i poteći će iz nje voda da pije narod. Mojsije je poslušao i voda je zaista potekla tako obilno da su sve potrebe logora bile zadovoljene. Umjesto da zapovijedi Mojsiju da podigne svoj štap i prizove neko strašno zlo, slično onima u Egiptu, na one koji su predvodili narod u ovom grešnom gunđanju, Gospod je u svojoj velikoj milosti upotrijebio štap kao oruđe da im donese izbavljenje.SPP 247.2

Raskida stijene u pustinji, i poji ih kao iz velike bezdane; izvodi potoke iz kamena, i vodi vodu rijekama. (Psalam 78,15.16) Mojsije je udario po stijeni, ali je Božji Sin, sakriven u stubu od oblaka, stajao pored njega i učinio da poteče živa voda. Ne samo Mojsije i starješine, već i cijeli skup, koji je stajao u pozadini, svi su vidjeli Gospodnju slavu; ali, da je oblak bio uklonjen, bili bi pobijeni blistavim sjajem Onoga koji je u njemu prebivao.SPP 247.3

U svojoj žeđi, narod je iskušavao Boga, govoreći: Je li Gospod među nama ili nije? Ako nas je Gospod ovamo doveo, zašto nam nije dao i vode, kada nam je već dao hljeba? Nevjerovanje koje su tako pokazali graničilo se sa zločinom i Mojsije se pobojao da na njih ne padnu Božji sudovi. Zato je nazvao ovo mjesto Masa Kušanje i Meriva Svađa, kao uspomenu na njihov grijeh.SPP 247.4

A onda im je zaprijetila nova opasnost. Pošto su gunđali protiv Njega, Gospod je dozvolio da ih napadnu njihovi neprijatelji. Amaličani, surovo, ratoborno pleme koje je živjelo u tom kraju, zaratilo je protiv njih i pobilo one koji su, nemoćni i umorni, zaostali za povorkom. Mojsije, znajući da mnoštvo izrailjsko nije spremno za bitku, naredio je Isusu Navinu da iz svih plemena izabere vojnike i da ih u zoru povede protiv neprijatelja, dok će on sam stati na obližnju uzvišicu sa štapom Božjim u ruci. U skladu s dogovorom, Isus Navin i njegova četa sljedećeg jutra krenuli su na neprijatelja, dok su se Mojsije, Aron i Or popeli na brežuljak s koga se pružao pogled na bojno polje. Ruku podignutih prema nebu, držeći Božji štap u desnoj ruci, Mojsije se molio za uspjeh izrailjske vojske. Kako je bitka napredovala, vidjelo se da Izrailj pobjeđuje, sve dok su njegove ruke podignute, a da neprijatelj počinje da napreduje čim ih spusti. Kad se Mojsije umorio, Aron i Or su mu držali ruke do zalaska Sunca, kada je neprijatelj bio natjeran na haotično povlačenje.SPP 248.1

Dok su podupirali ruke Mojsiju, Aron i Or pokazali su narodu da treba da ga podržava u njegovom napornom radu, dok je njegova dužnost da prima i da im prenosi Božje poruke. Mojsijevo djelo bilo je značajno; pokazivalo je da je njihova sudbina u Gospodnjim rukama. Dokle god Mu budu poklanjali svoje povjerenje, On će ratovati za njih i pobjeđivati njihove neprijatelje; međutim, kada budu prestali da se oslanjaju na Njega i pouzdaju se u svoju snagu, postaće slabiji i od onih koji nikada nisu upoznali Boga, pa će ih njihovi neprijatelji pobjeđivati.SPP 248.2

Kao što su Jevreji pobijedili, kada je Mojsije podigao ruke prema nebu i posredovao za njih, tako će i Božji Izrailj pobijediti kada se vjerom bude oslonio na silu svog moćnog Pomoćnika. Ipak, božanska sila mora da se udruži s ljudskim naporima. Mojsije nije vjerovao da će Bog pobijediti njihove neprijatelje ako Izrailj ostane po strani. Dok se veliki vođa molio Gospodu, Isus Navin i njegovi hrabri sljedbenici ulagali su krajnje napore da odbiju Božje i Izrailjeve neprijatelje.SPP 248.3

Poslije poraza Amaličana, Bog je zapovijedio Mojsiju: Zapiši to za spomen u knjigu i kaži Isusu neka pamti da ću sasvim istrijebiti spomen Amalikov ispod neba. Neposredno prije smrti, veliki vođa je svom narodu dao svečani zadatak: Opominji se šta ti je učinio Amalik na putu kada iđaste iz Misira, kako te dočeka na putu i pobi na kraju sve umorne koji iđahu za tobom, kada si bio sustao i iznemogao i ne boja se Boga. Zato, kada te Gospod Bog tvoj smiri od svih neprijatelja tvojih unaokolo u zemlji koju ti daje Gospod Bog tvoj da je naslijediš, tada zatri spomen Amaliku pod nebom, i ne zaboravi. (5. Mojsijeva 25,17-19) O tom nemoralnom narodu Gospod je izjavio: Što se ruka bješe podigla na prijesto Gospodnji, Gospod će ratovati na Amalika od koljena na koljeno. (2. Mojsijeva 17,16)SPP 249.1

Amaličanima nije bio nepoznat Božji karakter ili Njegova vlast, ali, umjesto da Ga se boje, oni su odlučili da prkose Njegovoj sili. Podsmjevali su se Mojsijevim čudima pred Egipćanima i rugali se strahovanjima okolnih naroda. Zavjetovali su se svojim bogovima da će uništiti Jevreje, tako da nijedan ne pobjegne, i hvalisali se da Bog Izrailjev nema dovoljno snage da im se odupre. Izrailjci im nikada nisu prijetili niti su ih oštetili. Zato je njihov napad bio potpuno neizazvan. Samo zato da bi pokazali mržnju i prezir prema Bogu, pokušali su da unište Njegov narod. Amaličani su već dugo bili drski grešnici i njihovi zločini su vikali ka Gospodu tražeći osvetu, ali ih je Njegova milost uporno pozivala na pokajanje; međutim, kada su se amalički ratnici bacili na umorne i nenaoružane izrailjske putnike, zapečatili su sudbinu svoga naroda. Bog posebno štiti svoju najslabiju djecu. Na Nebu ne ostaje nezapaženo nijedno surovo ili tiransko djelo prema njima. Nad svima koji Ga vole i koji Ga se boje Bog podiže svoju zaštitničku ruku; neka se ljudi čuvaju da ne udare na tu ruku, jer ona rukuje mačem pravednosti.SPP 249.2

Nedaleko od mjesta na kome su Izrailjci sada logorovali nalazio se dom Jotora, Mojsijevog tasta. Jotor je čuo za oslobođenje Jevreja, pa je krenuo da ih posjeti i Mojsiju dovede ženu i dva sina. Veliki vođa je preko glasnika bio obaviješten o njihovom dolasku, pa im je radosno pošao u susret. Pošto su se srdačno pozdravili, poveo ih je u svoj šator. On je svoju porodicu vratio kad je trebalo da se izloži opasnostima prilikom oslobađanja Izrailja iz Egipta, ali je sada ponovo mogao da uživa u rasterećenju i udobnosti koje mu je pružalo njihovo društvo. Sa Jotorom je razgovarao o divnim djelima koja je Bog učinio za Izrailj, i patrijarh se radovao i blagosiljao Gospoda, a zatim je zajedno s Mojsijem i starješinama učestvovao u prinošenju žrtve i u svečanoj gozbi u znak sjećanja na Božju milost.SPP 249.3

Dok je boravio u logoru, Jotor je brzo ustanovio da su Mojsijeve odgovornosti izuzetno teške. Održavanje reda i discipline među pripadnicima ovog nepreglednog, neukog i neuvežbanog mnoštva zaista je predstavljalo veliki zadatak. Mojsije je bio priznati vođa i sudija i morao je da štiti ne samo opšte interese i vodi poslove naroda, već i da rješava sukobe koji su se javljali među pojedincima. On je dozvolio da ove dužnosti padnu njemu na teret, jer je tako imao priliku da poučava narod, kao što je to i lično naglasio: Dolaze k meni... te im kazujem naredbe Božje i zakone njegove! Međutim, Jotor je ustao protiv toga, govoreći: Teško je za tebe, nećeš moći sam vršiti! Umorićeš se i ti i narod koji je s tobom! Predložio je Mojsiju da izabere odabrane ljude i postavi ih kao starješine nad hiljadama, stotinama i desetinama. To treba da budu ljudi pošteni, koji se boje Boga, ljudi pravedni, koji mrze na mito. Trebalo je da rješavaju sve manje sporove, dok je najteže i najvažnije slučajeve i dalje dobijao Mojsije. Jotor je naglasio: Ti budi pred Bogom za narod, i stvari njihove javljaj Bogu, i uči ih naredbama i zakonima njegovim i pokazuj im put kojim će ići i šta će raditi! Ovaj predlog je bio prihvaćen, i ne samo da je olakšao posao Mojsiju, već se tako uspostavio i savršeniji red u narodu.SPP 250.1

Gospod je veoma cijenio Mojsija i njegovom rukom je učinio mnoga čuda; ali činjenica što je bio izabran da poučava druge nije ga navela da zaključi da njemu samome nije potrebna pouka. Izabrani vođa Izrailja rado je saslušao predloge pobožnog sveštenika iz Madijama i prihvatio njegov plan kao razumnu mjeru.SPP 250.2

Iz Rafidina narod je nastavio putovanje, idući za stubom od oblaka. Put ih je vodio preko neplodnih ravnica, uz strme uspone i kroz planinske klance. Često su, prelazeći preko pješčanih prostranstava, gledali pred sobom nazubljene planine, slične ogromnim zidinama, koje su im potpuno zatvarale put i naizgled spriječavale napredovanje. Ali, kada bi se približili, u planinskim zidinama pojavljivali bi se prolazi, a iza njih nove ravnice. Upravo sada Prolazili su kroz jedan od tih dubokih, opasnih klanaca. Bio je to veličanstven i uzbudljiv prizor. Između stjenovitih litica koje su se sa obe strane uzdizale stotinama metara u visinu, tekle su kao živa rijeka, dokle god je oko dopiralo, čete Izrailjeve sa svojim stadima krupne i sitne stoke. A onda se pred njima u svečanoj veličanstvenosti pojavilo masivno čelo Sinajske planine. Stub od oblaka zaustavio se na njenom vrhu, a narod je svoje šatore razapeo u ravnici u njenom podnožju. Ovdje je trebalo da provedu skoro godinu dana. Noću im je ognjeni stub pružao božansku zaštitu, a dok su ležali u dubokom snu, nebeski hljeb je tiho padao na njihov zaspali logor.SPP 250.3

Kada je jutarnje rumenilo pozlaćivalo tamne planinske lance, a zlatni Sunčevi zraci prodirali u duboke klance, umornim putnicima se činilo da su to zraci Božje milosti koji dolaze s Njegovog prijestola. Izgledalo im je kao da veliki, nazubljeni vrhunci svuda oko njih, svojom samotnom veličinom svjedoče o svom vječnom trajanju i veličanstvu. Ljudski um ovdje se jednostavno nije mogao oduprijeti osjećanju svečanosti i strahopoštovanja. Čovek je postajao svjestan svoje neukosti i slabosti u prisutnosti Onoga koji je gore izmjerio na mjerila i bregove na poteg. (Isaija 40,12) Ovdje je Izrailj trebalo da primi najčudesnije otkrivenje koje je Bog ikada dao čovjeku. Ovdje je Gospod okupio svoj narod da bi ga osvjedočio u svetost svojih zahtjeva, objavljujući svojim glasom svoj sveti Zakon. Velike i korjenite promjene trebalo je da nastupe u njima, jer su ponižavajući uticaji potčinjavanja i dugogodišnjeg stalnog drugovanja sa idolopoklonstvom ostavili svoj žig na njihovim navikama i njihovom karakteru. Bog je nastojao da ih uzdigne na viši moralni nivo, dajući im priliku da steknu znanje o Njemu.SPP 251.1

25. Poglavlje—Izlazak Iz Egipta

27. Poglavlje—Izrailj Dobija Zakon