37. Poglavlje—Voda Iz Stijene

(Ovo poglavlje zasnovano je na 4.Mojsijevoj 20-1-3)

Životvorna voda, koja je osvježila Izrailjce u pustinji, prvi put je čudesno potekla iz stijene na gori Horivu. I u toku svih lutanja, kad god je bilo potrebno, oni su nekim čudom Božje milosti dobijali neophodnu vodu. Voda, međutim, nije nastavila da teče sa Horiva. Kada god bi im za vrijeme lutanja zatrebala, ona bi potekla iz rasjelina u stijenama pored njihovog logora.SPP 354.1

Upravo je Hristos, snagom svoje riječi, činio da osvežavajući potoci zadovolje potrebe Izrailjaca. I svi jedno piće duhovno piše, jer pijahu od duhovne stijene koja iđaše za njima, a stijena bješe Hristos. (1. Korinćanima 10,4) On je bio izvor svih zemaljskih, ali i duhovnih blagoslova. Hristos, prava Stijena, pratio ih je u svim njihovim lutanjima. Neće ožednjeti kad ih povede preko pustinje; vodu iz stijene točiće im, jer će rascijepiti kamen i poteći će voda. Otvori kamen i proteče voda, rijeke protekoše po suhoj pustinji. (Isaija 48,21; Psalam 105,41)SPP 354.2

Stijena koja je bila udarena štapom predstavljala je Hrista i preko tog simbola bile su objavljene mnoge dragocjene istine. Kao što su životodavne vode tekle iz stijene udarene štapom, tako su iz Hrista, kojega Bog bije, koji je ranjen za naše prestupe, izbijen za naša bezakonja (Isaija 53,4.5), potekle rijeke spasenja za otkupljenje izgubljenog ljudskog roda. I kao što je stijena jednom bila udarena, tako je trebalo da se i Hristos jednom prinese da uzme mnogih grijehe. (Jevrejima 9,28) Nije bilo potrebno da se naš Spasitelj žrtvuje još jednom, bilo je dovoljno da oni koji žele da dobiju blagoslove Njegove milosti, to zatraže u Njegovo ime, izlivajući svoje srce u molitvi pokajanja. Takva molitva će se pred Gospodom nad vojskama zasnovati na Isusovim ranama i tada će iznova poteći rijeka životodavne krvi, simbolično predstavljena tokovima žive vode, darovane Izrailju.SPP 354.3

Izrailjci su posle zauzimanja Hanana, s posebnom radošću proslavljali dan kada je u pustinji potekla voda iz stijene. U Hristovo doba ova proslava dobila je oblik upečatljive ceremonije. Proslavljana je u dane svetkovine Senica, kada se narod iz cijele zemlje okupljao u Jerusalimu. Svih sedam dana ovog praznika sveštenici su u pratnji levitskih horova i orkestara izlazili da iz izvora u Siloamu zahvate vodu zlatnim sudovima. Za njima se tiskalo mnoštvo vjernika, koji su pokušavali da se napiju vode iz istog izvora, pjevajući istovremeno radosne stihove: S radošću ćete crpsti vodu iz izvora ovoga spasenja! (Isaija 12,3) Zatim su sveštenici nosili vodu u Hram, praćeni zvucima truba i svečanim riječima pjesme: Evo stoje noge naše na vratima tvojim, Jerusalime! (Psalam 122,2) Voda je izlivana na oltar za žrtve paljenice, dok su odjekivale pesme hvale i mnoštvo pobjedonosno klicalo uz pratnju muzičkih instrumenata i dubokih tonova truba.SPP 354.4

Spasitelj se poslužio ovom simboličnom službom da bi misli naroda usmjerio na blagoslove koje je donio prilikom svog dolaska. A u posljednji, veliki dan praznika stajaše Isus i vikaše glasom koji je odjekivao predvorjima Hrama: Ko je žedan neka dođe k meni i pije. Koji me vjeruje kao što pismo reče iz njegova tijela poteći će rijeke žive vode! Jovan dodaje: A ovo reče za Duha kojega posle primiše oni koji vjeruju u ime njegovo. (Jovan 7,37-39) Osvježavajuća voda, koja izvire u suvoj i goloj zemlji, od koje pustinja procvjeta, voda koja teče da donese život onima koji propadaju, slika je Božje milosti koju samo Hristos može dati, i koja, kao i živa voda, čisti, osvežava i oživljava dušu. Onaj u kome Hristos nastava ima nepresušni izvor milosti i snage u sebi. Isus vedri život i osvjetljava put svima onima koji Ga iskreno traže. Njegova ljubav, primljena u srce, poteći će u obliku dobrih djela za vječni život. I neće blagosloviti samo dušu iz koje izvire, već će ta živa rijeka poteći u obliku pravednih riječi i djela da osvježi i sve žedne oko sebe.SPP 355.1

Isus se poslužio istom slikom u razgovoru sa ženom Samarjankom na Jakovljevom studencu: A koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožednjeti do vijeka, nego će voda koju ću mu ja dati biti u njemu izvor vode koja teče u život vječni. (Jovan 4,14) Hristos ujedinjuje u sebi oba ova simbola. On je Stijena, ali je i Živa voda.SPP 355.2

Iste uzvišene i izražajne simbole srijećemo u cijeloj Bibliji. Nekoliko stoljeća prije Hristovog dolaska, Mojsije naziva Hrista Stijenom spasenja Izrailja (5. Mojsijeva 32,15), psalmista pjeva o Njemu kao o svom Izbavitelju i svojoj Krijeposti, svom Utočištu i tvrdom Zaklonu, Gradu u koji bi svagda dolazio da živi, kao o Gradu srca svojega, o svom Pristaništu i tvrdom Utočištu. U Davidovim pjesmama Njegova milost je predstavljena kao svježa, tiha voda usred zelenih pašnjaka, na kojima nebeski Pastir napasa svoje stado. David ponovo naglašava: Iz potoka sladosti svojih ti ih napajaš. Jer je u tebe izvor životu, tvojom svjetlošću vidimo svjetlost. (Psalam 19,14; 62,7; 61,2; 71,3; 73,26; 94,22; 23,2; 36,8.9) Mudri čovjek izjavljuje: Izvor je mudrosti potok koji se razliva. (Priče 18,4) Hristos je, za Jeremiju, Izvor žive vode, a za proroka Zahariju, Izvor koji će se otvoriti... da ukloni svaki grijeh i svaku nečistotu (Jeremija 2,13; Zaharija 13,1).SPP 355.3

Isaija Ga opisuje kao vječnu Stijenu i kao sjen od velike stijene u zemlji sasušenoj. (Isaija 26,4; 32,2) On zapisuje dragocjeno obećanje, živo podsjećajući svoje čitaoce na živu vodu koja je potekla da bi zadovoljila potrebe Izrailjaca: Siromahe i uboge, koji traže vode, a nje nema, kojima se jezik osušio od žeđi, njih ću uslišiti ja Gospod, ja, Bog Izrailjev, neću ih ostaviti! Jer ću izliti vodu na žednoga i potoke na suhu zemlju. Jer će u pustinji provreti voda, i potoci u zemlji sasušenoj. Upućen je i poziv: O, žedni, koji ste god, hodite na vodu! (Isaija 41,17; 44,3; 35,6; 55,1) Ovaj poziv se ponavlja i na završnim stranicama Svete Riječi. Rijeka vode života, čista kao kristal teče od prijestola Božjega i Jagnjetovoga, a milostivi poziv odjekuje kroz vjekove: I ko hoće neka uzme vodu života zabadava! (Otkrivenje 22,17)SPP 356.1

Neposredno prije ulaska jevrejskih četa u Kadis, prestala je da teče rijeka žive vode koja je toliko godina izvirala u blizini njihovog logora. Gospod je odlučio da ponovo okuša pripadnike svog naroda. Htio je da ispita da li će se osloniti na Njegovo proviđenje ili će pokazati isto nevjerovanje kao i njihovi očevi.SPP 356.2

Sada su se već nalazili nadomak hananskih brežuljaka. Samo još nekoliko dana putovanja i stići će na granice Obećane zemlje. U blizini se pružao i Edom, koji je pripadao Isavovim potomcima i preko koga je vodio uobičajeni put prema Hananu. Mojsije je dobio nalog: Obrnite se na sjever. I zapovijedi narodu i reci: sada ćete preći preko međe braće svoje, sinova Isavovih, koji žive u Siru. Oni će vas se bojati...jela kupujte od njih za novac i jedite, i vodu kupujte od njih za novac i pijte! (5. Mojsijeva 2,3-6) Ova uputstva bila su dovoljna da objasne zašto im je bilo uskraćeno snabdijevanje vodom; trebalo je da prođu kroz dobro navodnjenu, plodnu zemlju, na putu u Hanansku zemlju. Bog im je obećao da će nesmetano proći kroz Edom i da će imati priliku da kupuju hranu i dovoljno vode za potrebe naroda. Trebalo je zato da ih prestanak čudesnog dotoka vode navede na radosno klicanje, da im posluži kao dokaz da je lutanju kroz pustinju došao kraj. Oni bi to shvatili da nisu bili zaslijepljeni nevjerovanjem. Međutim, ono što je trebalo da im posluži kao dokaz ispunjenja Božjih obećanja, oni su pretvorili u priliku da sumnjaju i gunđaju. Ponašali su se kao da je propala svaka nada da će im Bog dati Hanan u nasljedstvo, pa su čak počeli da žale za ugodnostima iz pustinje.SPP 356.3

Prije nego što će im dozvoliti da uđu u Hanan, Bog je tražio da Izrailjci pokažu povjerenje u Njegovo obećanje. Voda je prestala da teče prije nego što su stigli do Edoma. Tako im se pružila prilika da se za kratko oslone na vjeru, a ne na ono što vide. Međutim, već prva provjera pokazala je da gaje isti neobuzdani, nezahvalni duh kojim su bili nadahnuti njihovi očevi. Čim su se u logoru začuli glasovi onih koji su tražili vodu, zaboravili su ruku koja je toliko godina zadovoljavala sve njihove potrebe i, umjesto da se obrate Bogu za pomoć, počeli su da gunđaju protiv Njega, uzvikujući u očajanju: Kamo da smo pomrli kada pomriješe braća naša pred Gospodom! (4. Mojsijeva 20,1-13) Drugim riječima, žalili su što se nisu našli među onima koji su poginuli za vrijeme Korejeve pobune!SPP 357.1

Njihova vika bila je usmjerena protiv Mojsija i Arona: Zašto dovedoste zbor Gospodnji u ovu pustinju da izginemo ovdje i mi i stoka naša? I zašto nas izvedoste iz Egipta da nas dovedete na ovo zlo mjesto gdje ne rađa ni žito ni smokva, ni grožđe ni šipak, a ni vode nema za piće?SPP 357.2

Dva brata izašla su pred mnoštvo, Mojsije sa štapom Božjim u ruci. Obojica su sada već bila u dubokoj starosti. Već dugo su se borili s buntovništvom i tvrdoglavošću Izrailjaca, ali sada i Mojsijevom strpljenju došao je kraj. Uzviknuo je: Slušajte odmetnici! Hoćemo li vam iz ove stijene izvesti vodu? Umjesto da progovori stijeni, kao što mu je Gospod zapovijedio, dva puta je štapom udario po njoj.SPP 357.3

Voda je provalila iz stijene. Bilo je dovoljno dragocjene tečnosti da se zadovolje sve potrebe mnoštva, ali dogodilo se i veliko zlo. Mojsije je progovorio, dozvolivši svojim povrijeđenim osjećanjima da izbiju na površinu; umjesto da svojim riječima izrazi sveto negodovanje zbog sramoćenja Boga, pokazao je da je u vlasti ljudskih osjećanja. Slušajte, odmjetnici, uzviknuo je ljutito. Optužba je bila istinita, ali se ni istina ne smije u gnjevu ili nestrpljivo izgovarati. Kada je Bog naredio Mojsiju da prekori Izrailjce zbog pobune, bilo mu je veoma teško da izgovori teške riječi, kao i njima da ih podnesu, ali Bog mu je dao snage da prenese Njegovu poruku. Međutim, kada je samovlasno odlučio da optuži narod, ožalostio je Božjega Duha i narodu nanio samo štetu. Bilo je očigledno da ne vlada sobom i da je izgubio strpljenje. Tako je narodu pružio priliku da razmišlja da li je Mojsije uvijek postupao prema božanskim uputstvima i da nalazi opravdanje za svoje grijehe. Mojsije je, kao i oni sami, uvrijedio Boga. Njegovo ponašanje je, tvrdili su buntovnici, od samog početka bilo podložno kritici i osudi. Tako su sada konačno pronašli željno traženi izgovor da odbace sve ukore koje im je Bog slao preko svog sluge.SPP 358.1

Mojsije je pokazao nepovjerenje u Boga. Hoćemo li vam iz ove stijene izvesti vodu, upitao je, kao da sumnja da će Gospod učiniti ono što je obećao! Gospod je sam rekao dvojici braće: Što mi ne vjerovaste i ne proslaviste me pred sinovima Izrailjevim! U vrijeme kad je voda prestala da teče i njihova vjera u ispunjenje Božjeg obećanja bila je pokolebana pod uticajem nezadovoljstva i pobune naroda. Prvi naraštaj bio je osuđen da izumre u pustinji zbog svog nevjerovanja, ali su sada isti duh pokazivala i njihova djeca. Hoće li i oni propustiti priliku da se na njima ispuni obećanje? Mojsije i Aron, umorni i obeshrabreni, nisu uložili nikakav napor da zaustave bujicu osjećanja naroda. Da su sami gajili nepokolebljivo povjerenje u Boga, mogli su problem iznijeti pred narod tako da ljudima pomognu da podnesu ovu probu. Da su se odmah, odlučno poslužili autoritetom koji im je bio povjeren kao vođama, mogli su da stišaju nezadovoljstvo. Njihova je dužnost bila da ulože sve napore da srede stanje prije nego što se obrate Bogu da On to učini umjesto njih. Da je u Kadisu nezadovoljstvo bilo odmah obuzdano, koliko bi zla mogli spriječiti!SPP 358.2

Svojim prenagljenim postupcima Mojsije je oduzeo snagu pouci koju je Bog namjeravao da pruži narodu. Stijena je, kao simbol Hrista, trebalo da bude udarena jednom, kao što se i Hristos jednom žrtvovao. Drugi put je trebalo da samo progovore stijeni, kao što je i nama potrebno da zatražimo blagoslove u Hristovo ime. Drugi udarac pokvario je značenje ovog uzvišenog simbola, kojim je bio predstavljen Hristos.SPP 359.1

I više od toga, Mojsije i Aron prisvojili su vlast koja je pripadala jedino Bogu. Neophodnost Božjeg ličnog posredovanja doprinijela je da ovi trenuci postanu vrlo svečani i starješine Izrailjeve morali su da ih iskoriste da narodu uliju strahopoštovanje prema Bogu i ojačaju njegovu vjeru u božansku moć i dobrotu. Kada su gnjevno povikali: Hoćemo li vam iz ove stijene izvesti vodu, uzdigli su sebe umjesto Boga kao da je sila u njima, ljudima opterećenim ljudskim slabostima i strastima. Umoran od neprestanog nezadovoljstva i buntovnosti naroda, Mojsije je izgubio iz vida svog Svemoćnog Pomagača. Bez božanske snage, prepušten samome sebi, ispoljavanjem ljudskih slabosti pokvario je izvještaj o sebi. Čovjek koji je mogao da ostane čist, nepokolebljiv i nesebičan do kraja svog rada, konačno je bio savladan. Bogu je nanesena sramota pred cijelim skupom Izrailjevim upravo u trenutku kada je trebalo da bude proslavljen i uzvišen.SPP 359.2

Bog tada nije izrekao svoj sud onima koji su svojim nemoralnim ponašanjem izazvali Mojsija i Arona. Sav prigovor bio je upućen starješinama. Oni koji su djelovali kao Božji predstavnici nisu Ga proslavili. Smatrali su da ljudi ustaju protiv njih i nisu zapazili da narod ne gunđa protiv njih već protiv Boga. Upravo zato što su gledali samo sebe, što su se oslanjali samo na svoja osjećanja, nesvjesno su pali u grijeh i propustili da narodu predstave veličinu njegove krivice pred Bogom.SPP 359.3

Gorka i duboko ponižavajuća bila je kazna koja im je odmah izrečena: A Gospod reče Mojsiju i Aronu: što mi ne vjerovaste i ne proslaviste me pred sinovima Izrailjevim, zato nećete odvesti zbora toga u zemlju koju sam im dao! Zajedno s buntovnim Izrailjcima i oni će morati da umru prije prelaska preko Jordana. Da su Mojsije i Aron imali visoko mišljenje o sebi ili da su se ogorčeno opirali Božjim opomenama i ukorima, njihova krivica bila bi mnogo veća. Međutim, oni svakako nisu mogli biti optuženi za namjeran i promišljen grijeh; bili su žrtve iznenadnog iskušenja i pokajali se odmah i iz srca. Gospod je prihvatio njihovo pokajanje, iako zbog posljedica koje će njihov grijeh imati u narodu, nije mogao da opozove kaznu.SPP 359.4

Mojsije nije prikrivao svoju kaznu, već je objavio narodu da je kriv što slavu nije pripisao Bogu i da zato neće moći da odvede Izrailjce u Obećanu zemlju. Pozvao ih je da razmisle o oštroj kazni koja ga je zadesila i da se onda upitaju šta Bog misli o njihovom nezadovoljstvu i pokušaju da jednog čovjeka optuže za sva zla koja su svojim grijesima zaslužili. Ispričao im je kako se molio Gospodu da povuče kaznu izrečenu njima i kako je bio odbijen. Ali Gospod bješe gnjevan na me radi vas i ne usliši me, nego mi reče: dosta, ne govori mi više o tome! (5. Mojsijeva 3,26)SPP 360.1

Kad god bi se našli u teškoćama Izrailjci su bili spremni da optuže Mojsija što ih je izveo iz Egipta, kao da Bog uopšte nije imao udjela u tome. Kad god bi se za vrijeme putovanja žalili na teškoće, kad god bi gunđali protiv svojih starješina, Mojsije bi im govorio: Vi se u stvari tužite na Boga. Nisam vas ja izbavio iz ropstva, već Bog! Međutim, svojim nepromišljenim riječima: Hoćemo li vam izvesti vodu iz ove stijene, kao da je priznao da je zaista kriv, pa je tako učvrstio njihovo nevjerovanje i opravdao njihove primjedbe. Zabranjujući Mojsiju da uđe u Obećanu zemlju, Gospod se postarao da zauvijek zaborave tu misao. Bio je to neoborivi dokaz da njihov vođa nije Mojsije, već moćni Anđeo o kome je Gospod rekao: Evo, ja šaljem anđela svojega pred tobom da te čuva na putu, i da te odvede na mjesto koje sam ti pripravio. Čuvaj ga se i slušaj ga... jer je moje ime u njemu. (2. Mojsijeva 23,20.21)SPP 360.2

Ali Gospod bješe gnjevan na me radi vas, rekao je Mojsije. Oči svih Izrailjaca bile su uprte prema Mojsiju i njegov grijeh je bacio sijenku na Boga koji ga je izabrao za vođu svoga naroda. Prestup je bio poznat cijelom skupu; i da je prošao olako, stekao bi se utisak da se nevjerovanje i nestrpljenje u teškim okolnostima mogu oprostiti onima koji se nalaze na odgovornim položajima. Međutim, kada je bilo objavljeno da zbog tog jednog grijeha Mojsije i Aron neće moći na uđu u Hanan, narod je shvatio da Bog ne gleda ko je ko i da će sigurno kazniti prestupnika.SPP 360.3

Istorija Izrailja trebalo je da se zapiše za pouku i opomenu budućim naraštajima. LJudi svih budućih vremena trebalo je da vide da je nebeski Bog nepristrasan vladar, koji nikad ne opravdava grijeh. Malo je onih koji shvataju strašnu grešnost grijeha. LJudi varaju sebe da je Bog suviše dobar da bi kaznio prestupnike. Ali, u svjetlu biblijske istorije očigledno je da upravo dobrota i ljubav obavezuju Boga da prema grijehu postupa kao prema zlu koje pogubno utiče na mir i sreću u svemiru.SPP 361.1

Mojsija nisu mogli da sačuvaju od kazne za grijeh čak ni poštenje i vjernost. Bog je nekim ljudima opraštao i veće krivice, ali On ne može na isti način da postupa prema grijesima vođa i prema grijesima sljedbenika. On je Mojsija uzdigao iznad svih drugih ljudi na Zemlji. Otkrio mu je svoju slavu i preko njega objavio svoje zakone Izrailju. Činjenica da je Mojsije dobio tako veliku svjetlost i imao veliko znanje učinila je njegov grijeh još strašnijim. Vjernost iz prošlosti ne može opravdati nijedno zlo djelo. Što su nekome ukazane veće prednosti i data sjajnija svjetlost, to veća postaje njegova odgovornost, teži njegovi propusti i strašnija njegova kazna.SPP 361.2

Ako bismo na njegovo djelo gledali ljudskim očima, Mojsije nije bio kriv za neki veliki prestup; njegov grjeh je uobičajena pojava među ljudima. Psalmista objašnjava da je pogrešio usnama svojim. (Psalam 106,33) Prema ljudskom mišljenju, djelo izgleda beznačajno. Međutim, ako je Bog tako oštro postupio prema grijehu svog najvjernijeg i najpoštovanijeg sluge, sigurno je da ga neće trpjeti ni kod drugih. Duhom samouzdizanja, sklonošću prema osuđivanju braće, niko ne može ugoditi Bogu. Oni koji se predaju tom zlu izlažu sumnji Božje djelo i daju nevjernicima izgovor za sumnju. Što je važniji nečiji položaj, što je veći njegov uticaj, to je veća i potreba da razvija strpljenje i poniznost.SPP 361.3

Sotona likuje kada Božju djecu, a posebno onu koja se nalaze na odgovornim mjestima, navede da sebi pripišu slavu koja pripada Bogu. On je tada pobijedio. Upravo tako je i on sam pao. To je njegov najuspješniji način da ljude gurne u propast. Da bi nas učinio opreznim prema sotoninim zamkama, Bog nam je u svojoj Riječi uputio mnoštvo poziva da se čuvamo samouzvišenja. Nema nijedne pobude naše prirode, nijedne sposobnosti uma ili sklonosti srca koja se svakog trenutka ne bi morala stavljati pod upravu Božjega Duha. Nema nijednog blagoslova koji Bog izliva na čovjeka, niti nevolje koju On dozvoljava da ga zadesi, koje sotona ne bi mogao ili htio da iskoristi da bi nas iskušao, da bi mučio i uništio dušu, ukoliko mu pružimo i najmanju priliku. I zato, ma koliko bila velika nečija duhovna svjetlost, ma koliko božanske naklonosti i blagoslova uživao, taj uvijek mora da, pred Gospodom, hodi ponizno moleći se da Bog stalno usmjerava svaku njegovu misao i upravlja svakom njegovom pobudom.SPP 361.4

Svi oni koji se smatraju pobožnima imaju najsvetiju obavezu da obuzdavaju svoj duh i vladaju sobom i onda kada su izloženi najvećim izazovima. Odgovornosti povjerene Mojsiju bile su vrlo velike; malo će ljudi ikada biti izloženo tako surovim probama kao on, ali, sve to nije moglo da opravda njegov grijeh. Bog je svom narodu dao obilne zalihe; ako se budu oslonili na Njegovu snagu, nikada neće postati igračka prilika i okolnosti. Ni najsnažnije iskušenje ne može da opravda grijeh. Bez obzira na veličinu pritiska kome je duša bila izložena, prestup je ipak samo naše djelo. Ni zemlja ni pakao nikoga ne mogu prisiliti da učini zlo. Sotona napada naše slabe strane, ali ne mora da nas pobijedi. Bez obzira na oštrinu ili neočekivanost njegovih napada, Bog nam je osigurao pomoć i u Njegovoj snazi možemo pobijediti.SPP 362.1