Adam je dobio još jednog sina kao novog nasljednika božanskog obećanja, baštinika duhovnog prvenaštva. Ime Sit, koje je Ovaj sin ponio, značilo je »dar« ili »nadoknada«, jer je majka objasnila: »Bog mi dade drugoga sina za Avelja, kojeg ubi Kajin«. Sit je bio otmenijeg izgleda od Kajina ili Avelja i ličio je na Adama više od ostalih njegovih sinova. Častan kao ličnost, krenuo je Aveljevim stopama. Ipak, dobrote nije naslijedio ništa više nego Kajin. O Adamovom stvaranju bilo je rečeno: »Po obličju Božjemu stvori ga«, ali o čovjeku poslije pada u grijeh ovako piše: »I rodi sina po obličju svojemu!« Dok je Adam bio stvoren kao bezgrešno biće, po ugledu na Boga, Sit je, kao i Kajin, naslijedio grešnu prirodu svojih roditelja. Međutim, primio je i znanje o Otkupitelju i bio poučen pravednosti. Prema božanskoj milosti, služio je Bogu i poštovao Ga; trudio se, kao što bi Avelj činio da je ostao živ, da obrati misli grešnih ljudi i da ih pozove da poštuju Boga i da Mu budu poslušni.SPP 58.1

»I Situ se rodi sin kojemu nadede ime Enos. Tada se poče prizivati ime Gospodnje.« Vjerni su prizivali Boga i ranije, ali, kada su se ljudi umnožili, razlika između dvije grupe postala je izrazitija. Jedna strana je otvoreno izražavala svoju vjernost Bogu, dok je druga pokazivala prezir i neposlušnost.SPP 58.2

Prije pada u grijeh, naši praroditelji su svetkovali Subotu, koja je bila ustanovljena u Edemu; i poslije izgnanstva iz Edema nastavili su da je poštuju. Oni su okusili gorke plodove neposlušnosti i naučili ono što svako ko gazi Božje zapovijesti prije ili kasnije mora da nauči - da su božanski propisi sveti i nepromenljivi i da će kazna za prestup sigurno stići grešnika. Subotu su poštovali i svi Adamovi potomci koji su ostali vjerni Bogu. Kajin i njegovi sinovi, međutim, nisu svetkovali dan u koji je Bog počinuo. Oni su izabrali vrijeme za rad i odmor po svom nahođenju, ne obazirući se na izričitu Gospodnju naredbu.SPP 58.3

Odmah poslije božanskog prokletstva, Kajin se povukao iz očevog doma. Još u početku je kao zanimanje odabrao obrađivanje zemlje, a sada je osnovao i grad i nazvao ga imenom svog najstarijeg sina. »I otide Kajin ispred Gospoda”, odbacivši obećanje o obnavljanju Edema, da svoje imanje i svoja zadovoljstva traži u zemlji koja je stajala pod prokletstvom grijeha. Na taj način je kao rodonačelnik stao na čelo velike loze ljudi koji obožavaju boga ovoga svijeta. Njegovi potomci su se isticali u svemu zemaljskom, materijalnom napretku, ali nisu marili za Boga. U stvari, protivili su se Njegovim namjerama sa čovjekom. Zločinu ubistva, čiji je Kajin bio začetnik, Lameh, pripadnik petog naraštaja, dodao je i mnogoženstvo. Hvalisav i ohol, Lameh je priznao Boga, ali samo zato da bi na temelju Kajinove osvete izvukao obećanje o svojoj sigurnosti. Avelj je živio pastirskim životom, boraveći u šatorima i kolibama, a Sitovi potomci krenuli su istim putem, nazivajući sebe »gostima i strancima na zemlji”, tražeći »bolju zemlju, nebesku«. (Jevrejima 11,13.16)SPP 58.4

Neko vrijeme ove dvije grupe bile su odvojene. Kajinova loza, šireći se od mjesta svog prvobitnog stanovanja, osvojila je ravnice i doline u kojima su živjeli sinovi Sitovi; dok su se ovi, da bi izbjegli njihov izopačeni uticaj, povukli u planine i tamo osnovali svoj dom. Sve dok je ova podvojenost trajala, sačuvali su čistotu svoje službe Bogu. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, usuđivali su se, korak po korak, da prilaze stanovnicima dolina. Ovo druženje imalo je rđave posljedice. Sinovi Sitovi, privučeni ljepotom kćeri Kajinovih potomaka, žalostili su Boga ženeći se njima. Mnogi poštovaoci Boga bili su navedeni na grijeh čarima koje su im stalno bile pred očima i tako gubili svoj posebni, sveti karakter. Miješajući se s pokvarenima, postajali su slični njima po duhu i djelima; kršili su ograničenja koja je postavljala sedma zapovijest, »uzimajući ih za žene koje htješe«. Sinovi Sitovi »putem Kajinovim pođoše« (Juda 11); njihove misli bile su zaokupljene svjetovnim napredovanjem i uživanjem, a Gospodnje zapovijesti su zaboravljali. »Jer kada poznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga... nego zaludješe u svojim mislima i potamne nerazumno srce njihovo.« (Rimljanima 1,21) »Zato ih Bog predade u pokvaren um da čine što ne valja.« (Rimljanima 1,28) Grijeh se širio po Zemlji kao smrtonosna guba.SPP 59.1

Skoro hiljadu godina Adam je živio međ ljudima i gledao posljedice grijeha. Revnosno je pokušavao da zaustavi poplavu zla. Bilo mu je zapovijeđeno da svoje potomke nauči Gospodnjim putevima; zato je vjerno čuvao sve što mu je Bog otkrio i te pouke ponavljao naraštajima. Svojoj djeci i djeci svoje djece, do devetog naraštaja, opisivao je čovjekovo sveto i srećno boravište u Raju, ponavljao priču o svom padu, govorio im o patnjama kojima ga je Bog učio o neophodnosti stroge poslušnosti svom zakonu, objašnjavao im milostive mjere preduzete za njihovo spasenje. Ipak, samo je malo ljudi obraćalo pažnju na njegove riječi. Često se suočavao s ogorčenim prigovorima zbog grijeha koji je donio tolike patnje njegovom potomstvu.SPP 59.2

Adamov život bio je pun žalosti, poniženja i skrušenosti. Kada je napustio Edem, pomisao na smrt ispunjavala ga je užasom. Prvi put se suočio sa prisutnošću smrti među pripadnicima ljudskog roda kada je Kajin, njegov prvenac, ubio svog brata. Ispunjen strašnom grižom savjesti zbog svoga grijeha, dvostruko ražalošćen Aveljevom smrću i Kajinovim odbacivanjem, Adam se pognuo pod teretom patnje. Gledao je sveopštu pokvarenost koja je konačno izazvala uništenje svijeta potopom; iako mu je smrtna kazna koju je izrekao Stvoritelj u početku strašno izgledala, pošto je skoro hiljadu godina bio svjedok posljedica grijeha, shvatio je da je Bog bio milostiv kada je učinio da životu tuge i žalosti jednom dođe kraj.SPP 60.1

Uprkos iskvarenosti pretpotopnog svijeta, to doba nije bilo, kao što se često pretpostavlja, vrijeme neznanja i varvarstva. Tim ljudima bila je pružena prilika za visok domet moralnih i intelektualnih dostignuća. Imali su veliku fizičku i mentalnu snagu, a njihove sposobnosti da steknu religijsko i naučno znanje nisu imale premca. Bilo bi pogrešno pretpostaviti da je njihov um sazrijevao kasnije samo zato što su dugo živjeli; njihove mentalne snage su se rano razvijale i onima koji su gajili strah Božji i živjeli u skladu s Njegovom voljom, povećavalo se znanje i mudrost čitavog života. Kada bi se ugledni naučnici našeg vremena uporedili sa svojim vršnjacima koji su živjeli prije Potopa, uvidjeli bi da veoma zaostaju po mentalnoj i fizičkoj snazi za njima. Kada se čovjekov život počeo skraćivati, a njegova fizička snaga smanjivati, opale su i njegove mentalne sposobnosti. Danas ima ljudi koji se posvećuju učenju od dvadeset do pedeset godina i svijet se divi njihovim dostignućima. Ali, koliko je ograničeno njihovo znanje, kada se uporedi sa znanjem ljudi koji su svoje fizičke i mentalne sposobnosti razvijali stoljećima!SPP 60.2

Istina je da su ljudi savremenog doba u prednosti, jer mogu da koriste dostignuća svojih prethodnika. Ljudi genijalnog uma, koji su planirali, proučavali i pisali, ostavili su svoja djela potomcima. Ali, čak i uz to, bar što se tiče samoga ljudskoga uma, koliko su više prednosti imali ljudi u stara vremena! Oni su stotinama godina u svojoj sredini imali čovjeka koga je Bog stvorio po svom obličju, koga je sam Stvoritelj proglasio »dobrim”, čovjeka koga je Bog poučio svakoj mudrosti koja se odnosi na materijalni svijet! Adam je od samog Stvoritelja naučio istoriju stvaranja; bio je svjedok događaja devet stoljeća; i on je prenosio znanje svojim potomcima. Pretpotopni ljudi nisu imali knjige, nisu imali pisane izvještaje; ali, osim svoje velike fizičke i mentalne snage, imali su i snažno pamćenje, bili su sposobni da shvate i zapamte sve što bi im bilo rečeno i da sve to kasnije nepromijenjeno prenesu svom potomstvu. Stotinama godina je sedam naraštaja istovremeno živjelo na Zemlji, imalo priliku da se dogovara i koristi znanje i iskustva svih ostalih.SPP 61.1

Ljudima kasnijih naraštaja nikada više nije bila ukazivana takva prednost da znanje o Bogu steknu posmatrajući Njegova djela. To vrijeme nije bilo era religijske tame, već doba velike prosvećenosti. Cijeli svijet je mogao da uči neposredno od Adama, a Hristos i anđeli bili su učitelji onima koji su se bojali Boga. Postojao je i tihi svjedok za istinu, vrt Gospodnji, koji je stoljećima ostao među ljudima. Na vratima Raja, koja su čuvali heruvimi, otkrivala se Božja slava i tu su se okupljali i prvi vjernici. Tu su podizali oltare i prinosili žrtve. Tamo su i Kajin i Avelj donijeli svoj prinos i tu je Bog odlučio da razgovara s njima.SPP 61.2

Nevjernici nisu mogli da odriču postojanje Edema dok je još bio svima na vidiku, i dok su na njegovom ulazu stražarili anđeli. Redosled stvaranja, pitanje vrta, istorija dva njegova drveta tako usko povezana sa čovjekovom sudbinom, sve su to bile neoborive činjenice. Postojanje Boga i Njegov vrhovni autoritet, Njegov obavezujući zakon, sve su to bile istine koje ljudi nisu mogli da ospore dok je Adam bio među njima.SPP 61.3

Uprkos sveopštem bezakonju, održala se loza svetih ljudi koje je zajedništvo s Bogom tako uzdiglo i oplemenilo da su živjeli kao da su u društvu nebeskih bića. Bili su to ljudi širokog uma i čudesnih dostignuća. Imali su veliku i svetu misiju - da izgrade pravedan karakter, da pruže primjer pobožnosti, ne samo ljudima svoga vremena, već i budućim naraštajima. Samo neki, najistaknutiji među njima, spomenuti su u Bibliji; ali je Bog u svim vremenima imao svoje vjerne svjedoke, svoje iskrene sljedbenike.SPP 61.4

O Enohu je zapisano da je poživio šezdeset i pet godina i da je dobio sina. Poslije toga je hodio sa Bogom tri stotine godina. Prvih godina Enoh je volio Boga, bojao Ga se i držao Njegove zapovijesti. On je bio pripadnik svete loze čuvara prave vjere, praotaca obećanog sjemena. Od Adama je čuo žalosnu priču o padu u grijeh, ali i onu radosnu o Božjoj milosti izraženoj u obećanju, pa se oslonio na Otkupitelja koji će doći. Poslije rođenja svog prvog sina, Enoh se uzdigao na viši nivo duhovnog iskustva, uspostavio je i čvršću zajednicu sa Bogom. Potpunije je shvatio odgovornosti i obaveze koje je imao kao Božje dijete. Kada je vidio ljubav koju je dijete gajilo prema svom ocu, njegovo jednostavno povjerenje u očevu zaštitu; kada je osjetio čežnjivu nježnost prema svom prvencu, naučio je dragocjenu pouku o ljubavi koju je Bog pokazao prema ljudima darujući im svoga Sina i o povjerenju koje Božja djeca mogu da imaju u svog nebeskog Oca. Beskrajna, neshvatljiva Božja ljubav pokazana u Hristu postala je predmet njegovog razmišljanja i danju i noću; sa svom vatrenošću svoje duše trudio se da tu ljubav pokaže ljudima među kojima je živio.SPP 62.1

Enoh nije hodio s Bogom u zanosu ili u viziji, već u svim obavezama u svakodnevnom životu. Nije postao pustinjak, nije se potpuno odvojio od svijeta; imao je zadatak koji je za Boga morao da obavi u svijetu. U porodici i u dodiru s ljudima, kao muž i otac, kao prijatelj i građanin, uvijek se pokazivao kao pouzdan, nepokolebljiv Božji sluga.SPP 62.2

Njegovo srce bilo je u skladu s Božjom voljom; jer »hoće li dvojica ići zajedno ako se ne sastanu”? (Amos 3,3) To sveto putovanje potrajalo je tri stotine godina! Malo je hrišćana koji ne bi postali iskreniji i odaniji kada bi znali da im preostaje još samo malo vremena, ili da je Hristov dolazak pred vratima. Enohova vjera postajala je, međutim, sve jača, njegova ljubav sve vatrenija - kako su stoljeća proticala.SPP 62.3

Enoh je bio čovjek širokog uma, visoko obrazovan i svestranog znanja; udostojio se da primi i posebna Božja otkrivenja, jer je bio u stalnoj zajednici sa Nebom. Pošto je uvijek bio svjestan božanske veličine i savršenstva, ubrajao se u najponiznije među ljudima. Što je uža bila njegova veza sa Bogom, to je dublja bila njegova svijest o sopstvenim slabostima i manama.SPP 62.4

Nesrećan zbog sve veće pokvarenosti bezakonika, strahujući da bi njihovo nevjerstvo moglo da oslabi njegovo strahopoštovanje prema Bogu, Enoh je izbjegavao stalno druženje s njima. Provodio je mnogo vremena u samoći, odajući se razmišljanju i molitvi. Tako je čekao pred Gospodom, težeći za jasnijim poznanjem Njegove volje da bi je mogao tvoriti. Za njega je molitva predstavljala disanje duše; živio je u istinskoj atmosferi Neba.SPP 63.1

Bog je preko svetih anđela otkrio Enohu namjeru da svijet uništi potopom i potpunije mu objasnio svoj plan otkupljenja. Uz pomoć duha proroštva, proveo ga je kroz naraštaje koji će živjeti poslije Potopa i pokazao mu velike događaje u vezi sa Drugim Hristovim dolaskom i krajem svijeta.SPP 63.2

Enoha je mučilo stanje mrtvih. Izgledalo mu je da i pravednici i zli zajedno odlaze u prah i da je to kraj. Nije mogao da shvati da će pravednici živjeti i poslije smrti. U proročkom viđenju bila mu je objašnjena Hristova smrt i pokazan Njegov dolazak u slavi, kada će, praćen svim svetim anđelima, doći da svoj narod otkupi iz groba. Vidio je i iskvareni svijet u vrijeme Hristovog drugog dolaska, vidio je taj hvalisavi, drski i samovoljni naraštaj, koji će odbacivati jedinoga Boga i Gospoda Isusa Hrista, gaziti Njegov zakon i prezirati Njegovo djelo pomirenja. Vidio je pravednike, krunisane slavom i čašću, a zle prognane iz Božje blizine i uništene ognjem.SPP 63.3

Enoh je postao propovjednik pravednosti, otkrivao je ljudima ono što mu je Bog pokazao. Oni koji su se bojali Gospoda tražili su ovog svetog čovjeka da bi sebi osigurali i njegove savjete i njegove molitve. On je djelovao i javno, prenoseći Božje poruke svima koji su željeli da čuju riječi opomene. Njegovi napori nisu bili upućeni samo sinovima Sitovim. U zemlji u kojoj je Kajin našao zaklon od Božje prisutnosti, ovaj Božji prorok je objavljivao predivne prizore koji su mu bili pokazani u viđenju. Govorio je: »Gle, ide Gospod s hiljadama svetih anđela svojih, da učini sud svima i da pokara sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela!« (Juda 14.15)SPP 63.4

On je neustrašivo ukoravao grijeh. Dok je ljudima svoga vremena propovijedao Božju ljubav u Hristu, dok ih je preklinjao da napuste zle puteve, istovremeno je ukoravao sveopšte bezakonje i opominjao ljude da će kazna sigurno stići prekršioca. Sam Hristos je svojim Duhom govorio preko Enoha; Njegov Duh se ne pokazuje samo u riječima ljubavi, saučešća i pozivanja; sveti ljudi ne izgovaraju samo ugodne riječi. Bog u srce i usta svojih glasnika stavlja prodorne istine koje sijeku kao dvosjekli mač.SPP 64.1

Božja sila koja je djelovala preko Njegovog sluge, uticala je na one koji su ga slušali. Neki su poslušali opomene i odbacili grijehe; međutim, mnoštvo se rugalo svečanim porukama i još drskije nastavilo svojim zlim putevima. Sličnu vijest Božje sluge treba da objave svijetu u posljednje dane, iako će i ona biti dočekana s nevjericom i porugom. Pretpotopni svijet je odbacio opomene onoga koji je hodio s Bogom. Tako će i posljednji naraštaj olako shvatiti opomene Gospodnjih glasnika.SPP 64.2

Iako mu je život bio pun aktivnosti, Enoh je istrajno održavao svoju vezu sa Bogom. Što je rad bio važniji i hitniji, to su stalnije i usrdnije bile njegove molitve. Nastavio je da se izdvaja, u određenim razdobljima, iz svakog društva. Pošto bi neko vrijeme boravio među ljudima, trudeći se da im poukama i primjerom bude od koristi, on bi se privremeno povukao u samoću da utoli glad i žeđ; za božanskim znanjem koje se može steći jedino na božanskom izvoru. Družeći se tako sa Bogom, Enoh je sve potpunije odražavao božansko obličje. Njegovo lice je blistalo svetim sjajem, istim sjajem kojim je blistalo Isusovo lice. Kad bi se vraćao sa ovih susreta s Bogom, čak su i bezbožnici sa strahopoštovanjem gledali pečat Neba na njegovom licu.SPP 64.3

Bezakonje je dostiglo takve razmjere da je ljudima bilo najavljeno uništenje. Kako su godine prolazile, sve dublja je bila rijeka ljudske krivice, navlačili se sve mračniji oblaci božanskog suda. Ali je Enoh, svjedok vjere, nastavljao svojim putem, opominjući, preklinjući, pozivajući, trudeći se da zaustavi poplavu krivice i zatvori brane odmazde. Iako su grešni ljudi, željni uživanja,odbacili njegove opomene, imao je svjedočanstvo da ih je Bog odobrio, pa je nastavio da se ogorčeno bori protiv sveopšteg zla, sve dok ga Bog nije uklonio sa ovog grešnog svijeta i uveo u čiste nebeske radosti.SPP 64.4

Ljudi njegovog doba rugali su se ludosti čovjeka koji se nije trudio da sakuplja zlato i srebro ili da nagomilava zemaljska imanja. Međutim, Enohovo srce je čeznulo za vječnim riznicama. On je očekivao nebeski grad. On je gledao Cara u svoj Njegovoj slavi usred Siona. Njegov um, njegovo srce, njegovi razgovori, sve je bilo obuzeto Nebom. Što je postojeće bezakonje bivalo veće, to je iskrenija bila njegova čežnja za područjima svjetlosti.SPP 65.1

»Blago onima koji su čistoga srca, jer će Boga vidjeti!« (Matej 5,8) Tri stotine godina Enoh je težio za čistotom srca, da bi mogao da održi sklad sa Nebom. Tri stoljeća je hodio sa Bogom. Iz dana u dan je čeznuo za užim zajedništvom; sve je tešnja bila ta veza, sve dok ga Bog nije uzeo. Stajao je na pragu vječnog svijeta, samo ga je korak dijelio od zemlje blagoslovenih; a sada su se vrata otvorila, hodanje s Bogom, koje je tako dugo trajalo na Zemlji, nastavio je kada je prošao kroz vrata Svetoga Grada - kao prvi među ljudima koji je ušao u njega.SPP 65.2

Njegov nestanak se osjetio na Zemlji. Ljudima je nedostajao glas koji je odjekivao iz dana u dan, glas koji je savjetovao i opominjao. Bilo je nekih, i pravednih i zlih, koji su prisustvovali njegovom odlasku. Nadajući se da je odnesen na neko od svojih usamljeničkih boravišta, oni koji su ga voljeli pokrenuli su revnosnu potragu, kao što su kasnije proročki sinovi tragali za Ilijom, ali bez uspjeha. Izvijestili su da ga nema, jer ga je Bog uzeo.SPP 65.3

Gospod je odnošenjm Enoha želio da nam pruži važnu pouku. Prijetila je opasnost da se ljudi prepuste obeshrabrenju zbog strašnih posljedica Adamovog grijeha. Mnogi su bili spremni da uzviknu: »Kakve li koristi da se bojimo Gospoda i držimo sve Njegove uredbe, jer teško prokletstvo počiva na ljudskom rodu i smrt je pala u dio svima nama?” Međutim, uputstva koja je Bog dao Adamu i koja su bila prenesena Situ, uputstva koja je primijenio Enoh, odagnala su tamu i mrak i ulila čovjeku nadu da će, kao što je smrt ušla preko Adama, tako će preko obećanog Otkupitelja doći život i besmrtnost. Sotona je ljudima nametao vjerovanje da nema nagrade pravednima ili kazne zlima, i da ljudi ne mogu da se drže Božjih uredbi. Međutim, u Enohovom slučaju, Bog izjavljuje da postoji »Bog i da plaća onima koji ga traže”. (Jevrejima 11,6) Taj Bog pokazuje šta želi da učini za one koji drže Njegove zapovijesti. Ljudima je bilo objavljeno da je držaće Božjih zapovijesti mogućno; da će, iako žive usred roda grešnoga i iskvarenoga, moći da se Božjom milošću odupru iskušenju i postanu čisti i sveti. Oni su u njegovom primjeru vidjeli blaženstvo takvog života; a njegovo vaznesenje bilo je dokaz istinitosti njegovog proročanstva o životu poslije smrti, s njegovom nagradom u obliku slave i besmrtnog života poslušnima, i njegovim prokletstvom u obliku patnje i smrti prestupnicima.SPP 65.4

Vjerom Enoh »bi prenesen da ne vidi smrti... jer prije nego ga premjesti, dobi svjedočanstvo da ugodi Bogu«. (Jevrejima 11,5) Usred svijeta koji je zbog svog bezakonja bio osuđen na uništenje, Enoh je održavao tako usku zajednicu sa Bogom da nije mogao da podlegne sili smrti. Pobožni karakter ovog proroka predstavlja stanje svetosti koje moraju da dostignu svi koji će biti »otkupljeni sa Zemlje« (Otkrivenje 14,3) u vrijeme Hristovog drugog dolaska. I tada, kao i u svijetu prije Potopa, bezakonje će preovladavati. Povodeći se za pobudama svog grešnog srca i za učenjima prevarnih filozofija, ljudi će se podići protiv autoriteta Neba. Ali, kao i Enoh, i Božji narod će težiti za čistotom srca i za usklađenošću sa Njegovom voljom, sve dok ne bude odražavao Hristov lik. Kao i Enoh, i Božji narod će opominjati svijet da je Hristov drugi dolazak blizu i da će sud biti izrečen prestupnicima. Svojim posvećenim riječima i primjerom on će osuditi grijehe bezbožnika. I kao što je Enoh bio prenesen na Nebo prije uništenja svijeta vodom, tako će i živi pravednici biti preneseni sa Zemlje prije njenog uništenja vatrom. Apostol kaže: »Jer svi nećemo pomrijeti, a svi ćemo se preobraziti, ujedanput, u trenuću oka, u posljednjoj trubi.« »Jer će sam Gospod sa zapoviješću, s glasom arhanđelovim, i s trubom Božjom, sići s Neba!” »Jer će zatrubiti i mrtvi će ustati neraspadljivi i mi ćemo se preobraziti.« »I mrtvi u Hristu vaskrsnuće najpre, a potom mi živi, koji smo ostali, zajedno s njima bićemo uzeti na oblake u susret Gospodu i tako ćemo svagda s Gospodom biti. Tako utješavajte jedan drugoga ovim riječima!” (1. Korinćanima 15,51.52; 1. Solunjanima 4,6-18)SPP 66.1

5. Poglavlje—Kušanje Kajina I Avelja

7. Poglavlje—Potop