Jakov je napustio očev dom i postao bjegunac, uplašen da će mu gnjevni Isav oduzeti život. Ipak je na put ponio očev blagoslov, jer mu je Isak ponovio zavjetno obećanje i kao nasljedniku zapovijedio da potraži sebi suprugu u porodici svoje majke,u Mesopotamiji. Krenuo je na svoj usamljenički put obuzet teškim brigama. Imajući samo štap u ruci morao je da pređe stotine kilometara kroz zemlju naseljenu divljim skitačkim plemenima. Mučen grižom savjesti i strahom, trudio se da izbjegne ljude da mu gnjevni brat ne bi ušao u trag. Plašio se da je zauvijek izgubio blagoslove koje je Bog namjeravao da mu da; a i sotona se našao u blizini da ga muči iskušenjima.SPP 151.2

Drugoga dana putovanja veče ga je zateklo daleko od očevog šatora. Osjećao se kao prognanik, a znao je da za sve svoje nevolje može okriviti samo svoje pogrešne postupke. Tama očajanja obuzela je njegovu dušu, pa se jedva usuđivao da uputi svoje molitve Bogu. Bio je očajnički usamljen da je više nego ikada u životu osjećao potrebu za Božjom zaštitom. Plačući i s dubokom skrušenošću priznao je svoj grijeh i zatražio neki dokaz da nije potpuno odbačen. Ipak, njegovo izmučeno srce još nije našlo utjehu. Izgubio je povjerenje u sebe, a plašio se da ga je odbacio i Bog njegovih otaca.SPP 151.3

Međutim, Bog nije zaboravio Jakova. Njegova milost je i dalje tražila svog zalutalog, sumnjičavog slugu. Pun saučešća, Gospod je Jakovu otkrio ono što mu je najviše trebalo - Spasitelja. Jakov je griješio, ali mu je srce bilo puno zahvalnosti kada je vidio da postoji način da ponovo stekne Božju naklonost.SPP 151.4

Umoran od putovanja, bjegunac je legao na zemlju i umjesto uzglavlja stavio kamen pod glavu. Dok je spavao usnio je lestvice, blistave i sjajne, koje su podnožjem bile oslonjene na zemlju, dok im je vrh dosezao do neba. Anđeli su se po njima penjali i silazili; a iznad njih je stajao Gospod slave, koji je progovorio s Neba: »Ja sam Gospod Avrama, oca tvojega, i Bog Isakov!” Zemlju na kojoj je ležao kao prognanik i bjegunac, Gospod je obećao njemu i njegovom potomstvu, uz uvjeravanje: »Svi narodi na zemlji blagosloviće se u tebi i u sjemenu tvojemu!« Ovo obećanje bilo je dato Avramu i Isaku, a sada je ponovljeno Jakovu. I tada, uzimajući u obzir njegovu sadašnju usamljenost i teško očajanje, Bog mu je uputio riječi utjehe i ohrabrenja: »I evo, ja sam s tobom, i čuvaću te kuda god pođeš i dovešću te natrag u ovu zemlju; jer te neću ostaviti dokle god ne učinim što ti rekoh!«SPP 151.5

Gospod je znao kakvim će pokvarenim uticajima Jakov biti izložen, kakvim opasnostima okružen. U svojoj milosti, On je ovom skrušenom prognaniku pokazao budućnost tako da može da shvati namjere koje ima s njim i da bi se pripremio za borbu protiv iskušenja koja će se sigurno javiti dok bude živio među idolopoklonicima i spletkarima. Tako će uvek imati pred očima visoka mjerila koja treba da zadovolji, dok će ga saznanje da Bog preko Njega želi da ostvari svoje namjere stalno podsticati da ostane vjeran.SPP 152.1

U ovom viđenju Jakovu je bio pokazan plan otkupljenja, ali ne potpuno, jer mu je bilo otkriveno samo ono što je bilo važno za njega u to vrijeme. Tajanstvene ljestvice, koje su mu pokazane u snu, bile su one iste koje je Hristos spomenuo prilikom razgovora s Natanailom: »Od sada ćete vidjeti nebo otvoreno i anđele Božje gde se penju i silaze k Sinu čovečijemu!” (Jovan 1,51) Sve dok se nije pobunio protiv Božje vladavine, čovjek je održavao nesmetanu vezu s Bogom. Ali, grijeh Adama i Eve odvojio je Zemlju od Neba, tako da čovjek više nije mogao da razgovara sa svojim Stvoriteljem. Ipak, svijet nije bio prepušten samom sebi niti ostavljen bez nade. Ljestvice predstavljaju Hrista, Posrednika preko kojeg će se veza ponovo uspostaviti. Službeni anđeli ne bi mogli da održavaju vezu s grešnim ljudima, da On svojim zaslugama nije premostio provaliju koju je grijeh načinio. Slabog i bespomoćnog čovjeka, Hristos je povezao sa izvorom beskrajne snage.SPP 152.2

Sve je to bilo pokazano Jakovu u snu. Iako je odmah shvatio dio tog otkrivenja, njegove velike i tajanstvene istine morao je da proučava čitavog života da bi mu one postepeno postajale sve jasnije.SPP 152.3

Jakov se prenuo iza sna, okružen dubokom noćnom tišinom. Blistave prilike iz njegovog viđenja su nestale. Njegovom pogledu nudili su se jedino nejasni obrisi usamljenih brežuljaka koji su ga okružavali, i nebo puno sjajnih zvijezda iznad njega. Ali, ispunjavalo ga je svečano saznanje da je Bog s Njim. Njegova nevidljiva prisutnost osjećala se na ovom usamljenom mjestu. Jakov je prošaputao: »Zacijelo je Gospod na ovom mjestu, a ja ne znadoh!... Ovde je doista kuća Božja, a ovo su vrata nebeska!«SPP 152.4

»I usta Jakov ujutru rano i uze kamen što bješe metnuo sebi pod glavu i utvrdi ga za spomen i preli ga uljem.« U skladu s običajem obilježavanja važnih događaja, Jakov je podigao spomenik Božjoj milosti, tako da je kasnije, kad god bi prolazio ovim krajem, mogao zastati da se pomoli Gospodu na tom svetom mjestu, koje je nazvao Vetilj ili »Božja kuća«. Sa dubokom zahvalnošću ponovio je obećanje da će Bog biti s Njim, a onda je dao i svečani zavjet: »Ako Bog bude sa mnom i sačuva me na putu kojim idem i da mi hljeba da jedem i odjela da se oblačim, i ako se vratim u miru u dom oca svojega, Gospod će mi biti Bog, a kamen ovaj koji utvrdih za spomen biće dom Božji, i što mi god daš, od svega ću deseto dati tebi!”SPP 153.1

Jakov ovdje nije pokušavao da ugovori uslove pod kojima će služiti Bogu. Gospod mu je već obećao blagostanje i njegov zavjet bio je izraz iskrene zahvalnosti za uvjeravanje u Božju ljubav i milost. Jakov je osjećao da Bog ima neka prava na njega i da ih on mora priznati, ali da nečim mora uzvratiti i za posebne znake božanske naklonosti koja mu je bila ukazana. Tako i svaki blagoslov koji dobijamo zahtjeva da nečim uzvratimo Začetniku svakog našeg dobra. Hrišćanin bi trebalo da često razmatra svoj protekli život i da se sa zahvalnošću sjeća svih dragocjenih iskustava koja je stekao sa Bogom: kako mu je Bog pomagao u nevoljama, kako je pred njim otvarao vrata, kada je sve izgledalo mračno i odbojno, kako ga je osvježavao u trenucima kada je već gubio svijest. Sva ta iskustva treba da smatra dokazima neprestanog staranja nebeskih anđela. Imajući u vidu sve ove nebrojene blagoslove, hrišćanin treba da se pita iz dubine svog poniznog i zahvalnog srca: »Šta ću vratiti Gospodu za sva dobra koja mi je učinio?” (Psalam 116,12)SPP 153.2

Svoje vrijeme, svoje sposobnosti, svoju imovinu, treba da posvetimo isključivo Onome koji nam je sve te blagoslove predao na upravljanje. Kad god je neko posebno djelo izbavljenja obavljeno u našu korist, kad god smo dobili neki novi i neočekivani izraz Božje naklonosti, treba da izrazimo zahvalno priznanje Božjoj dobroti, ne samo riječima, već kao Jakov, darovima i prilozima Njegovom djelu. I kao što neprestano dobijamo blagoslove od Boga, tako treba neprestano i da dajemo.SPP 153.3

Jakov je rekao: »I što mi god daš, od svega ću deseto dati tebi!” Ali, hoćemo li se mi, koji uživamo potpunu svjetlost i sve prednosti iz Jevanđelja, zadovoljiti time što Bogu dajemo manje od onih koji su živjeli u pređašnja, manje blagoslovena vremena? Zar ne bi trebalo, pošto su blagoslovi koje uživamo mnogo veći, da se i naše obaveze u odgovarajućoj mjeri povećaju? Međutim, koliko su neodgovarajuća naša mjerila, koliko uzaludni pokušaji da uz pomoć matematičkih pravila, vremenom, novcem i ljubavlju, procijenimo ljubav tako nemerljivu i dar tako neshvatljive vrijednosti? Deseti dio za Hrista! O, mršave li nagrade, sramotne li naknade za ono što je tako skupo plaćeno! Sa krsta na Golgoti, Hristos poziva na neograničeno posvećenje. Sve što imamo, sve što jesmo, treba da bude posvećeno Bogu!SPP 154.1

S novom i trajnom vjerom u Božja obećanja, siguran u prisutnost i vođstvo nebeskih anđela, Jakov je nastavio putovanje »u zemlju istočnu«. (1. Mojsijeva 29,1) Ali, koliko se njegov dolazak razlikovao od dolaska Avramovog poslanika prije skoro stotinu godina! Sluga je došao s povorkom pratilaca na kamilama, s bogatim darovima u zlatu i srebru, a sin je stigao kao usamljeni putnik ranjavih nogu, bez igdje ičega osim štapa u ruci. Kao nekada Avramov poslanik, i Jakov je zastao kraj studenca i tu se sreo s Rahiljom, Lavanovom mlađom kćerkom. Ovoga puta Jakov je njoj učinio uslugu, odvalivši kamen sa studenca i napojivši stoku. Pošto se predstavio kao rođak, bio je srdačno primljen u Lavanovom domu. Iako je došao bez imanja i bez pratnje, nekoliko sedmica je bilo dovoljno da pokaže marljivost i vještinu, pa ga je Lavan nagovorio da ostane. Bilo je dogovoreno da će služiti sedam godina i tako dobiti Rahiljinu ruku.SPP 154.2

U ta stara vremena običaj je zahtijevao od mladoženje da u skladu sa svojim mogućnostima, prije nego što se odobri bračni sporazum, ocu svoje žene plati dogovorenu svotu novca ili njenu vrijednost u drugim dobrima. Na to se gledalo kao na osiguranje bračne veze. Očevi su smatrali da sreću svojih kćeri ne mogu povjeriti ljudima koji nisu u stanju da izdržavaju porodicu. Ako nisu pokazali dovoljno sposobnosti i energije da upravljaju poslovima ili da steknu stoku i zemlju, plašili su se da će se i kasnije pokazati kao nedostojni. Međutim, postojao je način da se ispitaju i oni koji nisu mogli da plate za ženu. Njima je bilo dozvoljeno da rade za oca djevojke koju su voljeli, a dužina je zavisila od visine zahtijevane cijene. Ako je prosac bio vjeran u svojoj službi i ako bi se pokazao dostojnim i u drugom pogledu, dobijao bi kćerku za ženu; i obično bi novac koji je dobio od mladića otac davao djevojci kao miraz. Međutim, u slučaju Rahilje i Lije, Lavan je sebično zadržao miraz koji im je pripadao; one su mislile na to kada su, neposredno prije odlaska iz Mesopotamije, kazale: »Prodao nas je, pa je i naš novac jednako jeo!«SPP 154.3

Taj stari običaj, iako je ponekad bio zloupotrebljavan, kao u Lavanovom slučaju, ipak je davao dobre rezultate. Kada je od prosaca zahtijevano da rade da bi stekli nevjestu, sprečavani su prenagljeni brakovi i pružala mogućnost da se ispita dubina njihovih osjećanja, kao i njihova sposobnost da se postaraju za svoju porodicu. U naše doba mnoga zla nastaju kao rezultat suprotnog ponašanja. Budući bračni drugovi prije braka često nemaju dovoljno mogućnosti da upoznaju navike i sklonosti svog partnera i zato, bar što se tiče svakodnevnog života, ostaju potpuni stranci sve do trenutka kada sjedine svoje živote kod oltara. Mnogi shvataju, ali prekasno, da nisu prilagođeni jedno drugome i doživotna nesreća je rezultat njihove zajednice. Žena i djeca često trpe zbog lijenjosti i nesposobnosti ili poročnih navika muža i oca. Da je karakter prosca bio ispitan prije braka, u skladu s nekadašnjim običajem, spriječena bi bila velika nesreća.SPP 155.1

Jakov je sedam godina vjerno služio za Rahilju i godine službe »učiniše mu se kao nekoliko dana, jer je ljubljaše”. Međutim, sebični i pohlepni Lavan, želeći da zadrži tako dragocjenog pomoćnika, surovo ga je prevario podmećući mu Liju umesto Rahilje. Činjenica da je i Lija učestvovala u prevari, navela je Jakova da pomisli da je nikada neće zavoljeti. Na njegov ozlojeđeni prigovor Lavan je odgovorio ponudom da služi narednih sedam godina za Rahilju. Otac je, osim toga, zahtijevao da Lija ne bude odbačena, jer bi to osramotilo porodicu. Jakov je tako bio u vrlo bolnom i teškom položaju; konačno je odlučio da zadrži Liju i da se oženi i Rahiljom. Rahilja je uvijek ostala njegova najvoljenija žena; ali je prednost koju joj je davao izazivala zavist i ljubomoru, i njegov život je bio zagorčan suparništvom sestara-žena.SPP 155.2

Jakov je ostao u Mesopotamiji dvadeset godina, radeći za Lavana, koji je, ne obazirući se na rodbinske veze, pokušavao da sve prednosti iz ove saradnje iskoristi za sebe. Zahtijevao je četrnaest godina napornog rada za svoje dvije kćeri, a u preostalom razdoblju deset puta je Jakovu mijenjao platu. Ipak, Jakov je služio vrijedno i odano. Njegove riječi, upućene Lavanu za vrijeme njihovog posljednjeg razgovora, živo opisuju neumorne napore radi zaštite interesa svog lakomog gospodara: »Evo dvadeset godina bijah kod tebe, ovce tvoje i koze tvoje ne jaloviše se, a ovnova iz stada tvojega ne jedoh. Što bi zverje zaklalo nisam ti donosio, sam sam podmirivao; od mene si iskao što bi mi bilo ukradeno danju ili noću. Danju me ubijaše vrućina, a noću mraz, i san mi ne padaše na oči.«SPP 155.3

Bilo je neophodno da pastiri čuvaju svoja stada i danju i noću. Bili su izloženi opasnosti od drskih razbojnika, ali i od divljih zvjeri, kojih je bilo mnogo i koje su često priređivale prave pokolje u stadu koje nije bilo dobro čuvano. Jakov je imao mnogo pomoćnika koji su zajedno s njim čuvali velika Lavanova stada, ali je on bio odgovoran za sve. U nekim razdobljima bilo je neophodno da i sam neprekidno bude sa stadima, da ih u toku sušne sezone čuva da ne propadnu od žeđi, a u toku najhladnijih mjeseci da ne promrznu od oštrih noćnih mrazeva. Jakov je bio glavni pastir; sluge pod njegovim zapovjedništvom bile su potpastiri. Ako je neka ovca bila izgubljena, glavni pastir snosio je štetu, pa je zato pozivao sluge kojima je povjeravao staranje o stadu na strogu odgovornost, ukoliko ga ne bi zatekao u najboljem stanju.SPP 156.1

Život vrijednog i opreznog pastira, njegovo nježno saosjećanje prema bespomoćnim stvorenjima koja su mu povjerena, nadahnutim piscima je poslužio da prikažu neke od najdragocjenijih istina Jevanđelja. Hristos i Njegov odnos prema Njegovom narodu prikazan je kao odnos pastira prema stadu. Poslije pada u grijeh, On je vidio da je Njegovo stado osuđeno da propadne na mračnim stazama grijeha. Da bi spasio te zalutale ovce, On je ostavio čast i slavu Očevog doma. Sam o tome kaže: »Tražiću izgubljenu i dovešću natrag odagnanu, ranjenu ću zaviti i bolesnu okrijepiti.” »Zato ću izbaviti stado svoje da ne bude više grabež.” »I zvjeri zemaljske neće ih jesti!« (Jezekilj 34,16.22.28) Čuje se Njegov glas kojim poziva u svoj tor, koji je »utočište i zaklon od poplave i od dažda”. (Isaija 4,6) On se neumorno stara o stadu. On jača onemoćale, olakšava patnje, podiže jaganjce u svoje naručje, nosi ih na svojim grudima. Njegove ovce ga vole. »A za tuđinom neće da idu, nego bježe od njega, jer ne poznaju glasa tuđega.” (Jovan 10,5)SPP 156.2

Hristos kaže: »Pastir dobri dušu svoju polaže za ovce. A najamnik, koji nije pastir, kojem nisu ovce svoje, vidi vuka gdje ide i ostavlja ovce i bježi i vuk razgrabi ovce i raspudi ih. Najamnik bježi, jer je najamnik i ne mari za ovce. Ja sam pastir dobri i znam svoje i moje mene znaju.« (Jovan 10,11-14)SPP 157.1

Hristos, glavni Pastir, staranje o svojim ovcama povjerio je svojim slugama kao potpastirima; On ih poziva da pokažu istu brižnost koju je On pokazao, da osjećaju svetu odgovornost prema poslu koji im je On povjerio. On ih je svečano obavezao da budu vjerni, da pasu stado, da jačaju slabe, da oživljavaju iznemogle i da ih štite od proždrljivih vukova.SPP 157.2

Da bi spasio svoje stado, Hristos je položio svoj život; On svoje pastire poziva da se povedu za primjerom ljubavi koji im je tako ostavio. Ali, »najamnik, koji nije pastir, kojem nisu ovce svoje«, nije istinski zainteresovan za ovce: on uglavnom radi za platu i misli samo na sebe. Njemu je na umu sopstvena korist, umjesto interesa povjerenog posla; u vrijeme opasnosti i nevolje, on će pobjeći i ostaviti stado.SPP 157.3

Apostol Petar preporučuje potpastirima: »Pasite stado Božje, koje vam je predato, i nadgledajte ga, ne silom, nego dragovoljno, i po Bogu, niti za nepravedne dobitke, nego iz dobra srca, niti kao da vladate narodom, nego bivajte ugledi stadu.« (1. Petrova 5,2.Z) Pavle kaže: »Pazite, dakle, na sebe i na sve stado u kojemu vas Duh Sveti postavi vladikama da pasete crkvu Gospoda i Boga, koju steče krvlju svojom. Jer ja ovo znam da će po odlasku mome ući među vas teški vuci koji neće štedjeti stada.« (Dela 20,28.29)SPP 157.4

Sve one koji brige i odgovornosti, koje spadaju u dužnost vjernog pastira, proglašavaju nepoželjnim teretom, apostol opominje: »Ne silom, nego dragovoljno i po Bogu, niti za nepravedne dobitke, nego iz dobra srca!” (1. Petrova 5,2) Sve takve nevjerne sluge Dobri Pastir bi najradije otpustio s posla. Hristova Crkva je otkupljena Njegovom krvlju i svaki pastir mora da shvati da su ovce, povjerene njegovom staranju, plaćene beskrajnom Žrtvom. Svaka od njih mora da mu bude neizrecivo dragocjena i da zato ulaže neumorne napore da je održi u zdravlju i napretku. Pastir koji je nadahnut Hristovim duhom slijediće Njegov primjer samoodricanja, neprestano će se truditi za blagostanje stada koje mu je povjereno, nastojeći da ono pod njegovom upravom stalno napreduje.SPP 157.5

Od svakog će biti zatraženo da položi tačan račun o svojoj službi. Učitelj će zahtijevati od svakog pastira: »Gdje je stado koje ti je predano, stado slave tvoje?« (Jeremija 13,20) Svaki koji se nađe vjeran, dobiće bogatu nagradu. Apostol o tome kaže: »I kada se javi poglavar pastirski, primićete vijenac slave koji neće uvenuti!« (1. Petrova 5,4)SPP 158.1

Kada se Jakov umorio od služenja Lavanu, odlučio je da se vrati u Hanan, pa je rekao svom tastu: »Pusti me da idem u svoje mjesto i u svoju zemlju. Daj mi žene moje za koje sam ti služio i djecu moju da idem, jer znaš kako sam ti služio.” Međutim, Lavan ga je nagovorio da ostane, objašnjavajući: »Vidim da me je blagoslovio Gospod tebe radi!” Uvidio je da mu se imovina umnožava pod Jakovljevom upravom.SPP 158.2

Jakov se složio riječima: »Jer je malo bilo što si imao, dokle ja ne dođoh, ali se sada umnožilo veoma!« Međutim, kako je vrijeme prolazilo, Lavan je postao ljubomoran na sve veće Jakovljevo blagostanje, jer se ovaj »obogati vrlo, te imaše mnogo stoke i sluga i sluškinja i kamila i magaraca”. I Lavanovi sinovi su postali zavidni kao i njihov otac i njihove zlobne primjedbe doprle su do Jakova: »Jakov uze sve što bješe našega oca i od onoga što bješe našega oca steče sve ovo blago!« »I vide Jakov da lice Lavanovo nije prema njemu kao prije.”SPP 158.3

Jakov bi svog lukavog rođaka napustio odavno da se nije plašio susreta sa Isavom. Sada je shvatio da mu opasnost prijeti i od Lavanovih sinova, koji će, smatrajući da imaju pravo na njegovo bogatstvo, možda pokušati da ga dobiju silom. Našao se u velikoj nevolji i nedoumici, ne znajući kojim putem da krene. Međutim, sjećajući se Božjeg milostivog obećanja izrečenog kod Vetilja, iznio je svoj slučaj pred Boga i od Njega zatražio savjet. U snu je dobio odgovor na svoju molitvu: »Vrati se u zemlju otaca svojih i u rod svoj, i ja ću biti s tobom!«SPP 158.4

Lavanova odsutnost pružila mu je priliku. Ovce i stoku je brzo prikupio i poslao pred sobom, pa je zajedno sa ženama, djecom i slugama prešao preko Eufrata i žurno krenuo prema Galadu na granicama Hanana. Poslije tri dana Lavan je saznao za njegov odlazak i krenuo u potjeru. Stigao ih je sedmoga dana. Bio je razjaren od gnjeva, riješen da ih natjera na povratak. Nije sumnjao u svoj uspjeh, jer je njegova četa bila mnogo snažnija od Jakovljeve. Bjegunci su zaista bili u velikoj opasnosti.SPP 158.5

To što nije ostvario svoju neprijateljsku namjeru treba pripisati činjenici da se Bog umiješao da zaštiti svoga slugu. Sam Lavan je to priznao: »Mogao bih vam dosaditi, ali Bog oca vašega reče mi noćas, govoreći: Čuvaj se da ne govoriš s Jakovom ni lijepo ni ružno«, što je značilo da ga ne primorava na povratak, ali i ne nagovara laskavim obećanjima. Lavan je zadržao miraz svojih kćeri i uvek se lukavo i surovo ponašao prema Jakovu. Međutim, sa dvoličnošću koja mu je bila svojstvena, počeo je da ga ukorava zbog tajnog odlaska, jer, navodno, kao otac nije imao priliku da priredi oproštajnu gozbu ili da se makar samo pozdravi sa svojim kćerima i njihovom djecom.SPP 159.1

U svom odgovoru Jakov je jasno opisao Lavanovo sebično i lakomo ponašanje i pozvao ga da prizna da mu je vjerno i pošteno služio. Rekao je: »Da nije Bog oca mojega, Bog Avramov i strah Isakov bio sa mnom, ti bi me zacijelo otpustio prazna. Ali je Bog vidio nevolju moju i trud ruku mojih, pa te ukori noćas!”SPP 159.2

Lavan nije mogao da porekne istinitost činjenica koje je Jakov iznio i predložio je da sklope ugovor o miru. Jakov se saglasio, pa su zajednički podigli kameni spomenik kao uspomenu na taj događaj. Ovaj kameni stub Lavan je nazvao Mispa - »Stražarska kula«, govoreći: »Nek Gospod gleda između mene i tebe, kada ne uzmognemo vidjeti jedan drugoga!«SPP 159.3

»Još reče Lavan Jakovu: gledaj ovu gomilu i gledaj ovaj spomenik, koji podigoh između sebe i tebe. Svjedok je ova gomila i svjedok je ovaj spomenik da ni ja neću preći preko ove gomile k tebi ni ti k meni da nećeš preći preko ove gomile i spomenika ovoga na zlo! Bog Avramov i bogovi Nahorovi, bogovi oca njihova, neka sude među nama!” »I Jakov se zakle strahom oca svojega Isaka.« Da bi potvrdili ugovor, napravili su gozbu. Cijela noć je prošla u ugodnom druženju, a pred zoru su Lavan i njegova pratnja krenuli natrag. Ovim rastankom prekinute su sve veze između sinova Avramovih i stanovnika Mesopotamije.SPP 159.4

16. Poglavlje—Jakov I Isav

18. Poglavlje—Noć Borbe