Četrdeset i četvrto poglavlje—Veliki Otpad

Kada je Isus svojim učenicima nagovještavao sudbinu Jerusalima i opisivao prizore svog drugog dolaska, prorekao je i iskustva svoga naroda od vremena kada će se uzeti od njih pa sve do njegovog povratka u slavi i veličanstvu da ih izbavi. S Maslinske gore Isus je gledao oluje koje su se spremale da napadnu apostolsku Crkvu i, prodirući još dublje u budućnost, svojim očima posmatrao surove, uništavajuće vjetrove koji će udarati Njegove sljedbenike u budućim vremenima tame i progonstva. U nekoliko kratkih rečenica sa strašnim značenjem, najavio je dio koji će upravitelji ovoga svijeta dodijeliti Božjoj Crkvi. Isusovi sljedbenici će morati da gaze istim putem poniženja, prijekora i patnji kojim je prošao njihov Učitelj. Neprijateljstvo koje se podiglo protiv Otkupitelja svijeta biće upravljeno i protiv svih onih koji vjeruju u Njegovo ime.IO 239.1

Istorija prve Crkve svjedoči da su se ispunile ove Spasiteljeve riječi. Sile zemlje i pakla svrstale su se u bojne redove nasuprot Hristu u liku Njegovih sljedbenika. Neznaboštvo je shvatilo da će evanđelje pobijediti, da će njegovi hranovi i oltari biti uništeni, da je pribralo sve svoje snage da uništi hrišćanstvo. Vatre progonstva su se raspalile. Hrišćanima su bila oduzeta sva njihova imanja i oni su bili istjerani iz svojih domova. Oni su „pretrpjeli veliki oganj (320) nevolja.” A „drugi ruganje i bičevanje podnesoše, pa još i okove i tamnice”. (Jevrejima 11,36) Veliki broj hrišćana je svoje svjedočanstvo zapečatio svojom krvlju. Plemići i robovi, bogati i siromašni, učeni i neobrazovani, bili su jednako pobijeni bez milosti.IO 239.2

Uzaludni su ipak bili napori Sotone da Hristovu Crkvu uništi silom. Velika borba u kojoj su Isusovi učenici davali svoj život nije prestala kada su ovi veliki zastavnici popadali na svojim mjestima. Iako poraženi, oni su pobijedili. Božji radnici su bili pobijeni, ali je Njegovo djelo postojano išlo napred. Evanđelje je nastavilo da se širi, i da se povećava broj njegovih pripadnika. Ono je prodrlo u područja koja su izgledala nepristupačna, čak i do orlova Rima. Neki hrišćanin je rekao, odgovarajući na optužbe vladara koji su podupirali progonstvo: „Vi nas možete pobiti, mučiti, osuđivati... vaša nepravda je dokaz da smo nevini...niti će vam vaša surovost biti od koristi.” Bio je to samo snažan poziv drugima da prihvate njihov put. „Što nas češće kosite, to više brojčano rastemo; krv hrišćana je sjeme!”IO 239.3

Hiljade su bile bačene u tamnicu i pobijene; ali su odmah ustajali drugi da popune njihova mjesta. A oni koji su postali mučenici bili su sigurni u Hristu, On ih je načinao kao pobjednike. Borili su se u dobroj borbi, pa je trebalo da prime krunu slave u dan Hristovog dolaska. Patnje koje su hrišćani podnijeli približavale su ih jedne drugima i njihovom Otkupitelju. Njihov živi primjer i riječi koje su pred smrt izgovarali predstavljali su stalno svjedočanstvo za istinu; i kada se to najmanje očekivalo, Sotonini podanici su napuštali služenje njemu i stajali pod zastavu Isusa Hrista. (321)IO 240.1