Loading...
Larger font
Smaller font
Copy
Print
Contents
Istorija Otkupljenja - Contents
  • Results
  • Related
  • Featured
No results found for: "".
  • Weighted Relevancy
  • Content Sequence
  • Relevancy
  • Earliest First
  • Latest First
    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents

    Pedeset I Drugo Poglavlje—Ponoćna Vika

    „I kada ženik zakasni, zadremaše sve i pozaspaše. Ali u pola noći ču se vika: gle, evo ženika da dolazi, izađite mu u susret! I tada ustadoše sve devojke one i urediše žiške svoje.” (Matej 25,5-7)IO 310.1

    U leto 1844. godine čekaoci Hristovog dolaska su otkrili pogrešku u svom ranijem izračunavanju proročkog razdoblja i prihvatili pravilno gledište. Dve hiljade i tri stotine dana i noći iz Danila 8,14. za koje su svi verovali da se potežu do Hristovog drugog dolaska i mislili da se završavaju u proleće 1844. godine, po novom tumačenju su se protezale do jeseni iste godine, pa su se i misli čekalaca usredsredile na to vreme kao vreme Gospodnjeg dolaska. Objavljivanje poruke o tom vremenu predstavljalo je sledeći korak u ispunjavanju parabole o svadbi, čija se primena na iskustvo čekalaca već jasno videla.IO 310.2

    Kao što je u paraboli vika odjeknula u pola noći, najavljujući dolazak ženika, tako je i u stvarnosti, na pola puta između proleća 1844. godine, kada se isprva smatralo da će se završiti 2300 dana i noći, i jeseni 1844. godine, kada se nešto kasnije ustanovilo da treba stvarno da se završe, odjeknula takva vila upravo po rečima Pisma: „Gle, evo ženika da dolazi, izađite mu u susret!”IO 310.3

    Kao talas plime, pokret je preplavio celu zemlju. Od grada do grada, od sela do sela, sve do najzabačenijih krajeva je prodirao, sve dok se Božji narod nije potpuno probudio. Pred tim objavljivanjem fanatizam se gubio kao što se slana topi pred zracima Sunca na izlasku. Vernici su još jednom ustanovili šta očekuju i nada i hrabrost su ispunile i oživele njihova srca.IO 310.4

    Delo se oslobodilo krajnosti koje se uvek pokazuju kada se ljudsko uzbuđenje ne pokorava usmeravajućem uticaju Reči i Božjega Duha. Bilo je po karakteru slično onim trenucima poniznosti i vraćanja Gospodu kroz koje je prolazio nekadašnji Izrael posle poruka ukora i opomene preko Njegovih slugu. Imalo je karakteristike koje obeležavaju Božje delo u sva vremena. Bilo je malo zanosnog radovanja, ali umesto toga dubokog ispitivanja srca, priznavanja greha, okretanja od sveta. Pripremanje za susret sa Gospodom bilo je na srcu svim dušama koje su se borile s Bogom. Bilo je istrajnih molitava i neograničenog posvećenja Bogu.IO 311.1

    Ponoćna vika se nije objavljivala dokazima, iako su dokazni tekstovi Pisma bili jasni i sigurni. Nju je pratila neka osvedočavajuća sila koja je pokretala duše. Nije bilo sumnji, ni ispitivanja. Prilikom Hristovog pobedonosnog ulaska u Jerusalim, narod koji se okupljao iz svih krajeva zemlje na praznik, žurio je prema Maslinskoj gori i dok se pridruživao mnoštvu koje je pratilo Isusa, bivao je ponesen nadahnućem trenutka i pomagao da se razlegne uzvik: „Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje!” (Matej 21,9) Na sličan način su i nevernici koji su masovno dolazili na sastanke čekalaca Hristovog dolaska - neki iz razoznalosti, neki samo da se narugaju - osećali osvedočavajući silu koja je pratila poruku: „Gle, evo ženika da dolazi!”IO 311.2

    Upravo u to vreme vera je počela davati odgovore na molitvu - vera koja je cenila obećanu nagradu. Kao pljusak kiše na žednu zemlju, Duh blagodati se spuštao na iskrene tražioce. Oni koji su očekivali da se uskoro sretnu licem u lice sa svojim Otkupiteljem osećali su svečanu i neizrecivu radost. Sila Svetoga Duha, koja pokorava i omekšava dušu, topila je srca dok se talas za talasom Božje slave spuštao na verne i odane Hristove sledbenike.IO 311.3

    Pažljivo i svečano, oni koji su prihvatili poruku, približavali su se trenutku kada su očekivali da se sretnu sa svojim Gospodom. Svakoga jutra smatrali su svojom prvom dužnošću da se uvere da su prihvaćeni pred Gospodom. Njihova srca su bila usko povezana, često su se molili jedni s drugima i jedni za druge. Mnogo puta su se sastajali na usamljenim mestima da razgovaraju s Bogom, i glas posredničkih molitava uzdizao se prema Nebu sa polja i šumaraka. Obećanje Svetoga Duha bilo im je dragocenije od svakodnevne hrane, i kada bi se dogodilo da neki oblak pomrači njihove misli nisu počivali sve dok ga ne bi proterali. I dok su osećali svedočenje blagodati koja oprašta, čeznuli su da ugledaju Onoga kojega je volela njihova duša.IO 312.1

    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents