(Ovo poglavlje zasnovano je na 2.Mojsijevoj od 1. do 4. poglavlja)
Da bi se prehranili za vrijeme gladi, Egipćani su morali da prodaju faraonu svoju stoku i zemlju, i da konačno i trajno prihvate sve obaveze kmetovskog položaja. Josif se mudro pobrinuo za njihov opstanak; dozvolio im je da postanu zakupci faraonove zemlje, da je od njega uzimaju u najam i plaćaju godišnju najamninu u iznosu od jedne petine rezultata svoga rada. SPP 201.1
Jakovljevi potomci, međutim, nisu morali da prihvate te uslove. Na osnovu službe kojom je Josif zadužio egipatski narod, ne samo da su dobili dio zemlje, već su bili oslobođeni plaćanja poreza. Osim toga, hranom su bili snabdjevani sve vrijeme, dok je trajala glad. Faraon je javno objavio da je milostivim posredovanjem Josifovog Boga, Egipat dobio obilje hrane dok su istovremeno drugi narodi stradali od gladi. Zatim, morao je da zapazi da se pod Josifovom upravom Egipat veoma obogatio, pa je njegova zahvalnost obezbijedila Jakovljevoj porodici carske povlastice. SPP 201.2
Vrijeme je prolazilo, a veliki čovjek kome je Egipat tako mnogo dugovao otišao je na počinak. Uskoro je nestao i cijeli naraštaj koji je uživao plodove njegovog rada. Tada nasta novi car u Misiru koji ne znadijaše za Josifa. Ne da nije znao za Josifove zasluge za narod, već nije želio da ih prizna. Htio je da ih što prije zaboravi. I reče narodu svojemu: gle, narod sinova Izrailjevih veći je i silniji SPP 201.3
od nas. Nego, hajde da mudro postupamo s njima da se ne množe, i kada nastane rat da ne pristanu s neprijateljima našim i ne udare na nas, pa da otidu iz zemlje. SPP 201.4
Izrailjci su već tada postali vrlo mnogoborojni; narodiše se i umnožiše se, i napredovaše i osiliše veoma, da ih se zemlja napuni. Zahvaljujući Josifovom nastojanju da zadovolji sve njihove potrebe, kao i naklonosti tadašnjeg vladara, oni su se brzo proširili po svoj zemlji. Međutim, ostali su izdvojeni kao narod, čuvajući svoje posebne običaje i svoju posebnu religiju. Njihova mnogobrojnost je sada uplašila i cara i narod, jer je postojala mogućnost da se u slučaju rata priključe egipatskim neprijateljima. Ipak, interesi države nisu dozvoljavali da budu prognani iz zemlje. Mnogi među njima bili su sposobni radnici, pa su dali veliki doprinos narodnom bogatstvu; samom caru su bili neophodni takvi radnici da bi gradio svoje veličanstvene palate i hramove. Zbog toga ih je izjednačio po položaju sa Egipćanima koji su i sebe i svoje imanje prodali državi. Uskoro su nad njima postavljeni nadzornici i njihovo robovanje postalo je potpuno. I žestoko nagonjahu Egipćani sinove Izrailjeve na posao i zagorčavahu im život teškim poslovima, blatom i opekama i svakim radom u polju, i svakim drugim poslom, na koji ih žestoko nagonjahu. Ali, što ga više mučahu, to se više množaše i napredovaše. SPP 201.5
Car i njegovi savjetnici nadali su se da će ukrotiti Izrailjce teškim radom, da će tako smanjiti njihov broj i skršiti njihovo samopouzdanje. Pošto nisu uspjeli, prešli su na surovije mjere. Ženama, kojima je zanimanje to omogućavalo, izdata je naredba da prilikom rođenja ubijaju svu jevrejsku mušku djecu. Sotona je smislio ovu mjeru. Znao je da se Izbavitelj mora pojaviti među Izrailjcima; navodeći cara da uništava mušku decu nadao se da će osujetiti Božju namjeru. Međutim, žene su se bojale Boga, pa se nisu usuđivale da izvrše ovu surovu zapovijest. Gospod je pohvalio njihovo ponašanje i dao im svoj blagoslov. Car, ljut što mu se namjere nisu ostvarile, pooštrio je i proširio naredbu. Sada je cio narod bio pozvan da hvata i ubija bespomoćne žrtve. Tada zapovijedi Faraon svemu narodu svojemu, govoreći: svakoga sina koji se rodi bacite u vodu, a kćeri sve ostavljajte u životu. SPP 202.1
Dok je sprovođenje ovih naredbi bilo u punom jeku, Amramu i Johavedi, pobožnim Izrailjcima iz Levijevog plemena, rodio se sin. Dijete je bilo veoma lijepo. Vjerujući da se približava vrijeme oslobođenja Izrailja i da Bog svom narodu treba da podigne izbavitelja, roditelji su odlučili da ga sačuvaju. Vjera u Boga ojačala je njihovo srce, pa se ne pobojaše zapovijesti careve. (Jevrejima 11,23) SPP 202.2
Majka je tri mjeseca uspijevala da krije svoje dijete. A onda, vidjevši da više nije u stanju da ga sačuva, načinila je od trske kovčežić, zalila ga smolom i paklinom da ne propušta vodu, stavila sina u njega i sakrila ga u ševaru pored riječne obale. Nije se usudila da ostane uz njega i da ga čuva da ne bi ugrozila i svoj i njegov život, ali se njegova sestra Marija zadržavala u blizini, naizgled usputno, ali budno pazeći šta će se dogoditi s njenim malim bratom. Međutim, bilo je i drugih budnih stražara! Majka je u svojim iskrenim molitvama preporučila svoje dijete Božjem staranju, pa su nevidljivi anđeli lebdjeli iznad njegovog skromnog skrovišta. Anđeli su uputili faraonovu kćer da dođe na to mjesto. Kovčežić je privukao njenu pažnju i kad je u njemu vidjela prekrasno dijete, cijela priča joj je postala jasna. Dječje suze izazvale su njeno sažaljenje i ona je s mnogo saosjećanja pomislila na njegovu nepoznatu majku koja je željela da spase svog dragog mališana. Odlučila je da ga usvoji i proglasi svojim sinom. SPP 202.3
Marija je potajno pratila svaki pokret. Vidjeći da faraonova kćerka nježno postupa prema djetetu, usudila se da priđe i kaže: Hoćeš li da idem i da ti dozovem dojkinju Jevrejku da ti doji dete? Dobila je odobrenje. SPP 203.1
Sestra je požurila majci s radosnom viješću i bez oklijevanja se zajedno s njom vratila faraonovoj kćerki. Uzmi ovo dijete i odoj mi ga, ja ću ti platiti, kazala joj je princeza. SPP 203.2
Bog je čuo majčine molitve. Njena vjera bila je nagrađena. S dubokom zahvalnošću prihvatila se svog radosnog i spokojnog zadatka. Iskoristila je priliku da svoje dijete vaspita za Boga. Bila je sigurna da je njen sin bio sačuvan da bi obavio neko veliko djelo, znala je da će ga uskoro predati njegovoj carskoj majci i da će biti okružen uticajima koji će pokušavati da ga udalje od Boga. Sve je to doprinijelo da bude mnogo marljivija i pažljivija prilikom njegovog vaspitavanja nego prilikom vaspitavanja ostale djece. Trudila se da u njegov um usadi strahopoštovanje prema Bogu, ljubav prema istini i pravdi, iskreno se molila da bude sačuvan od svakog nemoralnog uticaja. Prikazala mu je ludost i grešnost idolopoklonstva, od malih nogu ga je učila da se klanja i moli živom Bogu, koji ga jedini može čuti, koji mu jedini može pomoći u svakoj nevolji. SPP 203.3
Zadržala je dječaka što je duže mogla, ali ga je morala predati kada je imao oko dvanaest godina. Iz svoje skromne kolibe bio je odveden u carsku palatu, faraonovoj kćerki, koja ga je posinila. Čak ni ovdje dječak nije zaboravio utiske iz djetinjstva. Pouke koje je naučio u majčinom krilu nisu mogle biti izbrisane. One su ga zaštitile od oholosti, nevjerstva i nemoralnosti, od poroka koji su bujali usred sjaja carskog dvora. SPP 203.4
Koliko je dalekosežan bio uticaj te Jevrejke, a bila je samo robinja i samo prognanica! Cio Mojsijev život, velika misija koju je obavio kao vođa Izrailja, sve to svjedoči o važnosti djela hrišćanske majke. Ne postoji drugi zadatak koji bi se mogao uporediti s njenim! U velikoj mjeri majka u svojim rukama drži sudbinu svoje djece. Ona se bavi umom i karakterom u razvoju, ona ne radi samo za vrijeme, nego za vječnost. Ona sije sjeme koje će niknuti i donijeti rod, ili dobar ili zao. Nije njeno da slika prekrasne oblike na platnu ili da ih kleše u mramoru, već da u ljudsku dušu utisne Božji lik. Na njoj počiva posebna odgovornost da u njihovim ranim godinama oblikuje karakter svoje djece. Biljezi koji se tada utisnu u njihov um u razvoju ostaju im za cijeli život. Roditelji bi trebalo da tako usmjeravaju poučavanje i obučavanje svoje djece, dok su još vrlo mlada, da postanu hrišćani. Ona su nam povjerena na staranje da bi bila obučavana, ne da postanu nasljednici prijestola neke svetovne imperije, već da budu carevi Gospodu, da vladaju vječno. SPP 204.1
Trenutke svoga vremena svaka majka treba da smatra dragocjenim; njeno životno djelo dobiće konačnu ocjenu tek na veliki dan obračuna. Tada će se ustanoviti da su mnogi porazi i zločini ljudi i žena bili posljedica neznanja ili nezalaganja onih čija je dužnost bila da njihove dječije stope usmjere na pravi način. Tada će se ustanoviti da su mnogi koji su svetlošću svoga genija ili svoje svetosti poslužili na blagoslov svijetu, načela, koja su bila ishodište njihovog uticaja i uspjeha, stekli zahvaljujući molitvama svoje hrišćanske majke. SPP 204.2
Mojsije je na faraonovom dvoru stekao najviše građansko i vojničko obrazovanje. Vladar je odlučio da svog usvojenog unuka proglasi nasljednikom prijestola i mladić se pripremao da zauzme taj visoki položaj. I nauči se Mojsije svoj premudrosti Misirskoj i bješe silan u riječima i djelima. (Djela 7,22) Zbog svojih sposobnosti vojnog starješine postao je miljenik svih egipatskih četa. Svi su ga smatrali čovjekom izvanrednog karaktera. Sotonine namjere tako su osujećene. Bog je naredbu da jevrejska djeca budu osuđena na smrt iskoristio da obuči i obrazuje budućeg vođu svoga naroda. SPP 204.3
Izrailjske starješine su preko anđela bile obaviještene da se bliži njihovo izbavljenje i da je Mojsije čovjek preko koga će Bog obaviti to djelo. Anđeli su obavijestili i Mojsija da ga je Gospod izabrao da raskine jaram svoga naroda. On je, pretpostavljajući da će narod svoju slobodu postići oružjem, očekivao da povede jevrejsku vojsku protiv egipatskih armija. Imajući to u vidu, suzbijao je svoja osjećanja da ga privrženost pomajci ili faraonu ne bi spriječila u izvršavanju Božje volje. SPP 205.1
Po egipatskim zakonima samo pripadnici svešteničke klase mogli su da sjednu na egipatski prijesto; pa je i Mojsije, kao budući nasljednik, morao da bude uveden u tajne nacionalne religije. Ta dužnost bila je povjerena sveštenicima. Međutim, iako je bio usrdan i neumoran kao učenik, niko nije mogao nagovoriti Mojsija da učestvuje u obožavanju njihovih bogova. Prijetili su mu da će izgubiti pravo na krunu, opominjali ga da će ga princeza isključiti iz nasljedstva ukoliko istraje u svojoj privrženosti jevrejskoj vjeri. Ali, on je ostao nepokolebljiv u svojoj odluci da poštovanje ne odaje nikome drugome, osim jedinome Bogu, Stvoritelju Neba i Zemlje. Prepirao se sa sveštenicima i njihovim vjernicima i dokazivao im ludost njihovog sujevjernog obožavanja predmeta. Niko nije mogao da pobije njegove dokaze ili da promijeni njegove namjere, ali je njegova čvrstina privremeno bila podnošena samo zbog njegovog visokog položaja i naklonosti koju su mu ukazivali i car i narod. SPP 205.2
Vjerom Mojsije, kada bi veliki, ne htjede da se nazove sinom kćeri Faraonove i volje stradati s narodom Božjim, nego li imati zemaljsku sladost grijeha; državši sramotu Hristovu za veće bogatstvo od svega blaga Misirskoga, jer gledaše na platu. (Jevrejima 11,24-26) Mojsije je bio osposobljen da prevaziđe velikane ove zemlje, da blista u dvorovima njenog najsjajnijeg carstva, da preuzme skiptar njegove sile. Njegova intelektualna veličina uzdigla ga je iznad velikih ljudi svih vremena. Kao istoričar, pjesnik, filozof, vojskovođa, zakonodavac, on nema premca. A ipak, iako SPP 205.3
je svijet bio pod njegovim nogama, imao je moralne snage da odbije laskave ponude da stekne bogatstvo, veličinu i slavu, i volje stradati s narodom Božjim, nego li imati zemaljsku sladost grijeha. SPP 205.4
Mojsije je znao za konačnu nagradu koja će biti data poniznim i poslušnim Božjim slugama, pa je u upoređenju s njome svjetovni dobitak u njegovim očima postao beznačajan. Veličanstvena faraonova palata i vladarski prijesto trebalo je da ga privuku kao mamac, ali je on znao da se u gospodskim odajama palate ljudi odaju grešnim zadovoljstvima koja ih navode da zaborave Boga. On je gledao dalje od blistave palate, dalje od vladarske krune, na visoke časti koje će biti ukazane svecima Najvišega u carstvu koje je neokaljano grijehom. U vjeri je gledao nepropadljivu krunu koju će Car Neba staviti na glavu pobjednika. Ta vjera ga je navela da okrene leđa zemaljskim velikodostojnicima i da se pridruži skromnom, siromašnom, prezrenom narodu koji je izabrao da služi Bogu umesto da robuje grijehu. SPP 206.1
Mojsije je ostao na dvoru do svoje četrdesete godine. Često se bavio teškim položajem svog naroda, pa je posjećivao svoju porobljenu braću i hrabrio ih obećanjem da će se Bog postarati za njihovo izbavljenje. Često je, ojađen pogledom na nepravde i tlačenja, gorio od želje da se osveti Egipćanima za zla koja su njegova braća podnosila. Jednoga dana, dok je išao svojim putem, vidio je nekog Egipćanina kako udara Izrailjca, pa mu je priskočio u pomoć i ubio Egipćanina. Osim Izrailjca nije bilo drugog svjedoka ovog djela, pa je Mojsije tijelo smjesta zakopao u pijesak. Pošto se tako pokazao spremnim da stane na stranu svoga naroda, nadao se da će i oni ustati da izbore svoju slobodu. Mišljaše pak da braća njegova razumiju da Bog rukom njegovom njima spasenje dade, ali oni ne razumješe. (Dela 7,25) Još nisu bili spremni za slobodu. Sljedećeg dana Mojsije je ugledao dvojicu Jevreja kako se prepiru, a bilo je očigledno da jedan od njih nije u pravu. Mojsije je ukorio krivca, koji mu je odmah uzvratio, odričući mu pravo da se miješa i podmuklo ga optužujući za zločin: Ko je tebe postavio knezom i sudijom nad nama? Ili i mene hoćeš da ubiješ kao što si juče ubio Misirca? (Dela 7,27.28) SPP 206.2
Cio slučaj se uskoro razglasio među Egipćanima i, vrlo preuveličan, dopro i do faraonovih ušiju. Caru je bilo predstavljeno kao da ovo djelo ima višetruko značenje, da je Mojsije odlučio da povede svoj narod protiv Egipćana, da sruši vladu i da sam zasjedne na prijesto; da carstvu nema opstanka sve dok je on živ. Vladar je smjesta odlučio da krivac mora umrijeti; ali, doznavši za opasnost koja mu prijeti, Mojsije se izbavio i krenuo prema Arabiji. SPP 206.3
Gospod je usmjeravao njegove korake tako da je našao utočište kod Jotora, madijanskog sveštenika i kneza, koji je poštovao pravoga Boga. Poslije nekog vremena Mojsije se oženio jednom od Jotorovih kćeri; i tu je, u službi svome tastu, kao pastir njegovih stada, ostao četrdeset godina. SPP 207.1
Ubijajući Egipćanina, Mojsije je učinio istu grešku koju su tako često činili njegovi preci, naime, da u svoje ruke uzme djelo koje je Bog obećao da će učiniti. Bog nije želio da svoj narod oslobodi ratom, kao što je to Mojsije mislio, već svojom moćnom silom, da bi se slava pripisala jedino Njegovom imenu. Međutim, čak je i to nepromišljeno djelo Bog iskoristio da ostvari svoju namjeru. Mojsije još nije bio spreman za svoje veliko djelo. On je još morao da nauči veliku lekciju vjere koju su naučili Avram i Jakov da se ne oslanja na ljudsku snagu i mudrost, već na Božju silu da ispuni svoja obećanja. Postojale su i druge lekcije koje je Mojsije morao da nauči u samoći planina. U školi samoodricanja i nevolja morao je da nauči da bude strpljiv, da obuzda svoje strasti. Prije nego što bude mogao da mudro upravlja, morao je da nauči da sluša. Njegovo srce moralo je da bude u potpunom skladu s Bogom prije nego što bude u stanju da Izrailju otkrije Božju volju. Na temelju svog iskustva trebalo je da se pripremi da pokaže očinsko staranje prema svima kojima je bila neophodna njegova pomoć. SPP 207.2
Ljudi bi rado preskočili tako dugo razdoblje teškog rada i usamljenosti, proglašavajući ga velikim gubitkom vremena. Međutim, Beskrajna Mudrost je onoga koga je željela da upotrijebi kao vođu SPP 207.3
izabranog naroda pozvala da četrdeset godina provede kao skromni pastir. Navike da brižno pazi, da zaboravlja na sebe, da se nježno stara o svom stadu, koje je tako stekao, pripremile su ga da postane sažaljivi, strpljivi pastir Izrailju. Nijedna prednost koju bi mu ljudska kultura mogla pružiti, nije mogla da zamijeni ovo iskustvo. SPP 207.4
Mojsije je stekao mnoge navike koje je sada morao da napusti. Sve ono čime je bio okružen u Egiptu ljubav pomajke, visoki položaj koji je zauzimao kao faraonov unuk, sveopšta raskalašnost, prepredenost, podmuklost, misticizam lažne religije, sjaj idolopokloničkog bogosluženja, svečana veličanstvenost arhitekture i vajarstva, sve je to ostavilo duboki trag na njegovom umu u razvoju i oblikovalo, u izvesnoj mjeri, njegove navike i njegov karakter. Sada su vrijeme, promjena okoline, zajedništvo s Bogom, morali pomoći da se savladaju ovi uticaji. Ali, i sam Mojsije je morao da se trudi, da se bori kao da mu je opstanak u pitanju, da bi odbacio zabludu i prihvatio istinu. Međutim, znao je da će Bog biti njegov Pomoćnik, kada borba postane suviše oštra za njegovu ljudsku snagu. SPP 207.5
U svima koji su bili izabrani da obave neko djelo za Boga mogao se nazreti ljudski element. Međutim, to ipak nisu bili ljudi prosječnih navika i karaktera koji su bili zadovoljni time da ostanu takvi. Oni su iskreno željeli da dobiju mudrost od Boga i nauče da rade za Njega. Apostol kaže: Ako li kome od vas nedostaje premudrosti, neka ište u Boga koji daje svakome bez razlike i ne kori nikoga, i daće mu se. (Jakov 1,5) Ali, Bog svoju božansku svjetlost neće dati ljudima koji su zadovoljni time da ostanu u tami. Da bi mogao da primi božansku pomoć, čovjek mora da postane svjestan svojih slabosti i svoga nesavršenstva; on mora da upregne svoj um da bi ta velika promjena bila izvršena u njemu; on mora da prihvati ozbiljnu i istrajnu molitvu i napor. Čovjek mora da se oslobodi svojih loših navika i običaja. Pobjeda se može postići samo odlučnim naporima da se poprave ovi nedostaci i prihvate pravilna načela. Mnogi se nikada ne uzdignu do položaja koji su mogli zauzeti, jer čekaju da Bog učini za njih ono što sami mogu da učine za sebe snagom koju im je On dao. Svi koji žele da se tako pripreme da budu korisni, moraju se obučavati uz primjenu najoštrije duhovne i moralne discipline, a Bog će im pomagati, sjedinjujući svoju božansku snagu s njihovim ljudskim naporima. SPP 208.1
Okružen planinskim bedemima, Mojsije je bio sam sa Bogom. Veličanstveni egipatski hramovi nisu više uticali na njegov um svojim sujevjerjem i lažima. U svečanoj uzvišenosti vječnih bregova, on je sagledavao veličanstvo Najvišega i shvatao koliko su nemoćni i beznačajni egipatski bogovi u poređenju s Njim. Na svemu je bilo napisano Stvoriteljevo ime. Mojsiju je izgledalo da je On stalno prisutan i da je okružen Njegovom silom. Ovdje je nestalo njegove oholosti i samodovoljnosti. U ozbiljnoj jednostavnosti pustinjskog života, nestajale su posljedice egipatske dokolice i raskoši. Mojsije je postao strpljiv, pobožan, skroman, vrlo krotak, mimo svih ljude na zemlji (4. Mojsijeva 12,3), a ipak jak u vjeri u silnoga Boga Jakovljeva. SPP 208.2
Kako su godine prolazile u kojima je sa svojim stadima lutao po usamljenim mjestima, razmišljajući o svom potlačenom narodu, sjećajući se Božjeg postupanja prema svojim ocima i obećanja koja su postala nasljedstvo tog izabranog naroda, i danju i noću se molio za svoj rod, za Izrailj. Nebeski anđeli su širili svoju svjetlost oko njega. I ovdje, nadahnut Svetim Duhom, napisao je knjigu Postanja. Duge godine koje je proveo u usamljenosti pustinje bile su godine bogatih blagoslova, ne samo za Mojsija i njegov narod, već i za svijet svih budućih vjekova. SPP 209.1
I poslije mnogo vremena umre car Misirski; i uzdisahu od nevolje sinovi Izrailjevi i vikahu; i vika njihova radi nevolje dođe do Boga. I Bog ču uzdisanje njihovo i opomenu se Bog zavjeta svojega s Avramom, s Isakom i s Jakovom. I pogleda Bog na sinove Izrailjeve i vidje ih. Došlo je vrijeme SPP 209.2
da Izrailj bude izbavljen. Međutim, Bog je namjeravao da to izvede tako da ljudska oholost doživi potpuni poraz. Trebalo je da se izbavitelj pojavi kao skromni pastir, noseći samo štap u ruci; ali štap koji će Gospod pretvoriti u simbol svoje moći. Napasajući jednoga dana svoje stado u blizini gore Horiv, gore Božje, Mojsije je ugledao grm u plamenu, kome su grane, lišće i stablo gorjeli, ali nikako nisu sagorijevali. Upravo se približio da vidi prekrasni prizor, kada ga je glas, koji je dolazio iz plamena, pozvao po imenu. Drhtavih usana je odgovorio: Evo me! Bio je upozoren da se ne približava bez poštovanja: Izuj obuću s nogu svojih, jer je mjesto na kojemu stojiš sveta zemlja!... Ja sam Bog oca tvojega, Bog Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev! Bio je to Bog, koji se kao Anđeo zavjeta otkrivao ocima u prošla vremena. A Mojsije zakloni lice svoje, jer ga bješe strah gledati u Boga. SPP 209.3
Poniznost i strahopoštovanje treba da budu odlike svih onih koji izlaze pred Boga. U Isusovo ime treba da izlazimo pred Njega s povjerenjem, ali pred Njime se ne smemo pojavljivati s drskom samouverenošću kao da smo ravni Njemu. Ima onih koji se obraćaju velikom i svemoćnom i svetom Bogu, koji stanuje u svjetlosti, kojoj se ne možemo približiti, kao što se obraćaju nekome ko im je ravan, pa čak i nekome ko je niži od njih. Ima onih koji se ponašaju u Njegovom domu kao što se ne bi usudili da se ponašaju u prijemnoj dvorani nekog svjetovnog vladara. Trebalo bi da takvi imaju na umu da se nalaze pred očima Onoga koga serafimi obožavaju, pred kojim anđeli zaklanjaju svoje lice. Pred Boga treba izlaziti s dubokim strahopoštovanjem, svi koji postanu stvarno svjesni Njegove prisutnosti ponizno će se pokloniti pred Njim, i kao nekada Jakov, kada je u viziji ugledao Božju priliku, uzviknuće: Kako je strašno mjesto ovo! Ovde je doista kuća Božja i ovo su vrata nebeska! SPP 209.4
Dok je Mojsije stajao pred Bogom ispunjen poniznim strahopoštovanjem, glas je nastavio: Dobro vidjeh nevolju naroda svojega u Misiru, i čuh viku njegovu od zla koje mu čine nadstojnici, jer poznah muku njegovu i siđoh da ga izbavim iz ruku Misirskih i da ga izvedem iz one zemlje u zemlju dobru i prostranu, u zemlju u kojoj mlijeko i med teče... sada hajde da te pošljem Faraonu da izvedeš narod moj, sinove Izrailjeve, iz Egipta. SPP 210.1
Zapanjen i uplašen ovom zapoviješću, Mojsije je ustuknuo, govoreći: Ko sam ja da idem Faraonu i da izvedem sinove Izrailjeve iz Misira? Odgovor je glasio: Ja ću biti s tobom, i ovo neka ti bude znak da sam te ja poslao: kada izvedeš narod iz Misira, služićete Bogu na ovoj gori! SPP 210.2
Mojsije je pomislio na teškoće s kojima će se suočiti, na zaslijepljenost, neznanje i nevjerovanje svoga naroda, u kome mnogi jedva da su imali neko znanje o Bogu, pa je rekao: Evo, kada otidem sinovima Izrailjevim pa im rečem: Bog otaca vaših posla me k vama, ako mi kažu: kako mu je ime, šta ću im kazati? Odgovor je glasio: JA SAM ONAJ ŠTO JEST! Tako ćeš kazati sinovima Izrailjevim, koji JEST, On me posla k vama! SPP 210.3
Mojsiju je bilo naređeno da prvo okupi starješine Izrailjeve, najplemenitije i najpravednije među njima, koji su već dugo patili zbog robovanja naroda i da im objavi Božju poruku, zajedno sa obećanjem o izbavljenju. Trebalo je da zatim zajedno sa starješinama izađe pred faraona i da mu kaže: SPP 210.4
Gospod Bog jevrejski srete nas, pa ti se molimo da izađemo tri dana hoda u pustinju da prinesemo žrtvu Gospodu Bogu svojemu! SPP 210.5
Mojsije je bio upozoren da će se faraon oduprijeti zahtjevu da pusti Izrailja. Ipak, Božji sluga ne smije da izgubi hrabrost, jer će to Gospod iskoristiti da pokaže svoju silu pred Egipćanima i pred svojim narodom. Ali ću pružiti ruku svoju i udariću Misir svim čudesima svojim, koja ću učiniti u njemu i poslije će vas pustiti! SPP 211.1
Dobio je uputstva i o zalihama koje su morali da pripreme za putovanje. Gospod je objavio: Kada pođete, nećete poći prazni, nego će svaka žena zaiskati od susjede svoje i u domaćice svoje nakita srebrnoga i nakita zlatnoga i haljina. Egipćani su se obogatili radom na koji su nepravedno nagonili Izrailjce i sada, kada oni kreću prema svom novom domu, bilo je pravo da zatraže nagradu za godine svog teškog rada. Trebalo je da zatraže dragocjene predmete koji se lako mogu nositi i Gospod će učiniti da zadobiju naklonost Egipćana. Velika čuda učinjena zbog njihovog oslobođenja preplašiće njihove ugnjetače, tako da će ispuniti zahtjeve svojih robova. SPP 211.2
Mojsije je pred sobom vidio nesavladive teškoće. Koji dokaz da pruži narodu da ga je Gospod zaista poslao? Upitao je: Ali, neće mi vjerovati ni poslušati glasa mojega, jer će reći: nije ti se Gospod javio! Dokaz koji je uticao i na njegova osjećanja bio mu je pružen. Rečeno mu je da svoj štap baci na zemlju. Kada je to učinio, on posta zmija, i Mojsije pobježe od nje. Zatim je dobio zapovijest da je uhvati i ona se u njegovoj ruci ponovo pretvorila u štap. Poslije toga mu je zapovijeđeno da stavi ruku sebi u njedra. Poslušao je i kada je izvadi iz njedara, a to ruka mu gubava, bijela kao snijeg. Kada je, po Božjem nalogu, ponovo stavio ruku u njedra, a onda je izvadio, ustanovio je da je postala zdrava kao i ona druga. Po ovim znacima će se, kako je Gospod obećao Mojsiju, i Njegov narod i faraon uvjeriti da se među njima našao neko mnogo moćniji od egipatskog vladara. SPP 211.3
Božji sluga je, međutim, i dalje bio pun straha i na samu pomisao da prihvati čudno i prekrasno djelo koje je stajalo pred njim. U uznemirenosti i strahu, pokušao je da nađe izgovor u nedostatku rječitosti: Molim ti se, Gospode, nisam rječit čovjek, niti sam prije bio, niti sam otkako si progovorio sa slugom svojim, nego sam sporih usta i spora jezika. Mojsije je tako dugo živio izvan Egipta da njegovo znanje egipatskog jezika više nije bilo tako obimno, niti se njime tako vješto služio kao onda kada se kretao među njima. SPP 211.4
Međutim, Gospod mu je odgovorio: Ko je dao usta čovjeku? Ili, ko može stvoriti nijema ili gluha ili okata ili slijepa, zar ne ja, Gospod? Ovim riječima Bog je dodao još jedno obećanje o božanskoj pomoći: Idi, dakle, ja ću biti s ustima tvojim i učiću te šta ćeš govoriti! Međutim, Mojsije je ponovo tražio od Boga da izabere nekog sposobnijeg poslanika. U početku su ovi izgovori proisticali iz skromnosti i ustručavanja, ali, pošto je Gospod obećao da će ukloniti sve teškoće i da će mu osigurati konačni uspjeh, svako dalje povlačenje ili izgovaranje svojom nesposobnošću, svjedočilo bi o nepovjerenju prema Bogu. Pokazivao bi time da ne vjeruje da je Bog u stanju da ga osposobi za veliko djelo na koje ga je pozvao ili da strahuje da je Bog pogriješio u svom izboru. SPP 212.1
Bog mu je zato ukazao na Arona, starijeg brata, koji je, svakodnevno govoreći egipatskim jezikom bio u stanju da se njime savršeno služi. Otkrio je Mojsiju da mu Aron dolazi u susret. Sljedeće Gospodnje riječi predstavljale su bezuslovnu zapovijest: SPP 212.2
Njemu ćeš kazati i metnućeš ove riječi u usta njegova i ja ću biti s tvojim ustima i s njegovim ustima i učiću vas šta ćete činiti! I on će mjesto tebe govoriti narodu i on će biti tebi mjesto usta i ti ćeš biti njemu mjesto Boga. A taj štap uzmi u ruku svoju, njime ćeš činiti čudesa. Sada se više nije mogao odupirati, jer više nije bilo razloga za izgovor. SPP 212.3
U trenutku kada mu je Bog uputio svoju zapovijest, Mojsije sporog jezika i bojažljiv, bio je pun nepovjerenja u samoga sebe. Obuzela ga je svijest o nesposobnosti da bude Božji predstavnik u Izrailju. Ali, kada se jednom prihvatio posla, založio se za njega svim srcem, oslanjajući se s punim povjerenjem na Gospoda. Veličina njegove misije pokrenula je najbolje snage njegovog uma. Bog je blagoslovio njegovu spremnost da bude poslušan, pa je postao rječit, samopouzdan, hladnokrvan, potpuno osposobljen za najveće djelo koje je ikada bilo povjereno čovjeku. Bio je izrazit primjer onoga što Bog može da učini da bi ojačao karakter onih koji se potpuno pouzdaju u Njega i bez ograničenja predaju se Njegovoj vlasti. SPP 212.4
Čovjek će steći snagu i sposobnost, kada bude preuzeo odgovornosti koje mu je Bog povjerio i kada se cijelom dušom bude trudio da postane sposoban da ih pravilno obavi. Bez obzira na skromnost svog položaja ili ograničenost svojih sposobnosti, pravu veličinu dostići će samo onaj koji, oslanjajući se na boansku snagu, nastoji da svoj zadatak vjerno obavi. Da se Mojsije oslonio na svoju snagu i mudrost i da se željno prihvatio velike odgovornosti, jasno bi pokazao da je nesposoban za takvo djelo. Činjenica da je čovjek svjestan svoje slabosti u najmanju ruku je skromni dokaz da je shvatio veličinu djela koje mu je povjereno i da će Boga učiniti svojim Savjetnikom i svojom Snagom. SPP 212.5
Mojsije se vratio svom tastu i izrazio želju da poseti svoju braću u Egiptu. Jotor mu je dao svoju saglasnost i blagoslovio ga riječima: Idi s mirom! Sa ženom i djecom, Mojsije je krenuo na put. Nije se usudio da javno iznese cilj svoje misije, jer im možda ne bi bilo dozvoljeno da pođu s njim. Međutim, još prije nego što su stigli u Egipat, on sam je zaključio da bi za njihovu sigurnost bilo najbolje da ih vrati kući u Madijam. SPP 213.1
Potajni strah od faraona i Egipćana, čiji se gnjev raspalio protiv njega četrdeset godina prije toga, doprinijeo je da Mojsije još više oklijeva da se vrati u Egipat; ali, pošto je odlučio da bude poslušan Božjim zapovijestima, Gospod mu je otkrio da su svi njegovi neprijatelji već pomrli. SPP 213.2
Dok je putovao iz Madijama, Mojsiju je na neugodan i strašan način skrenuta pažnj a daje izazvao Gospodnj e nezadovolj stvo. Jedan anđeo pretećeg izgleda iznenada se pojavio pred njim ponašajući se kao da želi da ga ubije. Nikakvo objašnjenje nije mu bilo dato; ali se Mojsije sjetio da je zanemario jedan od Božjih zahtjeva; pokorivši se nagovaranju svoje žene, propustio je da obred obrezanja obavi na svom najmlađem sinu. Propustio je da ispuni uslov kojim je njegov sin dobijao pravo na blagoslove Božjeg zavjeta sa Izrailjem; takav propust njihovog izabranog vođe mogao je navesti i narod da božanske propise više ne smatra tako obaveznim. Sefora, plašeći se da će njen muž izgubiti život, sama je obavila obred i anđeo je dozvolio Mojsiju da nastavi putovanje. U razdoblju svoje misije pred faraonom, Mojsije će biti u vrlo opasnom položaju; njegov život biće sačuvan samo uz pomoć svetih anđela. Međutim, ukoliko bude zanemarivao svoje poznate dužnosti, neće biti siguran; jer ga Božji anđeli neće moći zaštititi. SPP 213.3
U vrijeme velike nevolje neposredno pre Drugog Hristovog dolaska, pravednici će biti sačuvani uz pomoć nebeskih anđela; ali prestupnici Božjeg zakona neće uživati nikakvu zaštitu. Anđeli tada neće moći da štite prestupnike bilo kojeg božanskog propisa. SPP 213.4