(Ovo poglavlje zasnovano je na 2.Mojsijevoj od 5. do 10. poglavlja)
Dobivši nalog od anđela, Aron je izašao da dočeka brata od koga je tako dugo bio odvojen; sreli su se usred pustinjske samoće, u blizini gore Horiv. Tu su porazgovarali o svemu i Mojsije je objavio Aronu sve riječi Gospodnje, za koje ga posla, i sve znake koje mu zapovijedi. (2. Mojsijeva 4,28) Zajednički su krenuli prema Egiptu; stigavši u zemlju Gesemsku, odmah su sazvali izrailjske starješine. Aron im je ponovio sve što je Bog učinio Mojsiju, a onda je pred narodom pokazao sve znake koje mu je Bog dao. I narod vjerova i razumješe da je Gospod pohodio sinove Izrailjeve i video nevolju njihovu; i savivši se, pokloniše se. (2. Mojsijeva 5,31) SPP 214.1
Mojsije je dobio i poruku koju je morao da objavi faraonu. Dva brata su ušla u faraonovu palatu kao poslanici Cara nad carevima i progovorili u Njegovo ime: Ovako veli Gospod Bog Izrailjev, pusti narod moj da mi praznuje praznik u pustinji! SPP 214.2
Ko je Gospod da poslušam glas njegov i da pustim Izrailja? Ne znam Gospoda i neću pustiti Izrailja, odgovorio je faraon. SPP 214.3
Njihov odgovor je glasio: Bog jevrejski srete nas; molimo ti se da otidemo tri dana hoda u pustinju da prinesemo žrtvu Gospodu Bogu svojemu da ne pošlje na nas pomor ili mač! SPP 214.4
Glasovi o njima i o nemiru koji su izazvali u narodu, već su stigli do cara. Njegov gnjev se raspalio. Zato im je rekao: Mojsije i Arone, zašto odvlačite narod od rada njegova? Idite na svoj posao! SPP 214.5
Ova dva stranca svojim djelovanjem već su nanijela gubitke carstvu. Sjetivši se toga, dodao je: Eto, naroda je mnogo u zemlji, a vi još hoćete da ostavlja poslove svoje! SPP 214.6
Izrailjci su za vrijeme robovanja u izvesnoj mjeri zaboravili Božji zakon i odstupili od Njegovih propisa. Kršenje Subote postalo je opšta pojava, a zbog preteranih zahtjeva njihovih nadzornika njeno svetkovanje naizgled je bilo onemogućeno. Međutim, Mojsije je svom narodu pokazao da je poslušnost Bogu prvi uslov za njihovo oslobođenje; i tako napori da se obnovi svetkovanje Subote nisu mogli da izmaknu pažnji njihovih tlačitelja. SPP 214.7
Faraon, duboko uznemiren, posumnjao je da Izrailjci planiraju da se pobunom oslobode svoje službe. Njihovo nezadovoljstvo sigurno je posljedica nerada; on će se već postarati da im ne ostane slobodnog vremena za opasno ponašanje! Smjesta je preduzeo mjere kojima je želio da pritegne njihove okove i skrši njihov slobodoumni duh. Još istog dana objavljene su naredbe koje su njihov rad učinile još težim i napornijim. U toj zemlji opeke sušene na suncu najčešće su upotrijebljavane kao građevinski materijal; zidovi najljepših građevina bili su načinjeni od njih i zatim oblagani kamenom, pa je veliki broj robova pravio opeke. Pošto je siječena slama miješana sa glinom da se opeke ne bi raspadale, upotrebljavane su velike količine slame. Car je naredio da im se više ne nabavlja slama; radnici su je morali sami tražiti, iako je od njih zahtjevana ista količina gotovih opeka. SPP 215.1
Ovaj proglas izazvao je veliko uznemirenje među Izrailjcima po cijeloj zemlji. Egipatski nadzornici postavili su jevrejske službenike da nadgledaju radnike na radu. Ti službenici bili su odgovorni za izvršenje zadataka svojih radnika. Kada su carevi zahtevi stupili na snagu, ljudi su se raštrkali po cijeloj zemlji da sakupljaju strnjiku umjesto slame, međutim, postalo je jasno da ne mogu da obave uobičajeni obim posla. Zbog ovog neuspjeha jevrejski službenici bili su surovo bičevani. SPP 215.2
Pretpostavljajući da su ove kaznene mjere uveli njihovi nadzornici, a ne sam faraon, izašli su pred njega da mu se potuže. Na njihove žalbe faraon je prezrivo odgovorio: Besposličite, besposličite, i zato govorite: da idemo da prinesemo žrtvu Gospodu! Bilo im je naređeno da se vrate na posao uz izjavu da im se tereti neće ni na koji način olakšati. Vrativši se, sreli su Mojsija i Arona i povikali: Gospod neka vas vidi i sudi što nas omraziste Faraonu i slugama njegovim i dadoste im mač u ruke da nas pobiju! SPP 215.3
Dok je slušao ove prijekore, Mojsija je obuzela duboka žalost. Patnje njegovog naroda veoma su se umnožile. Po cijeloj zemlji odjekivali su očajnički vapaji i mladih i starih, a njega su svi složno optuživali zbog zlokobne promjene položaja. S gorčinom u srcu izašao je pred Boga, uzvikujući: Gospode, zašto si navukao to zlo na narod? Zašto si me poslao? Jer otkako iziđoh pred Faraona i progovorih u tvoje ime još gore postupa s narodom ovim, a ti ne izbavi naroda svojega! Odgovor je glasio: Sada ćeš vidjeti šta ću učiniti Faraonu, jer pod rukom krijepkom pustiće te, i istjeraće ih iz zemlje svoje pod rukom krijepkom! Ponovo mu je skrenuta pažnja na zavjet koji je Bog dao ocima i ponovljeno obećanje da će zavjet biti ispunjen. SPP 215.4
Među Izrailjcima je za vrijeme svih godina robovanja u Egiptu, bilo i onih koji su ostali vjerni Gospodu. Takvima je bilo veoma teško da gledaju kako se njihova djeca svakoga dana suočavaju s bezakonjima neznabožaca i kako se čak klanjaju njihovim lažnim bogovima. U očajanju obraćali su se Gospodu da ih izbavi iz egipatskog jarma da bi se oslobodili i nemoralnog uticaja idolopoklonstva. Oni nisu prikrivali svoju vjeru, već su objavljivali Egipćanima da služe Stvoritelju Neba i Zemlje, jedinom pravom i živom Bogu. Navodili su dokaze Njegovog postojanja i moći, od stvaranja pa sve do Jakovljevog vremena. Tako su Egipćani imali priliku da se upoznaju s religijom Jevreja; ali, prezrivo odbijajući da prihvate pouke od svojih robova, pokušavali su da zavedu sljedbenike pravoga Boga obećavajući im nagrade i, kada to nije uspijevalo, plašeći ih prijetnjama i surovostima. SPP 216.1
Izrailjske starješine pokušavale su da ojačaju sve slabiju vjeru svoje braće ponavljajući im obećanja data očevima i Josifove proročke riječi koje je izgovorio prije smrti, najavljujući njihovo izbavljenje iz Egipta. Neki su slušali i vjerovali. Drugi, gledajući na okolnosti u kojima su se nalazili, nisu imali snage da se nadaju. Egipćani, koji su dobro znali šta se dešava među njihovim robovima, rugali su se njihovim očekivanjima i prezrivo poricali moć njihovog Boga. Ukazivali su na njihov ropski položaj i izazivački govorili: Ako je vaš Bog tako pravedan i milostiv, ako je moćniji od misirskih bogova, zašto vas ne oslobodi? Skretali su im pažnju i na svoj položaj. Iako su obožavali božanstva koja su Izrailjci nazivali lažnim bogovima bili su bogat i moćan narod. Izjavljivali su da su im upravo njihovi bogovi obezbijedili blagostanje, da su im dali Izrailjce kao robove, hvalili su se njihovom snagom da tlače i uništavaju Gospodnje sljedbenike. I sam faraon je govorio da jevrejski Bog ne može izbaviti Izrailjce iz njegovih ruku. SPP 216.2
Ove i slične riječi potkopavale su nadu mnogih Izrailjaca. Činilo im se da je stanje upravo onakvo kakvim su ga predstavljali Egipćani. Zaista su bili robovi i morali su podnositi sve što su im nametali njihovi okrutni nadzornici. Njihova djeca su bila hvatana i ubijana, a i njima samima je život bio tegoban. Sve se to događalo iako su obožavali Boga nebeskoga! Da je Gospod zaista iznad svih bogova, ne bi ih ostavio da robuju idolopoklonicima! Međutim, oni koji su bili vjerni Bogu shvatali su da se sve to događalo zato što su Izrailjci ostavili Boga zato što su bili spremni da se udaju i žene pripadnicima drugih neznabožačkih naroda i tako bili navođeni na idolopoklonstvo da je zato Gospod dozvolio da postanu robovi! Oni su s dubokim pouzdanjem uvjeravali svoju braću da će Gospod uskoro slomiti jaram njihovih tlačitelja. SPP 217.1
Jevreji su očekivali da će steći slobodu bez ikakvog ozbiljnog kušanja svoje vjere, bez ikakvih stvarnih patnji i teškoća. Međutim, morali su tek da se pripreme za izbavljenje. Njihova vjera u Boga bila je slaba, nisu željeli da strpljivo podnose sve nevolje, dok Bog ne odluči da je došlo vrijeme da se založi za njih. Mnogi među njima bi radije ostali u ropstvu nego se suočili s teškoćama koje bi pratile odlazak u neku stranu zemlju; navike nekih postale su toliko slične navikama Egipćana da bi više voljeli da ostanu u Egiptu. Upravo zato ih Gospod i nije izbavio poslije prvog pokazivanja svoje moći pred faraonom. Trebalo je da još potpunije pokaže svoju vlast nad događajima tako da se egipatski vladar učvrsti u svom nasilničkom duhu, ali i da sebe otkrije svom narodu. Gledajući Njegovu pravednost, Njegovu moć i Njegovu ljubav, oni će, možda, odlučiti da napuste Egipat i prihvate Njegovu službu. Mojsijev zadatak bio bi mnogo lakši da mnogi Izrailjci nisu toliko ogrezli u zlu da više nisu ni željeli da odu iz Egipta. SPP 217.2
Gospod je naredio Mojsiju da ponovo razgovara s narodom i da mu ponovi obećanje o izbavljenju, dodajući novo uvjeravanje u božansku naklonost. On je otišao kao što mu je bilo rečeno; ali Izrailjci nisu htjeli da ga saslušaju i Biblija kaže: Ali ne poslušaše Mojsija od slabosti duha svojega i od ljutoga ropstva. Ponovo je božanska poruka stigla do Mojsija: Idi, kaži Faraonu, caru Misirskom, neka pusti sinove Izrailjeve iz zemlje svoje! Obeshrabren, on je odgovorio: Eto, sinovi Izrailjevi ne poslušaše me, a kako će me poslušati Faraon? Bilo mu je rečeno da uzme Arona, da izađe pred faraona i ponovo zatraži da izvede sinove Izrailjeve iz zemlje Misirske. SPP 217.3
Bilo mu je rečeno da vladar neće popustiti sve dok Gospod ne pohodi Egipat svojim sudovima i ne izvede Izrailj uz posebno pokazivanje svoje moći. Prije izlivanja svakog pojedinog zla, trebalo je da Mojsije objavi njegovu prirodu i posljedice, tako da car može da ga izbjegne ako tako bude odlučio. Ukoliko se ne bude pokajao, poslije svake kazne dolaziće još oštrija, sve dok se njegovo oholo srce ne ponizi i ne prizna Stvoritelja Neba i Zemlje kao istinitog i živog Boga. Gospod će Egipćanima pružiti priliku da vide koliko je prazna mudrost njihovih moćnika, kako slaba snaga njihovih bogova, kada se suprotstave Gospodnjim zapovijestima. On će kazniti egipatski narod zbog njegovog idopoklonstva i utišati njegovo hvalisanje blagoslovima koje je dobio od svojih bezumnih bogova. Bog će proslaviti svoje ime, da bi i drugi narodi čuli za Njegovu silu i drhtali od Njegovih moćnih djela, da bi Njegov narod bio naveden da se odrekne idolopoklonstva i da počne da Mu služi čistog srca. SPP 218.1
Ponovo su Mojsije i Aron stupili u otmene odaje vladara Egipta. I tamo, okruženi visokim stubovima i blistavim ukrasima, prekrasnim slikama i izvajanim likovima neznabožačkih božanstava, pred vladara tada najmoćnijeg carstva, stala su dva predstavnika porobljenog naroda, da mu ponovo objave Božju zapovijest o oslobađanju Izrailj a. Vladar je zahtijevao čudo kao dokaz njihovog božanskog poslanja. Mojsije i Aron bili su poučeni kako da se ponašaju kada im takav zahtjev bude upućen, pa je Aron uzeo štap i bacio ga pred faraona. Štap se pretvorio u zmiju. Vladar je poslao da dovedu njegove mudrace i vračare i baciše svaki svoj štap i prometnuše se štapovi u zmije, ali štap Aronov proždrije njihove štapove. Tada je vladar, odlučnije nego ranije, izjavio da su njegovi vračari isti po snazi kao i Mojsije i Aron. Smatrajući da bez ikakve opasnosti može odbiti njihove zahtjeve, optužio je Gospodnje sluge da su varalice. Ali, iako je prezreo njihovu poruku, božanska sila mu nije dala da im učini neko zlo. SPP 218.2
Mojsije i Aron nisu svojim uticajem ili ljudskom silom učinili čuda koja su pokazali pred faraonom, jer je to preko njih učinila Božja ruka. Trebalo je da ovi znaci i čudesa ubede faraona da je veliki JA SAM poslao Mojsija i da je njegova dužnost da pusti Izrailja da izađe i posluži živome Bogu. I vračari su pokazali znake i čudesa, ali ih nisu učinili zahvaljujući uglavnom svojoj vještini, već mnogo više sili svoga boga, sotone, koji im je pomogao da oponašaju Gospodnje djelo. SPP 218.3
Vračari nisu uspjeli da se njihovi štapovi stvarno pretvore u zmije; već su magijom, uz pomoć velikog varalice, postigli samo to da gledaoci steknu taj utisak. U sotoninoj moći nije da štapove pretvara u žive zmije. Knez zla, iako ima svu mudrost i silu palog anđela, nema moć da stvara ili SPP 219.1
da daje život; tu vlast je Bog zadržao samo za sebe. Međutim, sve što je bilo u sotoninoj vlasti, on je i učinio, proizveo je imitaciju. Za ljudske oči, štapovi su se pretvorili u zmije. Tako su bar povjerovali faraon i njegovi dvorani. Lažne zmije se ni po čemu nisu razlikovale od zmije koju je načinio Mojsije. Kada je Gospod učinio da stvarna zmija proguta lažne, faraon je zaključio da to nije Božje delo, već djelo magije koja je moćnija od magije njegovih slugu. Da bi nekako opravdao svoju upornost u odbijanju božanske zapovijesti, Faraon je pokušao da nađe izgovor da odbaci čuda koja je Bog učinio preko Mojsija. Sotona mu je pružio upravo ono što je tražio. Djelom koje je izveo preko vračara postigao je da Egipćani povjeruju da su Mojsije i Aron samo vračari i gatari i da vijest koju su objavili ne zaslužuje da bude prihvaćena kao poruka višeg bića. Tako je sotonino oponašanje postiglo svrhu da ohrabri Egipćane u njihovoj pobuni i navede faraona da otvrdne svoje srce protiv osvjedočenja. Sotona se nadao da će pokolebati Mojsijevu i Aronovu vjeru u božansko porijeklo njihove misije, vjeru da će Njegova oruđa pobijediti. On nije želio da sinovi Izrailjevi budu oslobođeni ropstva i da služe živome Bogu. SPP 219.2
Međutim, knez zla je imao i mnogo dalekosežniju namjeru, kada je preko vračara učinio čuda. On je dobro znao da Mojsije, kršeći jaram ropstva u kome su se nalazili sinovi Izrailjevi, simbolički predstavlja Hrista, koji će srušiti vlast grijeha nad ljudskim rodom. On je znao da će Hristos, kada se bude pojavio, činiti velika čuda da bi pokazao svijetu da Ga je Bog poslao. Sotona se uplašio za svoju vlast. Podražavajući Božje djelo preko Mojsija, nadao se ne samo da će spriječiti oslobođenje Izrailja, već i da će svoj uticaj proširiti i na buduće vjekove i potkopati vjeru u Hristova čuda. Sotona se stalno trudi da oponaša Hristovo djelo, da učvrsti svoju vlast i opravda svoje zahtjeve. On navodi ljude da objašnjavaju Hristova čuda i da ih pripisuju ljudskoj vještini i sili. U srcima mnogih on na taj način uništava vjeru u Hrista kao Božjeg Sina i navodi ih da odbace blagoslovene pozive milosti preko plana otkupljenja. SPP 219.3
Mojsije i Aron dobili su nalog da se sledećega jutra nađu na obali rijeke, jer je i vladar imao običaj da tamo odlazi. Pošto su poplave Nila bile izvor hrane i bogatstva cijelog Egipta, stanovnici su rijeku poštovali kao boga, pa je i vladar svakoga dana dolazio da joj uputi svoje molitve. Ovjde su mu braća ponovo objavila istu poruku, a zatim je Aron podigao štap i udario njime po vodi. Sveta rijeka pretvorila se u krv, ribe su uginule, a vodi se nije moglo prići od zadaha. Voda u kućama, zalihe koje su postojale u cisternama, sve se pretvorilo u krv. Međutim, i vračari Misirski učiniše tako svojim vračanjem i okrenuvši se Faraon otide kući svojoj i ne mari ni za to. Ovo zlo potrajalo je sedam dana, ali bez rezultata. SPP 220.1
Ponovo je Aron pružio štap nad vodom. Tada su žabe izašle iz rijeke i raširile se po cijeloj zemlji. Zauzele su kuće, osvojile spavaće sobe, napunile čak i peći i naćve za miješenje hljeba. Egipćani su i žabe smatrali svetim životinjama, pa ih nisu ubijali, ali je ova ljigava napast sada postala neizdržljiva. Gomilale su se čak i u faraonovoj palati i vladar je bio nestrpljiv u želji da ih se oslobodi. Vračari su naizgled uspjeli da dozovu žabe, ali ih nisu mogli ukloniti. Kada je to vidio, faraon je postao nešto ponizniji. Poslao je po Mojsija i Arona, i rekao: Molite Gospoda da ukloni žabe od mene i od naroda mojega, pa ću pustiti narod da prinese žrtvu Gospodu! Podsjetivši vladara na njegovo ranije hvalisanje, zatražili su od njega da odredi vrijeme molitve za uklanjanje ovog zla. On je odredio sljedeći dan, potajno se nadajući da će u međuvremenu žabe same nestati i tako mu uštedjeti gorko poniženje da se pokori izrailjskom Bogu. Zlo se, međutim, nastavilo sve do određenog vremena, kada su po cijelom Egiptu žabe uginule, zagadivši atmosferu nepodnošljivim zadahom svojih raspadnutih tijela, koja su ležala na sve strane. SPP 220.2
Gospod je mogao da učini da se žabe vrate u prah za tren oka, ali On to nije učinio da vladar i njegov narod njihovo uklanjanje ne bi proglasili rezultatom vraćanja ili čaranja, sličnim djelu njihovih vračara. Žabe su uginule, pa su ih stanovnici zgrtali na gomile. Tako su vladar i njegov narod dobili dokaz koji ni njihova prazna filozofija nije mogla zaobići, da ovo djelo nije postignuto magijom, već da predstavlja kaznu koju im je izrekao Bog nebeski. SPP 220.3
A kada Faraon vidje gdje odahnu, otvrdnu mu srce. Na Gospodnju zapovijest, Aron je ispružio ruku i prah zemaljski se po cijeloj egipatskoj zemlji pretvorio u vaši. Faraon je pozvao svoje vračare da to isto učine, ali oni nisu mogli. Tako se pokazalo da je Božje delo nadmoćnije od sotoninog. I vračari su priznali: Ovo je prst Božji! Međutim, vladar je ostao uporan. SPP 221.1
Kada su opomene i pozivi ostali bez rezultata, došlo je sljedeće zlo. Vrijeme izlivanja ovog zla bilo je unaprijed objavljeno da se ne bi moglo kazati da je došlo slučajno. Krilati insekti su napunili kuće SPP 221.2
i rojili se nad zemljom, tako da se sve u zemlji pokvari od bubina. Ovi insekti su bili veliki i otrovni, i njihov ujed je bio veoma bolan i za ljude i životinje. Kao što je bilo najavljeno, ovo zlo se nije proširilo na zemlju Gesemsku. SPP 221.3
Faraon je sada ponudio Izrailjcima da svoje žrtve prinesu u Egiptu, ali oni su odbili njegovu ponudu. Mojsije je rekao: Ne valja tako, jer bismo prinijeli na žrtvu Bogu svojemu što je nečisto Misircima, a kada bismo prinijeli na žrtvu što je nečisto Misircima na oči njihove, ne bi li nas pobili kamenjem? Životinje koje su Izrailjci željeli da prinesu na žrtvu spadale su među životinje koje su Egipćani smatrali svetima, a poštovanje koje su im ukazivali bilo je tako veliko da bi onaj koji ubije neku od njih, čak i slučajno, bio kažnjen smrću. Zato nije bilo mogućnosti da Jevreji, ne vrijeđajući svoje gospodare, obave svoje bogosluženje u Egiptu. Mojsije je ponovo predložio da odu tri dana hoda daleko u pustinju. Vladar se složio i zamolio Božje sluge da se pomole Bogu da zlo bude uklonjeno. Obećali su da će to učiniti, ali su ga opomenuli da se ne ponaša prevarljivo prema njima. Zlo je bilo zaustavljeno, ali je vladarevo srce zbog stalne upornosti postalo tako tvrdo da je ponovo odbio da popusti. SPP 221.4
Slijedio je još strašniji udarac stočna kuga udarila je svu egipatsku stoku koja je pasla na livadama. I svete životinje i tegleća stoka krave i volovi i ovce, konji i kamile i magarci sve je uginulo. Bilo je izričito rečeno da će Izrailjci biti pošteđeni; i faraon se, poslavši poslanike da obiđu kuće Izrailjaca, uvjerio u istinitost ovih Mojsijevih riječi. A od stoke sinova Izrailjevih ne uginu nijedno. Ipak, vladar je ostao uporan. SPP 221.5
Mojsiju je zatim bilo rečeno da uzme pepela iz peći i da ga baci u nebo pred Faraonom. Ovo djelo imalo je duboko značenje. Četiri stotine godina prije toga, Bog je Avramu prikazao buduće patnje svoga naroda, simbolično ih predstavljajući zadimljenom peći i zapaljenim ognjem. Objavio je da će svojim sudovima pohoditi njihove tlačitelje i izvesti porobljene s velikim blagom. Izrailj je u Egiptu dugo gorio u vatri nevolje. Ovo Mojsijevo djelo trebalo je da ih podsjeti da se Bog drži svoga zavjeta i da je došlo vrijeme njihovog izbavljenja. SPP 222.1
Kada je pepeo bio bačen prema nebu, njegov prah se rasijao po svoj egipatskoj zemlji i kuda god je pao, izazvao je kraste pune gnoja i na ljudima i na stoci. Sveštenici i vračari su do sada hrabrili faraona da ostane uporan, ali je sada Božja kazna pogodila i njih. Pogođeni bolnom i odvratnom bolešću, zbog svog dotadašnjeg hvalisanja silom, izloženi opštem preziru, nisu više bili u stanju da se nadmeću s Bogom Izrailjevim. Cijeli narod je sada morao da vidi koliko je ludo uzdati se u vračare koji nisu u stanju da zaštite čak ni sebe. SPP 222.2
Faraonovo srce je postajalo sve tvrđe. A onda mu je Gospod poslao svoju poruku, govoreći: Jer ću sada pustiti sva zla moja na tvoje srce i na sluge tvoje i na narod tvoj, da znaš da niko nije kao ja na cijeloj zemlji... ali te ostavih da pokažem na tebi silu svoju! Bog ga nije pozvao u postojanje iz tog razloga, ali je Njegovo Proviđenje tako usmjeravalo događaje da je on došao na prijesto upravo u vrijeme određeno da Izrailj u njemu dobije slobodu. Iako je ovaj oholi tiranin svojim zločinima proigrao Božju milost, Bog mu je sačuvao život da bi uz pomoć njegove tvrdoglavosti mogao da pokaže svoja čuda u egipatskoj zemlji. Božje Proviđenje upravlja događajima. On je mogao da dovede na prijesto mnogo milostivijeg vladara, koji se ne bi usudio da ustane protiv moćnog iskazivanja božanske sile. Ali, u tom slučaju Božja namera se ne bi ostvarila. Bog je dozvolio da Njegov narod osjeti oštrinu egipatske surovosti da se ne bi prevario i pao pod izopačeni uticaj idolopoklonstva. Svojim postupanjem prema faraonu, Gospod je pokazao koliko mrzi idolopoklonstvo i koliko je odlučan da kazni surovost i tlačenje. SPP 222.3
Bog je o faraonu rekao: Ja ću učiniti da mu otvrdne srce i da ne pusti narod! (2. Mojsijeva 4,21) Nije bila primjenjena neka natprirodna sila da bi faraonovo srce otvrdnulo. Bog je faraonu pružao najočiglednije dokaze svoje božanske moći, ali je vladar tvrdoglavo odbijao da posluša poruku. Poslije svakog odbacivanja dokaza beskrajne sile, postajao je još odlučniji u svom otporu. Sjeme pobune koje je posijao kada je odbacio prvo čudo, donijelo je žetvu. Pošto je nastavljao da ide sve dalje putem koji je izabrao, prelazeći iz jednog razdoblja tvrdoglavosti u drugo, njegovo srce je postajalo sve tvrđe, dok se jednoga dana nije morao suočiti s hladnim, mrtvim licem svog prvenca. SPP 223.1
Bog se obraća ljudima preko svojih slugu, šalje im opomene i savjete, ukorava ih za grijeh. On svakome pruža priliku da popravi svoje mane prije nego što se ukorijene u njegovom karakteru; ali, ako čovjek odbije da se popravi, božanska sila neće posredovati da osujeti negativne posljedice smjera kojim je krenuo. Takvome, naime, postaje mnogo lakše da ponovi grešku. Njegovo srce je sve neosjetljivije prema djelovanju Svetoga Duha. Ponovno odbijanje božanskog poziva čini da ni mnogo snažniji pozitivni uticaji nisu u stanju da trajnije djeluju na njega. SPP 223.2
Čovjek koji jednom popusti iskušenju, sljedeći put će mu mnogo lakše popustiti. Svako ponavljanje grijeha slabi snagu otpora, zasljepljuje oči i guši silu osvjedočenja. Svako sjeme popuštanja koje se posije donosi svoj rod. Bog se ne služi čudima da bi spriječio žetvu. Jer šta čovek posije, ono će i požnjeti. (Galatima 6,7) Onaj koji je drzak u svom nevjerstvu, koji pokazuje tupu ravnodušnost prema božanskoj istini, samo žanje rod koji je sam posijao. Upravo zato mnogi ljudi sa hladnom ravnodušnošću slušaju istine koje su ih nekada dirale do dna duše. Oni su sijali zanemarivanje istine i odupiranje istini, i takva je žetva koju žanju. SPP 223.3
Oni koji utišavaju svoju uznemirenu savjest mišlju da svoje grešno ponašanje mogu promijeniti kada god to zažele, koji misle da će iznova biti izlagani uticaju milosti, iako se igraju njenim pozivima, čine to na svoju pogibelj. Takvi se varaju da će, iako su sav svoj uticaj stavili na stranu velikog buntovnika, kada ih opasnosti okruže sa svih strana, moći da promijene vođu. Međutim, to neće tako lako učiniti! Iskustvo, vaspitanje, navike koje se stiču u životu, stalno popuštanje grijehu, tako su temeljito oblikovale njihov karakter da više ne mogu poprimiti Isusov lik. Da na njihovom životnom putu nije zasvijetlila svjetlost, sve bi bilo drukčije. Milost bi mogla da posreduje, mogla bi im dati priliku da prihvate njene ponude, ali, pošto su svjetlost tako dugo odbijali i prezirali, ona će im konačno biti uskraćena. SPP 223.4
Faraonu je zatim zaprijetila nova kazna u obliku grada. Mojsije ga je opomenuo: Zato sada pošlji, te skupi stoku svoju i što god imaš u polju, jer će pasti grad na sve ljude i na stoku koja se zateče u polju i ne bude skupljena u kuću, i izginuće! Kiša ili grad su u Egiptu vrlo rijetke pojave, pa tako žestoka nepogoda, kakva je najavljena, nikada nije bila zabilježena. Vijest se brzo proširila i svi koji su povjerovali Gospodnjoj riječi sakupili su svoju stoku, dok su je oni koji su prezreli opomenu ostavili napolju. Tako se zajedno s kaznom pokazala i Božja milost. Narod je stavljen na probu i pokazalo se da su mnogi, gledajući Njegovu moć, bili navedeni da se boje Boga. SPP 224.1
Nepogoda je izbila, baš kao što je bilo nagoviješteno grmljavina i grad i oganj pomiješan s gradom, silan veoma, kakvoga ne bješe u svoj zemlji Misirskoj otkako je ljudi u njoj. I pobi grad po svoj zemlji Misirskoj što god bješe u polju, od čovjeka do živinčeta i sve bilje u polju potra grad, i sva drveta u polju polomi. Razvaline i pustoš obiljeležavali su put anđela zatirača. Samo je zemlja Gesemska bila pošteđena. Tako je svim Egipćanima bilo pokazano da je zemlja pod upravom živoga Boga, da svi slušaju Njegov glas, i da je jedina sigurnost u poslušnosti Njemu. SPP 224.2
Cijeli Egipat drhtao je pred ovim strašnim izlivanjem božanskih sudova. Faraon je žurno poslao po dvojicu braće i povikao: Sada zgriješih; Gospod je pravedan, a ja i moj narod jesmo bezbožnici! Molite se Gospodu, jer je dosta, neka prestanu gromovi Božji i grad, pa ću vas pustiti i više vas niko neće ustavljati! Odgovor je glasio: Kada izađem iza grada, raširiću ruke svoje ka Gospodu, a gromovi će prestati i grada više neće biti, da znaš da je Gospodnja zemlja. A ti i sluge tvoje znam da se još nećete bojati Gospoda Boga! SPP 224.3
Mojsije je znao da takmičenje još nije završeno. Faraonova priznanja i obećanja nisu bila posljedica bilo kakve korjenite promjene njegovog uma ili srca, već su bila izazvana strahom i brigom. Međutim, Mojsije je obećao da će ispuniti njegov zahtjev, jer nije htio da mu pruži priliku za novu tvrdoglavost. Prorok je izašao, ne obazirući se na bijes nevremena, a faraon i sve njegove sluge poslužili su kao svjedoci da je Gospodnja sila zaštitila svoga vjesnika. Izašavši izvan grada, Mojsije raširi ruke svoje ka Gospodu i prestaše gromovi i grad, i dažd ne padaše na zemlju. Međutim, čim se vladar oporavio od straha, u njegovo srce vratila se stara izopačenost. SPP 225.1
A onda je Gospod rekao Mojsiju: Idi k Faraonu, jer sam ja učinio da otvrdne srce njegovo i srce sluga njegovih, da učinim ove znake svoje među njima! I da pripovijedaš sinovima svojim i unucima svojim šta učinih u Misiru i kakve znake svoje pokazah na njima, da biste znali da sam ja Gospod! Gospod je pokazao svoju moć da bi učvrstio vjeru Izrailja u sebe kao jedinog i živog Boga. On je pružio neoborive dokaze o razlici između njih i Egipćana i On će učiniti da svi narodi saznaju da su Jevreji, koje su oni prezirali i tlačili, pod zaštitom Boga nebeskoga. SPP 225.2
Mojsije je opomenuo vladara da će, ukoliko ostane uporan, biti poslano novo zlo u obliku skakavaca, koji će pokriti lice zemlje i pojesti sve zelenilo koje je preostalo; da će ispuniti sve kuće, čak i njegovu palatu; biće to najezda, dodao je on, kakve nisu vidjeli oci tvoji ni oci otaca tvojih, otkako su postali na zemlji do danas. SPP 225.3
Faraonovi savetnici su se zapanjili. Zemlja je pretrpjela veliki gubitak kada je nestalo stoke. Mnogo naroda je stradalo od grada. Šume su bile polomljene, a žetva uništena. Skoro da su već izgubili sve što je bilo stečeno radom Jevreja. Cijeloj zemlji je prijetila glad. Knezovi i dvorani su se okupili oko vladara i gnjevno zahtijevali: Dokle će nas taj mučiti? Pusti ih neka posluže Gospodu Bogu svojemu. Zar još ne vidiš gdje propade Misir? SPP 225.4
Ponovo su pozvali Mojsija i Arona i vladar im je rekao: Idite, poslužite Gospodu Bogu svojemu. A ko su što će ići? SPP 225.5
Odgovor je glasio: S djecom svojom i sa starcima svojim ići ćemo, sa sinovima svojim i sa kćerima svojim, sa stokom svojom, sitnom i krupnom, ići ćemo, jer imamo praznik Gospodnji! SPP 225.6
Vladar se razljutio i povikao: Tako bio Gospod s vama, kako ću vas ja pustiti s djecom vašom? Vidite da zlo mislite! Neće biti tako; nego vi ljudi idite, i poslužite Gospodu, jer to ištete! I otjera ih od sebe Faraon. Faraon je pokušao da uništi Izrailjce teškim radom, ali se sada ponašao kao da je duboko zainteresovan za njihovo dobro, da se nježno stara o njihovim mališanima. Međutim, njegov pravi cilj je bio da zadrži žene i djecu kao taoce i garanciju da će se muškarci vratiti. SPP 226.1
Mojsije je digao štap i počeo je da duva istočni vjetar koji je donio skakavce. Bili su silni veoma, kakvih prije nikada nije bilo niti će ikada biti onakvih. Ispunili su nebo da se zemlja zamračila, pa su pojeli sve zelenilo koje je preostalo. Faraon je žurno poslao po proroka i rekao: Zgriješih Gospodu Bogu vašemu i vama. Ali mi još sada samo oprosti grijeh moj, i molite se Gospodu Bogu svojemu da ukloni od mene samo ovu smrt. Oni su tako učinili, i snažan zapadni vetar odnio je skakavce prema Crvenom moru. Međutim, vladar je ostao pri svojoj tvrdoglavoj odluci. SPP 226.2
Egipatski narod je skoro pao u očajanje. Zla koja su ih već zadesila premašila su njihovu granicu izdržljivosti, a mučio ih je i strah od budućnosti. Narod je obožavao faraona kao predstavnika njihovog boga, ali su sada mnogi bili uvjereni da se on suproti Onome koji je učinio da sve prirodne sile služe Njegovoj volji. Jevrejski robovi, tako čudesno stavljeni u nadmoćan položaj, sada su počinjali da vjeruju u svoje oslobođenje. Njihovi nadzornici se više nisu usuđivali da ih tlače kao nekada. Po cijelom Egiptu zavladao je potajni strah da će se porobljeni rod podići i osvetiti za sva učinjena zla. Na sve strane ljudi su se pitali, zadržavajući dah: Šta će nas još zadesiti? SPP 226.3
Iznenada, tama se spustila na zemlju, tako gusta i neprobojna da se skoro mogla opipati. Ljudima nije bila uskraćena samo svjetlost, već je i atmosfera bila vrlo teška, jedva se moglo disati. Ne viđahu jedan drugoga i niko se ne mače s mjesta gde bješe za tri dana; ali se kod svih sinova Izrailjevih vidjelo po stanovima njihovim. Sunce i Mjesec bili su predmeti obožavanja u Egiptu; u ovoj tajanstvenoj tami i ljude i njihove bogove porazila je sila koja je stala na stranu njihovih robova. Ipak, koliko god da je bila strašna, ova tama bila je dokaz Božjeg saučešća i Njegove nespremnosti da uništava. Želio je da ljudima da vremena za razmišljanje i pokajanje prije nego što pošalje posljednje i najstrašnije zlo. SPP 226.4
Strah je konačno natjerao faraona na dalje ustupke. Na kraju trećega dana tame pozvao je Mojsija i dozvolio da narod ide pod uslovom da ostane njihova stoka, sitna i krupna. Međutim, odlučni Jevrejin je odgovorio: Stoka naša neka ide s nama da ne ostane ni papka, jer između nje treba da uzmemo čime ćemo poslužiti Gospodu Bogu svojemu, a ne znamo kojim ćemo poslužiti Gospodu dokle ne dođemo onamo! Vladarev gnjev je sada bio bezgraničan. Povikao je: Idi od mene i čuvaj se da mi više ne dođeš na oči; jer ako mi dođeš na oči, poginućeš! SPP 227.1
Odgovor je glasio: Pravo si kazao, neću ti više doći na oči! SPP 227.2
I sam Mojsije bješe vrlo velik čovjek u zemlji Misirskoj, kod sluga Faraonovih i kod naroda. Egipćani su gledali na Mojsija sa strahopoštovanjem. Vladar se nije usuđivao da mu naškodi, jer je narod smatrao da jedino on ima snagu da ukloni zla od njih. Oni su željeli da Izrailjci dobiju dozvolu da napuste Egipat. Samo su se vladar i sveštenici sve do kraja odupirali Mojsijevim zahtjevima. SPP 227.3