2. Osposo6ljavanje Dvanaestorice

Za ostvarenje svojeg djela Krist se nije poslužio učenošću ili rječitošću židovskog Velikog vijeća kao ni rimskom silom. Zaobilazeći samopravedne židovske učitelje, veliki je Učitelj izabrao skromne, neuke ljude da objave istine koje će pokrenuti svijet. Ove je ljude namjeravao osposobiti i obrazovati za vođe svoje Crkve. Oni su, opet, trebali obrazovati druge i poslati ih da navješćuju Evanđelje. Da bi u svojem radu mogli uspjeti, trebali su dobiti silu Svetog Duha. Evanđelje se nije trebalo objavljivati ljudskom snagom ili mudrošću, već silom Božjom.DA 12.1

Najveći od svih Učitelja koje je svijet ikada poznavao, tri i pol godine je podučavao učenike. Krist ih je u osobnom kontaktu i druženju osposobljavao za svoju službu. Dan za danom hodali su i razgovarali s Njim, slušali riječi koje je upućivao umornima i opterećenima i gledali očitovanje Njegove sile na bolesnima i nevoljnima. Katkad ih je podučavao dok su s Njim sjedili na padini brda; katkad im je pokraj jezera ili dok su hodali putom otkrivao tajne Božjeg kraljevstva. Kad god su srca bila otvorena da prime božansku vijest, iznosio je istine puta spasenja. Učenicima nije zapovijedao da učine ovo ili ono, već je rekao: “Pođite za mnom.” Poveo ih je na putovanja po selima i gradovima da bi mogli vidjeti kako podučava narod. Išli su s Njim od mjesta do mjesta. Dijelili su s Njim skromne obroke i kao On katkad bili gladni, a često i umorni. Bili su uz Njega na pretrpanim ulicama, kraj jezera, u pustoši. Vidjeli su Ga u svakoj životnoj prilici.DA 12.2

Prvi korak u organizaciji Crkve koja će nakon Kristova odlaska nastaviti rad bio je postavljanje Dvanaestorice. O ovom činu izvještaj glasi: “Zatim se uspne na goru te pozva k sebi one koje odabra. Oni dođoše k njemu. I on postavi Dvanaestoricu da ga prate, da ih šalje da propovijedaju.” (Marko 3,13.14)DA 13.1

Pogledajmo ovaj ganutljivi prizor. Gledajmo Veličanstvo Neba okruženo Dvanaestoricom koju je izabrao, koju je odvojio za posebno djelo. Preko ovih slabih oruđa, preko svoje Riječi i Duha, odlučio je staviti spasenje nadohvat ruke svim ljudima.DA 13.2

Bog i anđeli s radošću su promatrali ovaj prizor. Otac je znao da će od ovih ljudi zračiti nebesko svjetlo, da će njihove riječi svjedočenja o Njegovom Sinu odjekivati od naraštaja do naraštaja do svršetka vremena.DA 13.3

Učenici su trebali poći kao Kristovi svjedoci da objave svijetu što su od Njega vidjeli i čuli. Njihova je služba bila najvažnija služba u koju su ljudska bića ikad bila pozvana; mogla se usporediti samo sa službom samoga Krista. Trebali su biti Božji suradnici u spašavanju ljudi. Kao što su u Starom zavjetu dvanaestorica patrijarha bili predstavnici Izraela, tako dvanaestorica apostola stoje kao predstavnici evanđeoske Crkve.DA 13.4

Tijekom svoje službe na Zemlji Krist je počeo rušiti zid koji je razdvajao Židove i neznabošce, i propovijedati spasenje svim ljudima. Premda je bio Židov, bez ustezanja se miješao sa Samarijancima omalovažavajući farizejske običaje Židova prema ovom prezrenom narodu. Spavao je pod njihovim krovom, jeo za njihovim stolom i podučavao na njihovim ulicama.DA 13.5

Spasitelj je težio da svojim učenicima objavi istinu o rušenju pregrade “koja. je rastavljala” Izraelce od drugih naroda - istinu da su “pogani baštinici iste baštine” sa Židovima i “dionici istog obećanja u Kristu Isusu Radosnom viješću” (Efežanima 2,14; 3,6). Ovu je istinu djelomice otkrio u vrijeme kad je nagradio vjeru stotnika u Kafarnaumu, kao i kad je propovijedao Evanđelje stanovnicima Sihara. Ali još ju je jasnije otkrio za svojeg posjeta Feniciji, kad je izliječio kćer žene Kanaanejke. Ovaj događaj pomogao je učenicima da razumiju kako među onima za koje su mnogi smatrali da ne zavrjeđuju spasenje, ima duša koje čeznu za svjetlom istine.DA 13.6

Tako je Krist nastojao učenike naučiti istini da u Božjem kraljevstvu nema teritorijalnih granica, ni kasta, ni aristokracije; da moraju ići svim narodima i ponijeti im vijest o Spasiteljevoj ljubavi. No oni su tek poslije u potpunosti shvatili da je Bog “izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj površini zemaljskoj, pošto je ljudima odredio ustaljena godišnja doba i međe postojbine njihove, s nakanom da traže Boga, ne bi li ga možda napipali i našli, jer zbilja nije daleko ni od jednog od nas” (Djela 17,26.27).DA 13.7

Kod ovih prvih učenika vidjela se velika raznolikost. Trebali su postati učitelji svijeta, a tvorili su široku lepezu karaktera. Da bi mogli uspješno vršiti posao na koji su bili pozvani, ovi ljudi, različitih osobina i životnih navika, morali su doći do jedinstva osjećaja, misli i postupaka. Krist je namjeravao po-stići ovo jedinstvo. Zbog toga ih je nastojao ujediniti sa sobom. Breme svojeg rada s njima izrazio je u molitvi Ocu: “Da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno... da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.” (Ivan 17,21.23) Njegova je stalna molitva bila da budu posvećeni istinom; i On je molio s uvjerenjem znajući za proglas Svemogućega prije postan21 ka svijeta. Znao je da će se Evanđelje o kraljevstvu propovijedati svim narodima za svjedočanstvo; znao je da će istina naoružana svemoći Svetog Duha pobijediti u borbi sa zlom i da će okrvavljeni barjak jednog dana pobjedonosno zavijoriti nad Njegovim sljedbenicima.DA 14.1

Kako je Kristova zemaljska služba išla kraju i On shvatio da uskoro mora ostaviti svoje učenike da nastave djelo bez Njegova osobnog nadzora, nastojao ih je ohrabriti i pripremiti za budućnost. Nije ih zavaravao lažnim nadama. Čitao je kao otvorenu knjigu ono što se trebalo dogoditi. Znao je da će se od njih rastati, da će ih ostaviti kao ovce među vukovima. Znao je da će trpjeti progonstvo, da će biti izbacivani iz sinagoga i bacani u tamnice. Znao je da će za svjedočenje o Njemu kao Mesiji neki od njih podnijeti smrt. Nešto od toga im je rekao. Govoreći o njihovoj budućnosti, jasno je i određeno rekao da se u budućim kušnjama trebaju sjetiti Njegovih riječi i ojačati svoju vjeru u Njega kao Otkupitelja.DA 14.2

Upućivao im je i riječi nade i odvažnosti. “Neka se ne uznemiruje vaše srce”, rekao je. “Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: ‘Idem da vam pripravim mjesto!’ Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja. Tamo kamo ja idem već znate put.” (Ivan 14,1-4) Zbog vas sam došao na svijet; zbog vas sam radio. Kad odem, i dalje ću ozbiljno raditi za vas. Došao sam na ovaj svijet objaviti sebe da biste mogli vjerovati. Idem k svojem i vašem Ocu da s Njim surađujem za vaše dobro.DA 14.3

“Zaista, zaista, kažem vam, tko vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim. Činit će i veća od ovih, jer ja idem k Ocu.” (redak 12) Krist ovim riječima nije želio reći da će učenici činiti uzvišenija djela od Njega, nego da će njihov rad biti većih razmjera. Nije mislio samo na činjenje čuda, već na sve što će se dogoditi djelovanjem Svetog Duha. “Kada dođe Branitelj,” rekao je, “kojega ću ja poslati od Oca, Duh istine koji izlazi od Oca, svjedočit će za me. I vi ćete svjedočiti, jer ste od početka sa mnom.” (Ivan 15,26.27)DA 15.1

Ove su se riječi čudesno ispunile. Nakon silaska Svetog Duha učenici su bili toliko ispunjeni ljubavlju prema Njemu i onima za koje je umro da su riječi koje su izgovarali i molitve koje su iznosili topile srca. Govorili su u snazi Duha i pod utjecajem te sile tisuće su se obraćale.DA 15.2

Kao Kristovi predstavnici apostoli su trebali ostaviti snažan dojam na svijet. Činjenica da su skromni ljudi, neće umanjiti, već povećati njihov utjecaj jer će misli njihovih slušatelja biti usmjerene na Spasitelja koji je, premda nevidljiv, i dalje radio s njima. Predivno naučavanje apostola, njihove riječi ohrabrenja i pouzdanja, uvjerit će sve da oni ne rade svojom vlastitom snagom, već Kristovom. Onako ponizni objavit će da je onaj koga su Židovi razapeli bio Knez života, Sin živoga Boga, i da u Njegovo ime čine djela koja je On činio.DA 15.3

U oproštajnom razgovoru s učenicima večer uoči raspeća, Spasitelj nije spomenuo patnje koje je podnio i koje još mora podnijeti. Nije govorio o poniženju koje Ga očekuje, već je u njihove misli nastojao unijeti ono što će ojačati njihovu vjeru, navesti ih da gledaju radost koja čeka pobjednika u budućnosti. Radovao se spoznaji što će za svoje sljedbenike moći učiniti više nego što je obećao; da će iz Njega poteći ljubav i samilost, očišćenje hrama duše, i da će ih po karakteru učiniti sličnima sebi; da će istina, naoružana snagom Duha, pobijediti i dalje pobjeđivati.DA 15.4

“Ovo vam rekoh,” kazao je, “da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!” (Ivan 16,33) Krist nije doživio neuspjeh niti se obeshrabrio, a učenici su trebali pokazati istu ustrajnu vjeru. Trebali su raditi kao što je On radio oslanjajući se na Njega kao svoju snagu. Premda će im se na putu ispriječiti prividno nesavladive prepreke, oni su Njegovom milošću trebali ići naprijed ne očajavajući i svemu se nadajući.DA 15.5

Krist je završio djelo koje Mu je bilo povjereno. Okupio je one koji su trebali nastaviti Njegov rad među ljudima. Zato je rekao: “Ja se u njima proslavih. Ja više ne ostajem u svijetu. A oni ostaju u svijetu, dok ja idem k tebi. Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi!” “Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me, da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni. postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.” (Ivan 17,10.11.20-23)DA 16.1