Loading...
Larger font
Smaller font
Copy
Print
Contents
Isusov život - Contents
  • Results
  • Related
  • Featured
No results found for: "".
  • Weighted Relevancy
  • Content Sequence
  • Relevancy
  • Earliest First
  • Latest First
    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents

    Poglavlje 48—Isus u Getsemaniji

    U društvu svojih učenika, Spasitelj je polako išao prema vrtu Getsemaniji.1Matej 26, 36-56. Marko 14, 32-50. Luka 22, 39-53. Ivan 18, 1-12. Mjesec je bio pun; on je svijetlio na nebu bez oblaka. Šatori hodočasnika utonuli su u tišinu.IZ 220.5

    Izus je do sada razgovarao sa svojim učenicima i poučavao ih; ali što su se više približavali Getsemaniji, Isus je bio sve šutljiviji. Često je on dolazio na ovo mjesto da razmišlja i da se moli, ali nikad nije osjećao toliki bol kao ove noći, kad je trebalo da otpočne svoju poslednju samrtnu borbu. Za vrijeme celog svog zemaljskog života, on je išao u svjetlosti božanskog prisustva. Kad je bio u sukobu sa ljudima, koji su bili prožeti Sotoninim duhom, on je mogao reći: “Onaj. koji me posla, sa mnom je. Ne ostavi Otac mene sama, jer ja uvijek činim, što je njemu ugodno.2Ivan 8, 29. Ovog puta izgledalo je kao da ga je napustilo ohrabrujuće prisustvo božanske svjetlosti. Sada se on ubrajao među prijestupnike. Trebalo je da ponese težinu krivice palog čovječanstva. Bezakonje svih nas trebalo je da bude položeno na njega, koji nije poznavao grijeha. Grijeh mu je izgledao tako strašan, teret krivice tako težak, da se bojao da će biti zauvjek odvojen od Očeve ljubavi. Znajući kako Bog mrzi grijeh, on je uzviknuo: “Duša je moja žalosna do smrti”.IZ 220.6

    Približavajući se vrtu, učenici su primjetili naglu promjenu, koja se desila na njihovom Učitelju. Nikada ga nisu vidjeli tako žalosnog i šutljivog. Sto su dalje išli, to se više povećavala ova duboka žalost, ali oni se nisu usudili da ga pitaju za uzrok. On je posrtao, kao da će pasti. Stigavši u vrt, učenici su potražili mjesto, gdje se on obično sklanjao, da bi se njihov Učitelj mogao odmoriti. Svaki korak činio je sa naporom. On je glasno jecao, kao da ga tišti strašan teret. Dva puta su ga njegovi pratioci morali pridržati, da nebi pao na zemlju.IZ 221.1

    Blizu ulaza u vrt, Isus je ostavio svoje učenike, osim trojice, preporučivši im da se mole za sebe i za njega. Praćen Petrom, Jakovom i Ivanom, on je ušao u najusamljeniji dio vrta. Ova tri učenika, Kristovi najprisniji drugovi, gledali su njegovu slavu na gori preobraženja i vidjeli su Mojsija i Iliju, gdje razgovaraju s njime. Oni su čuli glas sa neba. Sada, u svojoj velikoj borbi, Krist je želio da oni budu uz njega. Oni su često provodili s njime noć na ovom usamljenom mjestu. Pošto bi neko vrijeme bdjeli i molili se, oni bi nedaleko od svog Učitelja mirno zaspali, i on bi ih ujutro probudio, da se vrate na posao. Ali ovoga puta Isus je želio da oni provedu noć s njime na molitvi. Ipak nije želio da oni direktno posmatraju patnju, koju je trebalo da on podnese.IZ 221.2

    “Pričekajte ovdje”, rekao je on, “i Stražite sa mnom”. On se udaljio od njih nekoliko koraka, — ne toliko da ga ne bi mogli vidjeti i čuti, — i pao je na koljena. Osjećao je da ga grijeh odvaja od njegovog Oca. Ponor je bio tako širok, tako taman i tako dubok, da je njegov duh uzdrhtao pred njim. Nije smio da upotrebi svoju božansku moć da bi izbjegao ovu borbu. Trebalo je da kao čovjek podnese posljedice ljudskog grijeha; trebalo je da podnese gnjev, kojim Bog kažnjava prijestup.IZ 221.3

    Krist je sada bio u položaju, u kome nikad ranije nije bio. Njegovo je stradanje najbolje opisano ovim riječima proroka: “Maču, ustani na pastira mojega, na čovjeka, druga mojega, govori Gospod nad vojskama”3Zaharije 13, 7.. Kao zamjena i jamac za grešnog čovjeka, Krist je morao da trpi da se nad njim izvrši božanska pravda. On je znao šta znači pravda. Dosada se on molio za druge, sada je želio da se netko za njega moli.IZ 221.4

    Osjećajući da je njegova veza sa Ocem prekinuta, Krist se bojao da ne će moći, u svojoj ljudskoj prirodi, izaći kao pobjednik iz sukoba sa silama tame. U pustinji kušanja bila je na kocki sudbina ljudskoga roda, ali Krist je tada pobijedio. Sada se kušač približio za posljednju veliku borbu, strašnu borbu, za koju se pripremao za vrijeme tri godine Kristove službe. Sada je stavio sve na kocku. Ako sada izgubi bitku, onda je za njega izgubljena svaka nada na gospodstvo; carstva svijeta postat će konačno Kristova; sotona će biti oboren i izbačen napolje. Ali ako bi Krist bio pobijeđen, zemlja bi postala sotonino carstvo, i ljudski rod bio bi uvijek pod njegovom vlašću. Misleći na moguće ishode borbe, Kristova duša ispunila se užasom pri pomisli, da bi mogao biti odvojen od Oca. Sotona mu je govorio da će biti vječno odvojen, ako postane jamac za grešni svijet. On će postati podanik sotoninog carstva i nikad više ne će biti u vezi s Bogom.IZ 222.1

    A šta će biti plod te žrtve? Kako beznadežna izgleda krivica i nezahvalnost ljudi! Sotona je prikazivao Spasiteljev položaj u najtamnijoj boji. Narod, koji se smatrao po svojim duhovnim i zemaljskim preimućstvom iznad svih naroda, njega je odbacio. On traži da uništi onoga, koji je temelj, središta i pečat obećanja izabranog naroda. Jedan od njegovih vlastitih učenika, koji je u Crkvi igrao jednu od prvih uloga, njega će izdati; jedan od najrevnijih će se njega odreći. Svi će ga napustiti. Krist je uzdrhtao od užasa, kad je na to pomislio. Misao da će baš oni, koje je nastojao da spase, i koje je toliko ljubio, postati oruđe sotonske zavjere probola je njegovu dušu. Borba je bila strašna. Ona je toliko strašna zbog krivice naroda, njegovih tužilaca i izdajnika, zbog krivice svijeta ogrezlog u bezakonju. Grijeh svijeta je teško pritiskivao Krista, koji je osjećao neizmjeran bol zbog gnjeva, kojim Bog kažnjava grijeh.IZ 222.2

    Isus je bio svijestan cjene, koju će trebati da položi za otkup ljudske duše. U svojoj duševnoj borbi, bacio se na golu zemlju, kao da je htio da spriječi da bude još više udaljen od Boga. Hladna noćna rosa padala je na njegovo tijelo, ali on na to nije obraćao pažnju. Sa njegovih blijedih usana oteo se uzvik bola: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe čaša ova”! Ali je odmah dodao: “Ali ne kako ja hoću, nego kako je tvoja volja”.IZ 222.3

    Ljudskom srcu potrebno je saučešće kad strada. Krist je u dubini svog bića osjećao ovu potrebu. U svojoj najvećoj duševnoj borbi, približio se svojim učenicima sa velikom željom da primi koju riječ utjehe od onih, koje je tako često hrabrio i tješio i štitio u žalosti i nevolji. Onaj“ koji je uvijek imao za njih riječi saučešća, podnosio je sada nadljudski bol i želio je da vidi da se oni mole za njega i za sebe. Kako mu je strašno izgledalo niskost grijeha! Bio je u strašnom iskušenju da ostavi ljudski rod da sam snosi posljedice grijeha, a on da ostane nevin pred Bogom. Kad bi samo vidio da ga učenici shvataju i cijene, to bi ga ohrabrilo.IZ 222.4

    Podigavši se velikom mukom, pošao je posrćući na mjesto, gdje je ostavio svoje učenike. Ali “našao ih je gdje spavaju”. Da ih je našao da se mole, tražeći od Boga pomoć da bi se sačuvali od sotoninih utjecaja, on bi osjetio olakšanje; čvrstina njihove vjere bi ga ohrabrila. Ali oni nisu obratili pažnju na opomenu: “Bdijte i molite se Bogu”. U početku bili su vrlo uznemireni, kad su vidjeli svog učitelja, koji je obično bio tako miran i dostojanstven, obuzetog neiskazanim bolom. Oni su se molili, dok su do njihovih ušiju dopirali vapija Čovjeka bola. Oni nisu imali namjeru da ostave svog Učitelja samog, ali činilo im se, kao da ih je obuzela neka ukočenost, koju bi mogli pobijediti da su nastavili da se mole Bogu. Nisu shvatili potrebu da bdiju i da se srdačno mole da bi mogli odoljeti iskušenju,IZ 223.1

    Prije nego što su se uputili vrtu, Isus je bio rekao učenicima: “Svi ćete se vi sablazniti o meni ove noći”. Oni su ga svim svojim silama uvjeravali da su gotovi da idu s njime u zatvor i u smrt. Jadni Petar, koji je uvjek bio pun pouzdanja u samoga sebe, dodao je: “Ako se i svi sablazne, ali ja ne ću“4Marko 14, 27-29.. Učenici su se suviše uzdali u sebe; usprkos Kristovih savjeta, oni se nisu obraćali Bogu za pomoć. Tako ih je Isus našao gdje spavaju u času, kad mu je najpotrebnije bilo njihovo saučešće i molitve. I sam Petar je spavao!IZ 223.2

    Ivan, ljubljeni učenik, koji je bio ležao na Isusovim grudima, takođe je spavao! Ljubav, koju je Ivan osjećao prema svom Učitelju, trebalo je da ga održi budnim! U ovom času nadzemaljske boli, njegove svesrdne molitve trebalo je da se sjedine sa molitvama dragog Spasitelja. Izbavitelj je provodio cijele noći u molitvi za učenike, da njihova vjera ne prestane. Kada bi Isus sada postavio pitanje Jakovu i Ivanu: “Možete li piti čašu, koju ću ja piti?” oni se ne bi usudili da odgovore: “Možemo”!IZ 223.3

    Učenici su se probudili čuvši Isusov glas, ali jedva su mogli da ga poznaju, toliko je samrtna borba promjenila njegovo lice. Obrativši se Petru, Isus je rekao: “Simone, spavaš! zar nisi mogao jedan čas postražiti sa mnom? Stražite i molite se Bogu da ne padnete u napast, jer je duh srčan, ali je tijelo slabo”. Slabost učenika izazvala je kod Isusa saučešće. On se bojao da oni ne će biti u stanju da podnesu iskušenje izdaje, i njegovu smrt. Ne prebacivši im ni riječi, rekao im je: “Stražite i molite se, da ne padnete u napast”. Cak u ovoj velikoj samrtnoj borbi, on je tražio izvinjenje za njihovu slabost. “Duh je srčan”, rekao je “ali je tijelo slabo”.IZ 223.4

    Sin Božji opet je bio obuzet samrtnom borbom. Slab i iscrpljen, vratio se posrćući na mjesto, koje je bio napustio. Njegov bol bio je još veći. Njegova samrtna borba bila je tolika da “znoj njegov bješe kao kaplje krvi, koje kapahu na zemlju”. Čempresi i palme bili su nijemi svjedoci njegove borbe. Sa njihovog lišća padala je gusta rosa na njegovo izmučeno tijelo, kao da priroda oplakuje svog Tvorca, koji se sam bori protiv sila tame.IZ 224.1

    Malo prije, Isus je bio nalik na moćni kedar, koji odoljeva oluji protivljenja. Ljudi uporne volje, srca punog mržnje uzalud su pokušavali da ga zbune i smetu. On je čvrsto stajao, odjeven božanskim veličanstvom. Ali sada je bio sličan trski, koju je udarala i povijala žestoka oluja. On se pobjeđujući približavao kraju svog djela, odnoseći, na svakom koraku, novu pobjedu nad silana tame. Njegov glas sada, u noćnoj tišini, nije zvučao pobjedonosno; u njemu se osjećao ljudski strah. Do ušiju učenika dopirale su Spasiteljeve riječi: “Oče moj; kad bi me mogla mimoići ova čaša da je ne pijem, ali opet ne kako ja hoću, nego kako je tvoja volja!”IZ 224.2

    Učenici su htjeli da pođu k njemu; ali on im je bio kazao da ostanu ondje, da bdiju i da se mole. Kad se Isus vratio k njima, našao ih je opet gdje spavaju. On je osjećao potrebu njihovog prisustva; želio je da čuje od učenika riječi, koje bi ga ohrabrile i rastjerale tamu, koja ga je pritiskivala. “Ali im oči bjehu otežale, i nisu znali šta da mu odgovore”. Njegovo prisustvo ih je probudilo, primjetili su da je njegovo lice pokri-veno krvavim znojem i vrlo su se uplašili. Nisu mogli razumjeti njegovu samrtnu borbu. On im je bio “predmet čuđenja, tako se njegov izgled razlikovao od svih drugih ljudi”.5Izaija 52, 14.IZ 224.3

    Isus se ponovo vratio na svoje usamljeno mjesto. Pao je na koljena, shrvan užasom guste tame. U ovom času probe, ljudska priroda Božjeg Sina je drhtala. Sada se više nije molio da ne oslabi vjera njegovih učenika, već se molio za svoju vlastitu dušu, koja se nalazi u borbi i iskušenju. Došao je strašan čas, kada je trebalo da se odluči sudbina svijeta. Sudbina čovječanstva se njihala na vagi. Krist je još moga odbiti da pije čašu pripravljenu za grešnog čovjeka. Još nije bilo kasno. Isus je mogao otrti krvav znoj sa svoga čela i ostaviti da ćovjek pogine u svom bezakonju. Mogao je reći: neka prijestupnik pretrpi kaznu za svoj grijeh, a ja ću se vratiti svome Ocu. Hoće li Božji Sin pristati da ispije gorku čašu poniženja i stradanja? Hoće li nevin pretrpjetu posljedice prokletstva grijeha da bi spasao krivoga? Blijede i drhtave Isusove usne ponav- ljale su riječi: “Oče moj, ako me ne može ova ćaša mimoići da je ne pijem, neka bude volja tvoja!”IZ 224.4

    Tri puta ponovio je on tu molitvu. Tri puta se Isusova ljudska priroda kolebala pred posljednjom žrtvom, najvećom žrtvom. Sada je historija ljudskog roda došla pred oči Spasitelja svijeta. Vidio je da bi prestupnici zakona, prepušteni sami sebi, morali da poginu. Gledao je ljude u očajnom stanju. Vidio je moć grijeha. Pred njime su prolazile nesreće i nevolje svijeta osuđenog na propast. I tada je donio odluku. Odlučio je da spasi čovjeka ma po koju cijenu. Prihvatio je krštenje krvlju, da bi milioni ljudi imali vječni život. Ostavio je nebeske dvorove, gdje vlada čistota, sreća i sjaj, da bi spasio izgubljenu ovcu, jedini svijet koji je pao u grijeh. Odlučio je da se ne odrekne svog djela. Postat će žrtva pomirenja za ljudski rod prodan pod grijeh. U svojoj molitvi izrazio je gotovost da se žrtvuje: “Ako je nemoguće da me mimoiđe čaša ova, neka bude volja tvoja!”IZ 225.1

    Odlučivši da umre kao žrtva pomirenja za čovjeka, Isus je pao onesvješćen na zemlju, sa koje je htio da se podigne. Gdje su sada bili njegovi učenici da pridrže glavu svog klonulog učitelja i umiju njegovo lice, koje se sada toliko razlikovalo od svih drugih ljudi? Spasitelj je sam gazio kacu, i nitko od njegovih nije bio s njime, da mu pomogne.IZ 225.2

    Ali Otac je trpio zajedno sa svojim Sinom. Anđeli su posmatrali samrtnu borbu Spasitelja, okruženog legionima demona. Isusa je obuzeo užasan strah, od koga je sav drhtao. Na nebu je vladala tišina. Nijedna harfa nije treperila. Da su smrtni ljudi mogli vidjeti čuđenje i duboki bol nebeske vojske, kad je Otac povukao sa svog ljubljenog Sina svoje zrake svjetlosti, ljubavi i slave, oni bi bolje razumjeli koliko je Bogu mrzak grijeh.IZ 225.3

    Svjetovi koji nisu pali i nebeski anđeli očekivali su s najvećom pažnjom ishod borbe. Sotona i njegovi pomagači, legije palih anđela, napregnuto su pratili borbu u ovom odlučnom času djela spasenja. Sile dobra i zla sa nestrpljenjem su čekale da čuju kakav će odgovor dobiti Krist na svoju tri puta ponovljenu molitvu. Anđeli su željeli da donesu olakšanje božanskom Biću, koje je stradalo, ali to nisu smjeli da učine. Nikakav izlaz nije se otvarao pred Božjim Sinom. U tom strašnom času odluke, kad je sve stajalo na kocki, kad je tajanstvena čaša drhtala u rukama Čovjeka bola, otvorilo se nebo; kroz gustu tamu ovog časa odluke zasvijetlio je zrak svjetlosti, i moćni anđeo, koji pred Bogom zauzima položaj sa koga je sotona pao, došao je i stao kod Krista. Anđeo nije došao da uzme čašu iz Kristovih ruku, nego da ga okrijepi da bi mogao da je ispije, uvjeravajući ga o Očevoj ljubavi. On je došao da okrijepi božansko-ljudsko Biće na molitvi. On mu je pokazao nebo otvoreno i govorio mu je o dušama, koje će biti spasene njegovim stradanjem. Potsjetio ga je da je njegov Otac moćniji od sotone, i da će on svojom smrću zadati potpuni poraz sotoni. Rekao mu je da će vidjeti trud duše svoje i da će se nasititi radošću videći mnoštvo ljudskih bića spasenih za vječnost.IZ 225.4

    Kristova samrtna borba nije prestala, ali on se više nije osjećao obeshrabren. Oluja se nije stišala, ali on je bio dosta jak da se odupre njenoj žestini. On je iz kušanja izašao miran i vedar. Nebeski mir pokrivao je njegovo lice orošeno krvlju. Pretrpio je ono, što nijedan čovjek ne će nikada pretrpjeti, jer je okusio smrtno stradanje za sve ljude.IZ 226.1

    Svijetlost, koja je okružavala Spasitelja, iznenada je probudila uspavane učenike. Vidjeli su anđela, kako se sagnuo nad njihovim Učiteljem, koji je klečao. Vidjeli su kako je zatim naslonio Spasiteljevu glavu na svoje grudi i pokazivao mu nebo. Čuli su njegov glas, sličan najslađoj muzici, kako izgovara riječi utjehe i nade. Učenici su se sjetili onoga, što se dogodilo na gori preobraženja. Sjetili su se slave, koja je Isusa obasjala u hramu i glasa Božjeg, koji je progovorio iz oblaka. Ta slava se opet pokazala, i oni se nisu više nimalo plašili za svog Učitelja. On se nalazio pod Božjom zaštitom; jedan moćan anđeo bio je poslan da ga štiti. Umorni učenici su ponovo zaspali. Opet ih je Isus našao gdje spavaju.IZ 226.2

    Pogledavši ih žalosno, rekao im je: “Jednako spavate i počivate. Evo se približi čas, i Sin čovječji predat će se u ruke grešnicima.IZ 226.3

    Izgovorivši ove riječi, on je već čuo korake gomile, koja ga je tražila, te je rekao: “Ustanite, hajdemo! Evo približuje se izdajnik moj”.IZ 226.4

    Kad je stupio pred izdajnika, na Isusu se nije vidjeo nikakav trag samrtne borbe. Pretekavši učenike, zapitao je: “Koga tražite? Oni odgovoriše: Isusa iz Nazareta. Isus im reče: “Ja sam”! Tog časa anđeo, koji je došao Isusu u pomoć, stao je između njega i gomile. Božanska svjetlost obasjala je njegovo lice, i nešto nalik na goluba osjenilo je njegovu pojavu. Krvnička gomila nije mogla da podnese tu slavu. Svi su uzmakli. Svećenici starješine vojnici, pa i sam Juda, popadali su na zemlju kao mrtvi.IZ 226.5

    Anđeo se povukao i svjetlosti je nestalo. Isus je imao priliku da pobjegne, ali on je ostao miran i priseban. Stajao je proslavljen usred ove okorjele gomile, koja je sada bespomoćno ležala pred njegovim nogama. Učenici su posmatrali taj prizor, nijemi od čuđenja i straha.IZ 226.6

    Ubrzo se čitav prizor izmjenio. Gomila se podigla na noge. Rimski vojnici, svećenici i Juda okupili su se oko Krista. Izgledali su posramljeni zbog zvoje slabosti i bojali su se da im Isus ne pobjegne. Otkupitelj je ponovio pitanje: “Koga tražite?” Sve je dokazivalo da je onaj, koji stoji pred njima, Sin Božji, ali oni se nisu dali uvjeriti. Oni su ponovo odgovorili: “Isusa iz Nazareta”. Isus im je tada odgovorio: “Rekao sam vam da sam ja; ako dakle mene tražite, pustite ove neka idu”. I rekavši to, pokazao je na svoje učenike. Znajući koliko je njihova vjera slaba, nastojao je da ih sačuva od napasti i kušanja. Gotov je bio da se za njih žrtvuje.IZ 226.7

    Juda nije zaboravio svoju ulogu izdajnika. Kad je gomila ulazila u vrt, on joj je pokazivao put, praćen poglavarom svećeničkim. Onima, koji su progonili Isusa, dao je on sljedeći znak: “Koga ja cjelivam, taj je, držite gal” Sada se pravio kao da nema ništa zajedničko s njima. Približivši se Isusu, pružio mu je ruku, kao kakav prijatelj. Poljubio ga je nekoliko puta govoreći mu: “Zdravo, Učitelju!” i pravio se kao da ga sažaljeva u njegovoj opasnosti.IZ 227.1

    Isus mu reče: “Prijatelju, zar si zato došao?” Njegov je glas drhtao od bola, kad je dodao: “Juda, zar poljupcem izdaješ Sina čovječijega?” Takav poziv trebalo je da probudi savjest izdajnika, da dirne njegovo tvrdo srce; ali svako osjećanje časti, vjernosti i ljudske nježnosti Juda je izgubio. Izgledao je ohol i prkosan, ne pokazujući nikakve volje da ostupi od svoje namjere. Predao se sotoni i više nije imao silu da mu se odupre Isus nije odbio poljubac izdajnika.IZ 227.2

    Gomila se osmjelila vidjevši, da se Juda usudio da dotakne onoga, koji se tog časa proslavio pred njihovim očima. Tada su Isusa uhvatili. Počeli su da vezuju te ruke, koje su drugima uvjek činile dobro.IZ 227.3

    Učenici su mislili da učitelj ne će dozvoliti da ga uhvate. Mislili su da će ona sila, koja je ove ljude bacila na zemlju, zadržati ih na tlu, dok Isus i njegovi učenici ne budu na sigurnom mjestu. Veoma su se razočarali i ogorčili, kad su vidjeli da su ljudi donijeli konopac, da vežu ruke onome, koga su ljubili. Petar je u ljutini trgao nož, da odbrani svog Učitelja, ali je jedino uspio da otsječe uho sluzi poglavara svećeničkoga. Kad je Isus vidjeo šta se dogodilo, oslobodio je svoje ruke, iako su ih rimski vojnici čvrsto držali, i rekao je: “Ostavite to!” Tada se dotakao uha i iscjelio ga. Zatim je rekao Petru: “Zadjeni mač svoj u korice! Svi koji se mašaju za mač, od mača će poginuti. Ili zar misliš da mi Otac moj ne bi odmah poslao u pomoć više od dvanaest legija anđela, kada bih ga zamolio za to?” Jedna legija za svakog učenika! Zašto onda, pomislili su učenici, ne spasava ni sebe ni nas? Da bi im dao odgovor na ovu neizgovorenu misao, Isus je dodao: “Ali kako bi se onda ispunilo Pismo, po kome to mora doći? “Zar da ne pijem čašu, koju mi Otac daje da pijem?”IZ 227.4

    Jevrejskim poglavarima nije smetalo njihovo dostojanstvo da se druže sa onima, koji su progonili Isusa. Isusovo hvatanje bilo je suviše važna stvar, da bi to povjerili potčinjenima; ove svećenike i ove lukave starješine pratile su sluge hrama i ološ, koji je išao za Judom u Getsemanija Kakvog li društva za te visoke crkvene dostojanstvenike! To je bila gomila željna uzbuđenja, naoružana svakojakim oružjem, kao da je izašla u lov na divlju zvjer.IZ 227.5

    Okrenuvši se svećenicima i starješinama, Isus ih je pogledao prodirućim pogledom. Riječi, koje im je tada izgovorio ne će oni nikad zaboraviti dok god žive. Te riječi su bile kao strijele Svemogućega. Dostojanstveno im je rekao: “Kao na razbojnika izašli ste na mene s mačevima. Svaki dan bio sam s vama u hramu, i ne staviste ruku na mene. Ali je ovo vaš čas i vlast tame”.IZ 228.1

    Učenike je obuzeo strah, kad su vidjeli da je Isus dozvolio da ga uhvate i svežu, Vrijeđalo ih je što on trpi tolika poniženja prema sebi i njima. Nisu mogli razumjeti njegovo držanje, njegovu mirnoću pred gomilom, koja ga je zlostavljala. U svom strahu i zaprepašćenju, poslušali su savjet Petra, koji im je predložio da misle kako da se svaki lično spase. “Tada ga svi ostaviše i pobjegoše”. Krist je prorekao to bjegstvo: “Evo dolazi čas i već je došao, da se razbjegnete svaki na svoje mjesto i mene sama ostavite. Ali nisam ja sam, Otac je moj sa mnom”.6Ivan 16, 32.IZ 228.2

    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents