Poglavlje 51—Isus pred Pilatom

Krist, vezan kao zatvorenik i okružen vojnicima, koji su ga čuvali, stajao je u sudnici Pilata, rimskog namjesnika.^{1Matej 27, 2. 11-31. Marko 15, 1-20. Luka 23, 1-25. Ivan 18, 28-49. Ivan 19, 1-16.} Uskoro se dvorana napunila gledaocima. Napolju, sasvim kod ulaza, nalazili su se suci Sinedriona, svećenici, poglavari, starješine i narod.IZ 244.2

Pošto je Isusa osudio, Sinedrion se obratio Pilatu da potvrdi i izvrši presudu; ovi jevrejski službenici su se dobro čuvali da ne uđu u rimsku sudnicu, jer bi ih to, po obrednom zakonu, opoganilo i isključilo od učestvovanja u prazniku Pashe. U svojoj zasljepljenosti nisu vidjeli da je krvnička mržnja već opoganila njihova srca i da odbacivši Krista, pravo pashalno Jagnje, ovaj veliki praznik izgubio je za njih sve svoje značenje.IZ 244.3

Kad je Spasitelj bio uveden u sudnicu, Pilat ga je pogledao strogim pogledom. Rimski je namjesnik bio žurno pozvan iz spavaće sobe svoga dvora, i on je bio odlučio da što prije obavi svoj posao i da strogo postupa sa optuženim. Načinivši najstrožiji izraz, okrenuo se da vidi, tko je taj čovek radi koga su mu tako rano poremetili odmor. Znao je da to mora da bude netko, koji po želji jevrejskih vlasti treba da bude ispitan i brzo kažnjen.IZ 244.4

Pilat je zatim pogledao na one, koji su doveli Isusa; i onda se njegov pronicljiv pogled ponovo zadržao na Isusu. On je imao posla sa zločincima svih vrsta; ali nikad nije imao pred sobom čovjeka, koji bi imao tako blago i plemenito lice. Na Isusovom licu nije bilo nikakvog traga krivice, nikakvog znaka straha, prkosa ili prezira. Pred Pilatom je stajao čovjek mirnog i dostojanstvenog držanja, na čijem licu nije bilo traga zločina, već koje je otsjajivalo nebeskom svjetlošću.IZ 244.5

Kristova je pojava učinila jak utisak na Pilata; probudila je ono, što je bilo najbolje u njemu. On je čuo o Isusu i njegovim djelima. Njegova mu je žena govorila o čudesnim djelima galilejskog proroka, koji liječi bolesne i podiže mrtve. Sve ovo izašlo je pred Pilatove oči. Sjetio se glasova, koje je čuo o njemu sa raznih strana. Zatim je zatražio da Jevreji pruže dokaze protiv optuženog.IZ 245.1

Tko je taj čovjek, i zašto ste mi ga doveli? upitao je. Jeveji su se zbunili. Znali su da ne bi mogli dokazati svoje optužbe protiv Isusa, zato nisu htjeli da traže javno suđenje. Izjavili su da se radi o jednom varalici po imenu Isus iz Nazareta.IZ 245.2

Pilat je opet pitao: “Kakvu optužbu imate protiv tog čovjeka?” Svećenici nisu odgovorili na njegovo pitanje, već su pokazali svoje nezadovoljstvo riječima: “Da nije zločinac, ne bismo ga predali tebi!” Kad članovi Sinedriona, poglavari naroda, dovedu k tebi jednog čovjeka, zar je potrebno da pitaš za njegovu krivicu? Nadali su se da će Pilat, iz obzira prema njima, pristati na njihov zahtjev bez mnogo oklijevanja. Željeli su da on potvrdi njihovu osudu, jer su vrlo dobro znali, da bi narod, koji je bio svjedok njegovih divnih djela, mogao da iznese sasvim drukčije svjedočanstvo od onoga, koje su oni izmislili.IZ 245.3

Svećenici su mislili da će slabog i kolebljivog Pilata lako nagovoriti da ispuni njihov plan. Već ranije se dešavalo da je on potpisivao nedokazane smrtne presude. On se malo brinuo za život zatvorenika; nije ga se ticalo, da li je osuđeni kriv ili nevin. Svećenici su se nadali da će Pilat potpisati smrtnu presudu bez saslušavanja optuženog, i oni su tražili od njega da im time pokaže naklonost prilikom njihovog velikog narodnog praznika.IZ 245.4

Ali, u ovom je zatvoreniku bilo nešto što je zadržavalo i sprečavala Pilata da tako postupi. Pogađao je namjere svećenika; sjetio se da je prije kratkog vremena Isus uskrsnuo Lazara, koji je bio četiri dana u grobu; odlučio je dakle da sazna, prije nego što potpiše smrtnu presudu, kakvom krivicom terete Isusa i kakve dokaze imaju za to.IZ 245.5

Ako je vaš sud dovoljan, rekao je on, zašto ste zatvorenika doveli k meni? “Uzmite ga vi sami i sudite po vašem zakonu”. Svećenici su bili primorani da priznaju da su ga već osudili, ali da im je potrebno njegovo odobrenje da bi presuda postala pravosnažna. “Na šta ga vi osuđujete?” pitao je Pilat. “Na smrt”, odgovorili su oni, “ali nama nije dozvoljeno da koga pogubimo”. Tražili su od Pilata da na osnovu njihovih riječi povjeruje u Kristovu krivicu i da odobri njihovu presudu. Oni će za sve ostala uzeti odgovornost na sebe.IZ 245.6

Pilat nije bio savjestan i pravedan sudija; ali ma koliko je bio moralno slab ipak nije htio da osudi Isusa a da prethodno ne sasluša optužbu.IZ 246.1

Svećenici su bili u velikoj nedoumici. Uvidjeli su da moraju na najvještiji način da prikriju svoje licemjerstvo. Nisu smjeli dopustiti da se vidi da su optužili Krista iz vjerskih razloga, inače sve njihovo gonjenje ne bi pred Pilatom imalo nikakvu važnost. Trebalo je dokazati da Isus radi protiv općih zakona i da treba da bude” kažnjen kao onaj, koji se protivi rimskoj vlasti. Među Jevrejima su se često dizale bune i ustanci protiv rimske vlasti. Rimljani su na najokrutniji način ugušivali ustanak u njegovom začetku.IZ 246.2

Nekoliko dana ranije, farizeji su pokušali da uhvate Isusa u zamku, postavivši mu pitanje: “Da li treba davati porez caru?” Ali Isus je prozreo njihovo lukavstvo. Rimljani, koji su bili tom prilikom prisutni vidjeli su potpun poraz Kristovih tužilaca, koji su zaćutali na Kristove riječi: “Dajte caru što je carevo, a Bogu što je Božje”.^{2Luka 20, 22-25.} IZ 246.3

Sada su svećenici optužili Krista da je dao odgovor, koji su oni bili željeli da čuju od njega, i da bi to potkrijepili, pozvali su u pomoć lažne svjedoke. “Tada ga stadoše optuživati, govoreći: Našli smo tog čovjeka, gdje podbunjuje narod, zabranjujući da se plaća caru porez, a sebe naziva Kristom, carem. “Tri optužbe, ali svaka bes osnova. Svećenici su to dobro znali, ali su bili gotovi da se posluže lažnim svjedočenjem da bi postigli svoj cilj.IZ 246.4

Pilat je prezreo njihovu namjeru. On nije vjerovao da je taj zatvorenik protiv rimske vlasti. Njegova blaga i ponizna vanjština bila je dovoljna da pobije tu optužbu. Pilat je bio uvjeren da je organizovana lukava zavjera protiv nevinog čovjeka, koji se suprostavio jevrejskim velikodostojnicima. Okrenuvši se k Isusu, Pilat ga je zapitao: “Jesi li ti car judejski?” Spasitelj je odgovorio: “Ti kažeš”. Kad je izgovorio te riječi, njegovo je lice sjalo kao da ga obasjavaju sunčani zraci.IZ 246.5

Čuvši taj odgovor, Kajfa i njegovi pomoćnici uzviknuli su da je sam Pilat sada svjedok da je Isus priznao zločin, za koji ga optužuju. Svećenici, književnici i starješine sa vikom su zahtjevali da Isus bude osuđen na smrt. Njima se pridružila svjetina tako da je dvoranu ispunila zaglušna buka. Pilat nije znao šta da radi. Videći da Isus ne odgovara svojim tužiteljima, rekao mu je: “Zar ništa ne odgovaraš? Ne čuješ li šta sve protiv tebe svjedoče? Ali mu on ne odgovori ni riječi”.IZ 246.6

Krist je stajao iza Pilata, na vidiku svih, koji su se nalazili u dvorištu, i slušao je pogrde, ali nije odgovorio ni na jednu lažnu optužbu. Cijelo njegovo držanje jasno je govorilo da je nevin. Burni talasi, koji su udarali o njega, nisu mogli da ga pomaknu. Talasi gnjeva, koji su postajali sve veći, kao talasi okeana uskomešanog olujom, lomili su se oko njega, ali ga nisu dotakli. On je šutio, ali njegovo je šutanje govorilo. Svjetlost iz njegove unutrašnjosti obasjavala je cijelu njegovu ličnost.IZ 246.7

Pilat se čudio Isusovom držanju. On se pitao: Zar ne mari za sve te optužbe? Izgleda kao da ne pokušava da spase svoj život. Videći kako Isus podnosi pogrde i ruganja i da se ne brani, osjećao je da optuženi nije kriv, kako su to tvrdili gnjevni svećenici. Da bi saznao istinu i da bi se u isto vrijeme oslobodio zaglušne buke svjetine, Pilat je uzeo Isusa na stranu, i ponovo ga zapitao: “Ti li si car judejski?”.IZ 247.1

Isus nije direktno odgovorio na to pitanje. On je znao da Duh Sveti želi da zadobije Pilata, zato mu je dao priliku da izrazi svoje uvjerenje. “Govoriš li ti to sam od sebe, ili ti drugi kazaše za mene?” odgovorio je Isus. Drugim riječima: da li on vjeruje optutužbi svećenika, ili želi da sazna pravu istinu od Krista. Pilat je to shvatio, ali u njegovom se srcu pojavilo osjećanje ponosa. Nije želio da prizna kakvo je njegovo lično osjećanje. “Zar sam ja Jevrejin?” rekao je on. “Narod tvoj i glavari sve-ćenički predadoše te meni, šta si učinio?”IZ 247.2

Zlatna prilika data Pilatu je prošla. Ipak ga Isus nije ostavio bez potpunijeg objašnjenja. Iako nije direktno odgovorio na Pilatovo pitanje, jasno je otkrio svoje djelo. Rekao je Pilatu da on ne traži zemaljski prijesto.IZ 247.3

“Carstvo moje nije od ovoga svijeta”, rekao je Isus. Kad bi bilo od ovoga svijeta carstvo moje, onda bi me sluge moje branile da ne bih bio predan Jevrejima; ali carstvo moje nije odavde. Onda mu reče Pilat: ti si dakle car? Isus odgovori: ti govoriš da sam ja car. Ja sam zato rođen, i zato dođoh na svijet da svjedočim istinu. I svaki, koji je od istine, sluša glas moj”.IZ 247.4

Krist je izjavio da je njegova riječ ključ, koji otkriva tajne onome tko je gotov da ga primi. Ova Riječ sama u sebi sadrži silu, i tajna uspjeha carstva istine leži u sili te Riječi. Isus je želio da Pilatu objasni da njegova bolesna duša može ozdraviti jedino pod uvjetom da primi i prisvoji istinu.IZ 247.5

Pilat je želio da upozna istinu. U njegovom je duhu bila zbrka. On je pažljivo slušao Spasiteljeve riječi i u njegovom srcu rodila se želja da sazna šta je istina i kako se do nje dolazi. “Šta je istina?” pitao je on. Ali nije čekao na odgovor. Buka spolja potsjetila ga je na dužnost u ovome času. Svećenici su tražili brzu odluku. On je izišao napolje pred Jevreje i svečano je izjavio: “Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice”.IZ 247.6

Takve riječi, izgovorene od jednog neznabožačkog suca, bile su oštar ukor izraelskim vođama, koji su pakosno i lažno optuživali Spasitelja. Kad su svećenici i starješine čuli Pilata, njihovo razočaranje i gnjev nisu imali granice. Toliko sutruda uložili i toliko su čekali tu priliku! Videći da bi Isus mogao biti pušten, bili su gotovi da ga rastrgnu. Glasno su vikali protiv Pilata prijeteći mu da će ga tužiti višim rimskim vlastima. Prebacivali su mu što ne će da osudi Isusa koji, kako su oni govorili, podiže bunu protiv rimskog cara.IZ 247.7

Čuli su se gnjevni glasovi, da je Isusov prijevaran utjecaj dobro poznat u cijeloj zemlji. Svećenici su govorili: “On podbunjuje narod u cijeloj zemlji Judeji, počevši od Galileje dovde”.IZ 248.1

Pilat nije imao namjeru da osudi Isusa. Vidio je da su Jevreji razjareni mržnjom i predrasudom; znao je svoju dužnost: pravda je tražila da Isus bude odmah pušten. Ali Pilat se bojao zle volje naroda. Ako im Isusa ne bi predao, izbio bi ustanak. Toga se on najviše bojao. Doznavši da je Krist iz Galileje, odlučio je da ga pošalje Irodu, namjesniku one pokrajine, koji se tada nalazio u Jeruzalemu. Pilat je na taj način mislio da prebaci na Iroda odgovornost suđenja. U tome je u isto vrijeme vidio zgodnu priliku da učini kraj jednoj staroj svađi, koja je postojala između njega i Iroda. Ova pretpostavka se ostvarila: dva namjesnika postali su prijatelji zahvaljujući ovom suđenju.IZ 248.2

Pilat je predao Isusa u ruke vojnicima; razjarena gomila pratila je Isusa u Irodovu sudnicu, rugajući mu se i vrijeđajući ga putem. “Kad Irod vide Isusa, vrlo se obradova”. Još nikad nije vidio Isusa, a već dugo je želio da ga vidi, radi svega što je čuo o njemu; i nadao se da će vidjeti kakvo čudo”.IZ 248.3

Irod je postavio Kristu različita pitanja, ali on je šutio. Car je naredio da dovedu bolesne i nemoćne, da Isus na njima pokaže da ima vlast da čini čuda. Ljudi tvrde da ti možeš izliječiti bolesne, rekao je Irod. Želim da vidim da nisu preuveličavali tvoju slavu. Pošto Isus nije odgovorio ni riječi, Irod je navalio: Ako si mogao učiniti čuda za druge, učini sada za sebe čudo, i bit će ti dobro. Zatim je dodao zapovjedničkim glasom: Dokaži nam jednim znakom, da zaista imaš moć, koju ti pripisuju. Ali Krist je bio sličan onome, koji ništa ne vidi i ništa ne čuje. Sin Božji je obukao ljudsku prirodu. U ovakvim prilikama trebalo je da se on vlada kao drugi ljudi. On nije smio učiniti čudo, da bi izbjegao bol i poniženje, koje mora da podnese svaki čovjek u sličnom položaju.IZ 248.4

Irod je obećao Isusu da će ga pustiti, ako učini pred njime jedno čudo. Kristovi su tužitelji vidjeli svojim očima natprirodna djela, koja je on činio. Oni su čuli, kako je Isus zapovjedio grobu da povrati mrtvaca, koji se u njemu nalazio. Vidjeli su, kako ga mrtvi slušaju. Bojali su se sada, da Isus ne učini čudo; najviše su se bojali, da ne pokaže svoju božansku moć. Takvo otkrivanje božanske moći osujetilo bi njihove planove, i možda bi im to donijelo smrt. Obuzeti strahom, svećenici i poglavari ponovili su svoje optužbe. Podigavši glas, vikali su: to je izdajnik, bogohulnik. Silom Belzebula, kneza đavolskog, vrši on svoja čuda! U cijeloj je dvorani zavladao metež, jedni su vikali jedno, a drugi drugo.IZ 248.5

Irodova je savjest bila sada manje osjetljiva negoli u času, kad je od užasa ustuknuo čuvši Irodijadu, gdje od njega traži glavu Ivana Krstitelja. Neko je vrijeme osjećao žaoku grižnje savjesti; ali njegov razvratnički život malo pomalo je oslabio njegovo moralno osjećanje. Njegovo je srce toliko odrvenjelo, da se hvalio, da je sam pogubio Ivana, što se usudio da njega ukori. Sada je i Isusu prijetio, ponovivši više puta da je u njegovoj vlasti da ga pusti ili da ga osudi. Ali Isus kao da nije čuo nijednu njegovu riječ.IZ 249.1

Ovo Isusovo šutanje, koje je izgledalo kao ravnodušnost prema njegovoj vlasti, duboko je razgnjevilo Iroda. Ovaj tašt i ohol car manje bi se uvrijedio da je bio otvoreno ukoren. Udvostručio je prijetnje, ali Isus je i dalje šutio.IZ 249.2

Krist nije došao na svijet da zadovolji prazno ljudsko častoljubije, nego da liječi ranjena srca. Kad bi mogao jednom riječju da izliječi duše opoganjene grijehom, on ne bi šutio. On nije imao ništa da kaže onima, koji su bili gotovi da nogama pogaze istinu.IZ 249.3

Krist je mogao da izgovori riječi, koje bi probole odrvenjele uši Irodove. Mogao je da ga uplaši da je iznio pred njim sve bezakonje njegovog života i strašnu kaznu, koja ga čeka. Isus ga je svojim šutanjem najstrože ukorio. Irod je odbacio istinu, koju mu je donio najveći od proroka. Njemu se ne će više dati nijedna druga opomena. Veličanstvo neba nema više šta da mu kaže. Uši, koje su uvijek bile otvorene za vapaj nevoljnika, oglušile su se na sve prijetnje Iroda. Oči, koje su uvijek izražavale milost, ljubav i oproštaj grešniku, koji se kaje, nisu udostojile Iroda nijednog pogleda. Usne, koje su izgovarale najveće istine i koje su se s najvećim saučešćem molile zajedno s najgrešnijim i najponiženijim ljudskim stvorenjima, bile su zatvorene pred oholim carem, koji nije osjećao nikakve potrebe za Spasiteljem.IZ 249.4

Srdžba je potamnjela Irodovo lice. Obrativši se gomili, izjavio je gnjevno da je Isus varalica. Zatim je rekao Kristu: “Ako ne pružiš dokaze o tome da si Mesija, predat ću te vojnicima i narodu. Možda će oni uspjeti da te pokrenu da govoriš. Ako si samo varalica, onda zaslužuješ smrt; ako si ti Sin Božji, spasi se čudom”.IZ 249.5

Tek što je izgovorio ove riječi, svjetina je pojurila na Isusa. Kao divlje zvijeri bacili su se na svoj plijen. Irod, da bi ponizio Sina Božjeg, pridružio se gomili. Da rimski vojnici nisu odbranili Krista od ove razjarene gomile, oni bi ga rastrgli.IZ 249.6

Tada mu se Irod narugao sa svojom pratnjom. Zapovjedio je da mu obuku bijelu haljinu i poslao ga tako natrag Pilatu. Rimski vojnici su setakođe rugali Kristu zajedno sa gomilom. Ali Isusova božanska strpljivost nije malaksala.IZ 249.7

Kristovi gonitelji sudili su o Kristovom karakteru po svom karakteru; oni su o njemu mislili da je on tako nizak kao što su oni sami. Ali pored sveg izgleda ovog prizora, nametala se druga slika — slika koju će oni jednog dana posmatrati u svoj njenoj slavi. Neki su drhtali u Kristovom prisustvu. Dok se bezdušna gomila klanjala pred njime rugajući mu se, neki od onih, koji su pošli naprijed u_ istoj namjeri, vratili su se nijemi od užasa. U Irodu se takođe probudila savjest. Posljednji znaci milosti padali su na njegovo neosjetljivo srce. Osjećao je da pred njime ne stoji običan čovjek; jer je božanstvo sjalo kroz Isusovu ljudsku prirodu. Baš u času kad je Krist bio okružen rugačima, bludnicima i ubicama, Irod je imao utisak da gleda Boga na njegovom prijestolu.IZ 250.1

Koliko je god Irod bio okrutan, on se ipak nije usudio da potpiše Kristovu osudu i, da bi se riješio ove strašne odgovornosti, poslao je je Isusa opet pred rimski sud.IZ 250.2

Pilat je osjetio duboko razočaranje i nezadovoljstvo, kad je vidio da su se Jevreji vratili sa svojim sužnjem. Pitao ih je nestrpljivim glasom, šta hoće od njega, dodavši da je već ispitivao Isusa i da nije na njemu našao nikakve krivice; rekao im je da su oni već iznijeli protiv njega svoje tužbe, ali da nisu uspjeli da dokažu nijednu optužbu. Irod, namjesnik Galileje, koji je bio njihovog roda, takođe nije mogao ništa da pronađe na optuženome, što bi žaslužilo smrt. “Izbit ću ga dakle”, rekao je Pilat, “i onda pustiti”. Ovdje je Pilat pokazao svoju slabost. Iako je izjavio da je Isus nevin, pristao je da ga se išiba, da bi zadovoljio njegove tužitelje. Želio je da se stvar riješi sporazumom i žrtvovao je pravdu i načela, da bi umirio gomilu. Postupajući tako, zapao je u težak položaj. Svjetina je iskoristila njegovu neodlučnost, te je još bučnije tražila Isusov život. Da se Pilat pokazao čvrst od početka, da nije pristao da osudi čovjeka, koga je smatrao nevinim, bio bi raskinuo kobni lanac, koji će ga kroz cio život držati svezana pod krivicom i grižnjom savjesti. Da se držao svog uvjerenja, onda Jevreji ne bi uspjeli da mu nametnu svoju volju. Krist ne bi izbjegao smrt, ali Pilat ne bi bio kriv za zločin. Pilat se postepeno oglušivao na glas svoje savjesti. Našao je izgovor da ne sudi po pravdi i pravičnosti, i sada je bio nemoćan u rukama svećenika i poglavara. Njegova je neodlučnost bila za njega sudbonosna.IZ 250.3

Ipak tog trenutka Pilat nije bio prepušten svojoj zasljepljenosti. Jedna božanska poruka opomenula ga je da ne čini ono, što je bio naumio da učini. Kao odgovor na Kristovu molitvu, Pilatovoj ženi se javio anđeo: u snu je vidjela Isusa i s njime razgovarala. Pilatova žena, iako nije bila Jevrejka, kad je u snu vidjela Isusa, nije nimalo posumnjala u Isusov božanski karakter i njegovo poslanstvo. Povjerovala je u to da je on knez neba. Vidjela ga je u sudnici, kako ga ispituju, i njegove ruke vezane, kao u zločinca. Bila je svjedok bezdušnog nasilja, koje su Irod i njegovi vojnici izvršili prema Isusu. Čula je gnjevne optužbe svećenika i starješina, punih zavisti i mržnje. Čula je riječi: “Mi imamo zakon, i po tom zakonu on treba da umre”. Vidjela je kako je Pilat naredio da Isusa šibaju, iako je prethodno izjavio: “Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice”. Vidjela je kako je Isus osuđen i predan ubicama. Vidjela je križ podignut na Golgoti, vidjela je kako se iznenada spustila tama na zemlju, dok su odjekivale tajanstvene riječi: “Svrši se”! Zatim joj se pokazao drugi prizor: kako Krist sjedi na velikom bijelom prijestolu, dok se zemlja ljuljala u svemirskom prostoru, a Spasiteljeve ubice kako bježe od prisustva njegove slave. Ona se probudila viknuvši od užasa, koji ju je obuzeo u snu. Odmah je napisala Pilatu pismo opominjući ga da pazi šta čini.IZ 250.4

Dok se pilat kolebao šta da uradi, stigao je glasnik sa ženinim pismom, u kome mu ona poručuje: “Nemoj se ti ništa miješati u sud tog Pravednika, jer sam danas u snu pretrpjela radi njega”.IZ 251.1

Pilat je problijedio. Nije znao šta da radi pod navalom svojih protivrječnih osjećanja. Dok se on tako kolebao, svećenici i poglavari su iskoristili njegovu neodlučnost da postreknu još više gomilu protiv Krista. Pilat, videći da mora nešto učiniti, sjetio se običaja, kojim je mislio da se posluži, da bi oslobodio Krista. Običaj je bio da se prilikom tog velikog praznika pusti jednog zatvorenika, koga narod izabere. To je bio običaj neznabožačkog porijekla; iako u tom običaju nije bilo nimalo pravednosti. Jevreji su mnogo držali do njega. Jedan zatvorenik osuđen na smrt, po imenu Baraba, nalazio se tada u rukama rimskih vlasti. Taj se čovjek izdavao za Mesiju. Obećavao je da će uspostaviti nov poredak, u kome će vladati pravda. Prevaren od sotone, tvrdio je da je njegovo sve, što se prisvoji krađom i pljačkom. Pomoću sotoninih oruđa uspio je da učini velike stvari, pridobivši tako uz sebe veliko mnoštvo pristalica, s kojima je namjeravao podići ustanak protiv rimskih vlasti. Pod vjerskim plaštem krio se opak i okorio razbojnik, gotov na pobunu i nasilje. Pilat se nadao da će izazvati kod naroda osjećanje pravednosti, ako mu prepusti da sam odluči da li želi tog čovjeka ili nevinog Spasitelja. On se nadao da će zadobiti njihovu naklonost za Isusa, nasuprot svećnika i starješina. Obratio se svjetini i progovorio joj je ozbiljnim glasom: “Koga želite da vam pustim: Barabu, ili Isusa, prozvanog Krista”?IZ 251.2

Kao urlik divljih zvijeri odjeknuo je odgovor: “Pusti nam Barabu!” Sve je jače odjekivala vika: Barabu! Barabu! Misleći da nisu razumjeli njegovo pitanje, Pilat je ponovo zapitao: “Želite li da vam pustim cara judejskoga”? Ali oni su povikali još žešće: “Pogubi ovoga, a pusti nam Barabu! “Šta da učinim sa Isusom, prozvanim Kristom”? upitao je Pilat. Opet je razjarena gomila vikala kao demoni. Pravi demoni u ljudskom obliku nalazili su se u svjetini. Šta se drugo moglo od njih očekivati negoli odgovor: “Raspni ga!”IZ 251.3

Pilat se zbunio. On nije mislio da će se događaji tako razvijati. Bojao se da nevinog čovjeka preda na najstrašniju i najokrutniju smrt. Kad se buka stišala, obratio se narodu riječima: “Ali kakvo je zlo on učinio?” Ali Sada je bilo kasno raspravljati o dokazima. Sada se tražilo ne dokaz o Kristovoj nevinosti, već njegova smrt!IZ 252.1

Pilat je učinio nov pokušaj da ga spase. “On im je rekao po treći put: Kakvo je dakle zlo učinio taj čovjek? Ja nisam našao na njemu ništa, što bi zaslužilo smrt. Izbit ću ga i otpustiti.” Ali ove su riječi još više izazvale gnjev svjetine: “Da se razapne!” vikali su oni. Oluja, podignuta Pilatovom neodlučnošću, sve je više rasla.IZ 252.2

Uhvatili su Isusa, koji je bio iscrpljen od umora i sav pokriven modricama, i šibali su ga pred narodom. “I vojnici ga uvedoše u unutrašnjost dvora, u sudnicu, i sazvaše cijelu četu. Ogrnuše mu skerletan plašt, opletoše vijenac od trnja i metnuše ga na njega. Tako su ga pozdravljali: Zdravo, care judejski! — Pljuvali su na njega, pregibali svoja kolena i klanjali mu se.” S vremena na vrijeme, poneki zlikovac uzimao bi trsku koju su mu stavili u ruku, i tukao ga njome po trnovom vjencu, kojim je bilo ovjenčano njegovo čelo. Trnje se zabadalo u sljepočice, i iz rana je tekla krv oblivajući njegovo lice.IZ 252.3

Čudite se, nebesa! Drhti, zemljo! Gledaj progonitelja i Progonjenoga. Razjarena svjetina stoji oko Spasitelja svijeta. Ruganje i smijeh miješaju se s najodvratnijim kletvama. Bezdušna gomila ruga se Isusovom niskom porijeklu i skromnom životu. Ismejavaju njegov naziv Sin Božji, proste šale i podrugljiv potsmijeh prelaze sa usta na usta.IZ 252.4

Sotona je bio na čelu okrutne gomile, koja je zlostavljala Spasitelja. Njegov je cilj bio da potstakne Isusa na osvetu ili da ga primora da se čudom spase, i da tako propadne plan spasenja. Samo jedna mrlja na njegovom ljudskom životu, jedno popuštanje njegove ljudske prirode pred strašnim kušanjem, i Jagnje Božje bi bilo nesavršen prinos: otkupljenje svijeta bi bilo osujećeno. Ali onaj koji je mogao da pozove u pomoć nebesku vojsku, — koji je mogao da otjera gomilu uplašenu otkrivanjem svog božanskog veličanstva, — podnosio je savršenim mirom najteže pogrde i psovke.IZ 252.5

Kristovi neprijatelji tražili su od njega da učini čudo i da time dokaže svoje božanstvo. Ali oni su imali pred sobom jasniji dokaz, nego što su tražili. Kao što je okrutnost ponizila Kristove mučitelje ispod čovjeka i izjednačila ih sa sotonom, tako su Kristova blagost i strpljenje uzvisili njega iznad čovjeka i time dokazali njegovo srodstvo s Bogom. Njegovo je poniženje bilo jamstvo njegovog uzvišenja. Kapi krvi, koje su tekle sa njegovih ranjenih sljepočica na njegovo lice, bile su znak da će biti “pomazan uljem radosti” kao poglavar svećenički.^{3Jevr. 1, 9.}IZ 252.6

Sotona se strašno gnjevio videći da sva zlostavljanja, koja su bila nanijeta Isusu, nisu kod njega izazvala ni najmanje gunđanje. Iako je on uzeo na sebe ljudsku prirodu, njega je podupirala božanska sila, i nije ni u čemu otstupio od volje svoga Oca.IZ 253.1

Predavši Isusa da ga šibaju i da mu se izruguju, Pilat se nadao da će time u narodu izazvati samilost prema Kristu: mislio je da će narod smatrati tu kaznu dovoljnom... Cak i pakost svećenika, mislio je on, bit će time zadovoljena. Jevreji su dobro poznavali slabost onoga, koji je tako kaznio čovjeka, koga je proglasio nevinim. Jasno je bilo da Pilat želi da spasi Isusa, ali oni su čvrsto odlučili da se suprostave toj njegovoj nam-jeri. Oni su među sobom govorili: Da bi nam ugodio i da bi nas zadovoljio, Pilat je dao da se Isus šiba; ako ne budemo otstupali, sigurno ćemo postići svoj cilj.IZ 253.2

Pilat je naredio da se Baraba dovede u dvorište. Zatim je izveo pred njih oba zatvorenika jednog pored drugog, i pokazavši na Spasitelja rekao je svečanim glasom: “Evo čovjeka!” “Izvodim ga k vama napolje, da vidite, da na njemu ne nalazim nikakve krivice”.IZ 253.3

Sin Božji je stajao tamo, noseći trnov vijenac i odijelo poruge. Svučen do pojasa, njegova su leđa pokazivala tragove šibanja: dugačke i duboke rane, iz kojih je tekla krv. Iscrpljenost i bol ocrtavali su se na njegovom okrvavljenom licu, ali njegov izraz nije nikada bio ljepši nego sada. Spasitelj nije pokazao neprijateljima osvetničko lice. Svaka crta njegovog lica izražavala je dobrotu, krotost i najnježniju samilost prema njegovim krvnicima. U njegovom držanju nije bilo nimalo straha, naprotiv, cijela njegova pojava pokazivala je snagu, plemenitost i velikodušnost. Zatvorenik pored njega prestavljao je očiglednu suprotnost Isusu. Cijela Barabina vanjština otkrivala je oličenje zločinca, kakav je zaista bio. Neki od prisutnih nisu mogli da zadrže suze. Njihova su se srca ispunila sau-češćem prema Isusu, čak i svećenici i poglavari su morali da priznaju u sebi da je Krist zaista ono što je izjavio.IZ 253.4

Rimski vojnici, koji su stajali oko Krista, nisu bili svi jednako grubi; neki su uzalud tražili na njegovom licu dokaz da bi se uvjerili da je on zaista kriv i opasan.IZ 253.5

S vremena na vrijeme bacili su prezrivi pogled na Barabu, koga je bilo lako prozreti; zatim su se njihove oči ponovo zaustavljale na onome, za koga se tražila smrtna presuda. Sa osjećanjem dubokog saučešća posmatrali su božanskog Mučenika. Kristova tiha pokornost ostavljala je na ljude neizbrisiv utisak; svatko će morati jednog dana ili da ga primi za Krista ili da ga odbaci, i time će zapečatiti svoju sudbinu.IZ 253.6

Spasiteljeva strpljivost, koja se nimalo nije žalila, ispunila je Pilata čuđenjem. On je bio siguran da će Isusova pojava, koja je bila očigledna suprotnost Barabinoj, izazvati kod Jevreja saučešće. On nije poznavao slijepu mržnju svećenika prema onome, koji je kao svjetlost svijeta otkrio njihovu tamu i njihove zablude. Oni su razjarili svjetinu; i svećenici, poglavari, i narod ponovo su počeli da viču: “Raspni ga! Raspni ga!” Napokon, izgubivši strpljenje zbog njihove bezdušne okrutnosti, Pilat je uzviknuo u očajanju: “Uzmite ga vi i raspnite; jer ja ne nalazim krivice na njemu”.IZ 254.1

Iako je bio naviknut na prizore okrutnosti, rimski sudija je osjećao saučešće prema ovom izmučenom zatvoreniku, koji je, iako osuđen i šiban krvava čela i izranjenih leđa, još naličio na cara na prijestolu. Ali svećenici su odgovorili: Mi imamo zakon, i po zakonu on mora da umre, jer načini sebe Sinom Božjim”.IZ 254.2

Pilat je zadrhtao. On nije imao jasnu sliku o Kristu i o njegovom božanskom poslanstvu; on je imao neku neodređenu vjeru u Boga i u bića viša od čovjeka. Misao, koja ga je već ranije uznemiravala, dobila je sada određeniji oblik: on se pitao ne stoji li pred njime božansko biće, koje su vojnici iz potsmijeha obukli u skerletnu haljinu i krunisali trnovim vijencem.IZ 254.3

Ušavši opet u sudnicu, upitao je Isusa: “Odakle si ti? A Isus mu ne dade odgovora”. Spasitelj je ranije otvoreno razgovarao s Pilatom, objasnio mu je svoje poslanstvo kao Svjedoka istine. Ali Pilat je prezreo božansku svjetlost. Zloupotrebio je svoj položaj suca žrtvujući svoja načela pravde i svoju vlast zahtjevima gomile. Isus nije imao za njega drugu riječ. Uvrijeđen Isusovim šutanjem, Pilat mu je oholo rekao: “Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast raspeti te, i vlast imam pustiti te?”IZ 254.4

Isus mu je odgovorio: “Ne bi imao vlasti nikakve nada mnom, kad ti ne bi bilo dato odozgo. Zato onaj ima veći grijeh, koji me predade tebi”.IZ 254.5

Milostivi Spasitelj, usred najvećih muka i bolova, nastojao je, koliko je moguće, da ispriča rimskog sudiju, koji će ga predati na smrt. Kakvog li primjera za buduće vjekove! I kakvu svjetlost baca to na karakter Sudije cijele zemlje!IZ 254.6

“Onaj ima veći grijeh, koji me predade tebi”, rekao je Isus. Ove Kristove riječi su se odnosile na Kajfu, poglavara svećeničkog i pretstavnika jevrejskog naroda. Jevreji su znali kakvu optužbu treba da podignu kod rimskih vlasti, da bi uspjeli u svojim planovima. Oni su poznavali proroštva, koja se odnose na Krista, na njegovu nauku i čuda. Jevrejske sudije su imali nepobitne dokaze o božanstvu onoga, koga su osudili na smrt. Oni će dakle biti suđeni po svjetlosti, koju su primili.IZ 254.7

Najveća krivica i najveća odgovornost pada na vođe, koji su sramno izdali sveti zalog, koji im je bio povjeren. Pilat, Irod i rimski vojnici, zlostavljajući Krista, htjeli su da ugode svećenicima i poglavarima; oni su malo znali o Kristu, njima nije bila data onolika svjetlost kao Jevrejima. Da su vojnici imali tu svjetlost, oni ne bi tako okrutno postupali sa Isusom.IZ 254.8

Pilat je još jednom predložio da se Spasitelj pusti. Ali Jevreji vikahu: “Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru”. Ovi licemjeri su se pretvarali kao da im je stalo do carske vlasti. Jevreji su bili najogorčeniji neprijatelji rimske vlasti. Kad to ne bi bilo opasno za njih, oni bi s najvećom silom postavljali svoje vjerske i nacionalne zahtjeve, međutim sada su uzdizali vlast rimskog cara, samo da bi ostvarili svoj krvnički plan. Da bi postigli da Krist bude pogubljen, bili su gotovi da se pokažu kao najvjerniji podanici vlasti, koju su mrzili.IZ 255.1

“Svaki, koji sebe gradi carem, protivi se Ćesaru” nastavili su oni. Time su dirnuli Pilata u najosjetljiviju točku. Već od ranije sumljiv kod viših rimskih vlasti, Pilat je znao da bi takav izvještaj o njemu prouzrokovao njegovu propast. Znao je kad bi spriječio ostvarenje planova Jevreja, da bi se gnjev okrenuo protiv njega. Ništa ne bi propustili da zadovolje svoju osvetu. Primjer, koji je imao pred sobom, pokazivao mu je s kakvom su upornošću oni tražili da oduzmu život onome, koga su bez razloga mrzili.IZ 255.2

Pilat je opet zauzeo svoje mjesto na sudijskoj stolici i ponovo izveo Isusa pred narod, govoreći: Evo cara vašeg!” Opet su se podigli gnjevni glasovi: “Uzmi, uzmi! Raspni ga!” Pilat je jakim glasom zapitao: “Zar cara vašega da razapnem?” Ali grešne i bogohulne usne su odvratile “Mi nemamo cara osim Ćesara”.IZ 255.3

Tako odlučivši se za neznabožačku vlast, Jevreji su prezreli Boga. Odbacivši Boga da ne vlada nad njima, oni su izgubili Spasitelja. Nisu imali drugog cara osim Ćesara. Evo dokle su svećenici i književnici odveli narod. Oni su bili odgovorni za to i za sve poslijedice koje će iz toga proizaći. Vjerske vođe bile su krivi za propast naroda.IZ 255.4

Pilat, videći da ne može ništa postići, i da vika postaje sve veća, uzeo je vodu i oprao ruke pred narodom, govoreći: “Ja nisam kriv za krv ovog pravednika. Vi ćete vidjeti!” Sa osjećanjem straha i vlastite krivice, pogledao je Pilat Spasitelja. Isus je sam ostao miran usred ove gomile izobličenih lica. Izgledalo je kao da blaga svijetlost okružuje njegovu glavu. Pilat je u svom srcu rekao: To je Bog. Zatim, Okrenuvši se gomili, progovorio je: Ja sam nevin za krv ovog pravednika. Uzmite ga vi i raspnite. Ali znajte, svećenici i glavari, da ga ja proglašavam pravednim. Neka onaj, koga Isus naziva svojim Ocem, sudi vama, a ne meni, za djelo ovoga dana. Zatim je rekao Isusu: Oprosti mi: ja te ne mogu spasti. Pošto je opet dao da šibaju Isusa, on ga je predao da se razapne.IZ 255.5

Pilat je želio da oslobodi Isusa, ali je dobro znao da ne može da učini to i da sačuva svoj položaj i svoju čast. Više je volio da žrtvuje život jednog nevipog čovjeka negoli da izgubi svoju namjesničku vlast. Koliko ima njih, koji na isti način žrtvuju načela, samo da ne bi pretrpjeli neku štetu ili stradanje. Savjest i dužnost pokazuju im jedan put, a lična korist drugi. Struja ih nosi zlim putem, i ko god popusti zlu, srlja u gustu tamu zločina.IZ 255.6

Pilat je popustio zahtjevima svjetine. Radije je predao Isusa da ga razapnu, nego li da izgubi svoj položaj. Međutim, uprkost sveg svog nastojanja, on je bio lišen svoje časti i svih svojih visokih dužnosti. Mučen grižnjom savjesti i uvrjeđen u svom ponosu, završio je svoj život uskoro poslije raspeća. Tako će svi, koji popuštaju grijehu, žnjeti samo bol i propast. “Ima put, koji se čini čovjeku prav, ali čiji je kraj smrt”.^{4Priče 14, 12.}IZ 256.1

Kad je Pilat sebe proglasio nevinim za Kristovu krv, Kajfa je povikao prezirnim glasom: “Krv njegova neka dođe na nas i na djecu našu”. Ove riječi prihvatili su svećenici i poglavari, a njima se pridružio i cio narod; iz razjarene gomile razljegao se glas: “Tada povika sav narod : Krv njegova neka padne na nas i na djecu našu !”IZ 256.2

Ova se kletva zaista ispunila za vrijeme razorenja Jeruzalema, a isto tako ona se ispunjavala u uslovima života, nametnutim jevrejskom narodu u toku devetnaest vjekova. Kajfa, svećenici i farizeji nisu mogli da pretpostave da će se njihova kletva tako brzo ispuniti.IZ 256.3

Taj će se zahtjev ispuniti u potpunosti na dan Kristovog dolaska. Ljudi će vidjeti Krista gdje dolazi na zemlju ne kao osuđenik okružen zlikovcima nego kao Car neba. Krist će doći u svojoj slavi, u slavi svoga Oca i svetih anđela. Hiljade anđela, veličanstveni i slavni sinovi Božji, odjeveni krasotom i slavom, bit će njegova pratnja Isus će tada sjesti na prijesto slave, i pred njim će se sakupiti svi narodi. Tada će ga vidjeti svako oko, pa i oni, koji su ga proboli. Umjesto trnove krune, na glavi će mu biti kruna slave. Staro skerletno odijelo bit će zamjenjeno “haljinama sjajnim i tako bjelim, kao što ne može ubijeliti nijedan bjelilac na zemlji”.^{5Marko 9, 3.} Na svom plaštu i na svom bedru nosit će natpis: Car nad carevima i Gospodar nad gospodarima“.^{6Otkr. 19, 16.} Tu će biti prisutni oni, koji su mu se rugali i koji su ga zlostavljali. Svećenici i poglavari ponovo će gledati prizor, koji se odigravao u sudnici. Svaka pojedinost doći će im na um kao da je napisana ognjenim slovima. Tada će oni, koji su vikali: “Krv njegova neka padne na nas, i na našu djecu”, primiti uslišenje svoje molitve. Tada će sav svijet doznati i razumjeti. Vidjet će protiv koga su se borili oni, slabi, jadni i ograničeni ljudi. U svojoj nevolji i u svom strahu vikat će gorama i stijenama: “Padnite na nas i sakrijte nas od lica onoga, koji sjedi na prijestolu, i od gnjeva Jagnjetova. Jer dođe veliki dan gnjeva njegova, i tko može opstati?”^{7Otkr. 6, 16. 17.}IZ 256.4