Dani opasnosti

Ti su dani za Kristovu Crkvu bili opasni dani. Vjernih Kristovih stjegonoša bilo je zaista malo. Iako istina nije ostala bez svjedoka, ipak je ponekad izgledalo kao da će zabluda i praznovjerje potpuno zavladati, a prava religija biti prognana sa Zemlje. Evanđelje se izgubilo iz vida, a religijske forme su se namnožile, dok je narod postao opterećen njihovim strogim izvršavanjem.PO 249.3

Ne samo da su naučili da u papi gledaju svog posrednika, nego i da se uzdaju u svoja djela kao sredstvo čišćenja od grijeha. Duga hodočašća, djela kajanja, obožavanje relikvija, podizanje crkava, hramova i oltara, davanje velikih svota Crkvi - tražila su se takva i slična djela da ublaže Božji gnjev i osiguraju Njegovu naklonost, kao da je Bog sličan čovjeku koji se razgnjevi zbog sitnice, ali se može umilostiviti darovima i po-korom!PO 250.1

Stoljeća koja su slijedila svjedoče o neprekidnom povećanju zabluda u nauku, a one su dolazile iz Rima. Čak prije nego što je papinstvo uspostavljeno, učenja neznabožačkih filozofa privukla su pozornost i izvršila utjecaj na Crkvu. Mnogi koji su bili prividno obraćeni još uvijek su bili privrženi neznabožačkoj filozofiji i ne samo da su nastavili slijediti njezina učenja, nego su je nametali drugima ne bi li proširili svoj utjecaj među neznabošcima. Tako su se u kršćansku vjeru uvukle ozbiljne zablude. Jedna od glavnih je vjera u čovjekovu urođenu besmrtnost i svjesnost mrtvih. Ovo učenje je temelj na kojemu je Rim uspostavio moljenje svecima i obožavanje Djevice Marije. Otuda je proizašlo krivovjerje o vječnoj muci nepokajanih, koje je rano uključeno u papinsko vjerovanje.PO 250.2

Time je bio utrt put za uvođenje još jedne neznabožačke izmišljotine koju je Rim nazvao čistilištem i koristio je da zastrašuje lakovjerno i praznovjerno mnoštvo. Ovo krivovjerje tvrdi da postoji mjesto muka na kojemu se zbog svojih grijeha muče duše onih koji nisu zaslužili vječnu propast, a kojima se nakon čišćenja od nečistoće dopušta odlazak u Nebo.PO 250.3

Još je jedna izmišljotina bila potrebna Rimu da bi se okoristio strahom i porocima svojih sljedbenika. To je bio nauk o oproštenju grijeha oproštajnicama. Svima koji budu sudjelovali u pontifeksovim ratovima zbog proširenja njegove svjetovne vlasti, da kazni svoje neprijatelje ili istrijebi one koji se usuđuju negirati njegovu duhovnu prevlast, obećan je potpuni oprost od prošlih, sadašnjih i budućih grijeha i oslobođenje od svih muka i zasluženih kazni. Ljudi su također bili poučavani da plaćanjem oproštajnica Crkvi mogu biti oslobođeni od svojih grijeha, a na taj način također mogu osloboditi duše svojih umrlih prijatelja koje se muče u vatri čistilišta. Tako je Rim punio svoje blagajne i potpomagao raskoš, sjaj i poroke takozvanih predstavnika Onoga koji nije imao gdje nasloniti glavu.PO 250.4

Biblijska uredba o Gospodnjoj večeri zamijenjena je idolopokloničkom misnom žrtvom. Papini svećenici izjavljivali su da svojim nerazumljivim mrmljanjem pretvaraju običan kruh i vino u stvarno “Kristovo tijelo i krv”. Bogohulnom umišljenošću otvoreno su tvrdili da imaju moć da “stvore svojega Stvoritelja”. Od kršćana se pod prijetnjom smrtne kazne tražilo da priznaju svoje vjerovanje u ovo strašno bogohulno krivovjerje. Oni koji su to odbili predani su lomačama.PO 251.1

Ali podne papinstva bilo je moralna ponoć za svijet. Sveto pismo bilo je gotovo nepoznato ne samo narodu, već i svećenicima. Slično nekadašnjim farizejima, crkvene su vođe mrzile svjetlost koja je otkrivala njihove grijehe. Budući da su uklonili Božji zakon, mjerilo pravde, sprovodili su neograničenu vlast i odavali se neobuzdanom razvratu. Prevladali su prijevara, lakomstvo i porok. Ljudi nisu prezali ni od kakva zločina samo ako bi pomoću njega mogli doći do bogatstva i položaja. Palače papa i biskupa bile su mjesta najgoreg razvrata. Neki od vladajućih biskupa odali su se tako niskim zločinima da su svjetski vladari pokušavali svrgnuti te crkvene velikodostojnike kao čudovišta koja su bila prestrašna da bi se mogla trpjeti. Stoljećima nije bilo nikakva napretka u znanosti, umjetnosti i civilizaciji. Moralna i intelektualna kriza zahvatila je kršćanstvo.PO 251.2