Ubrzo nakon pobjede kod Bet-Horona slijedilo je osvajanje južnog Hanaana. “Sve tamošnje kraljeve i zemlje njihove zauze Jošua ujedanput, jer se za Izraela borio Jahve, Bog Izraelov. Naposljetku se Jošua i sav Izrael vratiše u logor u Gilgalu.”SPP 264.1

Plemena sjeverne Palestine, preplašena uspjehom koji je pratio izraelsku vojsku, stvorila su protiv njih savez. Na čelu je ovog saveza bio Jabin, kralj Hasora, područja zapadno od jezera Metom. “Svi oni izađu sa svim svojim četama.” Ova je vojska bila daleko veća od svih s kojima su se Izraelci do sada suočili u Hanaanu, “sa mnoštvom što ga bijaše kao pijeska na obali morskoj, i sa mnogim konjima i kolima. Udruže se dakle svi ti kraljevi i ulogore se zajedno na vodama Meroma da se bore protiv Izraela.” Jošua je ponovno primio poruku ohrabrenja: “Ne boj se njih, jer ću sutra u ovo doba učiniti te će svi biti pobijeni pred Izraelom.”SPP 264.2

U blizini voda Meroma on je napao logor udruženih neprijatelja i potpuno uništio njihovu vojsku. “I Jahve ih dade u ruke Izraelcima, te ih oni pobiše i protjeraše... tako te niko ne preživje.” Izrael nije smio uzeti konje i kočije s kojima su se Hanaanci ponosili i razmetali. Prema Božjoj zapovijesti kočije su bile spaljene, a konji osakaćeni tako da nisu bili upotrebljivi u bitkama. Izraelci se nisu smjeli pouzdati u kočije i konje, već u “ime Gospoda Boga svojega”.SPP 264.3

Osvajan je grad za gradom, a Hasor, glavno savezničko uporište, bio je spaljen. Rat se nastavio nekoliko godina, i Jošua je naposljetku postao gospodar Hanaana. “I konačno zemlja počinu od rata.”SPP 264.4

Ali premda je Hanaanska moć bila slomljena, oni nisu u potpunosti bili razvlašćeni. Filistejci su na zapadu još uvijek držali plodnu ravnicu duž morske obale, dok su Sidonci držali područje zapadno od njih. Ovi potonji su takođe držali Libanon, a na jugu, prema Egiptu, izraelski su neprijatelji još uvijek vladali zemljom.SPP 264.5

Međutim, Jošua nije trebao nastaviti rat. Veliki je vođa trebao obaviti drugi posao prije no što prepusti vođenje Izraela. Cijela zemlja, osvojeni dio, kao i onaj koji je tek trebalo osvojiti, trebala je biti podijeljena među plemenima. Dužnost svakog plemena je bila da u potpunosti osvoji svoje nasleđe. Ako se narod pokaže vjeran Bogu, On će pred njima istjerati njihove neprijatelje, a On im je obećao dati još veće posjede, ako ostanu vjerni njegovom Savezu.SPP 264.6

Podjela zemlje je povjerena Jošui, zajedno s visokim sveštenikom Eleazarom i plemenskim glavarima, a područje svakog plemena se određivalo ždrijebom. Sam je Mojsije odredio granice zemlje onako kako ju je trebalo podijeliti plemenima kad osvoje Hanaan te je iz svakog plemena imenovao kneza da prisustvuje podjeli. Levijevo pleme, odvojeno za službu u Svetilištu, nije bilo obuhvaćeno diobom, već im je u nasleđe dodijeljeno četrdeset osam gradova u različitim dijelovima zemlje.SPP 264.7

Prije no što se počelo s podjelom zemlje Haleb je u pratnji glavara svog plemena izašao s posebnim zahtjevom. Osim Jošue Haleb je tada bio najstariji čovjek u Izraelu. Haleb i Jošua su bili jedini od uhoda koji su donijeli dobro izvješće o obećanoj zemlji, hrabreći narod da pode i osvoji zemlju u ime Gospodnje. Haleb je sada podsjetio Jošuu na obećanje koje je tada dano, kao nagrada za njegovu vjernost: “Zemlja kojom je stupala noga tvoja pripašće tebi i sinovima tvojim u vječno nasljedstvo, jer si vršio volju Jahve, Boga mojega.” On je stoga iznio zahtjev da dobije Hebron u posjed. Tu je godinama bio dom Abrahama, Isaka i Jakova, a tu, u špilji Makpelskoj, oni su bili i pokopani. Hebron je bio sjedište strašnih Anakovaca, čija je veličina zastrašila uhode, a preko njih uništila hrabrost cijelog Izraela. To je bilo mjesto koje je Haleb, uzdajući se u Božju silu, izabrao za svoje nasljeđe.SPP 264.8

“I vidiš, Jahve me sačuvao u životu, kao što je rekao.” “Već je prošlo četrdeset pet godina kako je Jahve to obećao Mojsiju... sada mi je osamdeset pet godina, ali sam još i danas snažan, kao što sam bio onog dana kad me Mojsije poslao kao uhodu. Kao nekoć, i sada je moja snaga u meni, za borbu, da odem i da se vratim. Daj mi sada ovo gorje, koje mi je Jahve obećao onog dana. Sam si čuo onoga dana. Ondje su Anakovci, a i gradovi su im veliki i tvrdi. Ako je Jahve sa mnom, protjerat ću ih, kako je to obećao Jahve.” Glavari Judinog plemena su podržali ovaj zahtjev. Ovo je pleme imenovalo Haleba da dijeli zemlju i on se odlučio udružiti s ovim ljudima prilikom iznošenja svog zahtjeva kako ne bi izgledalo da koristi svoj autoritet za sebične ciljeve.SPP 265.1

Njegovom zahtjevu je odmah bilo udovoljeno. Nikome se s većom sigurnošću nije moglo povjeriti osvajanje ove ogromne utvrde. “Tada ga Jošua blagoslovi, i dade Halebu, sinu Jefuneovu, Hebron u nasleđe,” “jer je Haleb vršio volju Jahve”. Halebova je vjera sada bila ista kao kad se svojim svjedočanstvom usprotivio zlim izvještajima uhoda. On je vjerovao Božjem obećanju da će svom narodu dati Hanaan i on je u tome u potpunosti slijedio Gospoda. On je izdržao s narodom dugo lutanje u pustinji, dijeleći razočaranja i teret krivaca, a ipak nije zbog toga prigovarao, već je uzdizao Božju milost koja ih je sačuvala u pustinji kad su njegova braća propadala. Usred svih teškoća, opasnosti i pomora pustinjskog lutanja, tokom ratnih godina od ulaska u Hanaan, Gospod ga je sačuvao, a sada kad je imao više od osamdeset godina, njegova snaga nije slabila. On nije za sebe tražio zemlju koja je već bila osvojena, već mjesto koje su uhode smatrali da je nemoguće pokoriti. Božjom pomoći on je želio preoteti utvrde upravo od tih divova koji su pokolebali vjeru Izraela. Želja za slavom ili veličanjem nije potakla Halebov zahtjev. Hrabri, stari ratnik je želio narodu dati primjer koji će veličati Boga i ohrabriti plemena da u potpunosti pokore zemlju koju su njihovi oci smatrali neosvojivom.SPP 265.2

Haleb je primio nasljedstvo za kojim je njegovo srce žudjelo četrdeset godina i uzdajući se da će Bog biti s njim, “Haleb protjera odatle tri sina Anakova”. Nakon što je sebi i svom domu osigurao nasljedstvo njegova revnost nije oslabila. On se nije smjestio da uživa u svojem nasleđu, već je nastavio s daljnjim osvajanjima u korist naroda i na slavu Bogu.SPP 265.3

Kukavice i pobunjenici su pomrli u pustinji, a pravedne uhode su okusile grožđe s potoka Eshola. Svako je primio prema svojoj vjeri. Nevjerni su gledali kako se njihovi strahovi ispunjavaju. Usprkos Božjem obećanju oni su izjavili da je nemoguće naslijediti Hanaan i nisu ga osvojili. Ali oni koji su vjerovali u Boga, ne gledajući toliko na teškoće s kojima su se mogli suočiti, već na snagu njihovog Svemoćnog Pomoćnika, ušli su u obećanu zemlju. Ovi drevni ratnici vjerom “osvojiše kraljevstva... izbjegoše oštrici mača, ozdraviše od bolesti, biše junaci u boju, nagnaše u bijeg tuđe bojne redove.” (Heb 11,33.34) “Jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet.” (1 Iv 5,4)SPP 265.4

Još jedan zahtjev za podjelu zemlje otkrio je duh sasvim različit od Halebovog. Iznijela su ga Josifova djeca, pleme Efrajimovo s polovicom plemena Manašeova. Imajući u vidu svoju brojnost ova plemena su zahtijevala dvostruki dio teritorija. Ždrijeb im je dodijelio najplodnije područje u cijeloj zemlji, uključujući doline, ali su mnogi ključni gradovi u dolini i dalje ostali u posjedu Hanaanaca, a plemena su ustuknula pred naporima i opasnostima osvajanja svojeg nasljedstva, želeći dodatni dio teritorija koji je već bio osvojen. Efrajimovo je pleme bilo jedno od najbrojnijih u Izraelu, a njemu je pripadao i Jošua, te su njegovi članovi smatrali da imaju pravo na poseban položaj. “Zašto si nam dao u nasleđe prema jednom ždrijebu, samo jedan dio, kad smo mnogobrojniji i Jahve nas je dosad blogosiljao?” Međutim, nepokolebljivog vodu se nije moglo navesti da odstupi od stroge pravde. Njegov je odgovor glasio: “Kad ste narod mnogobrojan, pođite u šumu i krčite ondje sebi zemlje u periškoj i refaimskoj krajini, ako vam je pretijesna gora Efrajimova.”SPP 265.5

Njihov je odgovor otkrio pravi razlog za prigovor: njima je nedostajalo vjere i hrabrosti da istjeraju Hanaance. “Gora nam ova neće biti dosta,” rekli su, “a svi Hanaanci koji žive u ravnici imaju željezna kola.”SPP 266.1

Izraelskom je narodu obećana sila njihovog Boga i da su Efrajimci imali Halebovu hrabrost i vjeru, nijedan neprijatelj ne bi mogao opstati pred njima. Jošua se odlučno suprotstavio njihovoj želji da se ne izlažu teškoćama i opasnostima. “Vi ste brojan narod i imate silnu snagu,” rekao je. “Istjerat ćeš sigurno Hanaance ako i imaju željezna kola, ako i jesu jaki.” Tako su njihovi vlastiti dokazi upotrijebljeni protiv njih. Budući da su bili velik narod, kao što su tvrdili, oni su sebi mogli u cijelosti otvoriti put, kao što su učinila njihova braća. S Božjom pomoći oni se nisu trebali bojati željeznih kola.SPP 266.2

Gilgal je dotada bio nacionalno sjedište i mjesto Šatora sastanka. Ali Šator je sada trebalo premjestiti na mjesto izabrano za njegov trajan smještaj. Bio je to Šilo, mali grad u Efrajimovom nasljedstvu. Nalazio se blizu središta zemlje i bio je pristupačan svim plemenima. Ovaj dio zemlje je bio u cijelosti osvojen tako da niko nije mogao uznemiravati vjernike. “Sabrala se zajednica sinova Izraelovih u Šilo, i ondje razapeše Šator sastanka.” Slijedila su ga plemena koja su još uvijek logorovala kad je Šator iz Gilgala prenošen i postavljen u Šilu. Ova su plemena tu ostala dok se nisu raselila po svojem nasljedstvu.SPP 266.3

Šator je ostao u Šilu tri stotine godina, sve dok zbog grijeha Elijeve kuće nije pao u filistejske ruke, a Šilo bio uništen. Kovčeg se nikada nije vratio u taj Šator, a služba u Svetilištu je naposljetku prenesena u Hram u Jerusalemu, a Šilo je izgubio svoj značaj. Ostale su samo ruševine koje su označavale mjesto gdje je nekada stajao. Dugo nakon toga njegova se sudbina koristila kao upozorenje Jerusalemu. ‘Pođite, dakle, na moje mjesto koje je u Šilu, gdje nekoć nastanili ime svoje, i pogledajte što od njega učinih zbog opačina naroda svoga izraelskoga... od ovoga Doma što se zove mojim imenom, u koje se vi uzdate i od ovoga mjesta što ga dadoh vama i očima vašim, učinit ću isto što sam učinio i od Šila.” (Jr 7,12-14)SPP 266.4

‘Kada završe diobu zemlje ždrijebom”, i kad su sva plemena primila svoje nasljedstvo, Jošua je iznio svoj zahtjev. Njemu je, kao i Halebu, dano posebno obećanje o nasljedstvu, ali on nije tražio veliko područje, već samo jedan grad. .“.. dadu Izraelci Jošui, sinu Nunovu, nasljedstvo u svojoj sredini... on utvrdi taj grad i nastani se u njemu.” Grad je nazvan TimnatSerah, preostali dio, svjedočanstvo o plemenitom karakteru i nesebičnom duhu osvajača, koji je, umjesto da prvi prisvoji osvojeni plijen, odložio svoj zahtjev sve dok i najmanji među njegovim narodom nisu bili posluženi.SPP 266.5

Šest gradova dodijeljenih Levitima, po tri na svakoj strani Jordana, određeni su kao gradovi utočišta u koje su mogli pobjeći ubice. Mojsije je naredio da se odrede ovi gradovi ‘“da može pobjeći ubica koji nehotice koga ubije. Ti gradovi neka vam budu utočište od osvetnika,” kazao je on, “tako da ubica ne moradne poginuti dok ne stane na sud pred zajednicu.” (Br 35,11.12) Ovo je milostivo pravilo bilo nužno zbog drevnog običaja osobne osvete, a njime je kazna za ubistvo prelazila na najbližeg rođaka ili nasljednika poginulog. U slučajevima u kojima je krivnja bila očita nije bilo potrebno čekati na suđenje pred sudijama. Osvetnik je mogao svugdje goniti ubicu i ubiti ga bilo gdje da ga zatekne. Gospod nije smatrao za potrebnom da u tom trenutku ukine ovaj običaj, već je uspostavio pravilo da bi se pobrinuo za sigurnost onih koji su ubili iz nehata.SPP 266.6

Gradovi utočišta su bili raspodijeljeni tako da su bili udaljeni oko pola dana putovanja iz svakog dijela zemlje. Putevi koji su vodili do njih uvijek su se morali dobro održavati, a duž puta su podignuti znakovi na kojima je jasnim, velikim slovima stajala riječ: utočište, tako da se bjegunac ni za trenutak nije morao zadržavati. Svaka osoba, Izraelac, tudinac ili putnik, mogli su se okoristiti ovim pravilom. Premda se nevine nije smjelo nepromišljeno smaknuti, ni krivci nisu trebali izbjeći kaznu. Nadležne vlasti su pravedno trebale ispitati slučaj svakog bjegunca i tek kad je utvrđeno da nije kriv za namjerno ubistvo mogao je biti zaštićen u gradu utočištu. Krivci su predavani osvetnicima. A oni koji su imali pravo na zaštitu mogli su je imati samo uz uslov da ostanu unutar određenog utočišta. Ako je neko prešao preko propisanih granica i našao ga krvni osvetnik, on bi svojim životom platio zanemarivanje Gospodnjeg Zakona. Međutim, prilikom smrti velikog sveštenika, svima koji su našli utočište u gradovima utočišta bilo je dopušteno da se vrate na svoje posjede.SPP 267.1

Prilikom suđenja za ubistvo optuženog se nije smjelo osuditi na temelju svjedočanstva samo jednog svjedoka, čak kad su i dokazi na temelju indicija bili protiv njega. Gospodnja uredba je bila: “Za svako ubistvo čovjeka kazna smrti nad ubicom može se izvršiti na dokaz svjedoka. Niko se ne može smrću kazniti na dokaz samo jednog svjedoka.” (Br 35,30) Hristos je bio taj koji je Mojsiju dao ove upute za Izrael, a kad je bio osobno na zemlji sa svojim učenicima, kad ih je podučavao kako da postupaju prema grješnicima, Veliki Učitelj je ponovio pouku da svjedočanstvo jednog čovjeka nije dovoljno da se neko osudi ili oslobodi. Mišljenje ili sud jednog čovjeka nisu trebali rješavati sporna pitanja. U svim ovakvim prilikama trebale su se udružiti dvije ili više osoba i zajedno nositi odgovornost da presuda “oslanjajući se na izjave dvojice ili trojice svjedoka, bude vjerodostojna” (Mt 18,16).SPP 267.2

Ako se dokaže da je osumnjičeni kriv za ubistvo, nije bilo tog pomirenja ili otkupa koji su ga mogli spasiti. “Ko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti!” (Post 9,6) “Ne smijete primati otkupnine za život ubice koji je zaslužio smrt: on mora umrijeti.” “Odvuci ga i s moga žrtvenika, da se pogubi,” glasila je Božja zapovijest. “Za zemlju na kojoj je krv prolivena pomirenje se ne može pribaviti.” (Br 35,31.33; Izl 21,14) Sigurnost i plemenitost naroda je zahtijevala da se grijeh za ubistvo oštro kazni.SPP 267.3

Gradovi utočišta određeni za Božji drevni narod bili su simbol utočišta što ga Hristos pruža. Isti je milostivi Spasitelj koji je odredio ove privremene gradove utočišta prolijevanjem svoje krvi prijestupnicima Božjeg Zakona pružio sigurno utočište u kojem oni mogu naći zaštitu od druge smrti. Nijedna sila ne može iz njegovih ruku uzeti dušu koja mu dolazi da primi oprost. “Sad, dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Hristu Isusu.” “Ko će ih osuditi? Isus Hristos koji je umro — još bolje: koji je vaskrsnuo — koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas”, da “bismo po tim dvjema nepromjenjivim stvarima u kojima Bog ne može prevariti imali snažan podsticaj — mi što smo se utekli (Bogu) da se domognemo nade koja nam je određena.” (Rim 8,1.34; Heb 6,18)SPP 267.4

Onaj koji je bježao u grad utočišta nije smio odugovlačiti. Iza sebe je morao ostaviti porodicu i posao. Nije bilo vremena za pozdravljanje s voljenima. U pitanju je bio njegov život i sve druge interese je morao žrtvovati tom cilju — da stigne do mjesta sigurnosti. Zaboravljala se iscrpljenost, a na teškoće se nije obaziralo. Bjegunac se ni za trenutak nije usudio usporiti sve dok nije došao do gradskih zidova.SPP 267.5

Grješnik je izložen vječnoj smrti sve dok ne nade zaklon u Hristu. Kao što oklijevanje i bezbrižnost mogu bjegunca lišiti jedine prilike da živi, tako odlaganje i ravnodušnost mogu dovesti do propasti duše. Sotona, veliki neprijatelj, u stopu slijedi svakog prijestupnika Božjeg Zakona, i onaji koj nije svjestan ove opasnosti i revno ne nastoji naći zaklon u vječnom utočištu, postaće žrtva uništavača.SPP 268.1

Zatočenik koji je u bilo kojem trenutku izašao izvan grada utočišta bio je prepušten krvnom osvetniku. Tako se narod učio da se pridržavaju metoda što ih je neograničena mudrost odredila za njihovu sigurnost. Ipak, nije dovoljno da grješnik vjeruje u Hrista za oprost od grijeha, on mora vjerom i poslušnošću prebivati u Njemu. “Ako, naime, svojevoljno griješimo pošto smo jasno upoznali istinu, ne preostaje nam više žrtva za grijehe, nego strašno iščekivanje suda i osvetnog bijesa vatre koja će progutati protivnike.” (Heb 10,26.27)SPP 268.2

Dva izraelska plemena, Gadovo i Rubenovo, s polovinom Manašeova plemena, primili su svoje nasljedstvo prije prelaska preko Jordana. Za pastirski su narod široke visinske ravnice i bogate šume Gileada i Bašana, s dugim pašnjacima za njihova stada, imale privlačnosti koje se nisu mogle naći u samom Hanaanu. Dva i po plemena, želeći se tu nastaniti, obećala su osigurati dio naoružanih ljudi koji će pratiti njihovu braću preko Jordana i sudjelovati s njima u bitkama dok i oni ne osvoje svoje nasljedstvo. Obaveza je bila vjerno izvršena. Kad je deset plemena ušlo u Hanaan, oko četrdeset hiljada “sinova Rubenovih i sinovi Gadovi i polovina plemena Manešova... naoružanih ljudi prešlo je pred Jahvom da se bore na Jerihonskim poljanama.” (Jš 4,12.13) Oni su se godinama hrabro borili zajedno sa svojom braćom, a sada je došlo vrijeme da se vrate u zemlju svojeg nasljedstva. Kao što su se pridružili svojoj braći u bitkama, tako su dijelili i plijen, i oni su se vratili “s velikim blagom i s mnogom stokom, sa srebrom, zlatom, tučem, željezom i haljinama u izobilju”, a sve su to trebali podijeliti s onima koji su ostali s porodicama i stadima.SPP 268.3

Sada su trebali stanovati udaljeni od Gospodnjeg Svetilišta te je stoga Jošua sa zabrinutim srcem posmatrao njihov odlazak znajući da će u njihovom izoliranom i lutalačkom životu biti snažnih kušnji da popuste običajima paganskih plemena koja su živjela na granici.SPP 268.4

Dok su Jošuu i druge vode opterećivali mučni predosjećaji, do njih su došle čudne vijesti. Pored Jordana, blizu mjesta gdje su Izraelci čudesno prešli rijeku, dva i pol plemena su podigla žrtvenik, sličan žrtveniku za žrtve paljenice u Šilu. Božji je Zakon po cijenu smrti zabranjivao uspostavljanje drugog bogosluženja osim onog u Svetilištu. Ako je takva bila priroda žrtvenika, on će, ako ostane, udaljiti narod od istinske vjere.SPP 268.5

Predstavnici naroda su se okupili u Šilu i na vrhuncu uzbuđenja i ogorčenja predložili da se odmah zarati protiv prijestupnika. Međutim, pod uticajem opreznijih odlučeno je da se pošalje poslanstvo kako bi od dvaju i pol plemena dobili objašnjenje o njihovom ponašanju. Izabrano je deset knezova, po jedan iz svakog plemena. Na čelu im je bio Pinhas, koji se istaknuo svojom revnošću protiv zločina kod Peora.SPP 268.6

Dva i po plemena su pogriješila što su bez objašnjenja započela djelo koje je pružalo povod za sumnju. Predstavnici, pretpostavljajući da su njihova braća kriva, suprotstavili su im se oštrim ukorom. Optužili su ih za pobunu protiv Gospoda i zapovjedili im da se sjete kako je Izrael kažnjen što se pridružio Baal-Peoru. Pinhas je u ime cijelog Izraela rekao sinovima Rubenovim i Gadovim da ako nisu voljni živjeti u toj zemlji bez žrtvenika za žrtve paljenice, oni su dobrodošli da dijele nasljedstvo i prednosti njihove braće na drugoj strani.SPP 268.7

U svom odgovoru optuženi su objasnili da njihov žrtvenik nije namijenjen žrtvama, već samo kao svjedočanstvo da oni imaju istu vjeru kao njihova braća u Hanaanu, premda ih dijeli rijeka. Bojali su se da će u narednim godinama njihova djeca možda biti isključena iz službe u Svetilištu kao ona koja nemaju dijela u Izraelu. Tako je ovaj žrtvenik, načinjen po uzorku na žrtvenik Gospodnji u Šilu, trebao biti svjedočanstvo da su njegovi graditelji obožavatelji živog Boga.SPP 269.1

Predstavnici su s velikom radošću prihvatili ovo objašnjenje i odmah prenijeli vijesti onima koji su ih poslali. Napuštene su sve pomisli na rat i narod se udružio u radosti i hvaljenju Boga.SPP 269.2

Sinovi Rubenovi i Gadovi su onda na žrtvenik stavili natpis ističući razlog zbog kojeg je podignut i rekli: “To je svjedočanstvo među nama: Jahve je Bog.” Oni su time nastojali spriječiti buduće nerazumijevanje i ukloniti sve što bi moglo biti uzrok kušnji.SPP 269.3

Kako često ozbiljne teškoće nastanu iz jednostavnog nerazumijevanja, čak i među onima koje vode najdostojnije pobude. Kakve ozbiljne i pogubne posljedice mogu uslijediti bez učtivosti i popuštanja. Tada se deset plemena sjetilo kako je u Ahanovom slučaju Bog ukorio nedostatak opreznosti u otkrivanju grijeha koji je bio među njima. Oni su sada odlučili djelovati brzo i odlučno, ali nastojeći izbjeći prvu zabludu oni su otišli u drugu krajnost. Umjesto da u ovom slučaju učtivo ispitaju da bi saznali činjenice, oni su svoju braću osudili i okrivili. Da su Gadovi i Rubenovi ljudi uzvratili u istom duhu, posljedica bi bio rat. Premda je važno izbjeći popuštanje grijehu, jednako je važno kloniti se stroge osude i neutemeljene sumnje.SPP 269.4

Premda su bili osjetljivi i na najmanje okrivljavanje u vezi s njihovim ponašanjem, mnogi su previše oštri u postupanju s onima koje sumnjaju da su u zabludi. Prijekorom i osudivanjem nikoga se nije odvratilo od njegovog pogrešnog stajališta, već se tako mnoge udaljuje od pravog puta i njihova srca otvrdnu na uvjeravanja. Duh ljubaznosti, učtivo i strpljivo podnošenje mogu spasiti zabludjelog i prekriti mnoštvo grijeha.SPP 269.5

Mudrost koju su pokazali Rubenovi ljudi i njihovi sudrugovi vrijedna je oponašanja. Dok su pošteno nastojali unaprijediti pravu vjeru, oni su bili pogrešno osuđeni i oštro ukoreni, a ipak nisu izrazili negodovanje. Oni su učtivo i strpljivo saslušali optužbe svoje braće prije nego što su se pokušali obraniti, a onda pozorno objasnili svoje motive i pokazali svoju nevinost. Tako je na prijateljski način riješena teškoća koja je prijetila ozbiljnim posljedicama.SPP 269.6

Oni koji su u pravu mogu, čak i kad su lažno optuženi, ostati mirni i puni obzira. Bog je upoznat sa svime što ljudi pogrešno prikažu i pogrešno razumiju tako da mi naš slučaj sa sigurnošću možemo ostaviti u njegovim rukama. On će sigurno opravdati život onih koji vjeruju u Njega kao što je ispitao grješnog Ahana. Oni koje vodi Hristov duh imat će ljubav koja dugo trpi i koja je ljubazna.SPP 269.7

Božja je volja da među njegovim narodom prebiva zajedništvo i bratska ljubav. Hristova molitva prije samog raspeća je bila da njegovi učenici budu jedno kao što je On jedno s Ocem, da svijet može vjerovati da ih je Bog poslao. Ova najdirljivija i najljepša molitva seže kroz vjekove sve do naših dana, jer su njegove riječi bile: “Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me.” (Iv 17,20) Premda mi ne trebamo žrtvovati nijedno načelo istine, ovo stanje jedinstva treba biti naš stalni cilj. To je dokaz istinskog učeništva. Isus je rekao: “Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će vas svi upoznati da ste moji učenici.” (Iv 13,35) Apostol Petar bodri Crkvu: “Na kraju, svi budite jednodušni, puni saosjećanja, bratske ljubavi, milosrđa i poniznosti! Ne vraćajte zlo za zlo, ni uvredu za uvredu, već naprotiv blogosiljate, jer ste na to pozvani da naslijedite blagoslov!” (1 Pt 3,8.9)SPP 269.8

47. poglavlje — Savez Sa Gibeoncima

49. poglavlje — Poslednje Jošuine Riječi