Loading...
Larger font
Smaller font
Copy
Print
Contents
Stvaranje Patrijarsi I Proroci - Contents
  • Results
  • Related
  • Featured
No results found for: "".
  • Weighted Relevancy
  • Content Sequence
  • Relevancy
  • Earliest First
  • Latest First
    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents

    7. poglavlje — Potop

    Ovo poglavlje zasniva se na Postanju 6 i 7.

    U Noino vrijeme nad Zemljom je počivalo dvostruko prokletstvo kao posljedica Adamova prijestupa i Kajinova ubistva. Ipak, to nije u velikoj mjeri promijenilo vanjski izgled prirode. Bilo je očitih znakova propadanja, ali Zemlja je još uvijek bila lijepa i bogata darovima Božjeg proviđenja. Brda su bila okrunjena veličanstvenim stablima po kojima su se penjale vinove loze koje su se savijale pod teretom plodova. Prostrane ravnice, slične vrtovima, bile su prekrivene zelenilom i ispunjene mirisom hiljada cvjetova. Plodovi zemlje su bili raznovrsni i gotovo bezbrojni. Drveta su po veličini, ljepoti i savršenim mjerama daleko nadmašivala ona koja danas poznajemo, njihovo je drvo bilo delikatne grade, tvrdo, vrlo slično kamenu i samo malo mekše. Zlata, srebra i dragog kamenja bilo je u obilju.SPP 37.1

    Ljudski rod ipak je zadržao veći dio svoje prvobitne snage. Prošlo je svega nekoliko naraštaja otkad je Adam mogao pristupiti drvetu koje je produljivalo život, a dužina se čovjekova života još uvijek mjerila stoljećima. Da su se ti dugovječni ljudi, sa svojim jedinstvenim sposobnostima planiranja i djelovanja, posvetili službi Bogu, oni bi proslavili ime svog Stvoritelja po cijelom svijetu i ispunili svrhu zbog kojeg im je On dao život. Međutim, oni su propustili da to učine. Bilo je mnogo divova, ljudi visoka rasta i velike snage, poznatih po svojoj mudrosti, vještih izumitelja prekrasnih i umješnih djela, ali njihova krivnja zbog popuštanja uzdama pokvarenosti bila je srazmjerna njihovoj vještini i umnim sposobnostima.SPP 37.2

    Bog je ove pretpotopne ljude obasuo bogatim darovima, ali oni su iskoristili njegovu darežljivost da proslave sebe i pretvorili je u prokletstvo usmjeravajući svoju ljubav na darove mjesto na Darodavca. Oni su upotrebljavali zlato i srebro, drago kamenje i probrano drveće za gradnju svojih domova, nastojeći nadmašiti jedan drugog uljepšavajući svoje domove umješnijim djelima. Nastojali su zadovoljiti ponos vlastitih srca i uživati u prizorima zadovoljstva i bezbožnosti. Budući da nisu željeli spoznavati Boga, oni su ubrzo počeli poricati njegovo postojanje. Divili su se prirodi umjesto Bogu prirode. Veličali su ljudski genij, obožavali djela vlastitih ruku i svoju djecu učili da se klanjaju rezanim kipovima.SPP 37.3

    U zelenim poljima i sjeni krasnih drveta oni su svojim kipovima podizali žrtvenike. Prostrane zimzelene lugove posvećivali su obožavanju lažnih bogova. S ovim su lugovima bili povezani i prekrasni vrtovi, a njihova duga šetališta bila su zasađena plodonosnim drvećem svih vrsta i ukrašena kipovima i svime što je moglo zadovoljiti osjećaje i služiti osjetilnim prohtjevima te ih tako primamiti da sudjeluju u idolopokloničkom bogosluženju.SPP 37.4

    Ljudi su zanemarili znanje o Bogu i obožavali djela svog uma, a posljedica je bila da su postajali sve pokvareniji. Psalmist opisuje uticaj idolopokloničkog bogosluženja na obožavatelje: “Takvi su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju.” (Ps 115,8) Zakon ljudskog uma je da se gledanjem mijenja. Ljudi se neće uzdići više od svog koncepta istine, čistote i svetosti. Ako se um nikada ne uzdigne iznad razine čovječanstva, ako ga vjera ne uzdigne da razmišlja o beskonačnoj mudrosti i ljubavi, čovjek će neprekidno tonuti sve dublje. Obožavatelji lažnih bogova pridavali su svojim božanstvima ljudske osobine i strasti, i tako je mjerilo njihova karaktera srozano do obličja grješnog čovječanstva. Posljedica je bila njihova pokvarenost. “Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njihovoj pameti uvijek samo ‘oca... u očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila.” Bog je ljudima dao svoje zapovijesti kao pravilo života, ali oni su prestupili njegov Zakon, a posljedice su pojava svih vrsta grijeha. Ljudska je pokvarenost bila otvorena i smjela, i avda je gažena, a vika se potlačenih podizala do neba.SPP 37.5

    Protivno prvobitnoj božanskoj uredbi mnogoženstvo je rano uvedeno. Gospod je Adamu dao jednu ženu i time pokazao svoju volju u tom pogledu. Ali ljudi su nakon pada odlučili slijediti svoje grješne želje, a kao posljedice toga, brzo su se širili zločin i bijeda. Nisu se poštovali ni bračni odnosi ni vlasnička prava. Ko god je žudio za ženom ili posjedom svog bližnjeg, uzimao ih je silom, i ljudi su likovali u svojim nasilnim djelima. Uživali su u ubijanju životinja, a korištenje mesa u prehrani činilo ih je još surovijim i krvožednijim, sve dok se i prema ljudskom životu nisu počeli odnositi sa zapanjujućom ravnodušnošću.SPP 38.1

    Svijet je još bio u povojima, a pokvarenost je postala tako duboka i sveopšta da Bog to više nije mogao podnositi, te je rekao: ‘Ljude koje sam stvorio izbrisaću s lica zemlje.” On je obznanio da njegov duh neće dovijeka ostati u grješnom čovjeku. Ako svojim grijesima ne prestanu obeščašćivati svijet i njegova bogata blaga, On će ih izbrisati sa stvorena svijeta i uništiti sve s čime ih je On uživao blogosiljati. On će uništiti životinje u polju i zelenilo koje je pružalo tako bogate količine hrane, pretvoriti prekrasnu zemlju u jedan golemi prizor pustoši i uništenja.SPP 38.2

    Usred sveopšte pokvarenosti Metuselah, Noa i mnogi drugi nastojali su sačuvati znanje o istinskom Bogu i zadržati plimu moralne pokvarenosti. Sto dvadeset godina prije potopa Gospod je uz pomoć svetih anđela Noi objavio svoju namjeru i naredio mu da izgradi lađu. Dok je gradio lađu, on je trebao propovijedati da će Bog vodom poplaviti Zemlju i uništiti bezbožnike. Oni koji povjeruju ovoj vijesti i pripreme se za taj događaj pokajanjem i promjenom života, trebali su primiti oprost i izbavljenje. Enoh je ponovio svojoj djeci ono što mu je Bog pokazao u vezi s potopom, a Metuselah i njegovi sinovi, koji su čuli Nou kako propovijeda, pomagali su u gradnji lađe.SPP 38.3

    Bog je Noi dao tačne mjere barke i jasne, detaljne upute u vezi s njenom gradnjom. Ljudska mudrost nije mogla izmisliti lađu tako velike čvrstoće i trajnosti. Bog je bio njen dizajner, a Noa glavni graditelj. Sagrađena je tako da je izgledala više kao trup broda, koji može ploviti, ali je u nekim detaljima bila sličnija kući. Imala je tri sprata, ali je imala samo jedna vrata na boku. Svjetlost je dolazila odozgo, a različite prostorije bile su tako raspoređene da su sve bile osvijetljene. Za gradnju barke korišten je čempres, drvo koje se moglo stotinama godina oduprijeti truljenju. Gradnja ovakve velike barke zahtijevala je dug i naporan rad. S obzirom na veličinu i ostale osobine drveta trebalo je mnogo više rada da se pripremi građa, iako su ondašnji ljudi bili snažniji. Ljudi su učinili sve da barka bude savršena, a ipak ona sama ne bi odoljela oluji koja je trebala zadesiti Zemlju. Samo je Bog mogao sačuvati svoje sluge na razbješnjelim valovima.SPP 38.4

    “Vjerom Noa, obaviješten od Boga o još neviđenim stvarima, pobožnim poštovanjem sagradi lađu da spasi svoju porodicu. Vjerom osudi svijet i postade nasljednikom pravednosti koja pripada vjeri.” (Heb 11,7) Dok je Noa propovijedao svijetu vijest upozorenja, njegovo je djelo svjedočilo o njegovoj iskrenosti. Tako je on usavršavao i obznanjivao svoju vjeru. On je svijetu dao primjer vjere u ono što Bog kaže. Sve što je posjedovao on je uložio u lađu. Kad je na suhom tlu počinjao graditi ogromnu barku, mnoštvo je dolazilo sa svih strana da vidi čudan prizor i čuje žarke, gorljive riječi usamljena propovjednika. Svaki udarac na lađi bio je svjedočanstvo narodu.SPP 38.5

    Činilo se da su u početku mnogi prihvatili upozorenje, a ipak se nisu obratili Bogu i istinski se pokajali. Oni se nisu bili voljni odreći svojih grijeha. Tokom vremena koje je prethodilo dolasku potopa njihova je vjera bila iskušana i oni nisu izdržali kušnju. Svladani sveopštim nevjerstvom, oni su se naposljetku pridružili svojim bivšim istomišljenicima u odbacivanju ove svečane poruke. Neki su bili duboko osvjedočeni i obratili bi pažnju na opomene, ali poruga i ismijavanje su bili tako snažni da su i oni podlegli istom duhu, odbili poziv milosti i uskoro se našli među najsmjelijim i najprkosnijim rugačima, jer niko nije tako bezobziran i ne ide tako daleko u grijeh kao oni koji su nekada imali svjetlost ali su odbacili uvjeravanja Božjeg Duha.SPP 39.1

    Nisu svi ljudi tog naraštaja bili, u punom smislu riječi, idolopoklonici. Mnogi su tvrdili da obožavaju Boga. Tvrdili su da su njihovi kipovi predstave božanstva, te da kroz njih ljudi mogu dobiti jasniju predstavu o božanskom biću. Ova je grupa ljudi je prednjačila u odbacivanju Noina propovijedanja. Dok su nastojali Boga prikazati materijalnim sredstvima, njihovi umovi su bili slijepi za Njegovo veličanstvo i silu te su prestali shvatali svetost Njegova karaktera, ili svetu, nepromjenjivu prirodu Njegovih zahtjeva. Kako se grijeh sve više širio, on se činio sve manje zlim i ljudi su naposljetku ustvrdili da božanski Zakon više nije na snazi, da je kažnjavanje prijestupnika protivno Božjem karakteru i poricali dolazak Njegova suda na zemlju. Da su ljudi tog naraštaja poslušali božanski Zakon, oni bi u upozorenjima njegovog sluge prepoznali Božji glas, ali njihovi umovi bili su tako zaslijepljeni odbacivanjem svjetlosti da su povjerovali kako je Noina vijest obmana.SPP 39.2

    Mnoštvo ili većina nije bila na strani pravde. Svijet se svrstao u bojne redove protiv Božje pravednosti i Zakona, a Nou su smatrali fanatikom. Kad je nagovarao Evu da se usprotivi Bogu, Sotona je rekao: “Ne, nećete umrijeti!” (Post 3,4) Isto su ponovili i veliki, poštovani i mudri ljudi onoga svijeta. “Svrha Božje prijetnje je”, govorili su oni, “zastrašivanje i ona se nikada neće obistiniti. Ne trebate se uznemiravati. Događaj kao što je Božje uništenje svijeta i kažnjavanje bića koja ja stvorio nikada se neće obistiniti. Budite mirni, ne bojte se. Noa je fanatik.” Svijet se ismijavao zbog ludosti obmanuta starca. Umjesto da ponize svoje srce pred Bogom, oni su nastavili s neposlušnošću i bezbožnošću, kao da im Bog nije progovorio kroz svoga slugu.SPP 39.3

    Međutim, Noa je stajao kao stijena usred oluje. Okružen prezirom i ismijavanjem on se razlikovao svojim svetim integritetom i nepokolebljivom vjernošću. Njegove su riječi imale silu jer je Božji glas govorio ljudima kroz njegovog slugu. Povezanost s beskonačno silnim Bogom i njemu je davala snagu, dok je tokom stotinu dvadeset godina njegov svečani glas punio uši tog naraštaja u vezi s događajima koji se, prema ljudskoj mudrosti, nisu mogli dogoditi.SPP 39.4

    Svijet je prije potopa smatrao da su zakoni prirode stoljećima bili nepromijenjeni. Promjena godišnjih doba se odvijala svojim redoslijedom. Kiša dotad nikada nije padala, a zemlju je natapala rosa ili magla. Rijeke se nikada dotad nisu izlile iz svojih korita, već su sigurno svoje vode odvodile u mora. Nepromjenjivi su zakoni priječili vode da preplave zemlju. Ali ovi mudraci nisu prepoznali ruku Onoga koji je zadržavao vode govoreći: “Dotle, ne dalje...” (Job 38,11)SPP 39.5

    Kako je vrijeme prolazilo, bez očite promjene u prirodi, ljudi čija su srca ponekad drhtala od straha postali su samouvjereni. Oni su razmišljali, kao što i danas mnogi razmišljaju, da je priroda iznad Boga prirode, da su njeni zakoni tako postojani da ih ni sam Bog ne može promijeniti. Shvatajući da bi priroda, ako je Noina poruka tačna, promijenila svoj tok, oni su ovu poruku, u umovima ljudi u svijetu, prikazali kao obmanu — veliku prijevaru. Oni su pokazali svoj prezir prema Božjim upozorenjima živeći kao što su živjeli prije iznošenja upozorenja. Nastavili su sa svojim proslavama i pohlepnim gozbama, oni su jeli i pili, sadili i gradili, te planirali držeći na umu dobit koju su se nadali ostvariti u budućnosti, i oni su pošli i korak dalje u svojoj bezbožnosti i prkosnom omalovažavanju Božjih zahtjeva, pokazujući da se ne boje Beskonačnog. Tvrdili su da ako ima istine u onome što je Noa govorio, poznati bi, mudri, razboriti, veliki ljudi shvatili problem.SPP 40.1

    Da su pretpotopni ljudi vjerovali upozorenju i pokajali se zbog svojih zlih djela, Gospod bi zaustavio svoj gnjev kao što je kasnije učinio s Ninivom. Ali ovaj naraštaj je svojim tvrdoglavim odupiranjem ukorima savjesti i upozorenjima Božjeg proroka navršio mjeru svoje pokvarenosti i sazreo za uništenje.SPP 40.2

    Razdoblje njihove kušnje samo što nije isteklo. Noa je vjerno slijedio upute što ih je primio od Boga. Svaki dio barke je bio izrađen onako kako je Gospod naredio i ona je bila napunjena hranom za ljude i životinje. Onda je Božji sluga ljudima uputio svoj posljednji, svečani poziv. Sa žarkom čežnjom koju riječi ne mogu izraziti on ih je preklinjao da potraže zaklon dok ga mogu naći. I oni su ponovno odbacili njegove riječi i podigli svoj glas ruganja i podsmijeha. Onda je među rugačima iznenada zavladala tišina. Sve vrste životinja, najljuće kao i one najpitomije, dolazile su s planina i iz šuma i tiho prilazile lađi. Začula se buka poput dolazećeg vjetra i ptice su doletjele iz svih pravaca, prekrivši nebo, i one su u savršenu redoslijedu prišle lađi. Životinje su poslušale Božju zapovijest, a ljudi su ostali neposlušni. Vodeni svetim anđelima “po dvoje od svega neka ude k tebi da preživi”, a od čistih životinja po sedam parova. Svijet ih je posmatrao u čudu, a neki i sa strahom. Pozvani su i filozofi da objasne ovaj jedinstveni događaj, ali uzalud. To je bila tajna koju oni nisu mogli shvatiti. Ljudi su tako otvrdnuli zbog svog upornog odbacivanja svjetlosti da je i ovaj prizor ostavio samo trenutačan dojam. Dok je osuđena rasa posmatrala sunce što je sjalo u svojoj slavi, a zemlja bila odjevena u Edemsku ljepotu, ona je zatomila svoj strah bučnom zabavom, a svojim nasilnim djelima na sebe navukla Božji gnjev.SPP 40.3

    Bog je zapovjedio Noi: “Uđi ti i sva tvoja porodica u barku, jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu.” Svijet je čuo Noino upozorenje, ali njegov uticaj i primjer donijeli su blagoslov samo njegovoj porodici. Kao nagrada za njegovu vjernost i integritet Bog je zajedno s njim spasio sve članove njegove porodice. Kakvo je to ohrabrenje roditeljskoj vjernosti!SPP 40.4

    Milost je prestala moliti grješni ljudski rod. Poljske su životinje i ptice ušle u zaklon. Noa i njegova porodica su bili unutar barke i: “Onda Jahve zatvori za njim vrata.” Vidio je bljesak zasljepljujuće svjetlosti i oblak slave vidljiviji od munje sišao je s neba i lebdio iznad ulaza u barku. Masivna vrata, koja oni unutra nisu mogli zatvoriti, polako su zatvorile nevidljive ruke. Noa je bio zatvoren, a oni koji su odbacili Božju milost ostali su vani. Na vratima je bio Božji pečat, Bog ih je zatvorio i samo ih je on mogao otvoriti. Isto će se tako zatvoriti vrata milosti kad Hristos, prije svog dolaska na nebeskim oblacima, okonča svoje posredovanje za ljude. Tada božanska milost više neće zadržavati bezbožnike, a Sotona će imati potpunu kontrolu nad onima koji su odbacili milost. Oni će nastojati da unište Božji narod, ali kao što je Noa bio zatvoren u barci, tako će pravednike štititi božanska sila.SPP 40.5

    Sedam dana nakon što su Noa i njegova porodica ušli u barku nije bilo znaka dolazeće oluje. Ovo je razdoblje bilo ispit njihove vjere. Za vanjski je svijet to bilo vrijeme pobjede. Očito je odlaganje potvrdilo njihovo vjerovanje da je Noina vijest bila obmana te da potop nikada neće doći. Uprkos tome što su bili svjedoci svečanim prizorima — ulasku životinja i ptica u barku i anđelovu zatvaranju vrata — oni su nastavili sa svojim zabavama i bučnim pijankama, rugajući se čak i jasnim prikazima Božje sile. Mnoštvo se okupilo oko barke, ismijavajući one unutra s drskostima koje se nikada ranije nisu usudili činiti.SPP 41.1

    Ali osmog dana nebo su prekrili mračni oblaci. Zatim su slijedili udarci groma i bljesci munja. Uskoro su počele padati velike kapi kiše. Svijet nikada nije vidio nešto slično, i ljudska je srca preplavio strah. Svi su se potajno pitali: “Zar je moguće da je Noa ipak bio u pravu te da je svijet osuđen na uništenje?” Nebo je postajalo sve mračnije, a kiša je padala sve brže. Životinje su lutale u divljem strahu, a njihovi neujednačeni krici kao da su oplakivali vlastitu sudbinu i sudbinu čovjeka. Onda “navale svi izvori bezdana, rastvore se ustave nebeske.” Činilo da se golemi slapovi vode sručuju iz oblaka. Rijeke su izašle iz svojih korita i preplavile doline. Mlazovi su vode izbijali iz zemlje s neopisivom silinom, bacajući goleme stijene više od trideset metara u zrak, koje su se u padu zabijale duboko u zemlju.SPP 41.2

    Ljudi su prvo posmatrali uništenje djela vlastitih ruku. Munje s neba su uništavale sjajne građevine, prekrasne vrtove i lugove u kojima su oni držali svoje kipove, a ruševine su bile razbacane nadaleko. Raskomadani su žrtvenici na kojima su se prinosile ljudske žrtve, a obožavatelji su drhtali od straha pred silom živoga Boga, znajući da je njihova pokvarenost i idolopoklonstvo uzrok njihova uništenja.SPP 41.3

    Kako je oluja postajala sve snažnija, drveće, zgrade, stijene i zemlja letjeli su u svim pravcima. Strah ljudi i životinja bio je neopisiv. Jauk ljudi koji su prezreli Božji autoritet nadjačavao je urlanje oluje. Sam Sotona, koji je bio prisiljen ostati usred uskomešanih elemenata prirode, strahovao je za svoj vlastiti život. On je uživao u vladanju tako moćnom ljudskom rasom i želio da žive kako bi i dalje činili svoja gnusna djela i nastavili s pobunom protiv Vladara neba. On je sada izgovorio kletve protiv Boga optužujući ga za nepravdu i surovost. Mnogi ljudi su, poput Sotone, hulili na Boga, i da su mogli, oni bi ga skinuli s prijestola. Drugi su, izbezumljeni od straha, pružali ruke prema barci moleći da ih se pusti unutra. Ali njihova su preklinjanja bila uzaludna. Savjest se napokon probudila i oni su spoznali da postoji Bog koji vlada Nebom. Oni su ga revno prizivali, ali On nije slušao njihove povike. U tom strašnom trenutku oni su uvidjeli da je prijestup Božjeg Zakona prouzročio njihovu propast. Ipak, premda su zbog straha od kazne oni priznali svoj grijeh, oni nisu osjećali istinsko pokajanje ili gađenje prema zlu. Da je kazna bila uklonjena, oni bi ponovno prkosili Nebu. Kad Božji sudovi zadese Zemlju, nepokajani će prije vatrene stihije znati kada i što je bio njihov grijeh — prezir Prema njegovu svetom Zakonu. Ipak, oni se neće istinski pokajati kao ni grješnici drevnog svijeta.SPP 41.4

    Neki su iz očaja pokušali silom prodrijeti u barku, ali čvrsto sagrađena konstrukcija odoljela njihovim pokušajima. Drugi su se držali barke sve dok ih nije odnijela nadolazeća voda ili su popustili u sudaru sa stijenjem ili drvećem. Svi su sastavi masivna kovčega podrhtavali pod udarcima nemilostiva vjetra i bacanjem od vala do vala. Krici životinja unutra izražavali su njihov bol i strah. Međutim, usred ovih ratobornih prirodnih elemenata ona je nastavila sigurno ploviti. Anđeli iznimne snage bili su zaduženi da je sačuvaju.SPP 41.5

    Životinje, izložene oluji, potrčale su prema čovjeku kao da su od njega očekivale pomoć. Neki su ljudi zavezali sebe i svoju djecu za snažne životinje znajući da su one izdržljive u borbi za život te da će se penjati na najviše vrhove da bi pobjegle od nadolazeće vode. Neki su se privezali na golema drveta na vrhovima brda ili planina, ali drveta su iščupana iz korijena i zajedno sa živim teretom bačena u uzburkane valove. Jedno za drugim napuštana su mjesta koja su obećavala sigurnost. Dok je voda rasla sve više, ljudi su tražili zaklon na najvišim planinama. Često su se životinja i čovjek borili zajedno za uporište dok ih valovi ne bi oboje odnijeli.SPP 41.6

    S najviših vrhova ljudi su gledali na ocean bez obala. Svečana upozorenja Božjeg sluge više se nisu činila predmetom ruganja i prezira. Kako su ovi osuđeni grješnici čeznuli za prilikama koje su zanemarili! Kako su molili za vrijeme probe, još jedan trenutak milosti, još jedan poziv s Noinih usana! Ali oni više nisu čuli slatki glas milosti. Ljubav, kao i pravda, zahtijevale su da Božji sudovi zaustave grijeh. Osvetničke vode preplavile su i posljednje utočište i oni koji su prezirali Boga nestali su u mračnim dubinama.SPP 42.1

    “Oni hotimično zaboravljaju da su davno postala nebesa skupa sa zemljom, koja je iz vode i među vodama iskrsla na riječ Božju. Njima je ondašnji svijet, potopljen vodom, uništen. A sadašnja nebesa i sadašnju zemlju ista je riječ pohranila za oganj i čuva ih za dan Suda i propasti bezbožnika.” (2 Pt 3,5-7) Dolazi još jedna oluja. Zemlja će ponovno biti preplavljena Božjim gnjevom koji pustoši, i grijeh i grješnici će biti uništeni.SPP 42.2

    Grijesi koji su zahtijevali osvetu nad pretpotopnim svijetom i danas postoje. Božji strah je iščezao iz srca ljudi, a s njegovim se zakonom postupa s ravnodušnošću i prezirom. Izrazita svjetovnost ljudi onog vremena jednaka je svjetovnosti naraštaja koji danas živi. Hristos je rekao: “Kao što su ljudi jeli ‘ pili, ženili se i udavali u vrijeme što je prethodilo potopu, i to sve do dana kad Noa ude u lađu, da ništa nisu naslućivali dok dođe potop i sve ih odnese, tako će biti i za dolaska Sina Čovječjega.” (Mt 24,38.39) Bog nije osudio pretpotopne ljude zbog jedenja i pijenja, On im je dao plodove zemaljske u velikom obilju da bi zadovoljio njihove tjelesne potrebe. Njihov se grijeh sastojao u uzimanju ovih darova bez zahvalnosti prema Davaocu i obeščašćivanju samih sebe neograničenim popuštanjem apetitu. Ženidba je bila zakonita. Brak je bio Božja uredba, bila je to jedna od prvih institucija što ih je On uspostavio. On je dao posebne uredbe u vezi s ovim obredom, odijevajući ea u svetost i ljepotu, ali ove su uredbe zaboravljene, brak je izopačen te se koristi kao sluga, strastima.SPP 42.3

    Slično je stanje i danas. Ono što je samo po sebi zakonito pretvara se u razuzdanost. Apetitu se popušta bez ikakva ograničenja. Navodni Hristovi sljedbenici danas jedu i piju s pijancima, dok su njihova imena zapisana u počasnim crkvenim izvještajima. Neumjerenost umrtvljuje moralne i duhovne snage i priprema put popuštanju niskim strastima. Mnoštvo ne osjeća moralnu obavezu da obuzdava svoje tjelesne strasti i oni postaju robovi požude. Ljudi žive za zadovoljstva, samo za ovaj svijet i ovaj život. Pretjerivanje prožima sve slojeve društva. Integritet se žrtvuje za raskoš i isticanje. Oni koji žure da se obogate izvrću pravdu i tlače siromašne, a “tijela i duše ljudi” još se uvijek kupuju i prodaju. Prijevara, potkupljivanje i krađa prolaze bez opomene u višim i nižim društvenim krugovima. Tisak je prepun izvješća o ubistvima — zločinima tako hladnokrvnim i bezrazložnim da se čini kako je iščeznuo svaki osjećaj čovječnosti. I ovi zločini su postali tako uobičajena pojava da oni gotovo i ne izazivaju komentar ili iznenađenje. Duh anarhije prožima sve narode, a neredi koji s vremena na vrijeme izazovu zgražanje svijeta samo su pokazatelji nagomilane vatre strasti i bezakonja koji će, jednom kad izmaknu kontroli, Zemlju ispuniti jadom i pustoši. Slika o pretpotopnom svijetu koju daje nadahnuće predstavlja istinsko stanje ka kojem ide savremeno društvo. Čak i sada, u ovom stoljeću u hrišćanskim zemljama zločini koji se danas čine jednako su mračni i strašni kao oni zbog kojih su uništeni grješnici drevnog svijeta.SPP 42.4

    Prije potopa Bog je poslao Nou da upozori svijet, da povede ljude putem pokajanja, kako bi izbjegli prijetnji uništenja. Kako se vrijeme drugog Hristovog dolaska bliži, Gospod svijetu šalje svoje sluge s upozorenjem da se pripreme za ovaj veliki događaj. Mnoštvo živi prestupajući Božji Zakon i On ga sada milostivo poziva da posluša njegove svete uredbe. Svima koji vjerom u Hrista ostave svoje grijehe i pokaju se pred Bogom nudi se oprost. Ali mnogi smatraju da ostavljanje grijeha zahtijeva preveliku žrtvu. Budući da se njihov život ne slaže s čistim načelima Božje moralne vladavine, oni odbacuju njegova upozorenja i poriču autoritet njegova Zakona.SPP 43.1

    Od velikog broja stanovnika na Zemlji prije potopa preživjelo je samo osam ljudi, oni koji su povjerovali i poslušali Božju riječ upućenu kroz Nou. Sto dvadeset godina ovaj je propovjednik pravednosti upozoravao svijet o skorašnjem uništenju, ali njegova je vijest bila odbačena i prezrena. Tako će biti i danas. Prije no što dođe Zakonodavac da kazni neposlušne, prijestupnici su upozoreni da se pokaju i vrate prvotnoj odanosti, ali će za većinu ova upozorenja biti uzaludna. Apostol Petar kaže: “Na koncu vremena pojavit će se izrugivači, koji će živjeti prema vlastitim požudama i pitati: ‘Gdje je njegov obećavani dolazak? Otkada su umrli naši očevi, i dalje sve ostaje kako je bilo od početka stvorenja” (2 Pt 3,3-4) Zar mi ne čujemo kako ove riječi ponavljaju ne samo bezbožnici, već i mnogi koji stoje iza propovjedaonica u našoj zemlji? “Nema razloga za uznemiravanje,” uzvikuju oni. “Prije no što Hristos dođe, cijeli će svijet biti obraćen, a pravednost će vladati hiljadu godina. Mir! Mir! Sve ostaje isto kao što je bilo od početka. Neka nikoga ne uznemiruje uzbudljiva vijest ovih vjesnika nesreće.” Međutim, ovaj nauk o mileniju nije u skladu s učenjem Hrista i njegovih apostola. Isus je postavio značajno pitanje: “Ali, hoće li Sin Čovječji, kada dođe, naći pouzdanja na zemlji?” (Lk 18,8) Kao što smo već vidjeli, On kaže da će stanje svijeta biti kao u Noine dane. Pavle nas upozorava da će bezbožnost rasti kako se bude bližio kraj: “Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhove i đavolske nauke.” (1 Tim 4,1) Apostol kaže da će u “poslednje doba nastati teška vremena” (2 Tim 3,1). I on daje zapanjujuću listu grijeha što će ih činiti oni koji imaju obličje pobožnosti.SPP 43.2

    Kako se bližio kraj kušnje, pretpotopni su se ljudi predali uzbudljivim zabavama i bučnim proslavama. Oni koji su imali uticaj i vlast nastojali su zaokupiti umove ljudi zadovoljstvima i smijehom, da posljednje svečano upozorenje ne bi uticalo na njih. Zar mi ne vidimo da se isto ponavlja i danas? Dok Božje sluge iznose vijest da se svemu približio kraj, svijet je zaokupljen zabavom i traženjem zadovoljstava. Neprekidan niz uzbuđenja koji dovodi do ravnodušnosti prema Bogu priječi da na ljude utječu istine koje ih jedino mogu spasiti od budućeg uništenja.SPP 43.3

    U Noino vrijeme filozofi su tvrdili da je uništenje svijeta vodom nemoguće, i tako i sada postoje naučnici koji nastoje dokazati da se svijet ne može uništiti vatrom i da to nije u skladu sa zakonima prirode. Ali Bog prirode, Stvoritelj i Vladar njenih zakona, može upotrijebiti djela svojih ruku za ispunjenje svog cilja.SPP 43.4

    Kad su veliki i mudri ljudi onog vremena dokazali da je uništenje svijeta vodom nemoguće, kad su stišali strah ljudi, kad su svi smatrali da su Noina proročanstva obmana a on fanatik, tada je došao Božji trenutak. “Navališe svi izvori bezdana, rastvoriše se ustave nebeske,” a rugače je progutao potop. Ljudi su prekasno shvatili da je njihova mudrost, zajedno s njihovom hvalisavom filozofijom, ludost, da je Zakonodavac veći od zakona prirode, te da Svemogućem ne nedostaje načina da ostvari svoj cilj. “U vrijeme kad dođe Sin Čovječji biće kao što je bilo u Noino doba.” (Lk 17,26.30) “Ali će doći dan Gospodnji kao lopov; u taj će dan nebesa iščeznuti s velikom lomljavom, počela će se u ognju rastopiti, a zemlja se sa svojim ostvarenjima neće više naći.” (2 Pt 3,10) Kad mišljenja filozofa odagnaju strah od Božjeg suda, kad vjerski učitelji budu stavljali naglasak na dugo razdoblje mira i napretka, i kad svijet bude zaokupljen poslom i zadovoljstvima, sadenjem i građenjem, zabavama i veseljem, odbacujući Božja upozorenja i vrijeđajući njegove vjesnike, tada će ih iznenada sustići uništenje i oni neće umaći (1 Sol 5,3).SPP 43.5

    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents