Loading...
Larger font
Smaller font
Copy
Print
Contents
Velika Borba Između Krista I Sotone - Contents
  • Results
  • Related
  • Featured
No results found for: "".
  • Weighted Relevancy
  • Content Sequence
  • Relevancy
  • Earliest First
  • Latest First
    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents

    Poglavlje 23.—Šta je svetinja?

    Biblijski tekst koji je bio temelj i glavni stup adventne vjere je izjava u Danijelu 8, 14: “Do dvije tisuće i tri stotine dana i noći; onda će se svetinja očistiti.” (Danijel 8, 14.) To su bile dobro poznate riječi svima onima koji su vjerovali u skori Gospodnji dolazak. Hiljade usana ponavljalo je ovo proročanstvo kao lozinku svoje vjere. Svi su osjećali da od događaja predskazanih u ovome proročanstvu zavise njihova najljepša očekivanja i najdraže nade. Pokazano je da se ovi proročki dani svršavaju u jesen 1844. godine. Adventisti su tada vjerovali,, kao i ostali krišćanski svijet, da je zemlja, ili jedan njen dio,, svetinja. Mislili su da čišćenje svetinje znači očišćenje zemlje vatrom u posljednjem velikom danu, i da će se to dogoditi u vrijeme drugog Kristovog dolaska. Otuda i zaključak da će se Krist vratiti na zemlju 1844. godine.VB 332.1

    Ali određeno vrijeme je prošlo, a Gospod se nije pojavio. Vjerni su znali da Božja Riječ ne može pogriješiti, i da mora da je pogrešno njihovo tumačenje proročanstva. Ali gdje je greška? Mnogi su odmah presjekli čvor teškoće time što su poricali da se 2300 dana ispunilo 1844. godine. Ali oni za to nisu mogli navesti nikakve dokaze, osim što Krist nije došao u vrijeme kada su ga očekivali. Iz toga su zaključili da kada bi se 2300 dana bilo ispunilo 1844. godine, Krist bi već došao da očisti svetinju očišćenjem zemlje vatrom. Ali kako nije došao, to se ni ovi proročki dani nisu završili.VB 332.2

    Prihvatiti ovaj zaključak značilo bi napustiti dotadašnje računanje proročkih vremena. Kako je utvrđeno, 2300 dana počeli su teći kada je stupila na snagu Artakserksova zapovijest o obnovljenju i ponovnom zidanju Jeruzalema, dakle u jesen 457. godine prije Krista. Ako ovu godinu uzmemo kao polaznu tačku, dolazimo do potpune suglasnosti u tumačenju svih onih događaja koji su označeni u Danijelu 9, 25-27. Šezdeset i devet nedelja, tj. prvih 483 od 2300 godina, trebalo je da dopru do Mesije, Pomazanika; a Kristovo krštenje i pomazanje Svetim Duhom 27. godine tačno je ispunilo ovo proroštvo. U polovini sedamdesete nedjelje trebalo je da Pomazanik bude pogubljen. Tri i po godine poslije svoga krštenja, u proljeće 31. godine, Krist je bio razapet. Sedamdeset nedelja ili 490 godina trebalo je da pripadaju naročito Jevrejima. Na kraju ovog proročkog vremena je ovaj narod zapečatio svoje odbacivanje Krista progonstvom njegovih učenika, i apostoli su 34. godine poslije Krista počeli propovijedati mnogobošcima. Pošto je isteklo prvih 490 od 2300 godina, preostalo je još 1810 godina. “Tada će se”, prema riječima anđela, “svetinja očistiti”. Sve što je navedeno u proročanstvu, ispunilo se tačno u određeno vrijeme.VB 332.3

    U ovome izračunavanju bilo je sve jasno i skladno, samo nisu mogli da uvide da li se ispunio neki događaj koji bi značio očišćenje svetinje, što je trebalo da se dogodi 1844. godine. Pobijati da proročki dani ističu 1844. godine značilo bi unositi zabunu u cijelo pitanje i napustiti stanovište koje se temeljilo na nesumnjivim ispunjenjima proročanstava.VB 333.1

    Ali Bog je vodio svoj narod u velikom adventnom pokretu; njegova sila i slava pratila je ovo djelo, i On nije htio dopustiti da se ona završi u tami i razočaranju i da se ozloglasi kao lažno i fanatičko uzbuđenje. On nije mogao dopustiti da se na njegovu Riječ sumnja i da se ona smatra nesigurnom. Iako su mnogi napustili svoje ranije računanje proročkih vremena i porekli ispravnost pokreta zasnovanog na njemu, bilo je i takvih koji nisu bili voljni da napuste one tačke vjere i iskustva koja su bila potkrepljena Svetim pismom i svjedočanstvom Božjeg Duha. Vjerovali su da su u svome proučavanju proročanstava prihvatili zdrava načela tumačenja i da je njihova dužnost da čvrsto drže do sada usvojene istine i da nastave sa biblijskim istraživanjima. Sa ozbiljnom molitvom ponovo su ispitivali svoj stav i proučavali Sveto pismo da bi otkrili svoju pogrešku. Pošto nisu mogli u svome računanju proročkih vremena da pronađu greške, počeli su da dublje ispituju predmet svetinje.VB 333.2

    Ovim istraživanjem su došli do zaključka da nema biblijskih dokaza koji bi potkrepili opće mišljenje da je zemlja svetinja. Ali u Bibliji su našli potpuno razjašnjenje pitanja svetinje, njene prirode, mjesta i službe u njoj; a svjedočanstvo Svetoga pisma bilo je tako jasno i opširno da je bila isključena svaka daljnja sumnja. Pavao kaže u poslanici Jevrejima: “Imao je, istina, i prvi zavjet pravila za službu Božju i svetinju zemaljsku. Jer skini ja bješe načinjena prva u kojoj bijaše svijećnjak, sto i postavljeni hljebovi, što se zove svetinja. A za drugim zavjesom bješe skinija koja se zove svetinja nad svetinjama, koja imaše zlatnu kadiaonicu, i kovčeg zavjeta okovan svuda zlatom, u kome bješe zlatan sud sa manom, i palica Aronova, koja bješe procvjetala, i ploče zavjeta, a više njega bjehu herubimi, koji osjenjivahu poklopac očišćenja. Jevrejima 9, 1-5.VB 333.3

    Svetinja na koju apostol ovdje upućuje bio je onaj šator od sastanka koji je Mojsije načinio po Božjoj naredbi da bude zemaljsko prebivalište Svevišnjega. “I neka mi načine svetinju, da medu njima nastavam” (2. Mojsijeva 25, 8.), glasilo je uputstvo dato Mojsiju za vrijeme dok je sa Bogom bio na gori. Izraelci su tada putovali kroz pustinju, i šator od sastanka bio je tako uređen da se mogao prenositi s mjesta na mjesto; ipak to je bila veličanstvena građevina. Njegovi zidovi su se sastojali od uspravnih dasaka, obloženih zlatom, koje su bile uglavljene u srebrne stopice, a krov je bio načinjen od niza zavjesa ili pokrivača. Vanjski pokrivači su bili izrađeni od koža, a unutrašnji od finoga platna, sa divno izvezenim herubimima. Osim trijema u kome se nalazio žrtvenik za žrtve paljenice, šator od sastanka se sastojao iz dva odjeljenja, iz svetinje i svetinje nad svetinjama, međusobno odijeljenim skupocjenom i divnom zavjesom; slična zavjesa zatvarala je i ulaz u prvo odjeljenje.VB 334.1

    U svetinji, na južnoj strani, bio je svijećnjak sa sedam žižaka, koji su danju i noću osvjetljavali svetinju; na sjevernoj strani stajao je sto za hljebove obličja, a pred zavjesom, koja je rastavljala svetinju od svetinje nad svetinjama, stajao je zlatan kadioni oltar, sa koga se svaki dan dizao Bogu oblak mirisnog kada sa molitvama Izraela.VB 335.1

    U svetinji nad svetinjama stajao je kovčeg zavjeta, kovčeg od skupocjenog drveta, okovan zlatom, u kome su bile dvije kamene ploče, na koje je Bog napisao zakon deset zapovijesti. Nad kovčegom se nalazio poklopac — prijesto milosti, veličanstven umjetnički rad od zlata, natkriljen sa dva herubima koji su bili izrađeni od zlata, svaki na jednom kraju poklopca. U ovome odjeljenu otkrivala se Božja prisutnost u obliku slave između dva herubima.VB 335.2

    Kada su se Jevreji nastanili u Hananu, šator od sastanka zamijenjen je Solomunovim hramom koji je, iako trajna i veća građevina, ipak zadržao isti plan i bio sasvim slično uređen. Svetinja je postojala u istom obliku — osim u Danijelovo vrijeme kada je ležala u ruševinama — sve do razorenja od strane Rimljana, 70. godine poslije Krista.VB 335.3

    To je jedina svetinja koja je ikada postojala na zemlji, a o kojoj Biblija daje podatke. Pavao je naziva svetinjom prvoga zavjeta. A zar novi zavjet nema svetinje?VB 335.4

    Kada su istraživači istine ponovo počeli da proučavaju Jevrejima poslanicu, našli su da je postojanje druge ili novozavjetne svetinje obuhvaćeno navedenim riječima apostola Pavla: “Tako i prvi zavjet (stari zavjet) imaše uredbe za službu Bogu i svetinju zemaljsku.” Upotreba veznika “i” ukazuje na to da je Pavao već ranije spomenuo ovu svetinju. Vrativši se na po-četak prošloga poglavlja, čitali su: “Ovo je glava od toga što govorimo: imamo takvoga poglavara svećeničkoga koji sjede s desne strane prijestola veličine na nebesima; koji je sluga sve-tinjama i istinitoj skiniji, koju načini Gospod, a ne čovjek.” Jevrejima 8, 1. 2.VB 335.5

    Ovdje je otkrivena svetinja novoga zavjeta. Svetinju prvoga zavjeta načinio je čovjek. Nju je Mojsije sagradio; a ovu drugu načinio je Gospod, a ne čovjek. U onoj svetinji vršili su zemaljski svećenici službu, a u drugoj služi Krist, naš veliki Poglavar svećenički, s desne strane bogu. Prva svetinja je bila na zemlji, a druga je na nebu.VB 336.1

    Dalje, svetinja koju je Mojsije sagradio načinjena je po izvjesnom uzoru. Gospod mu je rekao: “Kao što ću ti pokazati sliku od šatora i sliku od svih stvari njegovih, tako da načinite.” 2. Mojsijeva 25, 9. I opet mu je naređeno: “Gledaj, te načini sve to po slici koja ti je pokazana na gori.” 2. Mojsijeva 25, 40. I Pavao objašnjava da prva skinija “ostade prilika za sadašnje vrijeme, u koje se prinose dari i žrtve”; da su sveta mjesta šatora bila “obličje i sjen nebeskih stvari”; da su svećenici koji su po zakonu prinosili žrtve služili “obličju i sjeni nebeskih stvari”, i da “Krist nije došao u rukotvorenu svetinju, koja je samo slika prave nego u samo nebo, da se pokaže sad pred licem Božjim za nas”. (Jevrejima 9, 9. 23; 8, 5; 9, 24.)VB 336.2

    Svetinja na nebu u kojoj Krist služi za nas jeste veliki original, dok je svetinja koju je Mojsije sagradio samo kopija. Bog je dao svoga Duha graditeljima zemaljske svetinje. Velika umjetnička vještina koja je došla do izražaja pri građenju svetinje bila je, u stvari, otkrivenje božanske mudrosti. Zidovi su izgledali kao da su načinjeni od samoga zlata i odsjajivali su na sve strane svjetlost koja je dolazila od sedam žižaka svijećnjaka. Sto za hljebove obličja i kadioni oltar sjajili su kao uglačano zlato. Bogata zavjesa koja je sačinjavala strop, izvezena slikama anđela u plavoj, purpurnoj i skerletnoj boji, povećavala je lje-potu prizora. A iza druge zavjese nalazila se sveta Šehina, vidljivo otkrivenje Božje slave, pred koju je smio stupiti samo poglavar svećenički.VB 336.3

    Neopisivi sjaj zemaljskog šatora otkrivao je ljudskom pogledu slavu nebeskog hrama u kome Krist, naš zastupnik, služi za. nas pred Božjim prijestolom. Mjesto prebivanja Cara nad carevima, gdje mu hiljade hiljada služe, a deset hiljada po deset hiljada stoje pred njim (Danijel 7, 10); nebeski hram, pun slave vječnoga prijestola, gdje serafinu, njegovi sveti čuvari, pokrivaju svoje lice kada se klanjaju, mogao je samo u slabome odsjaju svoje veličine i slave da se otkrije u ovoj prekrasnoj građevini koju su ikada podigle ljudske ruke. Ali ipak putem zemaljske svetinje i njene službe propovijedane su velike istine o nebeskoj svetinji i o velikom djelu koje se ondje vrši za spasenje čovjeka.VB 337.1

    Sveta mjesta na nebu prikazana su pomoću dva odjeljenja u svetinji na zemlji. Kada je apostolu Ivanu u viđenju bilo dozvoljeno da pogleda na Božji hram na nebu, vidio je “sedam žižaka ognjenih gdje gorahu pred prijestolom”. (Otkrivenje 4, 5.) Vidio je anđela “koji imaše kadionicu zlatnu; i bješe mu dano mnogo tamnjana da da molitvama sviju svetih na oltar zlatni pred prijestolom”. (Otkrivenje 8, 3.) Tu je proroku bilo dozvoljeno da vidi prvo odjeljenje svetinje na nebu, i tu je vidio “sedam žižaka ognjenih”, i “zlatni oltar”, koji su bili predstavljeni zlatnim svijećnjakom i kadionim oltarom u svetinji na zemlji. Dalje je vidio kako se “otvorila crkva Božja na nebu” (Otkrivenje 11, 19), i on je pogledao u unutrašnjost iza druge .zavjese, u svetinju nad svetinjama. Ovdje je vidio “kovčeg zavjeta”, predstavljen svetim kovčegom, koji je Mojsije načinio da u njemu čuva Božji zakonVB 337.2

    Tako su oni koji su proučavali ovaj predmet našli nepobitne dokaze o postojanju svetinje na nebu. Mojsije je načinio zemaljsku svetinju prema uzoru koji mu je Bog pokazao. Pavao nas uči da je ovaj uzor bila prava svetinja koja je na nebu, a Ivan svjedoči da ju je vidio na nebu.VB 337.3

    U nebeskom hramu, u Božjem mjestu prebivanja, nalazi se Božji prijesto, u;vrđen na pravdi i sudu. U svetinji nad svetinjama nalazi se njegov zakon, veliko mjerilo pravde, po kome će Bog suditi svima ljudima. Kovčeg zavjeta u kome se čuvaju ploče zakona, pokriven je poklopcem milosti, pred kojim Krist iznosi zasluge svoje krvi za spas grešnika. Ovako je predstavljeno sjedinjenje pravde i milosti u planu ljudskog izbavljenja. Ovo sjedinjenje mogla je zamisliti samo neizmjerna mudrost, a izvršiti jedino neizmjerna moć; to je sjedinjenje koje ispunjava cijelo nebo divljenjem i poštovanjem. Herubimi koji sa strahopoštovanjem gledaju na poklopac milosti u zemaljskoj svetinji predstavljaju saučešće kojim nebeska vojska posmatra djelo spasenja. Ovo je tajna milosti u koju i anđeli žele da zavire: da Bog može ostati pravedan kad pravda pokajanog grešnika i opet uspostavlja vezu sa palim rodom; da se Krist mogao poniziti da bi bezbrojno mnoštvo izvukao iz bezdana propasti i obukao ih u čiste haljine svoje pravde da bi se mogli sjediniti sa anđelima koji nikada nisu pali, i vječno prebivati u božjoj prisutnosti.VB 337.4

    Kristovo djelo kao ljudskog posrednika predstavljeno je divnim Zaharijinim proročanstvom o Onome “kome je ime Kli-ca”. Prorok veli: “Jer će on sagraditi crkvu Gospodnju, i nosit će slavu, i sjedjet će i vladati na svome prijestolu, i bit će svećenik na prijestolu svom, i savjet mirni bit će među objema.” Zaharije 6, 12. 13.VB 338.1

    “Jer će on sagraditi crkvu Gospodnju.” Svojom žrtvom i svojim posredovanjem Krist je temelj i graditelj Božje crkve. Apostol Pavao upućuje na njega kao na kamen od ugla, “na kome sva građevina sastavljena raste za crkvu svetu u Gospodu; na kome ćete se i vi sazidati za stan Božji u duhu”. (Efežanina 2, 20-22.)VB 338.2

    “I nosit će slavu...” Slava za spasenje paloga ljudskog roda pripada Kristu. Kroz sva vremena vječnosti spaseni će pje-vati: “Onome koji nas ljubi i umi nas od grijeha naših krvlju svojom. .. slava i država u vijek vijeka! Amen.” (Otkrivenje 1, 5. 6.)VB 338.3

    “I sjedit će i vladati na svome prijestolu, i bit će svećenik na prijestolu svom.” Sada još nije na prijestolu slave svoje, jer carstvo slave još nije uspostavljeno. Tek kada bude završio svoje djelo kao posrednik, Gospod Bog će mu dati prijesto Davida, oca njegova, carstvo kome “neće biti kraja”. (Luka 1, 32. 33.) Kao svećenik, Krist sada sjedi sa ocem na njegovom prijestolu. (Otkrivenje 3, 21.) Na prijestolu sa Vječnim, koji ima u sebi život, sjedi Onaj koji “bolesti naše nosi i nemoći naše uze na se”, “koji je u svemu iskušan kao i mi, osim grijeha”, “da može pomoći onima koji se iskušavaju”. “Ako tko sagriješi, imamo zastupnika kod Oca.” (Izaija 53, 4; Jevrejima 4, 15; 2, 18; 1. Ivanova 2, 1.) Njegovo posredovanje se temelji na njegovom probodenom i slomljenom tijelu, i na njegovom bezgrešnom životu. Ranjene ruke, probodena rebra, prikovane noge govore u prilog paloga čovjeka, čije je spasenje otkupljeno tako neizmjernom cijenom.VB 338.4

    “I savjet mira bit će među objema.” Očeva ljubav, ne manje od Sinovljeve, jeste izvor spasenja za pali ljudski rod. Isus je rekao svojim učenicima prije svoga odlaska: “I ne velim vam da ću ja umoliti Oca za vas; jer sam Otac ima ljubav k vama.” Ivan 16, 26. 27. “Jer Bog bješe u Kristu, i svijet pomiri sa sobom.” 2. Korinćanima 5, 19. A u službi nebeske svetinje je “savjet između obojice”. “Jer Bogu tako omilje svijet da je i Sina svoga jedinorodnoga dao, da nijedan koji ga vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni.” Ivan 3, 16.VB 339.1

    Na pitanje: šta je svetinja? Sveto pismo daje jasan odgovor. Izraz “svetinja”, kako se upotrebljava u Bibliji, odnosi se prvo na šator od sastanka koji je Mojsije podigao po uzoru nebeske svetinje, a zatim na pravi šator na nebu, na koji je upućivala zemaljska svetinja. Kristovom smrću prestala je simbolička služba. “Pravi šator” na nebu je svetinja novoga zavjeta. A pošto se proročanstvo u Danijelu 8, 14 ispunilo u novom zavjetu, mora i svetinja na koju se ovo odnosi da bude svetinja novoga za-vjeta. Na kraju 2300. dana, to jest 1844. godine, nije bilo na zemlji nikakve svetinje već mnogo vjekova. Prema tome, proročanstvo: “Do dvije hiljade i tri stotina dana i noći, onda će se svetinja očistiti”, nesumnjivo se odnosi na svetinju na nebu.VB 339.2

    Ali još ostaje da odgovorimo na najvažnije pitanje: šta je čišćenje svetinje? Da je takva1 služba postojala u vezi sa zemaljskom svetinjom, potvrđuje nam Stari zavjet. Ali zar na nebu ima nešto što treba da se čisti? U Jevrejima 9. glavi jasno se govori o očišćenju zmaljske kao i nebeske svetinje. “I gotovo sve se krvlju čsti po zakonu, i bez prolivanja krvi ne biva oproštenje. Tako je trebalo da se slike nebeskih stvari ovima čiste, a same nebeske stvari boljim žrtvama od ovih” (Jevrejima 9, 22. 23), — to jeste dragocjenom krvlju Kristovom.VB 339.3

    Čišćenje u simbolu i u stvarnoj službi mora biti izvršeno krvlju: u zemaljskoj svetinji krvlju životinja, a u nebeskoj krvlju Kristovom. Pavao navodi razlog zašto ovo čišćenje mora da se obavi krvlju: zato jer bez prolivanja krvi nema oproštenja. Oproštenje ili uklanjanje grijeha je djelo koje treba da se izvrši. Ali kako može grijeh da bude u vezi sa svetinjom, bilo da je ona na nebu ili na zemlji? Ovo možemo doznati pomoću zemaljske službe, jer svećenici koji su svoju službu obavljali na zemlji, služili su “slici nebeskih stvari”, (Jevrejima 8, 5.)VB 339.4

    Služba zemaljske svetinje sastojala se iz dva dijela. Svećenici su svaki dan služili u svetinji, dok je poglavar svećenički jednom u godini obavljao u svetinji nad svetinjama naročito djelo pomirenja za očišćenje svetinje. Pokajani grešnici dovodili su svakodnevno svoje žrtve pred vrata šatora od sastanka i, položivši svoje ruke na glavu životinje za žrtvu, priznavali su svoje grijehe. Na ovaj način su ih slikovito prenijeli sa sebe na nevinu žrtvu. Zatim je životinja zaklana. “Bez prolivanja krvi”, veli apostol, “nema oproštenja”. “Jer je duša tijela u krvi.” 3. Mojsijeva 17, 11. Prekršeni Božji zakon tražio je život prestupnika. Krv koja je predstavljala grešnikov život, čiju je krivicu nosila životinja za žrtvu, odnio je svećenik u svetinju i njome poprskao pred zavjesom, iza koje se nalazio kovčeg zavjeta, u kojem se nalazio zakon koji je grešnik prestupio. Ovim obredom grijeh je krvlju slikovito prenesen u svetinju. U nekim slučajevima nije krv unesena u svetinju, ali tada je svećenik jeo meso žrtve, kao što je Mojsije uputio sinove Aronove, rekavši im: “Dade vam je Gospod da nosite grijehe svega zbora.” (3. Mojsijeva 10, 17.) Ova oba obreda podjednako su predstavljala prenošenje grijeha od pokajnika na svetinju.VB 340.1

    To je bilo djelo koje se iz dana u dan obavljalo preko cijele godine. Na ovaj način su grijesi Izraelaca prenošeni u svetinju, i bilo je potrebno posebno djelo da se odande uklone. Bog je zapovjedio da se očisti svako odjeljenje u svetinji. “I tako će očistili svetinju od nečistote sinova Izraelovih i od prijestupa njihovih u svim grijesima njihovim; tako će učiniti i u šatoru od sastanka, koji je među njima usred nečistota njihovih.” Moralo se izvršiti i očišćenje oltara, i “očistit” će ga i posvetiti od nečistota sinova Izraelovih.” (3. Mojsijeva 16, 16. 19.)VB 340.2

    Jednom u godini, na veliki Dan očišćenja, ulazio je poglavar svećenički u svetinju nad svetinjama da očisti svetinju. Ovim djelom završavao se godišnji niz službi. Na Dan očišćenja dovodila su se dva jarca pred vrata šatora od sastanka. Za njih se bacala kocka: “jedan ždrijeb Gospodu, a drugi ždrijeb Azazelu”. (3. Mojsijeva 16, 8.) Jarac na koga je pala kocka za Gospoda trebalo je da bude prinesen za narod kao žrtva za grijeh. Svećenik je njegovu krv odnio iza zavjese i njome pokropio po poklopcu milosti i pred njim. Krvlju je trebalo pokropiti i kadioni oltar koji je stajao pred zavjesom.VB 340.3

    “I metnuvši Aron obje ruke svoje na glavu jarcu živome, neka ispo vi jedi nad njim sva bezakonja sinova Izraelovih i sve prijestupe njihove u svim grijesima njihovim, i metnuvši ih na glavu jarcu neka ga da čovjeku spremnom da ga istjera u pustinju.” 3. Mojsijeva 16, 21. 22. Azazelov jarac za grijeh nije se više povratio u Izraelov logor, a čovjek koji ga je odveo morao je oprati sebe i svoje haljine prije nego što je ušao u logor.VB 341.1

    Cio obred je bio određen da Izraelcima usadi u srce svijest o svetosti Boga i njegovoj odvratnosti prema grijehu, i da im pokaže da ne mogu doći u dodir sa grijehom a da se ne oskrvne njime. Dok se vršilo ovo djelo očišćenja, svaka je duša morala da se kaje. Svi poslovi morali su biti obustavljeni, a cio zbor Izraelaca morao je ovaj dan provoditi u svečanom pokajanju pred Bogom, u molitvi, postu i dubokom ispitivanju srca.VB 341.2

    Ovom simboličkom službom prikazane su važne istine o pomirenju. Na mjesto grešnika primljena je njegova zamjena, ali krvlju životinje za žrtvu grij eh nije bio uništen. Ovim je predviđen način kako će grijeh biti prenesen u svetinju. Prinošenjem krvi grešnik je priznao autoritet zakona, ispovjedio svoju krivicu zbog prijestupa i izrazio svoju želju za oproštenjem i vjeru u budućeg Iskupitelja; ali, još nije bio sasvim oslobođen od prokletstva zakona. Na Dan očišćenja poglavar svećenički, pošto je od naroda uzeo žrtvu, ušao je sa krvlju ove žrtve u svetinju nad svetinjama i pokropio po poklopcu milosti, neposredno iznad zakona u kovčegu, da zadovolji njegove zahtjeve. Tada je kao posrednik primio grijehe na sebe i iznio ih iz svetinje. Položivši ruke na glavu živoga jarca, priznao je nad njime sve grijehe, i tako ih je sa sebe simbolički prenio na jarca. Jarac ih je onda odnio u pustinju, i tako se smatralo da su za uvijek uzeti od naroda.VB 341.3

    Ovakva služba je bila “slika i sjen nebeskih stvari”. A ono što je u službi zemaljske svetinje izvršeno “u slici”, u stvari se događa u službi nebeske svetinje. Poslije svoga uznesenja počeo je naš Spasitelj svoju službu kao naš Poglavar svećenički. Apostol veli: “Jer Krist ne uđe u rukotvorenu svetinju, koja je samo slika prave, nego u samo nebo, da se pokaže sad pred licem Božjim za nas.” Jevrejima 9, 24.VB 341.4

    Svećenikova služba kroz cijelu godinu, u prvome odjeljenju svetinje, u unutrašnjosti “iza zavjese”, koja je služila kao vrata i rastavljala svetinju od trijema, predstavljala je djelo koje je Krist otpočeo poslije svoga uznesenja. Svećenikov posao za vrijeme svakodnevne službe je bio da prinosi Bogu krv žrtve za grijeh i kad koji se dizao sa molitvama Izraelaca. Tako je Krist iznosio pred Oca zasluge svoje krvi za spas grešnika i prinosio mu, sa skupocjenim kadom svoje vlastite pravde, molitve pokajanih vjernin. To je bila služba u prvome odjeljenju nebeske svetinje.VB 342.1

    Tamo je vjera Kristovih učenika pratila Spasitelja kada se on uznio na nebo pred njihovim pogledom. Ovdje se nalazio temelj njihove nade, kao što Pavao kaže: “Koji imamo kao tvrd grad i pouzdan lenger duše, koji ulazi iza najdalje zavijese, gdje Isus uđe naprijed za nas, postavši Poglavar svećenički do vijeka.” “Ni s krvlju jarčijom, niti telećom, nego kroz svoju krv uđe jednom u svetinju, i nađe vječni otkup.” Jevrejima 6, 19. 20; 9, 12.VB 342.2

    Osamnaest vjekova obavljana je ova služba u prvome odjeljenu svetinje. Kristova krv je zastupala pokajane grešnike, pribavljala im oproštenje i primanje kod Oca, ali njihovi grijesi ostali su još uvijek zapisani u nebeskim knjigama. Kao što je u zemaljskoj službi na kraju godine izvršeno očišćenje, tako treba prije nego što bude dovršeno Kristovo djelo otkupljenja da se izvrši djelo očišćenja radi uklanjanja grijeha iz svetinje! To je ona služba koja je otpočela kada je isteklo 2300 dana. U ono vrijeme, kao što je prorok Danijel prorekao, ušao je naš Poglavar svećenički u svetinju nad svetinjama da izvrši posljednji dio svoje svečane službe — očišćenje svetinje.VB 342.3

    Kao što su u staro vrijeme grijesi naroda vjerom bili prenošeni na žrtvu za grijeh i zatim njenom krvlju, simbolički, u zemaljsku svetinju, tako su u novom zavjetu grijesi onih koji se kaju vjerom preneseni na Krista i njime, stvarno, u nebesku svetinju. Kao što je u slici očišćenje zemaljske svetinje izvršeno uklanjanjem grijeha koji su skvrnili svetinju, tako mora biti izvršeno i stvarno očišćenje nebeske svetinje odstranjenjem ili brisanjem grijeha koji su tamo zapisani. Ali prije nego što se to može izvršiti, moraju se ispitati knjige da bi se utvrdilo tko je pokajanjem i vjerom u Krista stekao pravo da bude učesnik blagodati očišćenja. Zato očišćenje svetinje sadrži izvjesno djelo istraživanja, djelo suda. Ovo djelo mora biti izvršeno prije nego što Krist dođe da izbavi svoj narod, jer kad On bude došao, doći će i njegova plata s njime “da da svakome po dielima njegovim”. (Otkrivenje 22, 12.)VB 342.4

    Na ovaj način doznali su oni koji su išli za svjetlošću proročke riječi da Krist nije na kraju 2300 dana, to jest 1844. godine, došao na zemlju, već je ušao u svetinju nad svetinjama nebeske svetinje da izvrši konačno djelo očišćenja kao pripremu za svoj dolazak.VB 343.1

    Razumjeli su i to da je žrtva za grijeh ukazivala na Krista kao žrtvu; da je poglavar svećenički predstavljao Krista kao posrednika, dok je azazel predstavljao sotonu, uzročnika zla, na koga će na kraju biti stavljeni grijesi iskrenih pokajnika. Kad je poglavar svećenički putem krvi žrtve za grijeh odstranio grijehe iz svetinje, položio ih je na azazela. Kada Krist, na kraju svoje službe bude svojom krvlju odstranio grijehe svoga naroda iz nebeske svetinje, položit će ih na sotonu koji će morati da podnese konačnu kaznu. Jarac za grijeh ili azazel je bio odveden u pustinju da se više nikada ne vrati u društvo Izraelaca. Tako će sotona zauvijek biti prognan iz blizine Božje i njegovog naroda, i bit će uništen u konačnom uništenju grijeha i grešnika.VB 343.2

    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents