Poglavlje 12.—Reformacija u Francuskoj

Objavljivanje protesta u Špajeru i Augzburške vjeroispovijest! bilo je dokaz o pobjedi reformacije u Njer mačkoj, ali poslije su došle godine borbe i mraka. Oslabljen razdorima među svojim sljedbenicima, i napadan i od strane neprijatelja, protestantizam kao da je bio osuđen da bude potpuno uništen. Tisuće njih su svoje svjedočanstvo zapečatili krvlju. Izbio je građanski rat; protestantsku stvar izdao je jedan od njenih vodećih pristalica; najplemenitiji knezovi, pristalice reformacije, pali su u careve ruke i bili vođeni iz grada u grad kao zarobljenici. Ali u času svog prividnog trijumfa, car je doživio poraz. Vidio je kako mu se plijen otima iz ruku, i napokon je bio primoran da zajamči snošljivost nauci, čije je uništenje smatrao svojim životnim zadatkom. Stavio je na kocku svoje carstvo, svoja blaga, pa i sam život, samo da iskorijeni krivovjerstvo. Sada je vidio svoje vojske istrošene od ratovanja, svoje blago iscrpljeno, svoje mnoge pokrajine ugrožene pobunama, dok se vjera, koju je uzalud nastojao da uguši, širila na sve strane. Karlo V se borio protiv svemoguće Božje sile. Bog je rekao: “Neka bude svjetlost”, ali car je želio da ostane tama. Njegovi planovi su propali; on je ostario prije vremena i, iscrpljen dugom borbom, odrekao se prijestola i povukao u jedan samostan gdje je umro poslije dvije godine.VB 175.1

U Švicarskoj, kao i u Njemačkoj, reformacija je proživljavala teške dane. Dok su mnogi kotari prihvatili reformiranu vjeru, drugi su se slijepo držali rimske vjere. Gonjenje onih koji su pristajali uz reformiranu vjeru izazvalo je napokon građanski rat. Cvingli i mnogi od njegovih suradnika pali su na krvavom polju kod Kapela. Ekolampad, pogođen ovom strašnom nesrećom, umro je uskoro poslije toga. Rim je trijumfirao; izgledalo je da je ponovo osvojio sve ono što je ranije izgubio. Ali onaj čije su namjere vječne nije ostavio svoje djelo i svoj narod. Izbavljenje je trebalo da dođe njegovom rukom. On je u drugim zemljama podigao ljude da nastave reformaciju.VB 175.2

U Francuskoj je zora reformacije počela svitati prije nego što se čulo o imenu Lutera. Jedan od prvih koji je počeo shvaćati vidjelo istine bio je starac Lefevr, čovjek vrlo učen, revan i iskren katolik, profesor Pariškog univerziteta. Prilikom proučavanja stare književnosti, njegova je pažnja bila skrenuta na Bibliju, i on ju je uveo kao predmet proučavanja za svoje studente.VB 176.1

Lefevr je bio oduševljen obožavalac svetaca, i on je odlučio da napiše životopis svetaca i mučenika na osnovu crkvenih legendi., Ovaj posao zahtijevao je mnogo truda, i on je već znatno napredovao u tome kada je iznenada počeo proučavati Bibliju, misleći da bi mu ona mogla pomoći u njegovom poslu. Tu je zaista mogao da upozna svece, ali ne takve kao u rimskom kalendaru. Mlaz nebeske svjetlosti rasvijetlio je njegov um. Sa odvratnošću je sada napustio’ zadatak koji je bio sebi postavio, i posvetio se proučavanju Božje riječi. Uskoro je počeo propovijedati dragocjene istine koje je tamo našao.VB 176.2

Godine 1512, prije nego što su Luter i Cvingli započeli svoje reformatorsko djelo, Lefevr je pisao: “Samo Bog je Onaj koji svojom milošću, kroz vjeru, opravdava za vječni život.”^{157Wylie, op. cit., knj. XIII, gl. 1.} Razmišljajući o tajni spasenja, uzviknuo je: “O kakve li divne zamjene: Nevini je osuđen, a krivac opravdan; Blagosloveni je proklet, a prokleti je blagosloven; Život je umro, a mrtvi je dobio život; Slava se pokriva sramotom, a osramoćeni se zaodijeva slavom.”^{158Ibid., knj. XII, gl. 2. — London de.}VB 176.3

I dok je propovijedao da slava otkupljenja pripada samo Bogu, isticao je i to da je dužnost čovjeka da bude poslušan. “Ako si član Kristove crkve”, govorio je on, “onda si ud njegovog tijela, i kao takav ispunjen božanskom prirodom... O kad bi ljudi mogli razumjeti tu prednost, njihov bi život bio čist, nevin i svet, i svu slavu svijeta smatrali bi sramotom u poređenju sa unutrašnjom ljepotom, koja je sakrivena tjelesnim očima.”^{159Ibid., knj. XIII, gl. 2.}VB 176.4

Među Lefevrovim učenicima bilo je nekoliko njih koji su sa velikim interesovanjem slušali njegove riječi, i koji su, kad je glas njihovog učitelja davno umuknuo, nastavili da objavljuju istinu. Takav je bio Gijom Farel. Odgojen od pobožnih roditelja, on je naučio da se slijepo pokorava nauci crkve. On bi mogao za sebe da kaže zajedno sa apostolom Pavlom: “Po poznatoj jeresi naše vjere živjeh farizejski.” Djela 26, 5. Kao revan katolik, gorio je od želje da uništi svakoga tko bi se protivio crkvi. “Ja sam škripao zubima kao bijesni vuk”, rekao je on kasnije, pričajući o tom periodu svog života, “kad sam čuo da netko govori protiv pape.”^{160Ibid., knj. XIII, gl. 2.} On je bio neumoran u svom obožavanju svetaca; zajedno sa Lefevrom obilazio je pariške crkve, klečao je pred oltarima i kitio ih cvijećem. Ali ta pobožnost nije donosila mir njegovoj duši. Usprkos svih djela pobožnosti i kajanja, osjećao je na sebi krivicu grijeha. Glas reformatora, koji je propovijedao spasenje milošću, bio je za njega kao glas s neba. “Nevini je osuđen, a krivac je opravdan.” “Samo Kristov križ otvara nebeska vrata i zatvara vrata pakla.”^{161Ibid., knj. XIII, gl. 2.}VB 177.1

Farel je radosno prihvatio istinu. Obraćenjem, sličnim Pavlovom, vratio se iz ropstva tradicija u slobodu sinova Božjih. “Njiegovo srce krvožednog vuka, pošto se potpuno odvojilo od pape i predalo Isusu Kristu, bilo je promijenjeno u srce krotkog i mirnog jagnjeta.”VB 177.2

Dok je Lefevr nastavio da širi istinu među svojim studentima, Farel koji je sada bio isto tako revan za Kristovo djelo kao što je ranije bio revan za papinu stvar, počeo je propovijedati istinu javno. Jedan crkveni velikodostojnik, biskup iz Moa, uskoro se pridružio njima. Drugi učitelji, koji su uživali visoki ugled zbog svojih sposobnosti i svoje učenosti, također su se pridružili propovijedanju evanđelja. Nova vjera zado,bivala je pristalice u svim staležima, počevši od zanatlija i seljaka, pa do plemića i kneževa. Sestra Fransoa I, koji je tada vladao, Margareta Navarska, primila je reformiranu vjeru. Sam kralj, i kraljica majka, izgledalo je da su neko vrijeme bili naklonjeni novoj vjeri, i reformatori su puni nade očekivali vrijeme kad će Francuska biti pridobijena za djelo evanđelja.VB 177.3

Ali njihove se nade nisu ispunile. Kristove učenike čekala su iskušenja i progonstva. To je, međutim, bilo milostivo sakriveno od njihovih očiju. Došlo je jedno vrijeme mira, kada su oni mogli prikupiti snage za predstojeću borbu; i reformacija je brzo napredovala. Biskup iz Moa radio je revno u svojoj biskupiji proučavajući kako svećenstvo tako i narod. Neuki i nemoralni svećenici bili su uklonjeni iz službe i koliko je god to bilo moguće, zamijenjeni su obrazovanim i pobožnim ljudima. Biskup je veoma želio da njegov narod sam ima pristup Božjoj riječi, i ta mu se želja uskoro ispunila. Lefevr je počeo da prevodi Novi zavjet, i skoro u isto vrijeme kad je Luter izdao njemačku Bibliju u Vitenbergu, Novi zavjet je štampan na francuskom jeziku u gradu Mou. Biskup nije štedio ni truda ni sredstava da ga raširi u svim svojim župama; i tako su uskoro seljaci iz područja grada Moa imali Sveto pismo.VB 177.4

Kao što putnik koji umire od žeđi radosno pozdravlja izvor žive vode, tako su ove duše primale nebesku vijest. Radnici na poljima, kao i zanatlije u svojim radionicama, zaslađivali su svoj rad razgovorima o skupocjenim istinama. Umjesto da uveče svraćaju u krčme, skupljali su se u svojim domovima da čitaju Sveto pismo, da se mole i slave Boga. Uskoro je u tim mjestima nastupila velika promjena. Iako su pripadali najnižem staležu, iako su to bili neobrazovani i teški fizički radnici, ipak se u njihovom životu otkrila sila božanske milosti, koja podiže i preobražava ljudska srca. Skromni, ljubazni i sveti, stajali su oni kao živi svjedoci onoga što evanđelje čini u iskrenim dušama koje ga prihvate.VB 178.1

Svjetlost zapaljenja u Mou bacala je daleko svojte zrake. Broj vjernih se stalno povećavao. Kralja je neko vrijeme obuzdavao gnjev crkvenih vođa, jer je mrzio tjesnogrudni fanatizam monaha. Ali papske vođe su napokon nadvladale. Podignuta je lomača. Biskup iz Moa, prisiljen da bira između ognja i odricanja, izabrao je lakši put; ali, iako je vođa pao, njegovo je stado ostalo čvrsto. Mnogi su usred plamena svjedočili za istinu. Svojom hrabrošću i vjernošću na lomači, ovi ponizni Kristovi učenci govorili su tisućama koji u vrijeme mira ne bi možda nikad čuli njihovo svjedočanstvo..VB 178.2

Nisu se samo siromašni i ponizni usudili da svjedoče za Krista usred ruganja i nevolja. I u kneževskim dvoranama zamaka i palata bilo je plemenitih duša, koje su više cijenile istinu od bogatstva i položaja, pa čak i od života. Viteška oprema sakrivala je plemenitiji i hrabriji duh nego što se nalazio pod biskupskim haljinama i mitrama. Jedan od takvih bio je Luj Berken, koji je potjecao iz plemićke obitelji. On je bio hrabar, bio je dvorski vitez, odan nauci, uglađenih manira i besprekornog morala. “On je bio” kaže jedan pisac, “veliki čuvar papskih uredaba, i revni posjetilac svih misa i propovijedi;... i, kao vrhunac svega, duboko je prezirao Luterovo učenje. Ali, kao i mnogi drugi, i on je Božjim proviđenjem bio pokrenut da proučava Bibliju i začudio se kada u njoj nije našao nauku Rima, već Luterovu nauku.”^{162Ibid., knj. XIII, gl. 9.} Od tog trenutka se sasvim posvetio dielu evanđelja.VB 178.3

Nazvan “najučenijim francuskim plemićem”, štićenik samoga kralja, mnogima je izgledalo da će on, zbog svoje obdarenosti, rječitosti, nepokolebljive hrabrosti, herojske revnosti i utjecaja na dvoru biti budući reformator svoje zemlje. Teodor Bez veli: “Berken bi bio drugi Luter da je u Fransoa I našao drugog izbornog kneza.” “On ie gori od Lutera”, vikale su papine pristalice!. I, zaista, on je bio papinim pristalicama u Francuskoj opasniji od Lutera. Oni su ga bacili u zatvor kao krivovjerca, ali kralj ga je oslobodio. Borba je trajala godinama. Fransoa I se kolebao između Rima i reformacije; čas je štitio a čas opet ograničavao nerazumnu revnost redovnika. Tri puta su papske vlasti zatvarale Berkena, i tri puta ga je kralj oslobodio, jer je bio zadivljen njegovim plemenitim karakterom i genijalnošću, te je odbio da ga preda na milost i nemilost crkvenih vođa.VB 179.1

Mnogo puta je Berken bio upozoren na opasnost koja mu je prijetila u Francuskoj, i prijatelji su ga savjetovali da slijedi primjer onih koji su našli sigurnost u dobrovoljnom izagnanstvu. Plašljivi i nestalni Erazmo, kome je pored sve sjane učenosti nedostajala ona moralna moć koja život i čast potčinjava istini, pisao je Berkenu: “Traži da te pošalju kao poslanika u neku stranu zemlju; putuj u Njemačku. Ti poznaješ Bedu i njemu slične; on je neman sa tisuću glava, koja baca svoj’ otrov na sve strane. Tvojih neprijatelja ima legion. Kad bi tvoje djelo bilo čak bolje od Isusovog, oni te ne bi pustili dok te ne bi ubili. Ne uzdaj se mnogo u kralievu zaštitu. U svakom slučaju ne ubrajaj me među papske teologe, jer bi to izlagalo opasnosti moj dobar glas.”^{163Ibid., knj. XIII, gl. 9.}VB 179.2

Sto su se više opasnosti gomilale, to se više povećavala Berkenova revnost. Nije htio da prihvati politiku opreznosti, koju mu je savjetovao Erazmo, već se odlučio na još smjelije djelo. Ne samo da je branio istinu već je napadao zablude. Optužbu zbog krivovjerstva. koju su papine pristalice podigle protiv njega, okrenuo je protiv njih. Njegovi najuporniji i najogorčeniji neprijatelji bili su teolozi i monasi teološkog fakulteta Pariškog univerziteta, jednog od najvećih crkvenih autoriteta kako u gradu tako i u državi. Berken je iz spisa tih teologa izvadio dvanaest rečenica koje je javno proglasio “protivnima Bibliji i, prema tome, heretičkim”; obratio se na kralja sa molbom da bude sudac u ovoj raspravi.”VB 179.3

Kralj koji nije bio protivan tome da vođe suprotnih stranaka ogledaju svoju snagu i svoju moć rasuđivanja i, sretan što će moći poniziti oholost i nadmenost monaha, zapovjedio je pristalicama Rima da brane svoju stvar sa Biblijom. Ali ovi su znali da će im to oružje malo koristiti; tamnice, mučenja i lomače — to je bilo oružje kojim su znali bolje rukovati. Situacija se promijenila; izgledalo* im je da se nalaze na rubu jame koji su iskopali za Berkena, Zbunjeni i zaprepašteni, oni su tražili izlaz iz tog položaja.VB 180.1

“Upravo u to vrijeme nađen je na uglu jedne ulice osakaćen kip Djevice Marije. U gradu je zavladalo veliko uzbuđenje. Mnoštvo ljudi dotrčalo je na to mjesto, dajući izraza svojoj žalosti i negodovanju. I kralj je bio duboko dirnut. Sada se pružila prilika koju su monasi mogli da iskoriste, i oni to nisu propustili. “Ovo su posljedice Berkenovog učenja”, vikali su oni. Zbog zavjere luterana svemu prijeti propast; sve će biti uništeno: religija, zakon i sam prijesto.”VB 180.2

Berken je bio ponovo uhvaćen. Kako je kralj bio otputovao iz Pariza, monasi su mogli da rade po svojoj volji. Reformator je bio saslušan i osuđen na smrt i, u strahu da se kralj ne bi opet umiješao da ga spasi, osuda je bila izvršena istoga dana kada je bila i izrečena. U podne je Berken bio izveden na gubilište. Veliko mnoštvo svijeta se sakupilo da prisustvuje njegovom pogubljenju. Mnogi su sa čuđenjem i užasom primijetili da je žrtva izabrana između najplemenitijih i najuglednijih ljudi Francuske. Na mnogim licima čitalo se zgražavanje, negodovanje, prijezir i mržnja; ali na jednom licu nije bilo ni jedne sjenke. Mučenikove misli bile su daleko od ovog uzbudljivog prizora; on je bio svjestan Božje prisutnosti. Nije obraćao pažnju na strašna kola na kojima je sjedio, niti na namrgođena lica svojih progonitelja, ni na užasnu smrt kojoj je išao u susret. Uz njega je bio Onaj koji živi, a koji je bio mrtav; koji živi od vijeka do vijeka, i koji ima ključeve od pakla i smrti.VB 180.3

Berkenovo lice se sjalo nebeskim sjajem i mirom. Obukao je svoje najljepše odijelo: “plašt od baršuna, prsluk od atlasa i damasta, i hlače cd zlatne tkanine.”^{164D'Aubigne, History of the Reformation in Europe in the Time of Calvin, knj. II, gl. 16.} Bio je gotov da svoju vjeru posvjedoči u prisutnosti Cara nad carevima i cijelog svemira, i zato nijedan znak žalosti nije smio da pomuti njegovu radost.VB 181.1

Kada se povorka polagano kretala ulicama punim svijeta, ljudi su se čudili nepomućenom miru i radosnom trijumfu njegovog pogleda i držanja. “On izgleda kao onaj koji stoji u hramu i razmišlja o svetim stvarima”, govorili su oni.^{165Wylie, op. cit., knj. XIII, gl. 9.}VB 181.2

Na lomači je Berken pokušao da uputi nekoliko riječi narodu, ali monasi, bojeći se posljedica, počeli su da viču, a vojnici su počeli tako da zvekeću oružjem da je njihov zveket zaglušio mučenikov glas. Tako je 1529. godine Sorbona, najviši kulturni i crkveni autoritet, “dala narodu iz godine 1793. rđav primjer, ugušivši na gubilištu svete riječi umirućeg.”^{166Op. cit., knj. XIII, gl. 9.}VB 181.3

Berken je bio zadavljen, i njegovo tijelo spaljeno. Vijest o njegovoj smrti izazvala je veliku žalost među prijateljima reformacije u cijeloj Francuskoj. Ali njegov primjer nije bio uzaludan. “I mi smo gotovi”, govorili su svjedoci istine, “radosno ići u smrt, upirući svoj pogled na budući život.”^{167D'Aubigne History of the Reformation in Europe in the Time of Calvin, knj. II, gl. 16.}VB 181.4

Za vrijeme progonstva u Mou, učiteljima reformirane vjere bilo je uskraćeno pravo da propovijedaju, te su bili primorani da otputuju u druga polja. Lefevr je otputovao u Njemačku. Farel se vratio u svoje rodno mjesto u istočnom dijelu Francuske; propovijedao je riječ Božju u Gapu i u njegovoj okolini, gdje je proveo svoje djetinjstvo. I ovdje je stigla vijest o onome što se dogodilo u Mou. Istina koju je reformator počeo propovijedati neustrašivom revnošću, našla je svoje slušaoce. Ali, uskoro su ga gradske vlasti ustale da ga ušutkaju, i Farel je bio prognat iz grada. Pošto nije mogao više raditi javno, putovao je preko polja i sela i propovijedao riječ Božju po privatnim domovima i na udaljenim livadama. Ako mu je i ovdje prijetila opasnost, šume, pećine i strme stijene, koje je tako dobro poznavao iz svoje mladosti, pružale su mu utočište. Bog ga je spremao za još veća iskušenja. “Nevolje, progonstva i sotonske spletke, na koje sam bio unaprijed upozoren nisu mi nedostajale, rekao ‘e on: “teškoće su čak bile tako velike da ih ja sam ne bih mogao podnositi; ali Bog je moj otac; on mi je dao potrebnu snagu, i opet će mi je dati.”^{168D'Aubigne, History of Reformation of the Sixteenth Century, knj. XII, gl. 9.}VB 181.5

Kao i u danima apostola, progonstvo je pridonijelo “napretku evanđelja.” Filipljanima 1, 12. Potjerani iz Pariza i Moa, “koji se bijahu rasijali” išli su svuda “propovijedajući riječ”. Djela 8, 4. Na ovaj način prodrlo je vidjelo u mnoge udaljene francuske pokrajine.VB 182.1

Bog je pripremio i druge radnike za svoje djelo. U jednoj pariškoj školi nalazio se jedan ozbiljan i miran mladić, jakog i pronicljivog duha, koji se isticao kako čistotom svog života, tako i velikom revnošću za proučavanjem i pobožnošću. Njegovi talenti i njegova marljivost učinili su ga ponosom škole, i svi su se nadali da će Žan Kalvin postati jedan od najsposobnijih i najpostojanijih branitelja crkve. Ali, zrak božanske svjet-losti prodro je čak i kroz zidove skolastike i praznovjerja kojima je Kalvin bio ograđen. On je s užasom slušao O’ novoj nauci, ne sumnjajući ni najmanje u to da su heretici zaslužili oganj u koji su bili bacani. Ne znajući ni sam kako, najednom je bio suočen s “krivovjerjem”, i morao je da. ispituje moć papske teologije da bi pobijao protestantsku nauku.VB 182.2

Kalvinov nećak, koji je prihvatio reformiranu vjeru, živio je u Parizu. Ova dva rođaka su se često sastajala i zajedno su raspravljala o stvarima koje su uznemiravale kršćanstvo.VB 182.3

“Postoje mnoge religije u svijetu”, rekao je Olivetan, “ali je samo jedna prava. Lažne su one religije koje su ljudi izmislili i po kojima nas spasavaju naša vlastita djela; a prava je ona religija koja je otkrivena u Bibliji i koja uči da je spasenje dar Božje milosti...”VB 182.4

“Meni nije potrebna tvoja nova nauka”, viknuo je Kalvin, “misliš li da sam ja cijelog sveg života živio u zabludi?”^{169Wylie, op. cit., knj. XIII, gl. 7.}VB 182.5

Ali u njegovoj duši probudile su se misli koje nije mogao po svojoj volji odagnati: U samoći svoje sobe razmišljao je o riječima svog nećaka. Najednom je postao svjestan svoje grešnosti. Vidio je sebe bez posrednika u prisutnosti svetog, i pravednog Suca. Posredovanje svetaca, dobra djela, crkvene ceremonije — sve je to bilo nemoćno da ga oslobodi od njegovih, grijeha. Pred sobom je vid;o samo mrak vječnog očajanja. Uzalud su njegovi učitelji pokušavali da ga ohrabre Uzalud je tražio utočište u ispovijedanju i pokajanju — ništa nije moglo1 pomiriti njegovu dušu s Bogom.VB 182.6

Dok je Kalvin tako preživljavao tešku unutrašnju borbu, došao je slučajno jednoga dana na jedan veliki trg gdje se u to vrijeme sakupljao narod da gleda spaljivanje nekog heretika. Bio je zaprepašten videći spokojstvo na licu mučenika. U mukama ove strašne smrti, i pod još strasnijom osudom crkve, mučenik je pokazivao vjeru i hrabrost koju je mladi student s bolom uspoređivao sa svojim očajanjem i mrakom, iako je najtačnije slušao crkvu. Znao je da heretici temelje svoju vjeru na Bibliji, i odlučio je da je proučava i da po mogućnosti otkrije tajnu njihove radosti.VB 182.7

U Bibliji je Kalvin našao Krista. “O Oče”, uzviknuo je on, “Njegova žrtva j,e stišala Tvoj gnjev; Njegova krv je oprala moje grijehe; Njegov križ je nosio moje proklestvo, a Njegova smrt mi je donijela opravdanje. Mi smo izmislili mnogo nepotrebnih gluposi, ali Ti si stavio preda mnom svoju Riječ kao baklju. Dirnuo si moje srce da prezrem svaku drugu zaslugu osim Tvoje kao Otkupitelja.”^{170Martyn, op. cit., vol. III, gl. 13.}VB 183.1

Kalvin se pripremao za svećenički poziv. Kad mu je bilo dvanaest godina, bio je imenovan za kapelana u jednoj maloj crkvi i, po propisu crkve, biskup je njegovu glavu svečano ošišao. Nije primio posvećenje niti je vršio dužnosti svećenika, ali je ipak postao član svećenstva i nosio je titulu svoje službe za koju je primao platu.VB 183.2

Pošto je osjećao da nikada neće moći postati svećenik, posvetio se neko vrijeme proučavanju prava, ali konačno je i taj plan napustio i odlučio da se potpuno posveti evanđelju. Ipak je oklijevao da postane propovjednik. Po svojoj prirodi bio je plašljiv, i velika odgovornost takvog položaja veoma ga je zabrinjavala. Zato je odlučio da nastavi studije. Konačno se odazvao molbama svojih prijatelja. “Divno je”, rekao je on, “kada se jednom biću tako niskog porijekla ukaže tako visoka čast.”^{171Wylie, op. cit, knj. XIII, gl. 9.}VB 183.3

Kalvin je mirno otpočeo svoje djelo, i njegove su riječi bile kao rosa koja pada da osvježi zemlju. Ostavio je Pariz i nastanio se u jednom provincijskom gradu pod zaštitom princeze Margarete koja je iz ljubavi prema evanđelju pružala svoju zaštitu onima koji su ga prihvatili. Kalvin je još bio mladić; bio je skroman i ljubazan. Svoj rad počeo je sa ljudima i njihovim porodicama; okružen članovima porodice, čitao im je Bibliju i tumačio im istine spasenja. Oni koji su čuli vijest spasenja nosili su je i drugima; uskoro se evanđelje proširilo iz velikog grada u okolna mjesta i sela. Kalvin je imao pristup kako u dvorce, tako i u kolibe; hrabro je krčio put evanđelju, polažući temelj crkvama iz kojih su izlazili neustrašivi svjedoci istine.VB 183.4

Poslije nekoliko mjeseci opet je otišao u Pariz. U redovima učenih i obrazovanih ljudi zavladalo je veliko uzbuđenje. Proučavanje starih jezika dovelo je ljude do Biblija, i mnogi čija srca još nisu bila dirnuta njenim istinama istraživali su je revno i čak su se sami borili protiv branitelja papstva. Iako je Kalvin na polju teoloških rasprava bio dobar borac, on je imao viši zadatak od ovih bučnih teologa. Srca ljudi su bila probuđena, i sada je došlo vrijeme da im se otkrije istina. Dok su dvorane univerziteta odjekivale od vike teoloških rasprava, Kalvin je išao od kuće do kuće, otvarao narodu Bibliju i govorio mu o raspetom Kristu.VB 184.1

Božjim milostivim proviđenjem, Pariz je trebao da čuje i drugi poziv da bi primio evanđelje. Odbacio je poziv Lefevrov i Farelov, ali ipak je bilo određeno da u tom velikom gradu svi staleži čuju vijest evanđelja. Kralj, iz političkih obzira, nije potpuno stao na stranu Rima u borbi protiv reformacije. Margareta se još uvijek nadala da će protestantizam u Francuskoj pobijediti. Odlučila je da se u Parizu propovijeda reformirana vjera. Za vrijeme kraljeve odsutnosti zapovjedila je jednom protestantskom propovjedniku da propovijeda u gradskim crkvama. Kada su to papski velikodostojnici zabranili, princeza je tada otvorila dvor. Jedna soba uređena ie kao kapela; izjavljeno je da će se svaki dan u određeno vrijeme održavati propovijed, na koju se pozivaju ljudi svih staleža. Mnoštvo svijeta je dolazilo na propovijed. Ne samo kapela već i predsoblje i susjedne prostorije bile su pune naroda. Tisuće njih se skupljalo svaki dan na službu Bogu: plemići, državnici, advokati, trgovci i zanatlije. Mjesto da ove skupove zabrani, kralj je odredio da se dvije papske crkve otvore za propovijedi. Nikad prije nije grad bio toliko pokrenut Božjom riječju. Izgledalo je da je s neba na narod dunuo duh života. Umjerenost, čistota, red i marljivost zauzeli su mjesto pijanstva, poroka, svađe i lijenosti.VB 184.2

Ali svećenstvo nije sjedjelo skrštenih ruku. Kralj se još uvijek ustručavao da zabrani propovijedanje, i stoga su se oni okrenuli narodu. Upotrebljavali su sva sredstva da izazovu strah, predrasude i fanatizam neukih i praznovjernih. Pokoravajući se slijepo svojim lažnim učiteljima, Pariz, kao nekada stari Jeruzalem, nije poznao vrijeme svoga pohođenja, niti ono što je služilo njegovom miru. U toku dvije godine se Božja riječ propovijedala u glavnom gradu, i dok su mnogi primili evanđelje, ipak, većina ga je odbacila. Fransoa, zbog ličnih političkih ciljeva, pokazao je izvjesnu vjersku snošljivost, ali kasnije papine pristalice su povratile svoj utjecaj. Crkve su opet zatvorene, i počele su gorjeti lomače.VB 184.3

Kalvin je još uvijek bio u Parizu, pripremajući se proučavanjem, razmišljanjem i molitvom za svoj budući rad, a u isto vrijeme je nastavio da širi vidjelo. Konačno je postao sumnjiv, i vlasti su odlučile da ga spale na lomači. Smatrajući se sigurnim u svojoj povučenosti, nije ni pomišljao na opasnosti kada su iznenada dojurili u njegovu sobu prijatelji s viješću da su već poslati stražari da ga uhapse. U istom času začulo se lupanje na vanjskim vratima. Više se nije smjelo oklijevati. Neki od njegovih prijatelja zadržali su stražare na vratima, dok su drugi pomogli reformatoru da se spusti kroz prozor. Brzo se uputio ka predgrađu grada gdje je našao utočište u kolibi jednog radnika koji je bio prijatelj reformacije. Kalvin se tu preobukao u odijelo svog domaćina, i sa motikom na ramenu krenuo je dalje. Uputio se ka jugu, gdje je opet našao utočište na području princeze Margarete.VB 185.1

Tu je ostao nekoliko mjeseci pod sigurnom zaštitom svojih moćnih prijatelja, baveći se kao i prije proučavanjem. Ali njegovo srce mislilo je na širenje evanđelja u Francuskoj; zato nije mogao dugo ostati neaktivan. Čim se bura malo stišala, potražio je novo polje rada, i to u Poatjeu, gdje je bio univerzitet, i gdje je nova nauka naišla na dobar prijem. Ljudi svih staleža radosno su slušali evanđelje. Pošto nije imao javne dvorane u kojoj bi propovijedao, iznosio je Božju riječ u kući načelnika grada, u svom privatnom stanu ili u nekom parku. Kad se broj slušalaca povećao, smatrali su da je sigurnije sastajati se izvan grada. Za mjesto održavanja skupova izabrana je jedna pećina, u uskom i dubokom gorskom klancu, prikrivena drvećem i nadvijenim stijenama, koje su usamljenost činile potpunijom. Mali skupovi, napuštajući grad raznim ulicama, odlazili su neopaženo tamo. U tom zabačenom mjestu čitala se i objašnjavala Biblija. Ovdje su protestanti Francuske prvi put proslavili večeru Gospodnju. Iz ove crkve kasnije su izašli mnogi vjerni evanđelisti.VB 185.2

Kalvin se još jednom vratio u Pariz. Ni sada nije mogao napustiti nadu da će cijela Francuska kao nacija prihvatiti reformaciju. Ali u svome radu nailazio je skoro svuda na zatvorena vrata. Propovijedati evanđelje značilo je ići ravno na lomaču. Ove okolnosti su ga nagnale da se odlučio da ode u Njemačku. Čim je prešao granicu, u Francuskoj je ponovo izbilo progonstvo protestanata. Da je ostao u svojoj domovini, sigurno bi bio povučen u opću propast.VB 185.3

Evo što se desilo. Francuski reformatori, želeći iskreno da vide da njihova zemlja ide uporedo sa Njemačkom i Švicarskom, odlučili su da protiv praznovjernih običaja Rima povedu odlučnu borbu, koja će potresti sav narod. U tu svrhu prilijepljeni su jedne noći plakati koji su napadali misu. Ali umjesto da reformaciju unapredi, ovaj revnosni, ali rđavo proračunati korak, donio je propast ne samo njegovim izvršiteljima nego i prijateljima reformirane vjere u cijeloj Francuskoj. On je pružio ljudima Rima ono što su oni tako dugo željeli: izgovor da zatraže potpuno uništenje heretika, kao opasnih buntovnika protiv sigurnosti prijestola i mira nacije.VB 186.1

Jedna nepoznata ruka — nekog nepromišljenog prijatelja ili lukavog neprijatelja, što je ostalo tajna, prilijepila je jedan plakat na vrata kraljeve privatne rezidencije. Kralj je bio zaprepašten. U ovom plakatu nemilice su šibani praznovjerni običaji koji su vjekovima bili poštovani. Besprimjerna smjelost, koja se usudila iznijeti tako otvorene i strašne optužbe pred kraljeve oči, izazvala je njegov gnjev. Zaprepašteno je stajao nekoliko trenutaka dršćući i šuteći. Tada se njegov gnjev provalio strahovitim riječima: “Neka se uhapse svi koji su pod sumnjom da su luterani. Hoću da ih sve istrijebim!”^{172D'Aubigne, History of the Reformation in Europe the Time of Calvin, knj. Iv, gl. 10.} Kocka je pala: kralj se opredijelio na stranu Rima.VB 186.2

Odmah su preduzete sve mjere da se uhapse svi luterani u Parizu. Jedan jadni zanatlija, pristalica reformacije, koji je imao dužnost da poziva vjerne na njihove tajne sastanke, bio je uhapšen i, pod prijetnjom neizbježne smrti na lomači, naređeno mu je da vodi papskog izaslanika u kuću svakog pojedinog protestanta u gradu. On je u prvi mah s odvratnošću odbio da to učini, ali je poslije pristao, natjeran strahom od vatre, i tako je postao izdajnik svoje braće. Morin, kraljevski krvnik, praćen izdajnikom pred kojim je nqšena hostija, okružen pratnjom svećenika, nosiocima kadionica, redovnicima i vojskom, prolazio je polako i šuteći kroz gradske ulice. Procesija je trebala da izgleda da je organizirana u čast “svetih sakramenata”, kao očišćenje za uvrede koje su protestanti nanijeli misi; ali iza tog svečanog izgleda krila se sotonska namjera. Došavši do kuće nekog protestanta, izdajnik je dao znak ne izgovorivši ni riječi. Procesija je stala; ljudi su ulazili u kuću, izvlačili ukućane napolje, okovali ih u lance, i strašna procesija je išla dalje tražeći nove žrtve. “Nije bila pošteđena nijedna kuća, ni velika ni mala, ni pariški univerzitet... Pred Morinom je drhtao cijeli grad..,. To je bilo vrijeme užasnog terora.”^{173Ibid., knj. IV, gl. 10.}VB 186.3

Žrtve su. umirale u najstrašnijim mukama, jer je bilo nadređeno da vatra gori lagano da bi se produžile njihove samrtne muke. Ali, oni su umirali kao pobjednici. Njihova je odlučnost bila nepokolebljiva, a njihov mir nepomućen. Progonitelji,1 nemoćni da pokolebaju njihovu nesavitljivu čvrstinu, osjećali su se sami pobijeđenima. “Lomače su podizane u svim dijelovima Pariza, i spaljivanje žrtava vršilo se u razne dane da bi se produžavanjem mučenja povećao strah od krivovjerstva. Ali pobjeda je ipak bila na kraju na strani evanđelja. Cijeli Pariz je mogao da vidi kakve je ljude stvorila nova vjera. Nema propovjedaonice koja bi bila tako rječita kao lomača mučenika! Silna radost, koja je ozaravala lica onih ljudi kada su odlazili na gubilište, njihova hrabrost usred plamena, njihovomilostivo praštanje često su pretvarali gnjev u samilost, mržnju u ljubav i neodoljivom rječitošću svjedočili u korist evanđelja.”^{174Wylie, op. cit., knj. 13, gl. 20.}VB 187.1

Svećenici, želeći da podstaknu gnjev naroda, širili su o protestantima najstrašnije klevete. Okrivljavali su ih da spremaju pokolj katolika, rušenje vlade i ubistvo kralja. Ali u prilog tog tvrđenja nisu mogli navesti ni jedan dokaz. Ova proročanstva o budućoj nesreći trebalo je da se ispune; ali u sasvim drugim prilikama i iz sasvim suptrotnih uzroka. Strahote koje su katolici izvršili nad nedužnim protestantima vapile su za osvetom i donijele su u kasnijim vjekovima baš onu sudbinu koja je po njihovom proročanstvu prijetila kralju, njegovoj vladi i njegovim podanicima. Glavni uzročnici te katastrofe su bili nevjernici i same papine pristalice. Ne učvršćivanje, već ugnjetavanje protestantizma donijelo je Francuskoj poslije tri stotine godina ona strašna iskušenja.VB 187.2

Sumnja, nepovjerenje i užas: obuzeli su sve društvene slojeve Usred sveopćeg uzbuđenja bilo je očigledno koliko je dubok korijen Luterova nauka uhvatila u srcima ljudi koji su se odlikovali svojim obrazovanjem, utjecajem i besprijekornim karakterom. Položaji od povjerenja i časti iznenada su ostali prazni* Zanatlije, štampari, naučenjaci, profesori univerziteta, pisci, pa čak i dvorski službenici su nestali. Stotine njih pobjeglo je iz Pariza; dragovoljno su napustili svoju rođenu) zemlju, čime su u mnogo slučajeva prvi put pokazali da pripadaju reformiranoj vjeri. Papisti su se iznenađeno zgledali pri pomisli da je toliko neosumnjičenih heretika živjelo u njihovoj sredini. Svoj gnjev izlili su na mnoštvo skromnih žrtava koje su bile u njhovoj vlasti. Tamnice su bile prepune, sam zrak kao da je potamnio od dima gorućih lomača koje su bile zapaljene za pristalice evanđelja.VB 187.3

Fransoa I se hvalio da je jedan od vođa velikog pokreta renesanse, kulturnog preporoda, koji je obilježavao početak šesnaestog vijeka. Volio je da sakuplja na svom dvoru učene ljude iz svih zemalja. Njegova snošljivost prema reformaciji ima se donekle pripisati njegovoj ljubavi prema nauci i njegovom preziru neznanja i praznovjerja monaha. Ali, obuzet revnošću da uništi krivovjerstvo, ovaj zaštitnik nauke izdao je jedan dekret kojim je ukinuo slobodu štampe u cijeloj Francuskoj. Fransoa I predstavlja jedan od mnogih primjera u historiji koji pokazuje da obrazovanost nije zaštita protiv vjerske nesnošljivosti i progonstva.VB 188.1

Jednom svečanom i javnom ceremonijom Francuska je otpočela progonstvo i potpuno uništenje protestantizma. Svećenici će zahtijevati da uvreda nanijeta nebu odbacivanjem mise mora da bude okajana krvlju, i da kralj mora, u interesu svoga naroda, javno odobriti ovo barbarsko djelo.VB 188.2

Dvadeset i prvi siječanj 1535. godine bio je određen za tu užasnu ceremoniju. U tu svrhu podstreknuta su praznovjerna strahovanja i slijepa mržnja cijeloga naroda. Pariške ulice bile su pune ljudi, koji su došli iz cijele okoline. Dan je trebao da započne veličanstvenom i sjajnom procesijom. “Kuće kraj kojih je trebala da prođe procesija bile su okićene crnim zastavama, a tu i tamo podignuti su oltari. Pred svim vratima gorjele su baklje u čast “svetog sakramenta”. Još prije svanuća formirala se povorka pred kraljevim dvorcem. Na čelu procesije su nošene zastave i križevi pojedinih župa. Za njima su išli građani po dvojica u redu sa gorućim bakljama u ruci.” Za njima su išla četiri monaška reda, svaki u svoioj posebnoj nošnji. Zatim je dolazila velika zbirka čuvenih relikvija. Za njorn su jahali crkveni velikodostojnici u svojim. purpurnim i skerletnim haljinama, ukrašenim dragim kamenjem — sjajna i blistava povorka!VB 188.3

“Hostiju je nosio pariški biskup pod veličanstvenim baldahinom, koji su držala četiri kneza Francuske... Iza hostije išao je kralj... Fransoa I tog dana nije nosio ni krune ni kraljevskog odijela.” “Gologlav, oborena pogleda, sa zapaljenom svijećom u ruci”, kralj Francuske pojavio se kao pokajnik.”^{175Ibid., knj. XIII, gl. 21.} Pred svakim oltarom pokorno se poklonio, ne zbog grijeha koji su oskvrnili njegovu dušu, ne zbog nevine krvi koja je okaljala njegove ruke, već zbog smrtnog grijeha svojih podanika koji su se usudili da ustanu protiv mise. Iza njega išla je kraljica, a potom državni velikodostojnici, također u redu, dva po dva, i svaki sa zapaljenom svijećom.VB 189.1

Kao dio službe tog dana, sam kralj je održao govor u velikoj dvorani biskupske palate višim činovnicima svoga kraljevstva, Stupio je pred njih žalosna lica i dirljivom rječitošću oplakivao je “izopačenost bogohulnih, dan žalosti i sramote”, koji je došao na narod. Tada je pozvao svakog vjernog podanika da pomogne da se istrijebi opasno i štetno: krivovjerstvo, koje prijeti da uništi Francusku. “Kao što je istina, gospodo, da sam ja vaš kralj”, rekao je on, tako “kad bih znao da je jedan od mojih udova zaražen ovom mrskom trulošću, dao bih ga odsjeći... Još više: kad bih. vidio jedno od svoja djece time oskvrnjeno, ne bih ga! poštedio... Ja bih ga sam predao i žrtvovao Bogu.” Suze su ugušile njegov glas, a čitav je zbor plakao i jednodušno klicao.” “Živjet ćemo i umrijet ćemo za katoličku religiju!”^{176D'Aubigne, op. cit., knj. IV, gl. 12.}VB 189.2

Strašna se tama spustila na narod koji je odbacio istinu. Milost Božja, izvor spasenja za sve ljude, se otkrila, ali Francuska, pošto je vidjela njenu moć i njen posvećujući utjecaj, pošto su hiljade njih bili osvojeni njenom božanskom ljepotom; pošto su gradovi i zaseoci bili obasjani njenom svjetlošću, od,vratila se od istine, jer su njeni stanovnici više voljeli tamu nego svjetlost. Odbacili su božanski dar, koji im se nudio. Nazivali su zlo dobrim, a dobro zlim, dok nisu postali žrtva svoje tvrdoglave samoobmane. Uzalud su smatrali da čine Bogu službu progoneći njegov narod: njihova iskrenost nije smanjila njihovu krivicu. Oni su hotimično odbacili svjetlost koja ih je mogla sačuvati od prijevare i duše njihove od krvi.VB 189.3

U velikoj katedrali Notr-Dam položena je svečana zakletva da će ‘krivovjerstvo biti iskorijenjeno. Tu je, nešto manje od tri vijeka kasnije, narod koji je zaboravio na živoga Boga uzdigao na prijesto “boginju razuma”. Ponova je sastavljena povorka, i predstavnici Francuske su otpočeli djeloza koje su se zakleli da će ga izvršiti. “Na kratkim razmacima bile su podignute lomače za spaljivanje krivovjeraca. Udešeno je da pojedine lomače budu zapaljene kad naiđe kralj, tako da bi on bio svjedok pogubljenja.”^{177Wylie, op. cit., knj. XIII, gl. 21.} Pojedinosti pretrpljenih muka ovih Kristovih svjedoka odviše su jezovite da bismo ih mogli ispričati, ali žrtve ipak nisu pokazivale nikakvu neodlučnost, Kad su navaljivali na jednoga vjernoga da se odrekne, on je odgovorio: “Vjerujem samo u ono što su nekada propovijedali proiroci i apostoli, i u što su vjerovale zajednice svetih. Moja vjera uzda se u Boga, i oduprijet će se svim silama pakla.”^{178D'Aubigne, op. cit., knj. IV, gl. 12.}VB 189.4

Tako se povorka zaustavljala od jednog do drugog mjesta mučenja. Vrativši se na svoje polazno mjesto kod kraljevske palate, narod se razišao, a kralj i biskupi su se povukli zadovoljni događajima dana. Odlučeno je da sa započeto djelo nastavi do potpunog istrebljenja krivovjerstva.VB 190.1

Evanđelje mira, koje je Francuska odbacila, trebalo je da bude iskorijenjeno, ali kako će strašne biti posljedice! Dvade,set i prvog siječnja 1793. godine, dvjesta pedest i osam godina otkako je Francuska objavila istrebljenje protestanata, prolazila je ulicama Pariza jedna druga povorka; sasvim drukčijeg karaktera. “Opet je kralj bio glavna ličnost; opet se čula vika naroda koji je tražio nove žrtve; opet su se podizala nova gubilišta za strašna pogubljenja. Luj XVI, otimajući se svojim tamničarima i krvnicima bio je dovučen na giljotinu i tu je silom držan dok nije sjekira pala, i dok se njegova glava nije otkotrljala na zemlju.”^{179Wylie, op. cit., knj. XIII, gl. 21.} Kralj Francuske nije bio jedina žrtva; nedaleko od tog mjesta pogubljeno je oko dvije tisuće i osam stotina ljudi i žena za vrijeme krvavih dana strave i užasa.VB 190.2

Reformacija je otkrila svijetu Bibliju; ukazala na Božji zakon objavljujući da su još uvijek u važnosti njegovi zahtjevi i njegova prava nad ljudskom savješću. Beskrajna ljubav otkrila je ljudima uredbe i načela neba. Gospod je kazao: “Držite dakle i izvršujte ih, jer je to mudrost vaša i razum vaš pred! narodima,, koji će kad čuju sve ove uredbe reći: samo je ovaj veliki narod mudar i razuman.” 5. Mojsijeva 4, 6. Odbacivši dar neba, Francuska je posijala sjeme anarhije i propasti, što je neizbježno dovelo do revolucije i nasilja.VB 190.3

Već dugo prije progonstva izazvanog plakatima, bio je smjeli i revni Farel primoran da napusti svoj rodni kraj. Otišao -je u Švicarsku gdje je svojim radom pomogao Cvingliju da reformacija odnese pobjedu. Ovdje je proveo svoje posljednje godine, ali je ipak vršio i znatan utjecaj na reformaciju u Francuskoj. Za vrijeme prvih godina svog izgnanstva naročito se trudio da proširi evanđelje u svom rodnom kraju. Mnogo vremena proveo je propovijedajući evanđelje među svojim zemljacima u blizini granice, odakle je neumornom pažnjom pratio borbu koja se vodila u njegovom rodnom kraju, pomažući riječima ohrabrenja i savjetima. Zahvaljujući njegovim nastojanjima i zalaganjima drugih izgnanika, spisi njemačkih reformatora bili su prevedeni na francuski jezik, i zajedno s francuskom Biblijom štampani u velikom broju. Kolporteri su ova djela prodavali po cijeloj Francuskoj. Knjige su davane kolporterima po nižoj cijeni od prodajne cijene, a razlika je išla u korist kolportera koji su se od toga izdržavali, i tako su mogli da nastave sa radom bez prekida.VB 191.1

Farel je otpočeo svoj rad u Švicarskoj kao skromni učitelj. Povukavši se u skromnu župu, posvetio se odgoju djece. Osim uobičajenih predmeta, oprezno je uveo i biblijske istine, nadajući se da će tako preko djece pridobiti i roditelje. I zaista neki su povjerovali, ali svećenici su se umiješali da spriječe djelo, a potakli su i praznovjerne seljake da mu se usprotive. “Ovo ne može biti Kristovo evanđelje”, govorio je svećenik, “jer njegova propovijed ne donosi mir, nego rat.”^{180Ibid., knj. XIV, gl. 3.} Kao i prvi Kristovi učenici, kad je bio prognan iz jednog grada, Farel je bježao u drugi. Putovao je pješice iz sela u selo, iz grada u grad, podnoseći oskudicu, glad, zimu, umor, i svuda je njegov život bio u opasnosti. Propovijedao je po trgovima, u crkvama, a ponekad i sa propovjedaonica katedrala. Često je nalazio crkvu bez slušalaca; katkad su njegove propovijedi bile prekidane povicima i poru gama; često su ga silom skidali sa propovjedaonice. Nekoliko puta ga je gomila uhvatila i tukla gotovo do smrti. Ipak, on je išao naprijed. Iako je često bio izbačen iz borbe, ipak se neumornom istrajnošću opet njoj vraćao; i vidio je kako gradovi i sela, koji su do tada bili tvrđave papstva, jedni za drugim otvaraju vrata evanđelju. Mala župa u kojoj je radio u početku, uskoro je primila reformiranu vjeru. Gradovi Mora i Nojšatel napustili su rimokatoličke običaje , i izbacili idolopokloničke slike iz svojih crkava.VB 191.2

Farel je već davno želio da u Ženevi podigne protestantsku zastavu. Kad bi ovaj grad bio zadobiven, postao bi podesan centar za reformaciju u Francuskoj, Švicarskoj i Italiji. S tim ciljem pred sobom nastavio je rad dok nije pridobio mnoge okolne gradove i sela. Poslije toga vratio se u Ženevu, praćen jednim od svojih suradnika. Dozvoljeno mu je da održi samo dvije propovijedi. Svećenici su nastojali da nagovore građanske vlasti da ga osude; kad im to nije uspjelo, pozvali su ga pred crkveno vijeće, na koje su došli sa oružjem sakrivenim pod svojim odijelom, čvrsto riješeni da ga ubiju. Pred dvoranom se sakupila razjarena gomila, naoružana mačevim i toljagama, spremna da ga ubije alko bi slučajno pobjegao iz Skupštine. Ali, zahvaljujući prisutnosti građanskih vlasti i jednog odreda naoružane vojske, Farel je bio spašen. Slijedećeg jutra, rano u zoru, odveden je sa svojim drugom preko iezera na sigurno mjesto. Tako se svršio njegov prvi pokušaj da Zenevi objavi evanđelje.VB 192.1

Za drugi pokušaj izabrano je skromnije oruđe, — to je bio mladić tako skromnog izgleda da su ga hladno primili čak i takozvani prijatelji reformacije. Ali šta je mogao učiniti tako neiskusan čovjek kad je sam Farel bio odbijen? Kako bi mogao odoljeti buri čovjek koji je imao tako malo hrabrosti i iskustva kad je najjači i najhrabriji bio primoran da pobjegne? “Ne silom ni krepošću, nego Duhom mojim, veli Go-spod nad vojskama.” Zaharija 4, 6. “Što je slabo pred svijetom, ono izabra Bog da posrami jako; jer je ludost Božja mudrija cd ljudi, i slabost je Božja jača od ljudi.” 1. Korinćanima 1, 27. 25.VB 192.2

Fromen — tako se zvao taj mladić — otpočeo je svoje djelo kao učitelj. Istine kojima je djecu poučavao u školi, po-navljala su ona kod kuće. Uskoro su i roditelji počeli dolaziti da slušaju objašnjenje Biblije, dok školska dvorana nije bila puna pažljivih slušalaca. Novi zavjet i traktati bili su razdijeljeni u velikom broju, koje su čitali mnogi koji se nisu usudili javno da dođu i slušaju novu nauku. Uskoro je ovaj mladi propovjednik bio primoran da pobjegne; ali istine koje je propovijedao uhvatile su dubok korijen u srcima ljudi. Reformacija je bila utemeljena, počela je jačati i širiti se. Propovjednici su se vratili, i konačno je njihovim radom uvedeno u Zenevi protestantsko bogosluženje.VB 192.3

Grad se već izjasnio za reformaciju kada je Kalvin, nakon raznih putovanja i teškoća, ušao na njegova vrata. Vraćajući se sa svoje posljednje posjete svom rodnom mjestu, bio je na putu za Bazel da tamo nastavi svoje studije, ali pošto je put bio okupiran vojskom Karla V, bio je primoran da pođe zaobilaznim putem preko Ženeve.VB 193.1

U toj Kal vinovoj posjeti Zenevi, Farel je vidio Božju ruku. Iako je Ženeva već primila reformiranu vjeru, ipak je tu još trebalo obaviti veliki posao. Duše se obraćaju Bogu kao pojedinci, a ne kao čitave crkve; djelo novorođenja mora biti izvrešno u srcu i u savjesti silom Svetog Duha, a ne dekretima sabora. Ženevljani, koji su odbacili autoritet Rima, nisu još bili tako spremni da odbace poroke koji su cvjetali pod njegovim okriljem. Nije bio lak posao da se uspostave čista načela evanđelja i da se narod pripravi da dostojno ispuni zadatak na koji ga je, po svim izgledima, Proviđenje pozvalo.VB 193.2

Farel je bio uvjeren da je u Kalvinu našao onoga koji treba da bude njegov suradnik u tom djelu. U ime Boga, svečano je zakleo mladog evanđelistu da ostane ovdje i da s njime surađuje. Kalvin je uplašen oklijevao. Plašljiv i miroljubiv, bojao se da stupi u dodir sa hrabrim, nezavisnim i čak naprasitim građanima Ženeve. Njegovo nježno zdravlje i njegove navike za proučavanjem gonile su ga da traži povučenost. Vjerujući da bi svojim perom mogao najbolje poslužiti reformaciji Kalvin je čeznuo da nađe jedno tiho mjesto za proučavanje, odakle bi putem štampe poučavao’ i izgrađivao crkve. Ali Farelov svečani poziv došao mu je kao poziv s neba, i on nije imao smjelosti da ga odbije. Činilo mu se, rekao je on, kao da se ispružila Božja ruka s neba, “te ga je dohvatila i neopozivo postavila na mjesto koje je tako nestrpljivo želio da napusti.”^{181D'Aubigne, op. cit., knj. IX, gl. 17.}VB 193.3

U to vrijeme prijetile su protestantskom djelu velike opasnosti. Papske anateme su grmjele protiv Ženeve, i moćni narodi prijetili su joj uništenjem. Kako da se ovaj mali grad odupre moćnoj hijerarhiji koja je podjarmila tolike kraljeve i careve? Kako da se Odupre vojsci najvećih svjetskih osvajača?VB 194.1

U cijelom kršćanstvu protestantizam je bio okružen strašnim neprijateljima. Prve pobjede reformacije su prošle, a Rim je prikupio nove snage, nadajući se da će moći uništiti novu vjeru. U to vrijeme osnovan je red jezuita — najokrutniji, najbezobzirniji i najmoćniji branitelj papstva. Raskinuvši sve zemaljske veze i ljudske obzire, mrtvi prema zahtjevima prirodnih sklonosti, ušutkavši potpuno razum i glas savjesti, jezuiti su poznavali samo vlast i pravila svoga reda, i jedina im je dužnost bila da povećaju njegovu moć. Kristovo evanđelje osposobilo je svoje pristalice da se hrabro suprotstave opasnostima, da podnesu stradanja, zimu, glad, umor, siromaštvo i da podignu zastavu istine usprkos mučenjima na točku, usprkos tamnice i lomača. U borbi protiv reformacije, jezuiti su oduševljavali svoje sljedbenike da se bore protiv nje fanatizmom koji ih je osposobljavao da pretrpe iste opasnosti, i da sili istine suprostave sve oružje prijevare. Ni jedan zločin za njih nije bio toliko velik da ga ne1 bi izvršili, ni jedna prijevara toliko podla da je ne bi izveli, ni jedna laž toliko niska da je ne bi upotrebili. Iako su bili zavjetovani zavjetom vječnog siromaštva i poniznosti, nastojali su da steknu bogatstvo i moć da bi ih upotrebili za uništenje protestantizma i za uspostavljanje vrhovne vlasti papstva.VB 194.2

Kad su se članovi reda pojavljivali prikazivali su se pod plaštem svjetlosti, posjećivali su tamnice i bolnice, posluživali su bolesne i nevoljne, tvrdili su da su se odrekli svijeta i da nose sveto ime božanskog Isusa, koji je išao svuda čineći dobro. Ali ispod ove besprijekorne spoljašnosti krile su se zločinačke i krvničke namjere. Glavno načelo reda bilo je da cilj opravdava sredstvo. Po tom zakonu su se laž, krađa, krivokletstvo i ubistvo iz potaje ne samo opraštali već i preporučivali samo ako je služilo interesu crkve. Na različite načine su se jezuiti uvlačili u državnu administraciju, postajali su savjetnici kraljeva i upravljali su politikom nacija. Služili su kao sluge da bi uhodili svoje gospodare. Osnivali su škole za odgoj kneževskih i plemićkih sinova i škole za običan narod; a djecu protestantskih roditelja su primoravali da se pokoravaju papskim običajima. Cio vanjski sjaj i raskoš rimskog bogosluženja imao je svrhu da narodu pomuti um, da očara i zarobi maštu; i tako se dešavalo da su sinovi izdavali slobodu za koju su se njihovi očevi borili i prolijevali svoju krv. Jezuiti su se brzo raširili po cijeloj Evropi, i gdje god su se nastanili, ondje je opet oživjela papska moć. (Vidi Hist dodatak.)VB 194.3

Da bi jezuiti imali još veću moć papa je izdao dekret kojim se ponovo uvodi inkvizicija. (Vidi Hist. dodatak.) Usprkos opšteg gnušanja kojim se gledalo na nju, čak i u katoličkim zemljama, ipak je strašni sud bio ponovo uspostavljen od strane papskih vladara, i grozote, odviše strašne da bi mogle podnijeti svjetlost dana, opet su se ponavljale u tajnim zatvorima inkvizicije. U mnogim zemljama tisuće i tisuće ljudi, cvijet naroda, najbolji i najplemenitiji, najobrazovaniji i najbolje odgojeni, pobožni i odani propovjednici, marljivi i rodoljubivi građani, sjajni naučenjaci, daroviti umjetnici i vješte zanatlije bili su poubijani ili primorani da bježe u druge zemlje.VB 195.1

To su bila sredstva koja je Rim upotrebio da ugasi svjetlost reformacije, da ljudima oduzme Bibliju i ponovo uspostavi neznanje i praznovjerje srednjeg vijeka. Ali, zahvaljujući Božjim blagoslovima i naporima plemenitih ljudi, koje je Bog potaknuo da nastave Luterovo djelo, protestantizam nije bio uništen. Njegova moć nije zavisila od naklonosti prinčeva ili njihovog oružja. Najmanje zemlje, najskromniji i najslabiji narodi postali su njegove odbrambene kule. Tu je bila mala Ženeva, usred moćnih neprijatelja, koji su nastojali da je unište; tu je bila Nizozemska, na pjeskovitim obalama Sjevernog mora, koja se borila protiv papske tiranije, tada najveće i najbogatije kraljevine; tu je bila pusta i neplodna Švedska, koja je izvojevala pobjedu reformaciji.VB 195.2

Kalvin je radio u Zenevi skoro trideset godina, prvo, da tu osnuje crkvu, koja će se držati čistoga morala Biblije, a onda, da raširi reformaciju po cijeloj Evropi. Njegov javni život nije bio bez mane, niti njegovo učenje bez zabluda. Ali on je bio oruđe kojim se Bog poslužio da proširi istine koje su bile od naročite važnosti za ono vrijeme, da održi načela protestantizma protiv naglog podizanja papstva i da u protestantske crkve uvede čistotu i jednostavnost života na mjesto oholosti i pokvarenosti koje je donosilo rimsko učenje.VB 196.1

Iz Ženeve su izlazili spisi i propovjednici da rašire reformiranu vjeru. Prognanici iz svih zemalja obraćali su se Zenevi da dobiju pouke, savjete i ohrabrenja. Kalvinov grad postao je utočište za progonjene protestante cijele zapadne Evrope. Bježeći pred strašnom olujom koja je vjekovima bijesnila, bjegunci su tražili utočište pred vratima Ženeve. Gladni, ranjeni, otrgnuti od svojih domova i svojih rođaka, oni su nalazili topao prijem i nježno gostoprimstvo. Kao uzvrat za novi dom koji su ovdje našli, oni su gradu koji ih je primio donijeli svoju umješnost, svoje znanje i svoju pobožnost. Mnogi koji su ovdje našli utočište, vraćali su se kasnije u svoje zemlje da se bore protiv rimske tiranije. Džon Noks, hrabar škotski reformator, veći broj engleskih puritanaca, protestanti Nizozemske i Španije, kao i hugenoti Francuske ponijeli su iz Ženeve baklju istine da rastjeraju tamu svoje domovine.VB 196.2