Loading...
Larger font
Smaller font
Copy
Print
Contents
Velika Borba Između Krista I Sotone - Contents
  • Results
  • Related
  • Featured
No results found for: "".
  • Weighted Relevancy
  • Content Sequence
  • Relevancy
  • Earliest First
  • Latest First
    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents

    Poglavlje 6.—Hus i Jeronim

    Evanđelje je doprlo u Češku već u devetom vijeku. Sveto pismo je bilo prevedeno, i bogosluženje se održavalo! na nar rodnom jeziku. Ali što je papska vlast više rasla, to je Božja Riječ sve više padala u zasjenak. Grgur VII, koji je imao za cilj da sruši oholost kraljeva, ništa manje nije nastojao da podjarmi i narod. U tu svrhu izdao je dekret kojim je zabranio obavljanje službe na narodnom jeziku. Papa je izjavio “da je Svemogućem ugodno da se bogosluženje obavlja na jednom nepoznatom jeziku, i da je nepoštovanje ovoga pravila izazvalo mnoga zla i jeresi”.17Wylie, op. cit., knj. III, gl. 1. Talio je Rim odredio da se ugasi svjetlost Božje Riječi, i da narod živi u tami. Ali nebo je predvidjelodruga sredstva za očuvanje crkve. Mnogi Valdenžani i albinžani prognani iz Francuske i Italije, došli su u Češku. Iako se nisu usudili da propovijedaju javno, oni su ipak potajno revnoradili I tako se prava vjera čuvala iz stoljeća u stoljeće.VB 79.1

    Još prije Husa, u Češkoj su se pojavili ljudi koji su otvoreno osuđivali Pokvarenost crkve i poroke naroda. Njihovi su protesti izazvali opću pažnju. Rimska hijerarhija, bojeći se za svoju vlast, počela je progoniti učenike evanđelja. Ovo je primoralo vjerne da svoja bogosluženja obavljaju u šumama i planima, ali i tamo su bili progonjeni, i mnogi su bili pobijeni. Kasnije je izašao dekret da će svi koji budu napustili rimsku religiju biti spaljeni. Iako su kršćani žrtvovali svoje živote, ipak su vjerovali u pobjedu svoje stvari. Jedan od onih koji su učili da se spasenje može dobiti samo vjerom u razapetog Spasitelja, izjavio je na samrti: “Gnjev neprijatelja istine ima sada prevlast nad nama, ali tako neće biti uvijek; ustat će jedan između običnog naroda, bez mača i vlasti, protiv koga će oni biti ne-moćni.”Luterovo doba bilo’ je još daleko, ali već se sada javio jedan glas, čije će svjedočanstvo protiv Rima uzdrmati svijet.VB 80.1

    Jan Hus je bio skromnog porijekla; siroče, koje je rano ostalo bez oca. Njegova pobožna majka smatrala je odgoj u strahu Gospodnjem najskupocjenijim nasljedstvom i stoga je nastojala da to nasljedstvo osigura svome silnu... Hus je najprije učio u provinciskoj školi, a zatim je kao dobar učenik bio primljen na univerzitet u Pragu. Njegova majka ga je pratila u Prag; ona, kao siromašna udovica, nije mogla svome sinu dati veći dar ni novac, ali kad su došli blizu velikog grada, klekla je pored mladića bez oca i molila je nebeskog Oca da izlije na njega svoj blagoslov. Ova majka nije ni slutila kako će njena molitva biti uslišena!VB 80.2

    Na univerzitetu Hus se uskoro istakao svojim neumornim radom i brzim napredovanjem, a njegov besprijekorni život i ljubaznost pribivali su mu opće poštovanje. Kao odani sin rimske crkve, revno je tražio duhovne blagoslove, koje mu je ona obećavala. Prilikom jedne jubilarne svečanosti, on se ispovijede, dao je svojih posljednjih nekoliko novčića i pridružio se procesiji da bi dobio obećano oproštenje. Po završenim studijama stupio je u svećenički stalež, gdje je brzo stekao visok položaj. Uskoro je bio pozvan na kraljevski dvor; bio je imenovan profesorom, a zatim rektorom univerzita na kojem je završio svoje studije. Za nekoliko godina siromašan učenik, koji je studirao o trošku univerziteta, postao je ponos svoje zemlje, a njegovo ime je postalo slavno u cijeloj Evropi.VB 80.3

    Međutim, Hus je na jednom drugom području otpočeo reformatorsko djelo. Nekoliko godina poslije svoga posvećenja za svećeničku službu bio je imenovan propovjednikom Betlehemske kapele. Utemeljitelj ove kapele zastupao je kao veoma važnu stvar da se Sveto pismo propovijeda na narodnom jeziku. Ovaj se običaj održao u češkoj usprkos proti vijena Rima. Ipak je nepoznavanje Božje Riječi bilo veliko, a među ljudima svih staleža vladali su najgori poroci. Hus je neustrašivo ustao protiv tih zala služeći se Božjom riječi da bi istakao načela čistote i istine i ulio ih u srca svojih slušalaca.VB 81.1

    Jedan građanin Praga, Jeronim, koji se kasnije tako usko združio s Husom, donio je pri povratku iz Engleske Viklifove spise. Kraljica Engleske, koja je prihvatila Viklifovo učenje, bila je češka princeza, i njenim utjecajem su se reformatorovi spisi proširili u njenoj domovini. Hus ih je čitao sa velikim interesovanjem; uvjeren da je njihov autor bio iskren kršćanin, gledao je s naklonošću na reforme koje je Viklif zastupao. Tako je Hus, i ne opazivši, pošao putem koji će ga odvesti daleko od Rima.VB 81.2

    Od prilike u to vrijeme došla su u Prag dva učena stranca iz Engleske, koji su primili svjetlost i došli da je rasprostrane u ovoj udaljenoj zemlji. Pošto su otvoreno napadali papsku prevlast, uskoro su im vlasti naredile da ušute; ali kako nisu htjeli da prekinu svoj rad, nastavili su ga na drugi način. Pošto su bili ne samo propovjednici nego i dobri umjetnici, koristili su se svojim talentom. Na jednom zidu, pristupačnom narodu, nacrtali su dvije slike. Jedna je prikazivala kako Isus ulazi u Jeruzalem, “krotak, sjedeći na magaretu” (Matej 21, 5.), praćen svojim učenicima, odjeven u istrošeno putničko^ odijelo i bosih nogu. Druga slika prikazivala je papsku procesiju; papa obučen u svoje najbogatije haljine, s trostrukom krunom na glavi, jaše na veličanstveno okićenom konju, pred kojim idu trubači, a prate ga kardinali i biskupi u raskošnim haljinama.VB 81.3

    To je bila propovijed koja je na sebe svratila pažnju svih slojeva naroda. Gomile su se skupljale pred ovim slikama čiju je pouku svatko razumio. Mnogi su bili duboko dirnuti suprotnošću između blagosti i poniznosti velikog Učitelja i oholosti pa ne, takozvanog njegovog sluge. U Pragu je zavladalo veliko uzbuđenje, i poslije kratkog vremena stranci su došli do uvjerenja da je u interesu njihove sigurnosti da otputuju. Ali nauka koju su oni učili nije pala u zaborav. Njihove slike učinile su dubok utisak na Husa i podstakle ga na pažljivo proučavanja Svetog pisma i Viklif ovih spisa. Iako još nije bio spreman da prihvati sve reforme koje je Viklif zastupao, ipak je jasnije vidio pravi karakter papstva i sa većom revnošću korio je gordost, taštinu i pokvarenost svećenstva.VB 81.4

    Iz Češke se svjetlost proširila u Njemačku. Zbog nemira na praškom univerzitetu, stotine njemačkih studenata je napustilo Prag. Mnogi od njih su primili od Husa svoje prvo znanje o Bibliji, i vrativši se u svoju domovinu, širili su ondje evanđelje.VB 82.1

    Vijest o događajima u Pragu doprla je u Rim, i uskoro je Hus bio pozvan da izađe pred papu. Odazvati se ovom pozivu značilo bi izložiti se sigurnoj smrti. Češki kralj i kraljica, univerzitet, članovi plemstva i državni funkcioneri uputili su molbu papi da se Husu dozvoli da ostane u Pragu i da odgovori Rimu preko jednog izaslanstva. Umjesto da ovoj molbi udovolji, papa je Husa osudio, a grad’ Prag stavio pod prokletstvo.VB 82.2

    Ova osuda izazvala je u ono vrijeme veliko uzbuđenje. Ceremonije koje su pratile izricanje te osude bile su takve da su izazvale užas naroda koji je u papi gledao Božjeg namjesnika, koji ima ključeve neba i pakla, i koji ima vlast da izreče kako svjetovne tako i duhovne kazne. Vjerovalo se da su nebeska vrata zatvorena cijelom kraju koji je pod interdiktom i da su mrtvi isključeni iz stanova blaženstva, dok se papi ne svidi da skine prokletstvo. U znak ove strašne nesreće bile su obustavljene sve religiozne službe. Crkve su bile zatvorene. Vjenčanja su se obavljala u crkvenom dvorištu. Mrtvi, čiji je pogreb bio zabranjen na posvećenom mjestu, sahranjivani su bez uobičajenih pogrebnih obreda u jarke ili na raznim poljima. Djelujući na maštu ovim mjerama, Rim je nastojao1 da zavlada savješću ljudi.VB 82.3

    Uzbuđenje u Pragu je bilo veliko. Mnogi su okrivljavali Husa kao uzročnika svih nesreća i tražili da bude predan osveti Rima. Da bi stišao oluju, reformator se za neko vrijeme povukao u svoje rodno selo. Otuda je pisao svojim prijateljima u Pragu: “Povukao sam se iz vaše sredine zato da bih poslušao Kristov savjet i primjer i da ne bih dao priliku zlima da navuku na sebe vječnu propast, i da ne bih bio pobožnima uzrok žalosti i progonstva. Povukao sam se također da ne bi bezbožni svećenici sasvim zabranili propovijedanje Božje riječi, i da vi ne biste zbog mene bili lišeni božanske istine za koju sam, Božjom pomoću, spreman da umrem0.”18E. De Bonnechose, The Reformers before the Reformation, vol, I. str. 87. Hus nije prestao da radi nego je putovao po okolini i propovijedao onima koji su željeli da ga čuju. Na ovaj način su mjere koje je papa preduzeo da bi spriječio širenje evanđelja postale uzrok za njegovo još veće širenje. “Jer ništa ne možemo protiv istine, nego za istinu.” 2. Kor. 13, 8.VB 82.4

    “U ovoj fazi svoga života. Hus je, izgleda, prolazio kroz tešku duševnu borbu. Iako je crkva svojim napadima htjela da ga uništi, ipak on nije odricao njen autoritet. Za njega je ona još uvijek bila Kristova nevjesta, a papa Božji predstavnik i namjesnik. Hus se borio protiv zloupotrebljavan ja autoriteta, a ne protiv samog autoriteta. Ovo je bio povod strašnoj borbi između onog što mu je govorio razum i što je zahtijevala njegova savjest. Ako je autoritet pravedan i nepogrešiv, kao; što je on to vjerovao, zašto ga onda nešto goni da mu se ne pokori? Poslušati ga, jasno je vidio, značilo bi griješiti; ali zašto bi poslušnost jednoj nepogrešivoj crkvi donosila takvu posljedicu? To je bio problem koji nije mogao riješiti; to je bila sumnja koja ga je stalno mučila. Jednog dana sjetio se onoga što se desilo u vrijeme Spasitelja kada su svećenici crkve, postavši nevjerni, koristili zakoniti autoritet za nezakonite svrhe. Ova misao podstrekla ga je da prihvati i drugima da počne da iznosi načelo da samo nauka Svetog pisma, primljena razumom, treba da služi kao vođa našoj savjesti; ili, drugim riječima, da je samo Bog nepogrešiv vođa, koji govori preko svoje Riječi, a ne crkva, koja govori preko svojih svećenika.”19Wylie, op. cit., knj. III, gl. 2.VB 83.1

    Poslije nekog vremena uzbuđenje u Pragu se stišalo, i Hus se vratio u Betlehemsku kapelu, gdje je nastavio da propovijeda Božju Riječ sa još većom revnošću i hrabrošću. Njegovi neprijatelji nisu to ravnodušno gledali. Oni su bili jaki; ali kraljica, mnogi plemići i mnogi iz naroda bali su na njegovoj strani. Upoređujući njegovu čistu nauku i njegov sveti život s niskim dogmama koje su propovijedali rimski svećenici, i sa tvrdičlukom i pokvarenošću u kojoj su oni živjeli, mnogi su smatrali za čast da budu uz reformatora.VB 83.2

    Do sada je Hus bio sam; a od ovoga trenutka njegov suradnik postao je Jeronim, koji je u Engleskoj primio Viklifovo učenje. Oni su od sada bili nerazdvojivi prijatelji, pa čak i u smrti se neće razdvojiti. Obdaren sjajnim talentima, rijetkom rječitošću i velikom učenošću, Jeronim je imao sve ono što je potrebno da se pridobije naklonost naroda; ali što se tiče snage karaktera, Hus je bio veći od njega. Njegovo mimo rasuđivanje obuzdavalo je nemirni Jeronimov duh, koji je istinskom poniznošću priznavao njegovu vrijednost i pokoravao se njegovim savjetima. Udruženim naporom obojice, reformacija se širila još više i brže.VB 83.3

    Bog je rasvijetlio um ovih izabranih ljudi, tako da su im mnoge zablude Rima bile jasne. Ali, oni nisu primili svu svjetlost koja je bila namijenjena svijetu. Preko ovih svojih slugu Bog je izvodio narod iz mraka rimskih zabluda, pažljivo, korak po korak, vodeći računa o mnogobrojnim i ozbiljnim preprekama koje je još trebalo prebroditi. Kao što puni sjaj podnevnog sunca zasljepljuje one koji su dugo bili u tami, tako bi i njih zaslijepilo vidjelo kad bi im bilo najedanput u punini otkriveno. Zato je Bog otkrivao ovim vođama istinu malo po malo, koliko ju je narod mogao primiti. U budućim vjekovima su imali da dođu drugi vjerni radnici, koji će voditi narod dalje na putu reforme.VB 84.1

    Razdor u crkvi trajao je još uvijek. Tri pape su se borile za prvenstvo, i njihove borbe ispunjavale su kršćanstvo zločinima i bunama. Pošto su postali nezadovoljni bacanjem prokletstva kao sredstva međusobne borbe, latili su se svjetskog oružja. Svaki od njih je nastojao da nabavi oružje i prikupi vojsku, ali pošto je to iziskivalo velike svote novca, prodavali su u tu svrhu crkvene položaje, povlastice i crkvene blagoslove. Svećenici, povodeći se za primjerom svojih predpostavljenih, služili su se simonijom i ratom da bi ponizili svoje suparnike i ojačali svoju vlast. Hus je iz dana u dan sve jače grmio protiv poroka koji su se trpjeli u ime religije; i narod je otvoreno optuživao rimske vođe kao uzrok bijede koja je preplavila kršćanstvo.VB 84.2

    Opet je izgledalo da se grad Prag nalazi na pragu krvavog sukoba. Kao i ranije, Božji sluga je bio optužen kao “onaj koji donosi nesreću na Izraela” (1. Carevima 18, 17.) Na grad je opet bio bačen interdikt, i Hus se ponovo povukao u svoje rodno selo. Došao je kraj propovijedima koje je tako vjerno iznosio u svojoj dragoj Betlehemskoj kapeli. Sada je trebalo da govori sa jedne veće propovjedaonice cijelom kršćanstvu, prije nego bude položio svoj život kao svjedok istine.VB 84.3

    Da bi se izliječila zla koja su tada mučila Evropu, sazvan je bio opći crkveni sabor u Konstanci. Sabor je bio sazvan po želji cara Sigismunda, a sazvao ga je papa Ivan. XXIII, jedan od trojice suparničkih papa. Sazivanje sabora nije bita po volji pape Ivana, čiji karakter, politika i privatni život nisu mogli izdržati kritiku, pa makar ona dolazila od strane ljudi tako slabog morala kao što su bili svećenici onog vremena. (Vidi Hist. dodatak.)VB 84.4

    Glavni cilj ovoga sabora bio je da učini kraj razdoru u crkvi i da iskorijeni krivovjerje. Stoga su na sabor bila pozvana dvojica suparničkih papa, i glavni propagator nove vjere, Jan Hus. Prvi, bojeći se za svoju sigurnost, nisu došli na sabor lično, već su poslali svoje izaslanike. Papa Ivan XXIII, iako je sam sazvao sabor, došao je u Konstancu s velikom strepnjom. Naslućivao je da car potajno priprema plan o njegovom svrga-vanju, i bojao se da ne bude pozvan da odgovara za poroke kojima je obeščastio papsku tijaru i za zločine kojima ju je stekao. Ali, ipak, ušao je u Konstancu s velikim sjajem, praćen članovima visokog svećenstva i svitom dvorana. Svi svećenici i gradski velikodostojnici, s mnoštvom naroda, izašli su pred njega da mu zažele dobrodošlicu. Iznad njegove glave su četiri visoka službenika nosila zlatni baldahin. Pred njim je nošena hostija, a bogato odijelo kardinala i plemića još je više povećavalo sjaj pratnje.VB 86.1

    U isto vrijeme približavao se Konstanci drugi putnik. Hus je bio svjestan opasnosti koja mu prijeti. Oprostivši se sa svojim prijateljima kao čovjek koji se ne nada da će ih više vidjeti, krenuo je svojim putem osjećajući da ga on vodi na lomaču. Iako je dobio garantno pismo od češkog kralja, i isto tako drugo garantno pismo od kralja Sigismunda, kojim je garantirana njegova sigurnost za vrijeme putovanja, ipak je sve svoje poslove tako sredio kao da ga čeka smrt.VB 86.2

    U jednom pismu koje je uputio svojim prijateljima u Pragu pisao je slijedeće: “Braćo moja, ja polazim sa jednim garantnim pismom od kralja da sretnem svoje bezbrojne i smrtne neprijatelje... Ja se potpuno uzdam u svemogućeg Boga i moga Spasitelja, i nadam se da će On čuti vaše usrdne molitve i da će mi dati razum i mudrost, tako da ću moći da im odolim, i da će mi pokloniti svoga Svetoga Duha da me utvrdi u svojoj istini, tako da ću hrabro moći podnijeti iskušenja, tamnicu i, ako bude potrebno, mučeničku smrt. Isus Krist stradao je radi svojih izabranih, pa zar da se onda čudimo što nam je ostavio primjer da za naše spasenje sve strpljivo podnosimo? On je Bog, a mi smo njegova stvorenja; on je Gospod, a mi njegove sluge; on je Učitelj svijeta, a mi ništavni smrtnici; Njemu ništa ne treba, a nama je sve potrebno; on je stradao, zašto ne bismo stradali i mi, naročito ako je stradanje za naše očišćenje... Stoga, dragi prijatelji, ako bi moja smrt poslužila njemu na slavu, onda se molite da ona dođe što prije, i da mi Gospod pomogne da mogu podnijeti postojano sve nevolje. Ali ako je bolje da se vratim vama, molimo se Bogu da se mogu vratiti bez mrlje sa ovog sabora, to jest da ne pogazim ni jednu istinu evanđelja, već da ostavim dobar primjer svojoj braći. Možda vi nećete više vidjeti moje lice u Pragu, ali ako volja svemogućeg Boga dozvoli da se vratim vama, pođimo tada naprijed srcem čvršćim u poznavanju njegovog zakona i u ljubavi prema Bogu.”20Bonnechose, op. cit., vol. I, str. 147. 148.VB 86.3

    U drugom pismu upućenom jednom svećeniku koji je postao učenik evanđelja, Hus govori s dubokom smjernošću o svojim slabostima, optužujući sebe “da je sa zadovoljstvom nosio bogata odijela i da je često trošio vrijeme na bezvrijedne stvari”. Onda dodaje ovaj dirljivi savjet: “Neka slava Božja, spasenje duša i rad budu tvoja glavna briga, a ne da misliš na posjed crkvenih dobara i imetak. Pazi da ne ukrašavaš više svoju kuću nego svoju dušu; uloži najveći napor za svoju duhovnu zgradu. Budi blag i ponizan sa siromašnima, i ne troši svoja dobra na gozbe. Ako ne popraviš svoj život i ne uzdržiš se od onoga što je suvišno, bojim se da ćeš biti teško kažnjen kao ja, koji sam to činio, zaveden navikom i zbunjen ponositim duhom... Ti znaš moju nauku, jer si primao moje pouke još iz djetinjstva, zato je potrebno da ti više pišem; ali ja te zaklinjem milošću našeg Spasitelja da se ne ugledaš na mene ni u kakvoj taštim u koju si vidio da sam pao.” Na omotu pisma dodao je: “Zaklinjem te, prijatelju moj, da ne lomiš ovaj pečat dok ne budeš siguran da sam ja mrtav,“21Ibid., vol. I, str. 148. 149.VB 87.1

    Na svom putu Hus je svuda vidio znakove da je njegova nauka nadaleko raširena i mogao se uvjeriti koliko interesiranje vlada za njegovu stvar. Narod je u gomilama dolazio pred njega da ga pozdravi, a u nekim gradovima visoki gradski službenici pratili su ga kroz ulice.VB 87.2

    Kad je došao u Konstancu, Hus je najprije uživao potpunu slobodu. Pored garantnog kraljevog pisma, papa mu je obećao svoju ličnu zaštitu. Ali usprkos svim tim mnogobrojnim i svečanim izjavama, reformator je uskoro bio uhapšen na zapovijed pape i kardinala i bačen u jednu groznu tamnicu. Kasnije je bio premješten u jednu jaku tvrđavu na drugoj obali Rajne i tako zadržan kao zatvorenik. Papi nije ni najmanje koristila njegova vjerolomnost, jer je uskoro i sam bio bačen u isti zatvor. Sabor ga je pronašao krivim za strašne zločine kao: ubistvo, simoiju, preljubu i “za grijehe koje je nezgodno pominjati”. To je bila odluka sabora, i papa Ivan XXIII bio je poslije lišen ti jare i bačen u zatvor. Protiv-pape su takođe bile svrgnute i na njihovo mjesto bio je izabran novi papa. Lako je sam papa bio okrivljen za mnoge veće zločine od onih koje je Hus stavio na teret svećenika i zbog kojih je tražio reformu, ipak, isti sabor koji je svrgao papu odlučio je da uništi reformatora. Husovo hapšenje izazvalo je veliko ogorčenje u Češkoj. Moćno plemstvo uputilo je saboru oštar protest protiv te uvrede. I sam car, koji nije htio da dopusti da se pogazi njegovo garantno pismo, usprotivio se spljetkama reformatorovih neprijatelja. Ali reformatorovi neprijatelji bili su puni mržnje i odlučni. Oni su iskoristili predrasude cara Sigismunda, njegov strah i njegovu revnost za crkvu. Naveli su. opširne dokaze da se “ne mora održati riječ data krivovjercu ili osobi osumnjičenoj zbog krivovjerja, pa makar ona imala garantno pismo cara ili kralja”.22Jacques Lenfant, History of the Conncil of Constance, vol, I, str. 516.VB 87.3

    Iznemogao od bolesti i zatvora, — jer je vlažan i nečisti tamnički zrak prouzrokovao groznicu koja ga je skoro pokosila, — Hus je napokon bio izveden pred sabor. Vezan lancima, on je stajao pred carem koji se zakleo svojom časnom i svetom vjerom da će ga štititi. Za vrijeme svog dugog saslušanja, re-formator je čvrsto branio istinu, i u prisutnosti sakupljenih crkvenih i državnih velikodostojnika uputio je svečan i ozbiljan protest protiv pokvarenosti svećenika. Kada su ga pozvali da izabere hoće li da se odrekne svog učenja ili da pretrpi smrt, on je izabrao mučeničku smrt.VB 88.1

    Božja milost ga je podupirala. U toku nekoliko sedmica, stradanja, koje su prethodile konačnoj presudi, njegovu dušu je ispunjavao nebeski mir. “Ovo pišem u zatvoru i u lancima”, — pisao je jednom svom prijatelju, “očekujući svoju sutrašnju smrtnu presudu, s punim povjerenjem da me Bog neće ostaviti i da neće dozvoliti da se odreknem njegove Riječi ili da priznam pogreške koje su mi zlobno podmetnuli lažni svjedoci. Kad se budemo susreli u sretnoj vječnosti, saznat ćete kakvom me jemilošću udostojio Bog u mojim strašnim kušnjama.”23Bonnechose, op. cit., vol. II, str. 67.VB 88.2

    U svojoj mračnoj tamnici Hus je predvidio pobjedu prave vjere. Sanja© je kako se vratio u svoju Betlehemsku kapelu, gdje je propovijedao evanđelje, i vidio je papu i njegove biskupe kako brišu Kristove slike koje je on nacrtao na njenim zidovima. “Ovaj ga je san ražalostio. Ali slijedećeg dana vidio je mnoge umjetnike kako crtaju slike u još većem broju i ljepšim bojama. Čim su svršili svoj rad, opkoljeni velikom masom svijeta, umjetnici su povikali: Neka sada dođu pape i biskupi! Oni nikad neće ovo izbrisati!” Razmišljajući o svom snu, reformator piše: “Smatram da zaista lik Kristov ne može nitko da izbriše. Oni žele da ga unište, ali njega će propovjednik, bolji od mene, opet nacrtati u svim srcima.”24D'Aubigne, op. cit., knj. I, gl. 6.VB 90.1

    Hus je posljednji pat izveden pred sabor. To je bila velika i sjajna Skupština — car, državni knezovi, kraljevski poslanici, kardinali, biskupi i svećenici, ogromno mnoštvo^ naroda koje je došlo da vidi šta će se zbiti Sa svih strana kršćanstva sakupili su se svjedoci ove prve velike žrtve u dugoj borbi kojom je trebalo da se izvojuje sloboda savjesti.VB 90.2

    Pozvan da se još jednom izjasni o svojoj posljednjoj odluci, Hus se nije odrekao i, uprvši svoj pronicljivi pogled u cara koji je svoju datu riječ tako sramno pogazio, izjavio je: “Ja sam došao na ovaj sabor po svojoj želji, pod javnom zaštitom i na časnu riječ cara koji je ovdje prisutan.”25Bonnechose, op. cit., vol. II, str. 84. Svi prisutni uprli su poglede u Sigismunda i vidjeli su kako je duboko rumenilo pokrilo njegovo lice.VB 90.3

    Pošto je izrečena smrtna presuda otpočela je ceremonija degradacije. Biskupi su obukli svog zatočenika u svećeničko odijelo. Uzevši svećeničku haljinu Hus je rekao: “Naš Gospod Isus Krist bio je ogrnut bijelim plaštem u znak poniženja kada ga je Herod doveo pred Pilata.”26Bonnechose, vol. II, str. 86. Kada su ga pnovo pozvali da se odrekne, odgovorio je, Obrativši se narodu: “Kakvim bih licem mogao gledati nebo? Kakvim bih okom mogao pogledati mnoštvo naroda kome sam propovijedao čisto evanđelje? Ne! ja mislim da je njihovo spasenje vrednije od ovog jadnog tijela, sada osuđenog na smrt.” Tada su počeli sa njega da skidaju haljine, i svaki biskup izgovorio je po jedno prokletstvo, obavljajući svoj dio ceremonije. Na glavu su mu stavili kapu od papira u obliku mitre, s natpisom “arhijeretik”, na kojoj su bili naslikani strašni đavoli. Hus je uzviknuo. “S radošću ću nositi ovu krunu zbog tebe, Isuse,y koji si zbog mene nosio trnov vijenac.”VB 90.4

    Kad su ga tako odjenuli, biskupi su izjavili: “Sada predajemo tvoju dušu đavolu.” “A ja”, rekao je Hus podignuvši svoj pogled k nebu, “predajem svoj duh u tvoje ruke, o Isuse, koji si me otkupio.”27Wylie, op. cit., knj. III, gl. 7.VB 91.1

    Tada su ga predali svjetovnim vlastima i poveli na mjesto pogubljenja. Za njim je išla ogromna povorka naoružanih vojnika, svećenika i raskošno odjevenih biskupa, kojoj su se pridružili stanovnici Konstance. Kada su ga privezali za stub lomače, i sve bilo gotovo da se oganj potpali, još jednom su pozvali mučenika da spasi svoj život odricanjem svojih zabluda. Hus je odgovorio: “Kakvih zabluda da se odreknem? Ne osjećam se nimalo kriv. Pozivam Boga za svjedoka da sve što sam propovijedao i pisao ima za cilj da otrgne duše od grijeha i propasti; zato ću sa velikom radošću svojom krvlju zapečatiti istine koje sam propovijedao i o kojima sam pisao.” — Kada ga je plamen obavio, Hus je počeo da pjeva: “Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!” — i tako je nastavio dok njegov glas nije umuknuo za uvijek.VB 91.2

    Cak i njegovi neprijatelji bili su zadivljeni njegovim junaštvom. Jedan vatreni papski pisac, opisujući mučeničku smrt Husa i Jeronima, koji je umro malo kasnije, kaže: “Obojica su pošla hrabro u smrt. Pripravili su se za oganj kao da odlaze na svadbeno veselje. Nisu pustili nijedan uzvik bola. Kada se plamen digao, počeli su pjevati himne, i jedva je sila vatre mogla ušutkati njihovo pjevanje.”28Ibid., knj. III, gl. 7.VB 91.3

    Kada je Husovo tijelo potpuno izgorjelo, njegov pepeo zajedno za zemljom ispod njega, bio je pokupljen i bačen u Rajnu koja ga je odnijela u ocean. Uzalud su njegovi neprijatelji vjerovali da su iskorijenili istinu koju je on propovijedao. Nisu ni slutili da će pepeo, odnijet u more, biti kao sjeme posijano u svim zemljama, i da će u udaljenim zemljama donijeti obilne plodove u čast istini. Glas koji se čuo u dvorani sabora u Konstanci izazvao je jeku koja će se čuti kroz sve buduće vjekove. Husa više nije bilo, ali istina za koju je on umro, nije mogla propasti. Njegov primjer vjere i postojanosti ohrabrio je mnoge da čvrsto stoje uz istinu, usprkos muka i smrti. Njegovo pogubljenje otkrilo je cijelom svijetu strašnu okrutnost Rima. Neprijatelji istine nesvjesno su pomogli napredovanje djela koje su uzalud nastojali da unište.VB 91.4

    Još jedna lomača trebala je biti podignuta u Konstanci. Krv još jednog svjedoka morala je svjedočiti u prilog istine. Oprostivši se sa Husom prije njegovog odlaska, Jeronim ga je savjetovao da bude hrabar i postojan, uvjeravajući ga da će mu priteći u pomoć ako bi pao u kakvu opasnost. Doznavši da je reformator uhapšen, vjerni učenik se odmah pripremio da ispuni svoje obećanje. Bez ikakvog garantnog pisma, zajedno sa jednim svojim drugom, krenuo je za Konstancu. Došavši u grad, primijetio je da se izložio velikoj opasnosti, a da za Husovo oslobođenje ne može ništa da učini. Pobjegao je iz grada, ali je na povratku kući bio uhapšen i u lancima doveden natrag pod stražom vojnika. Kad je prvi put bio izveden pred sabor i pokušao da se brani od optužbi iznijetih protiv njega, njegove riječi bile su zaglušene povicima: “U vatru s njime! u vatru!”29Bonnechose, op. cit., knj. I, str. 234. Bio je bačen u zatvor, okovan u lance, i to u takvom položaju da mu je to pričinjavalo velike bolove. Hranili su ga samo kruhom i vodom. Poslije nekoliko mjeseci teškog tamnovanja, Jeronim je teško obolio, a njegovi neprijatelji, bojeći se da ne umre, ublažili su strogost zatvara, iako su ga ostavili još godinu dana u njemu.VB 91.5

    Husova smrt nije imala ono djelovanje koje su papine pristalice očekivale. Gaženje garantnog pisma izazvalo je buru negodovanja, stoga je sabor zaključio da je bolje da Jeronima prisile da se odrekne svoje vjere negoli da ga spale. Izveli su ga pred sabor i predložili mu da bira ili da se odrekne vjere ili da umre na lomači. U početku njegovog zatočenja smrt bi bila za njega blagoslov u poređenju sa užasnim mukama koje je pretrpio, ali sada, oslabljen bolešću, težinom zatvora i patnjama od straha i neizvjesnosti, odvojen od svojih prijatelja i obeshrabren Husovom smrću, Jeronim je izgubio hrabrost i pristao da se pokori saboru. Obećao je da će se držaiti katoličke vjere i pristao da prizna odluke sabora u pogledu osude Viklifove i Husove nauke, izuzev “svetlih istina” koje su oni propovijedali.VB 92.1

    Na ovaj način Jeronim je pokušao da ušutka glas svoje savjesti i da izbjegne smrtnu osudu. Ali u samoći tamnice postalo mu je jasno što je učinio. Sjetio se Husove hrabrosti i vjernosti i onda je pomislio na svoje odricanje od istine. Sjetio se božanskog Učitelja kome je obećao da će služiti, i koji je njega radi pretrpio smrt na križu. Prije svoga odricanja, usred ov?h patnji, nalazio je utjehu pri pomisli na pouzdanost Božje naklonosti; ali sada su sumnja i grižnja savjesti mučile njegovu dušu. Znao je da će morati učiniti još i druga odricanja prije nego što se bude pomirio s Rimom. Put kojim je pošao mogao se završiti samo potpunim otpadom od vjere. Zato je odlučio da se neće odreći svoga Gospoda radi toga da bi izbje,gao kratko vrijeme stradanja.VB 92.2

    Uskoro je opet bio izveden pred sabor. Njegovi suci još nisu bili zadovoljni njegovom pokornošću. Njihova žeđ za krvlju, izazvana Husovom smrću, tražila je nove žrtve. Samo bezuslovnim odricanjem od istine mogao je Jeronim sačuvati svoj život. Ali, on je odlučio da prizna svoju vjeru i da pođe tragom svoga brata — mučenika i u plamen lomače.VB 93.1

    Povukao je svoje ranije odricanje i, kao svaki čovjek osuđen na smrt, tražio je pravo da se brani. Bojeći se utjecaja njegovih riječi, biskupi su tražili da samo prizna istinitost optužbi koje se iznose protiv njega ili da ih porekne. Jeronim se usprotivio ovoj okrutnosti i nepravdi. “Vi ste me držali u strašnoj tamnici trista i četrdeset dana”, rekao je on, “u nečistoći, smradu, blatu, lišenog najpotrebnijih stvari; sada me izvodite pred sabor i slušate optužbe mojih smrtnih neprijatelja, a nećete da saslušate moju odbranu... Ako ste zaista mudri ljudi i svjetlost svijeta, pazite da ne pogriješite protiv pravednosti. Sto se mene tiče, ja sam samo slabi smrtnik; moj je život od male vrijednosti; ako vas ja opominjem da ne donosite nepravednu presudu, to činim više radi vas nego radi sebe.”30Ibid., knj. II, str. 146. 147.VB 93.2

    Napokon su udovoljili njegovoj molbi. Jeronim je kleknuo ti prisutnosti svojih sudaca tražeći od Gospoda da upravlja njegovim mislima i riječima i da ne dozvoli da kaže nešto protivno istini ili nedostojno svog Učitelja. Tog dana ispunilo se na njemu obećanje koje je Spasitelj dao svojim prvim učenicima: “I pred vlastele i pred careve vodit će vas mene radi... A kad vas predadu, ne brinite se kako ćete ili šta ćete govoriti, jer će vam se u onaj čas dati što ćete kazati. Jer vi nećete govoriti, nego Duh Oca vašega govorit će iz vas.” Matej 10, 18-20.VB 93.3

    Jeronimove riječi izazvale su čuđenje i divljenje, čak kod njegovih neprijatelja. Cijelu godinu dana bio je u mračnom zatvoru gdje nije mogao da čita, ni išta da radi, u velikim tjelesnim mukama i duševnom strahu, a ipak je svoje dokaze iznosio sa takvom jasnoćom i silom kao da je imao najbolju priliku za proučavanje. Skrenuo je pažnju svojim slušaocima na dugi niz ljudi koji su bili osuđeni od nepravednih sudaca. Pominjući jednu generaciju za drugom, isticao je ljude koji su pokušali da podignu narod svoga vremena, ali su bili napadani i osuđivani, no kasnije su bili počašćeni najvećim poštovanjem. Čak i sam Krist je bio osuđen kao zločinac od jednog nepra-vednog suda.VB 93.4

    Pri svom odricanju, Jeronim je priznao pravednost presude koja je bila izrečena nad Husom. Kajući se zbog svoje slabosti sada je svjedočio o mučeničkoj nevinosti i svetosti. “Ja ga poznajem od djetinjstva”, rekao je, “on je bio divan čovjek, pravedan i svet. On je osuđen usprkos svojoj nevinosti... Ja sam takođe gotov da umrem. Neću odstupiti pred mukama koje mi pripremaju moji neprijatelji i lažni svjedoci, koji će jednog dana odgovarati za svoje klevete pred velikim Bogom, koga ne može nitko prevariti.”31Ibid., knj. II, str. 151.VB 94.1

    Okrivljujući samoga sebe zato što se bio odrekao istine, Jeronim je nastavio: “Od svih grijeha koje sam učinio od svoga djetinjstva, ni jedan mi nije toliko težak i ne prouzrokuje mi toliko duševnih patnji koliko ovaj koji sam učinio na ovom kobnom mjestu kada sam odobrio nečasnu presudu, izrečenu protiv Viklifa i svetog mučenika Jana Husa, moga učitelja i prijatelja. Da! to od srca priznajem i izjavljujem sa grozom da sam iz straha pred smrću osudio njihovo učenje. Molim svemogućeg Boga da mi oprosti moje grijehe, naročito ovaj najpodliji od svih drugih.” Pokazujući na suce, kazao je odlučnim glasom: “Vi ste osudili Viklifa i Husa ne zato što su uzdrmali nauku crkve već zato što su žigosali sramna djela svećenstva, njihovu raskoš, njihovu oholost i sve poroke biskupa i svećenika. Ali ono što su oni tvrdili je nepobitno i ja tako mislim i izjavljujem kao oni.”VB 94.2

    Njegove riječi bile su prekinute. Biskupi, dršćući od gnjeva, počeli su da viču: “Kakav nam dokaz treba?! Svojim očima vidimo da je on najuporniji jeretik!”VB 94.3

    Jeronim nije dozvolio da ga smete ova buka, već je nastavio: “Šta! Mislite li da se ja bojim smrti? Vi ste me godinu dana držali u lancima, u jednoj odvratnoj tamnici, strašnijoj od same smrti: vi ste se prema meni ponašali okrutnije nego što bi to učinio neki Turčin, Jevrejin ili neznabožac, i moje živo meso istrunulo je na mojim kostima. Ali ja se ne tužim,, jer jadikovanje ne dolikuje čovjeku od srca i hrabrosti; ja se samo čudim tako velikoj okrutnosti prema jednom kršćaninu.”32Ibid., knj. II, str. 151-153.VB 94.4

    Negodovanje je ponovo zaglušilo njegov glas, i Jeronima su odveli u tamnicu. Ali na saboru je bilo ljudi na koje su ove riječi učinile dubok utisak, i koji su htjeli da spasu njegov život. Crkveni velikodostojnici došli su u tamnicu da ga nagovore da se pokori saboru. Obećavali su mu najslavniju budućnost kao nagradu ako se odrekne svoga učenja i protivljenja Rimu i odobri odluku donijetu protiv Jana Husa. Ali, kao i njegov Učitelj, kome je bilo ponuđeno sve blago ovoga svijeta,, i on je ostao nepokolebljiv, te je rekao: “Odreći ću se ako mi Svetim pismom dokažete da sam u zabludi.”VB 94.5

    Jedan od njegovih kušača je uzviknuo na to: “Sveto pismo! Zar treba da se sve prosuđuje prema njemu? Tko može razu-mjeti Sveto pismo ako ga crkva ne objasni?”VB 95.1

    “Šta čujem? Zar se predanjima ljudi treba više vjerovati nego evanđelju našeg Spasitelja!?”, odvratio je Jeronim. “Pavao nije savjetovao one kojima je pisao da slušaju ljudska predanja, već je rekao: “Istražujte pisma.”VB 95.2

    “Jeretiče!” uzviknuo je jedan od prisutnih, bacivši na nj gnjevan pogled, “kajem se što sam te tako dugo štitio ovdje. Vidim da je đavo u tvome srcu.”33Wylie, op. cit., knj. III, gl. 10.VB 95.3

    Jeronim je osuđen na smrt i odveden na isto mjesto gdje je Hus žrtvovao svoj život. Pošao je pjevajući, a njegovo lio9 sijalo je od radosti i spokojstva. Njegov pogled bio je uprt na Krista, i za njega je smrt izgubila svoj užas. Kada je krvnik došao iza njega da zapali vatru lomače, mučenik je uzviknuo: “Dođi slobodno naprijed; zapali je ispred mene! Da sam se bojao, ne bih sada bio ovdje.”VB 95.4

    Posljednje riječi, koje je izgovorio kada ga je plamen obavio, bile su riječi molitve: “Gospode, svemogući Oče, budi mi milostiv i oprosti grijehe moje, jer ti znaš da sam uvijek volio tvoju istinu.”34Bonnechose, op. cit., vol. II, str. 168. Njegov glas je umuknuo, ali su njegove usne još uvijek šaputale molitvu. Kada je oganj dovršio svoie djelo, sakupljen je pepeo mučenikov zajedno sa zemljom na kojoj je ležao i bačen, kao i Husov, u Rajnu.VB 95.5

    Tako su poginuli vjerni nosioci vidjela. Ali svjetlost istine koju su propovijedali, kao i svjetlost njihovog hrabrog primjera, nije se ugasila. Lakše bi bilo zaustaviti sunce na njegovom putu nego zadržati zoru koja je svitala nad svijetom.VB 95.6

    Spaljivanje Husa na lomači izazvalo je u Češkoj negodovanje i ogorčenje. Cio je narod osjećao da je reformator bio žrtva svećeničke zlobe i careve vjerolomnosti. O Husu se govorilo kao o vjernom nosiocu istine, a sabor koji ga je osudio na smrt, proglašen je krivim za njegovo ubistvo. Sada je Husova nauka još više privlačila pažnju nego ikada ranije. Papskim ediktima osuđeni su Viklifovi spisi na spaljivanje. Ali oni koji su sačuvani cd uništenja, sada su bili izvađeni iz tajnih mjesta i proučavani u vezi sa Svetim pismom ili njegovim dijelovima, do kojih je narod mogao doći. Na taj način su mnogi primili reformiranu vjeru.VB 95.7

    Husove ubice nisu mimo gledale slavu njegovog djela. Papa i car udružili su svoje snage da unište pokret, a Sigismundova vojska udarila je na Češku.VB 96.1

    Ali, javio se još jedan osloboditelj. Jan Žiška, koji je uskoro poslije početka rata potpuno oslijepio, ali koji je bio jedan od najsposobnijih vojskovođa svoga vremena, stavio se na čelo Čeha. Uzdajući se u Božju pomoć i pravednost svoje stvari, ovaj narod odoljevao je najmoćnijim vojskama koje su se dizale protiv njega. Više puta je car napadao Češku novim snagama, ali je uvijek pretrpio poraz. Husiti su bili iznad smrtnog straha, i ništa im nije moglo odoljeti. Nekoliko godina poslije početka rata, umro je hrabri Žiška, a zamijenio ga je Prokop, jedan isto tako hrabar i vješt vojskovođa, a u izvjesnom pogledu još sposobniji vođa.VB 96.2

    Kada su neprijatelji čuli za smrt slijepog vojskovođe, smatrali su da je sada zgodna prilika da povrate ono što su ranije izgubili. Papa je objavio krstaški rat protiv husita; i ponovo su velike vojske navalile na Češku, ali samo zato da bi doživjele još jedan strašan poraz. Kasnije je bio organiziran drugi krstaški pohod. U svim evropskim katoličkim zemljama prikupljani su novac, oružje i ljudi. Mnoštvo ljudi hrlilo je pod papsku zastavu, smatrajući da će napokon biti uništen jeretički narod. To mnoštvo navalilo je na Češku, vjerujući u sigurnu pobjedu. Narod se sakupio da ih odbije. Dvije vojske .približavale su se jedna drugoj, dok ih napokon nije odvajala samo jedna rijeka. “Krstaša je po broju bilo mnogo više, ali umjesto da pređu rijeku i otpočnu borbu s husitima, zbog čega su izdaleka došli, stajali su mimo i gledali u ratnike.”35Wylie, op. cit., knj. II, gl. 17. Tada ih je najednom obuzeo tajanstveni strah. Bez ikakvog napada na njih, ova moćna vojska se razbila i raspršila kao da je bila poražena od nevidljive sile. Veliki broj bio je poubijan od husita, koi’ su progonili bjegunce, i u ruke pobjednika pao je veliki plijen, tako da je rat Čehe obogatio umjesto da ih osiromaši.VB 96.3

    Nekoliko godina kasnije jedan drugi papa poveo je novi krstaški rat. I sada, kao i u ranijim pohodima, sakupljeno je mnoštvo ljudi i sredstava iz evropskih katoličkih zemalja. Velike su povlastice obećane onima koji budu uzeli učešća u ovom opasnom pothvatu. Svaki krstaš dobit će oproštenje najgnusnijih zločina. Svima koji u ratu poginu, obećana je velika nagrada na nebu, a oni koji ga prežive, steći će čast i bogatstvo na bojnom polju. Ponovo je velika vojska prešla granicu i navalila na Češku. Husiti su se povukli pred njorn i tako namamili neprijatelja u unutrašnjost zemlje, navodeći ga na pomisao da je već izvojevao pobjedu. Napokon je Prokopova vojska stala, okrenula se prema neprijatelju i pripremila za napad. Krstaši, uvidjevši svoju pogrešku, ostali su u logoru očekujući napad. Kada se čuo glas vojske koja se približavala, čak prije nego što su husiti bili na vidiku, ponovo je među krstašima nastala panika. Knezovi, vojskovođe i vojnici bacili su svoje oružje i bježali u svim pravcima., Uzalud je papski legat, koji je bio vođa pohoda, pokušavao da sakupi svoju uplašenu i raspuštenu vojsku. Usprkos svih njegovih napora, napokon je i njega samoga povukao talas bjegunaca. Poraz je bio potpun, i opet je ogroman plijen pao u ruke pobjednika.VB 96.4

    Tako je i po drugi put bez ijednoga udarca, pobjegla pred jednim malim i slabim narodom jedna vojska, poslata od naj-moćnijih evropskih naroda, koja se sastojala od hrabrih, ratobornih ljudi, dobro obučenih i naoružanih za borbu. Jasno je bilo da se ovdje umiješala božanska sila. Napadači su bili savladani nekim neobičnim strahom. Onaj koji je uništio Faraon ovu vojsku u Crvenom moru; onaj koji je nagnao u bjekstvo Madijane pred Gedeonom i njegovih tri stotine ljudi; onaj koji je jedne noći uništio moć gordih Asiraca, sada je opet podigao svoju ruku da uništi silu napadača. “Drhtat će od straha gdje straha nema. Jer će Bog rasuti kosti onih koji ustaju na tebe. Ti ćeš ih posramiti, jer ih Bog odvrže.” Psalam 53, 5.VB 97.1

    Pošto su izgubili nadu u pobjedu oružanom silom, crkvene vođe pribjegle su diplomaciji... Konačno je došlo do sporazuma koji je Česima priv:dno dao slobodu savjesti, ali ih je u stvari podčinio papskoj vlasti. Česi su istakli četiri tačke kao uvjet za mir sa Rimom, i to: slobodno propovijedanje Svetoga pisma i vršenje službe na narodnom jeziku; pravo da cijela crkva može uzimati pričes; u obliku kruha i vina; isključivanje sve-ćenstva iz svih svjetovnih službi i svjetovne vlasti; u slučaju krivice, podjednaka odgovornost pred sudom za duhovnike i laike. Predstavnici papske vlasti “pristali su napokon da prihvate i potpišu ova četiri uvjeta, ali su zahtijevali da pravo tumačenja ovog ugovora pripada njima, to jest saboru — drugim riječima, papi i caru.”36Ibid., knj. III, gl. 18. Na tom temelju sklopljen je ugovor, i tako je Rim licemjerstvom i vještinom dobio ono što nije mogao izvojevati silom; jer, pošto je dobio pravo da tumači smisao tačaka ugovora, kao i Svetog pisma, mogao je po svojoj volji izvrtati njihov smisao..VB 97.2

    Veliki dio naroda u Češkoj, Videći da je njegova sloboda u opasnosti, nije mogao pristati na potpisivanje ovog ugovora. Nastali su razdori i odvajanja, što je dovelo do svađa i prolivanja krvi. U toj domaćoj borbi pao je plemeniti Prokop, a zajedno sa njime nestala je i češka sloboda.VB 98.1

    Sigismund, izdajnik Husov i Jeronimov, postao je sada kraljem Češke. Usprkos svojoj zakletvi da će štititi prava ove zemlje, nastojao je da u njoj uspostavi papsku vlast. Ali njegovo nastojanje da ugađa Rimu bilo mu je od male koristi. Dvadeset godina je njegov život bio ispunjen borbama i opasnostima. Njegove vojske bile su istrošene, njegove blagajne iscrpljene od dugoga i bezuspješnog ratovanja. A sada, poslije jednogodišnjeg vladanja, umro je ostavivši svoje kraljevstvo na rubu građanskog rata, a potomstvu jedno ime obilježeno žigom sramote.VB 98.2

    Ustanci, borbe i krvoprolića nastavili su se i dalje. Strane vojske ponovo su navalile na Češku, a unutrašnje razmirice nastavile su da uznemiravaju češki narod. Oni koji su ostali vjerni evanđelju bili su izloženi krvavom progonstvu:.VB 98.3

    Pošto su njihova pređašnja braća sklopila ugovor sa Rimom i primila njegove zablude, oni, koji su ostali vjerni staroj vjeri, organizirali su posebnu crkvu, koju su nazvali imenom “Ujedinijena braća”. Ovim činom navukli su na sebe prokletstvo svih staleža, ali njihova odlučnost ostala je nepokolebljiva. Bili su prinuđeni da traže utočišta u šumama i pećinama, no ipak su se skupljali da se mole Begu i da čitaju Božju Riječ.VB 98.4

    Od glasnika koje su potajno slali u razne zemlje doznali su da u nekim mjestima “postoje pojedini sljedbenici istine, neki u ovom, a neki u onom gradu, da su i oni izloženi progonstvu i da usred Alpa postoji stara crkva, osnovana na Svetom pismu, koja također ustaje protiv pokvarenosti Rima”.37Ibid., knj. III, gl. 19. Ovu su novost primili sa velikom radošću i stupili su u prepisku s valdenžanskim kršćanima.VB 98.5

    Vjerni evanđelju, Česi su kroz dugu noć progonstva upirali oči k nebu kao ljudi koji očekuju prve zrake dana. “Njihova je kocka pala u zao čas.,, ali oni su se sjećali Husovih riječi, koje je kasnije ponovio Jeronim: da treba da prođe jedan vijek prije nego što će svanuti dan. Ove riječi su bile za taborićane (husite) ono što su bile Josipove riječi za dvanaest plemena u vrijeme njihovog ropstva: “Ja umirem; ali Bog će vas sigurno pohoditi i izvesti vas iz ove zemlje.”38Ibid., knj. III, gl. 19. Poslednje godine petnaestog vijeka svjedoče o sporom ali sigurnom povećanju broja “Ujedinjene braće”. Iako nisu imali slobodu, ipak su donekle uživali mir. U početku šesnaestog vijeka imali su već oko dvije stotine crkava u Češkoj i Moravskoj.”39Ezra Hali Gillett, Life and Times of John Huss, vol. II, str. 570. “Toliki je bio ostatak koji se izbavio od uništavajućeg bijesa, ognja i mača, i koji je mogao vidjeti kako sviće dan koji je Hus prorekao.”40Wylie, op. cit., knj. III, gl. 19.VB 99.1

    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents