Poglavlje 9.—Švicarski reformator

U izboru oruđa da se. sprovede reforma u crkvi vidimo isti božanski plan kao i pri osnivanju crkve. Božanski učitelj ostavio je po stra-ni zemaljske velikaše, plemiće i bogate, koji su navikli da od ljudi primaju hvalu i po”štovanje. Ispunjeni osjećajem nadmoćnosti, oni nisu: mogli da saosjećaju sa svojim bližnjima niti da postanu suradnici poniznog Nazlairećanina. Nenaučenim galilejskim ribarima bio je upućen poziv: “Hajdete za mnom, i načinit ću vas lovcima ljudi.” Matej 4, 19. To su bili ponizni ljudi, voljni da se poučavaju. Što su manje bili pod utjecajem lažnog učenja svog vremena, to ih je Krist mogao uspješnije poučavati i pripremati za svoju službu. Tako je bilo i u dane velike reformacije. Glavni reformatori su bili ljudi iz naroda — ljudi koji nisu bili obuzeti željom za čašću i religioznim fanatizmom svoga vremena. Bog se služi poniznim oruđima da postigne velike uspjehe. Tada se slava ne pripisuje ljudima nego Onome koji radi preko njih da “hoće i učine što je njemu ugodno”.VB 142.1

Nekoliko sedmica poslije Luterovog rođenja u kolibi jednog saskog rudara, rodio se Ulrih Cvingli u kućici jednoga pastira u Alpama. Cvinglijeva okolina u njegovom djetinjstvu i njegov prvi odgoj bili su dobra priprema za njegovu kasniju misiju. Odgojen usred prizora veličanstvene prirodne ljepote, bio je prožet osjećanjem moći, veličine i veličanstva Božjega. Historija junačkih djela njegovih sunarodnika zapalila je njegove mladenačke težnje. Od svoje pobožne bake slušao je svete priče koje je ona napabirčila iz biblijske historije i crkvenih predanja. Sa velikim interesovanjem slušao je o djelima patrijaraha i proroka, o pastirima koji su pasli stada; na palestinskim brežuljcima, gdje su anđeli razgovarali s njima o Djetetu iz Betlehema i o Čovjeku sa Golgote.VB 142.2

Isto kao i Hans Luter, tako je i Cvinglijev otac želio da školuje sina, i dječak je morao rano napustiti svoj redni kraj. Njegovo je napredovanje bilo tako brzo da se uskoro postavilo pitanje: gdje da se za njega nađe učitelj koji bi bio sposoban da ga poučava. Kad mu je bilo’ trinaest godina, pošao je u Bern gdje je tada postojala najbolja škola u Švicarskoj. Tu se pojavila opasnost ‘koja je prijetila da pokvari njegovu budućnost. Monasi su ga, naime, stalno nagovarali da slupi u samostan. Dominikanci i franjevci su se takmičili tko će zadobiti veću naklonost naroda. To su željeli postići bogatstvom i ukrasima svojih crkava, sjajem svojih ceremonija, privlačnošću slavnih relikvija i čudotvornih slika.VB 143.1

Bernski dominikanci su vidjeli da će ukoliko budu mogli pridobiti tog mladog učenika, osigurati dobitak i čast. Njegova neobična mladost, njegov urođeni dar kao govornika pisca, njegov talenat za glazbu i poeziju bili bi utjecajniji nego sav njihov sjaj i raskoš da privuku narod njihovoj crkvi i da povećaju prihode reda. Lukavstvom i laskanjem nastojali su da pridobiju Cvinglija da stupi u njihov samostan. Luter kao student bio se zakopao u ćeliju samostana; on bi bio izgubljen za čovječanstvo da ga Božje proviđenje nije odavde izbavilo. Cvingli nije smio ići putem iste opasnosti. Njegov otac je bio obavješten Božjim proviđenjem o namjerama monaha. On nije želio da njegov sin pođe putem dokonog i bezvrijednog samostanskog života. Vidio je da je njegova budućnost u opasnosti, i naredio mu je da se odmah vrati kući.VB 143.2

Mladić je poslušao zapovijest, ali nije mogao dugo ostati u svojoj zavičajnoj dolini; poslije izvjesnog vremena pošao je da nastavi svoje studije u Bazelu. Tu je Cvingli prvi put čuo propovijed o dragovoljnom daru Božje milosti. Vitembah, profesor starih jezika, došao je pomoću studija jevrejskog i grčkog u vezu sa Svetim pismom, i tako su zraci božanske istine obasjali um njegovih učenika putem njegovih predavanja.. On je učio da postoji starija istina, daleko vrednija od teorija naučenjaka i filozofa. Ta stara istina je saznanje da je Kristova krv jedini otkup za grešnike. Za Cvinglija su to bili kao prvi zraci koji prethode zori.VB 143.3

Uskoro je Cvingli bio pozvan da naipusti Bazel i da prihvati svoje životno zvanje. Njegovo prvo mjesto rada bila je jedna župa u Alpama, nedaleko od njegove zavičajne doline. Pošto je primio svećeničko posvećenje, “on se cijelom dušom posvetio proučavanju božanske istine, svjestan”, kaže jedan njegov suradnik “koliko mnogo mora da zna onaj kome je povjereno Kristovo stado”.^{99Wylie, op. cit., knj. VIII, gl. 5.} Sto je više istraživao Sveto pismo, to je jasnije uočavao razliku između biblijskih istina i zabluda Rima. Potčinio se Bibliji kao Božjoj riječi, jedinom potpunom i nepogre-šivom pravilu vjere i života... Razumio je da Božja Riječ mora biti sama sebi tumač. Nije se usudio da se služi Pismom da bi podupro unaprijed izmišljenu teoriju, nego je smatrao svojom dužnošću da upozna njegovu određenu i otkrivenu nauku. Služio se svim sredstvima koja su mu stajala na raspolaganju da dobije potpuno i pravo razumijevanje Pisma, i tražio je pomoć Svetog Duha koji će, kako je on rekao, otkriti pravi smisao Božje riječi svakome koji to bude tražio iskreno i s molitvom.VB 144.1

“Sveto pismo”, rekao je Cvingli, “potječe od Boga, a ne od čovjeka. Bog koji prosvijetljuje dat će ti da razumiješ da je njegov govor od Boga. Božja riječ... ne može pogriješiti; ona prosvjetljuje, poučava, podiže, obasjava dušu spasenjem i milošću, tješi je u Bogu, čini je poniznom, tako da zaboravlja na sebe i prihvaća Boga.;” Cvingli je sam iskusio istinitost ovih riječi. Govoreći o svom iskustvu u to vrijeme, on je kasnije pisao: “Kad sam počeo da proučavam Božju riječ, stalno su me uznemiravale filozofija i skolastika, Na kraju sam došao do zaključka: treba sve to da ostavim i da tražim svjetlost Božju jedino u njegovoj Riječi, Tada sam počeo moliti Boga da mi pošalje svoju svjetlost, i proučavanje Pisma postalo mi je mnogo lakše.”VB 144.2

Nauku koju je Cvingli propovijedao, on nije primio od Lutera. To je bila Kristova nauka. “Ako Luter propovijeda Kri-sta”. rekao je švicarski reformator, “on čini ono što i ja činim. Broj onih koje je on doveo Kristu veći je nego broj onih koje sam ja doveo. Ali to nije važno. Ja neću nositi drugo ime osim Kristovo, čiji sam vojnik, i On je moj jedini vođa. Nikada nisam pisao Luteru, niti on meni. A zašto? — Da bi se vidjelo kako je Duh Božji suglasan sa samim sobom, jer obojica, bez ikakvog neslaganja, učimo jedinstvenu Kristovu nauku.”^{100D'Aubigne, op. cit., knj. VIII, gl. 9.}VB 144.3

Godine 1516. Cvingli je bio pozvan da bude propovjednik samostana u gradu Ajnzidelnu. Ovdje je imao priliku da bolje upozna Pokvarenost Rima i da izvrši utjecaj koji će se osjećati daleko od njegovih rodnih Alpa. Među glavne privlačnosti Ajnzidelna ubrajala se jedna slika Djevice Marije, za koju se tvrdilo daj ima čudotvornu moć. Iznad ulaznih vrata manastira stajao je natpis: “Ovdje se može dobiti potpuno oproštenje grijeha.”^{101Ibid., knj. VIII, gl. 5.} U svako godišnje doba dolazili su hodočasnici da se poklone slici Djevice Marije, ali na veliki godišnji praznik, posvećen njoj u čast, mnoštvo hodočasnika je dolazilo iz svih krajeva Švicarske, i čak iz Francuske i Njemačke. Veoma ožalošćen ovim prizorom, Cvingli je iskoristio priliku da ovim robovima praznovjerja propovijeda slobodu koju donosi evanđelje.VB 145.1

“Ne mislite”, govorio im je on sa propovjedaonice, “da je Bog više u ovom hramu nego na drugom mjestu. Ma u kome mjestu stanovali, Bog je oko vas i čuje vas... Mogu li beskorisna djela, duga hodočašća, darovi, slike, prizivanje Djevice i svetaca pribaviti milost Božju? Šta koriste mnoge riječi, kojima ukrašavate svoje molitve? Šta koriste sjajna odijela, obrijana glava, duga i nabrana haljina ili zlatom izvezene papuče? Bog gleda na sirce, a naše srce je tako daleko od Njega.” “Krist”, dodao je on, “koji je jednom bio prinijet na križu je naša žrtva pomirenja, koja je dovoljna za grijehe svih vjernika za svu vječnost.”^{102Ibid., knj. VIII, gl. 5.}VB 145.2

Mnogim slušaocima ovo učenje nije bilo po volji. Gorko su se razočarali kad su čuli da je njihov naporan put uzaludan. Nisu mogli razumjeti oproštenje koje im Krist besplatno nudi. Bili su zadovoljni sa starim putem ka nebu koji im je Rim obilježio. Oni su se plašili od teškoća koje bi ih snašle pri traženju boljeg puta. Lakše im je bilo da svoje spasenje povjere svećeniku ili papi nego da traže čistotu srca.VB 145.3

Drugi su, međutim, s radošću primili vijest spasenja u Kristu. Obredi koje je Rim propisao nisu im donijeli duševni mir, i oni su vjerom primili Spasteljevu krv kao sredstvo svog očišćenja. Vratili su se u svoj zavičaj da i drugima otkriju dragocjenu svjetlost koju su primili. Tako se istina prenosila od zaselka do zaselka, od grada do grada, i sve se više smanji-vao broj Marijinih hodočasnika. Smanjili su se takođe i darovi, a prema tome i Cvinglijevi prihodi, koji su potjecali od tih darova. Ali, on se nije zbog toga žalostio; naprotiv, radovao se kad je vidio kako se ruši moć fanatizma i praznovjerja.VB 145.4

Crkveni dostojanstvenici nisu bili slijepi za djelo koje je Cvingli obavljao. Nadali su se da će ga pridobiti za sebe laskanjem, i zato su se za trenutak uzdržali od sukoba. U međuvremenu istina je zadobivala srca.VB 146.1

Cvinglijev rad u Ajnzidelnu pripremao ga je za veće polje rada, u koje je uskoro imao da stupi. Poslije tri. godine bio je pozvan za propovjednika katedrale u Cirihu. Ovaj grad bio je tada najveći u švicarskoj federaciji, i sve što’ se tamo’ zbivalo imalo je dalekosežan utjecaj. Duhovna lica, na čiji je poziv Cvingli došao u Cirih, potrudila su se da mu objasne da ne žele novotarije i uputili su ga u njegove dužnosti.VB 146.2

“Uložite sve napore”, rekli su mu, “da povećate prihode za crkvu, i ne zanemarujte sitnice. Savjetujte vjerne sa propovjedaonice i u i ispovjedaonici da plaćaju svoje desetke i prinose, i da darovima pokažu svoju ljubav prema crkvi. Trudite se da povećate prihod od bolesnih, od mise i, uopće, od svake crkvene djelatnosti.” “U vaše dužnosti spada još dijelenje svetih tajni, propovijedanje i briga za stado”, dodao je njepov starješina. “Ali vi možete uzeti pomoćnika za ove različite službe, a naročito za propovijedanje. Vi ćete dijeliti svete tajne samo uglednim ličnostima, i to kada vas pozovu; zabranjuje vam se da to činite svakome bez obzira na njegov položaj.”^{103Ibid., knj. VIII, gl. 6.}VB 146.3

Cvingli je slušao šuteći, i pošto se zahvalio na časti što je pozvan na tako važnu službu, počeo je da im izlaže plan koji je mislio da sprovede. “Kristov život”, rekao je on, “bio je dugo sakriven od naroda. Ja ću naročito da propovijedam evanđelje po Mateju, poglavlje po poglavlje, iznoseći sve iz izvora Pisma, ispitujući njegove dubine, uspoređujući odlomak sa odlomkom, i tražeći razumijevanje u stalnoj i usrdnoj molitvi. Ja ću posvetiti svoju službu u slavu Boga, u slavu njegovog jedinorodnog Sina, za pravo spasenje duša i njegovo utvrđivanje u pravoj vjeri.”^{104Ibid., knj. VIII, gl. 6.} Iako neki od svećenika nisu odobravali njegov plan i pokušavali su da ga odvrate, Cvingli je ostao nepokolebljiv. Izjavio je da nema namjeru da se služi nekom novom metodom već starom, koju je crkva upotrebljavala u ranija, čistija vremena.VB 146.4

Već su istine koje je on propovijedao probudile interesiranje; i narod je u velikom mnoštvu dolazio da sluša njegove propovijedi. Među njegovim slušaocima bilo je i takvih koji već duže vremena nisu dolazili u crkvu. Svoju službu počinjao je otvaranjem evanđelja, čitajući i tumačeći svojim slušaocima nadahnute izvještaje o Kristovom životu, i njegovoj nauci i smrti. Ovdje, kao i u Ajnzidelnu, isticao je Božju Riječ, kao jedini nepogrešivi autoritet, i Spasiteljevu smrt, kao jedinu potpunu žrtvu. “Hoću da vas dovedem Kristu, govorio je on, “ka Kristu, pravom izvoru spasenja.,“^{105Ibid., knj. VIII, gl. 6.} Oko Cvinglija okupljali su se ljudi svih staleža, počevši od državnika i naučenjaka, pa do zanatlija i seljaka. Sa dubokim interesiranjem slušali su njegove riječi. On je ne samo propovijedao o daru spasenja, koji se besplatno daje, nego neustrašivo žigosao i poroke svoga vremena. Mnogi na povratku iz katedrale hvalili su Boga, govoreći: “Ovaj čovjek je pravi propovjednik istine.” “On će biti naš Mojsije, koji će nas izvesti iz egipatske tame..”^{106Ibid., knj. VIII, gl. 6.}VB 147.1

Poslije oduševljenja prvih trenutaka počelo se javljati protivljenje. Monasi su se podigli da spriječe njegov rad i osude njegovu nauku. Mnogi su mu se rugali i prijetili mu. Ali Cvingli je sve to podnosio strpljivo, govoreći: “Ako želimo zadobiti zle za Isusa Krista, onda moramo zatvoriti oči pred mnogim stvarima.”^{107Ibid., knj. VIII, gl. 6.}VB 147.2

U to vrijeme došao je jedan novi pomoćnik da potpomogne djeloreforme. Neki Lucijan, poslat iz Bazela od jedinog prijatelja reformirane vjere, došao je jednog dana u Cirih s Luterovim spisima. Prijatelj iz Bazela je mislio da bi prodavanje tih spisa moglo biti moćno sredstvo za širenje vidjela. On je pisao Cvingliju: “Vidite da li taj Lucijan ima dovoljno razboritosti i vještine, ako ima, neka onda raznosi Luterove spise od grada do grada, od sela do sela, od kuće do kuće, a naročito za laike napisano razjašnjenje Gospodnje molitve. Što više ti spisi budu poznati to će se više kupaca javiti za njih. Ali neka ne raznosi druge knjige; jer ako nosi samo Luterove knjige, onda će u toliko više tih prodati.”^{108Ibid., knj. VIII, gl. 6.} Tako je svjetlost krčila sebi put.VB 147.3

Kad se Bog sprema da slomi lance neznanja i praznovjerja, sotona se još više trudi da ljude pokrije tamom, i da još jače stegne njihove okove. U času kad je Bog u raznim zemljama podizao ljude da objave oproštenje grijeha i opravdanje kroz Kristovu krv, Rim je udvostručio svoje napore da u svim kršćanskim zemljama stvori trgovine indulgencijama, nudeći oproštenje za novac.VB 147.4

Svaki grijeh je imao svoju određenu cijenu, i ljudima je bilo dozvoljeno da čine zločine, samo ako time budu punili rimsku blagajnu. Tako su dva pokreta išla uporedo: jedan je nudio oproštenje za novac, a drugi oproštenje u Kristu. Rim je dopuštao grijeh, čineći ga izvorom svojih prihoda, a reformatori su osuđivali grijeh, ukazujući na Krista kao otkupitelja i izbavitelja.VB 148.1

U Njemačkoj je prodavanje oproštajnica bilo povjereno dominikanskim redovnicima; na čelu te trgovine stajao je Tecel. U Švicarskoj je trgovina oproštajnicama bila povjerena Franjevcima, pod kontrolom Samsona, jednog talijanskog monaha. Samson je već učinio crkvi velike usluge, donijevši iz Njemačke i Švicarske ogromne sume novaca u papsku blagajnu. Sada je prolazio kroz Švicarsku; privlačio je veliko mnoštvo lišavajući siromašne seljake njihovih skromnih prihoda, i izmamljujući od bogatih velike darove. Ali utjecaj reformacije se već osjećao. Iako ova trgovina oproštajnicama nije bila potpuno osujećena, ipak je bila znatno oslabljena. Cvingli je još bio u Ajnzidelnu kad je Samson otpočeo svoju djelatnost u jednom susjednom gradu. Čuvši za njegovu misiju, reformator je odmah ustao protiv nj;ega. Oba protivnika se nisu susrela, ali Cvinglijev uspjeh u raskrinkavanju kaluđerove trgovine bio je toliki da je ovaj morao otići u drugo mjesto da traži sreću.VB 148.2

U Cirihu je Cvingli vatreno propovijedao protiv trgovine oproštajnicama; i kad se Samson približio gradu, gradski savjet je poslao pred njega jednog poslanika s molbom da ne uđe u grad. Uspjevši da lukavstvom dobije dozvolu za ulazak u grad, ipak je bio vraćen natrag, ne prodavši ni jednu jedinu oproštajnicu, i uskoro poslije toga napustio je Švicarsku.VB 148.3

Jak podsticaj dobila je reformacija kad se pojavila kuga, nazvana “crnom smrću”, koja je 1519. godine pustošila Švi-carsku. Gledajući smrti u oči, mnogi su se sjetili ništavnosti i bezvrijednosti oproštaja koje su za novac kupili, i poželjeli su da njihova vjera počiva na čvršćem temelju. Cvingli se u Cirihu razbolio; bolest je bila tako teška da su mnogi izgubili nadu u njegovo ozdravljenje, i već su kružile vijesti da je Cvingli umro. U tom kritičnom času njegova nada i hrabrost nisu ga ostavile. On je vjerom gledao na križ Golgote Uzdajući se da je Kristova žrtva dovoljna za oproštenje grijeha. Izbjegavši smrti, počeo je da propovijeda evanđelje sa većom revnošću nego ikada ranije; i njegove su riječi imale neodoljivu silu. Narod je radosnog srca pozdravljao svog dragog propovjednika, koji se vratio s ruba groba. Pošto su sami bdjeli uz krevet bolesnih i umirućih, oni su bolje nego ikada ranije mogli osjetiti vrijednost evanđelja,VB 148.4

Cvingli je stekao jasnije razumijevanje istine i bolje je osjetio u sebi njenu preporađajuću silu. Pad čovjeka i plan spasenja su bile njegove omiljene teme. “U Adamu”, govorio je on, “svi smo mrtvi, ogrezli u pokvarenosti i prokletstvu.”^{109Wylie, op. cit., knj. VIII, gl. 9.} “Krist, pravi čovjek i pravi Bog, osigurao nam je vječno spasenje... Njegovo stradanje je vječna žrtva, koja donosi vječno spasenje. Ona zauvijek zadovoljava božansku pravdu u korist svih onih koji se čvrstom i nepokolebljivom vjerom oslanjaju na tu žrtvu.” Ali jasno je učio da nam Kristova milost ne daje pravo da i dalje živimo u grijehu. Gdje god postoji vjera u Boga, tamo je Bog; a gdje je Bog, ondje je i revnost koja nas nagoni na dobra djela.”^{110D'Aubigne, op. cit., knj. VIII, gl. 9.}VB 149.1

Interesiranje za Cvinglijeve propovijedi bilo je toliko da je katedrala bila puna slušalaca koji su dolazili da ga čuju. Malo pomalo, koliko su oni mogli razumjeti, otkrivao je svojim slušaocima istinu. Bio je pažljiv te im odmah u početku nije otkrivao tačke koje su ih! mogle zbuniti i stvoriti u njih predrasude. Njegov je cilj bio da zadobije njihova srca za Kristovu nauku, da ih dime njegovom ljubavlju i da pred njihovim očima oživi Kristov primjer. Kad budu prihvatili načela evanđelja, njihovo sujeverje i praznovjerni običaji će nestati.VB 149.2

Korak po korak je reformacija u Cirihu napredovala. Neprijatelji su podigli jak otpor. Godinu dana ranije jedan monah iz Vitenberga kazao je papi i caru u Vormsu svoje odlučno “ne”, a sada je izgledalo da će papski interesi naići na slično protivljenje u Cirihu. Cvingli je bio izvrgnut stalnim napadajima. U papskim kantonima, s vremena na vrijeme, učenici evanđelja su bili spaljivani na lomači, ali to nije bilo dovqljno;_trebalo je krivoverje potpuno ušutkati. U tom cilju biskup iz Konstance poslao je u Cirih tri izaslanika da optuže Cvinglija da uči narod da gazi crkvene zakone, i da tako dovodi u opasnost mir i dobar red društva. Ako se bude prezirala crkvena vlast, poručio je on, nastat će opća anarhija. Cvingli je odgovorio da već četiri godine propovijeda evanđelje u Cirihu, i da je taj grad “tiši i mirniji nego bilo koji drugi grad u Švicarskoj”. “Nije li dakle kršćanstvo”, zaključio je on, najbolji čuvar opće sigurnosti.”^{111Wylie, op. cit., knj. VIII, gl. 11.}VB 149.3

Biskupovi izaslanici su savjetovali gradske odbornike da ostanu u crkvi, izvan koje, kako su oni izjavili, nema spasenja. Cvingli je odgovorio: “Neka vas ova optužba protiv mene ne uznemirava! Temelj crkve je ista Stijena, isti Krist, koji je dao Petru njegovo ime, jer ga je on vjerno priznao. Tko god cijelim srcem vjieruje u Krista, svuda i u svakom narodu, taj će biti spašen uistinu; to je crkva izvan koje nema spasenja.”^{112D'Aubigne, op. cit., knj. VIII, gl. 11.} Kao rezultat tog razgovora, jedan od biskupovih izaslanika je primio evanđeosku vjeru.VB 150.1

Gradski savjet nije htio ustati protiv Cvinglija, i Rim se pripremao za novi napad. Saznavši za zavjeru svojih neprijatelja, reformator je uskliknuo: “Neka dođu! Ja ih se isto toliko bojim koliko se stijena boji valova koji buče na njenom podnožju.”^{113Wylie, op. cit., knj. VIII, gl. 11.} Isitina se dalje širila. Pristalice reformacije u Njemačkoj, obeshrabreni Luterovim nestankom, opet su se ohrabrili čuvši za napredak evanđelja u Švicarskoj.VB 150.2

Što se reformacija u Švicarskoj više učvršćavala, to se njen utjecaj jače opažao u suzbijanju poroka i u održavanju reda i sloge. “Mir se nastanio u našem gradu”, pisao je Cvingli; “nema više svađa, zavisti, licemjerstva i nesloge. Odakle može doći takav sklad, ako ne od Gospoda i od naše nauke koja nas ispunjava rodovima mira i pobožnosti?”^{114Ibid., knj. VIII, gl.}VB 150.3

Pobjede koje je reformacija izvojevala podstaklo su pristalice Rima na još odlučnije napore da je unište. Videći kako su malo uspjeli da progonstvom suzbiju Luterovo djelo, odlučili su da unište reformaciju njenim vlastitim oružjem. Određena je bila rasprava sa Cvinglijem. Da bi bili sigurni u pobjedu, pridržavali su sebi pravo da odrede mjesto gdje će se voditi rasprava kao i suce koji će odlučiti tko ima pravo. A kad jednom budu imali Cvinglija u svojoj vlasti, postarat će se da im više ne izmakne. Čim bude vođa ušutkan, mislili su oni, pokret reformacije će brzo biti ugušen. Ovaj dogovor držao se ipak u najvećoj tajnosti.VB 150.4

Određeno je bilo da se rasprava održi u Badenu, ali Cvingli nije bio tamo prisutan. Savjet grada Ciriha zabranio je svom propovjedniku da se izlaže ovoj opasnosti, jer nije imao povjerenja u namjere pristalica pape, sjećajući se lomača, koje su oni podizali za sljedbenike evanđelja u svim papskim kantonima. Cvingli je bio spreman da dočeka poslanike koje bi Rim poslao u Cirih, ali da ide u Baden, gdje je nedavno bila prolivena krv mučenika istine, značilo bi da ide u susret sigurnoj smrti. Ekolampad i Haler bili su izabrani da zastupaju reformaciju, dok je dr. Ek, poduprt mnoštvom učenih doktora i viših svećenika, bio branitelj Rima.VB 151.1

Iako Cvingli nije bio prisutan na sastanku, njegov se utjecaj osjećao. Za pisare su bili izabrani sve same papine pristalice, a drugima je bilo zabranjeno pod smrtnom kaznom da uzimaju pribilješke. Usprkos tome, Cvingli je svakog dana primao tačan izvještaj o svemu što se u Badenu govorilo. Jedan student, koji je prisustvovao raspravi, sastavljao je svako veće izvještaj o onome što se dešavalo preko dana. Dva druga studenta preuzela su na sebe dužnost da ove izvještaje šalju Cvingliju zajedno sa svakodnevnim pismima Ekolampada. Reformator je odgovarao davajući savjete i uputstva. Njegova pisma pisana su noću, a studenti su se rano ujutro vraćali s njima u Baden. Ovi, da ne bi izazvali sumnju stražara na gradskim vratima, nosili su na glavama košare s pilićima, i tako su nesmetano ulazili u grad.VB 151.2

Na ovaj način se Cvingli borio sa svojim lukavim neprijateljima. “On je više radio”, veli Mikonije, “svojim razmišljanjem, svojim neprospavanim noćima, svojim savjetima i uputstvima nego da je lično bio prisutan na raspravi usred svojih neprijatelja.”^{115D'Aubigne, op. cit., knj. XI, gl. 13.}VB 151.3

Papine pristalice, naduti sigurnošću u pobjedu, došli su u Baden u svojim najljepšim haljinama i sa najsjajnijim nakitima. Živjeli su raskošno; hranili su se biranom i obilatom hranom; njihovi su stolovi bili puni najskupocjeniji! poslastica i najbiranijih vina. Teret svojih crkvenih dužnosti olakšavali su zabavama i gozbama. Reformatori su pružali sasvim suprotnu sliku. Svojom jednostavnom vanjštinom izgledali su narodu nešto bolji od prosjaka, a njihova skromna hrana bila je slična hrani asketa. Domaćin, kod koga je Ekolampad stanovao, uhodio je svoga gosta u njegovoj sobi i uvijek ga je zaticao pri proučavanju Biblije i molitve, te je izvijestio s čuđenjem, da je “taj heretik vrlo pobožan.”VB 151.4

Pri otvaranju konferencije, “Ek se oholo popeo na sjajno okićenu govornicu, dok je ponizni Ekolampad, jednostavno odjeven, morao zauzeti mjesto nasuprot svom oholom protivniku na jednoj prostoj stolici.”^{116Ibid., knj. XI, gl. 13.} Ek je imao zvonak glas i neograničenu sigurnost. Zlato i slava pođsticali su ga na revnost, a za odbranu vjere očekivao je da bude nagrađen lijepom nagradom. Kad nije imao dovoljno dokaza, služio se pogrdama i čak kletvama.VB 152.1

Ekolampad, po prirodi uzdržljiv i skroman, dugo je oklijevao da uzme učešća u raspravi, ali kad se odlučio da. progovori, unaprijed je dao svečanu izjavu: “Ja za pravilo vjere priznajem samo Božju Riječ.” Blag i učtiv, on se pokazao također učen i odlučan. Dok su se branitelji crkve stalno pozivali na crkvene običaje, reformator se čvrsto držao Svetog pisma. “Običaji”, rekao je on, “nemaju važnosti u Švicarskoj, osim ako su u skladu sa ustavom; a u pitanju vjere je Biblija naš ustav.”VB 152.2

Razlika između dvojice govornika nije ostala bez učinka. Mirno i jasno reformatorovo dokazivanje, njegov ljubazan i skroman način izlaganja zadobili su slušaoce koji isu sa negodovanjem odbacili ohola i hvalisava Ekova tvrđenja.VB 152.3

Rasprava je trajala osamnaest dana. Na svršetku su papine pristalice sebi pripisali pobjedu. Kako su većina delegata bile pristalice Rima, sabor je proglasio reformatore za pobijeđene i isključio ih iz crkve zajedno sa njihovim vođom Cvinglijem. Ali plodovi rasprave su pokazali tko je imao pravo. Ova je rasprava dala još veći podsticaj djelu reformacije, 1 uskoro poslije toga su se važni gradovi Bern i Bazel odlučili za reformaciju.VB 152.4