Loading...
Larger font
Smaller font
Copy
Print
Contents
Velika Borba Između Krista I Sotone - Contents
  • Results
  • Related
  • Featured
No results found for: "".
  • Weighted Relevancy
  • Content Sequence
  • Relevancy
  • Earliest First
  • Latest First
    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents

    Poglavlje 5.—Džon Viklif

    U vrijeme prije reformacije bilo je vrlo malo primjeraka Svetoga pisma, ali Bog nije dopustio da njegova Riječ bude potpuno uništena. Njene istine nisu smjele ostati sakrivene za uvijek. On je mogao isto tako lako da oslobodi Riječ kao što je mogao da otvori tamnička vrata i da skine prijevornice da bi oslobodio svoje sluge. U raznim evropskim zemljama Sveti Duh je probudio ljude da traže istinu kao sakriveno blago. Proviđenje ih je dovelo Svetome pismu, i oni su sa živim interesovanjem proučavali njegove svete stranice. Bili su gotovi da prime svjetlost, pa ma šta ih to stajalo. Iako nisu mogli jasno vidjeti sve tačke istine, ipak su vidjeli mnoge istine koje su bile odavno sakrivene. Kao nebeski poslanici, oni su pošli da slome lance zabluda i praznovjerja i da pozovu one koji su tako dugo bili zarobljeni da ustanu i učvrste svoju slobodu.VB 65.1

    Osim kod valdenžana, Riječ Božja je bila vjekovima zaključana, jer je postojala na jezicima koji su bili poznati samo učenima. Ali sada je došlo vrijeme da se Sveto pismo prevede i da raznim narodima na njihovom maternjem jeziku. Svijet je prebrodio vrijeme svoje ponoći. Časovi tame su isticali, i u mnogim zemljama pojavili su se predznaci jutra koje je svitalo. U četrnaestom vijeku u Engleskoj se pojavila “jutarnja zvijezda reformacije”. Džon Viklif bio je glasnik reformacije ne samo za Englesku nego i za cijelo kršćanstvo. Veliki protest koji je on podigao protiv Rima nije više nikad ušutkan. Ovaj protest izazvao je borbu koja je donijela slobodu ličnosti, slobodu crkava i naroda.VB 65.2

    Viklif je stekao dobar odgoj i visoko obrazovanje. Strah Gospodnji bio je za njega početak mudrosti. Već u školi isticao se svojom usrdnom pobožnošću, izvanrednim sposobnostima i velikom učenošću. U svojoj želji za znanjem nastojaoje da se upozna sa svakom granom nauke. Dobro je proučio skolastičku filozofiju, crkveno i građansko pravo, a naročito zakone svoje zemlje. U njegovom kasnijem radu došla je do izražaja vrijednost njegovog ranijeg obrazovanja. Temeljito poznavanje filozofije njegovog vremena omogućilo mu je da otkrije njene pogreške, a poznavanje državnih i crkvenih zakona pripremilo ga je da uzme učešća u velikoj borbi za građansku i religioznu slobodu. Služio se ne samo oružjem Božje Riječi nego i intelektualnom spremom kojom se naoružao u školama, a što mu je pomoglo da je razumio taktiku učenih. Njegova genijalnost i njegovo široko, temeljito obrazovanje osigurali su mu poštovanje kako prijatelja tako i neprijatelja. Viklif ove pristalice gledale su sa zadovoljstvom što njihov junak stoji na prvom mjestu među vodećim umovima svog naroda, i njegovi neprijatelji nisu mogli ozloglasiti djelo reformacije ukazujući na neznanje ili slabost njenog vođe.VB 66.1

    Još u školi Viklif se posvetio proučavanju Svetoga pisma. U ono vrijeme kada je Sveto pismo postojalo samo* na stranim jezicima, samo obrazovani ljudi mogli su naći put izvoru istine, dok je neobrazovanima ona ostala sakrivena. Tako je bio pripravljen put budućem reformatorskom djelu Viklif ovom. Obrazovani ljudi proučavali su Božju Riječ i našli su u njoj Božju milost, koja je tamo otkrivena. U svojim predavanjima širili su znanje o toj istini i tako su i druge pođsticali da se vrate živoj Božjoj Riječi.VB 66.2

    Kada je Viklif obratio pažnju na Sveto pismo, počeo ga je proučavati isto tako temeljito kao što je proučavao školske predmete. Do tada je osjećao veliku prazninu, koju nije mogla popuniti ni nauka skolastičara ni nauka crkve. U Božjoj Riječi našao je ono što je ranije uzalud tražio. Tu se upoznao sa planom spasenja i sa Kristom kao jedinim posrednikom za čovjeka. Posvetio se Kristovoj služlbi i odlučio je da objavi istine koje je otkrio.VB 66.3

    Kao i kasniji reformatori, Viklif nije u početku svoga djela predvidio kuda će ga ono odvesti. On se nije usprotivio Rima s predomišljajem. No odanost istini morala ga je dovesti u sukob sa zabludom. U koliko je jasnije uviđao zablude papstva, u toliko je revnije objašnjavao učenje Svetog pisma. Vidio je da je Rim ostavio Božju Riječ za ljubav ljudske tradicije. Bez straha je korio svećenike što su prognali Sveto pismo i želio je da se ono ponovo da narodu i da se njegov autoritet ponovo uzdigne u crkvi. Bio je sposoban i vatren učitelj i rječit propovjednik; njegov svakodnevni život bio je svjedočanstvo u prilog istine koju je propovijedao. Njegovo poznavanje Svetoga pisma, moć njegovog rasuđivanja, čistota njegovog života, njegova nepokolebljiva hrabrost i pravednost osigurali su mu opće poštovanje i povjerenje. Mnogi iz naroda bili su nezadovoljni svojom pređašnjom vjerom kada su vidjeli bezakonje koje vlada u rimskoj crkvi, te su sa otvorenom radošću primali istine, koje im je Viklif otkrivao; ali papske vođe drhtale su od gnjeva kad su vidjele da ovaj reformator ima veći utjecaj od njih.VB 66.4

    Viklif je bio vješt u otkrivanju zabluda i neustrašivo je napadao mnoge zloupotrebe koje je Rim odobravao. Kao kraljevski kapelan, ustao je smjelo protiv plaćanja poreza koji je papa tražio od engleskog kralja, i dokazao je da se papsko prisvajanje autoriteta nad svjetskim vladarima su proti ne samo razumu nego i otkrivenju. Papski zahtjevi izazvali su u Engleskoj veliko ogorčenje, a Viklifovo učenje imalo je jak utjecaj na vodeće ljude i nacije. Kralj i plemići sjedinili su se ti odricanju papske vrhovne vlasti i odbili su da plaćaju papi porez. Tako je u Engleskoj bio nanijet udarac papskoj prevlasti.VB 67.1

    Drugo zlo protiv kojeg je reformator vodio dugu i odlučnu borbu bio je red monaha prosjaka. Ovi redovnici poplavili su Englesku i bili su velika smetnja veličini i napretku naroda. Proizvodnja, odgoj, moral — sve to osjetilo je njihov štetni utjecaj. Monaški život lijenosti i prosjačenja bio je ne samo težak teret za narodne prihode već je izazivao i prezir prema korisnome radu. Omladina se demoralizirala i iskvarila. Utjecaj em redovnika mnogi su odlazili u samostane i posvećivali se monaškom životu, i to su činili bez odobrenja roditelja, čak i bez njihova znanja i protiv njihove volje. Jedan od ranijih otaca rimske crkve, uzvisujući monaški život iznad dužnosti djetinje ljubavi i poslušnosti, izjavio je: “Ako bi tvoj otac ležao pred tvoj im vratima plačući i naričući, i ako bi tvoja majka pokazivala tijelo koje te je nosilo i grudi koje su te dojile, ne oklijevaj da ih odgurneš i da pođeš pravo Kristu.” “Ovom strašnom nečovječnošću”, kako ju je kasnije nazvao Luter, “koja više priliči vuku i tiraninu nego kršćaninu i čovjeku, dječja srca su otvrdnula prema svojim roditeljima.”10Barnas Sears, The Life of Luther, strana 70. 69. Tako su papske vođe, kao nekadašnji farizeji, gazile Božje zapovijesti radi svojih tradicija. Tako su domovi ostajali pusti, i roditelji bez svojih sinova i kćeri.VB 67.2

    Čak i studenti univerziteta su bili zavedeni lažnim predstavama i nagovoreni da stupe u monaške redove. Mnogi, Videći da su izgubili ličnu sreću i nanijeli žalost roditeljima, kasnije su se pokajali; ali kad su jednom bili uhvaćeni u mrežu, bilo im je nemoguće da ponovo dobiju svoju slobodu. Mnogi roditelji, bojeći se utjecaja monaha, nisu slali svoje sinove na univerzitet. Posljedica toga bila je smanjivanje broja studenata koji su posjećivali velike centre nauke. Škole su opadale, i neznanje prevladavalo.VB 68.1

    Papa je dao monasima pravo da ispovijedaju grijehe i daju oproštaj. To je postalo izvorom velikog zla. Želeći da povećaju svoje prihode, redovnici-prosjaci davali su oproštaje tako lako da su k njima jurili zlikovci svih vrsta da dobiju oproštenje, a posljedica toga bila je da su se brzo počeli množiti najstrašniji poroci i zločini. Bolesni i siromašni ostavljani su da stradaju, a darovi kaj i bi zadovoljili njihove potrebe odlazili su u ruke redovnika, koji su zastrašivanjem iznuđivali od naroda milostinju, proglašavajući za bezbožne sve one koji su odbili da daruju njihov red. Uprkos njihovom tobožnjem siromaštvu, bogatstvo ovih prosjačkih redova se povećavalo. Njihove veličanstvene palate i raskošne gozbe još više su isticale siromaštvo naroda, koje se iz dana u dan povećavalo. I dok su oni provodili svoje vrijeme u raskoši i zadovoljstvima, slali su umjesto sebe u svijet neuke ljude, koji su zabavljali narod lijenim pričama, legendama i šalama, i zavaravali ih da još više vjeruju monasima. Pored toga prosjački redovi su utjecali na sujevjernu gomilu da vjeruje da se sva njihova religiozna dužnost sastoji u priznavaju vrhovne vlasti papstva, u poštovanju svetaca i davanju milostinje monasima, i da je to do|voljno da sebi osiguraju mjesto na nebu.VB 68.2

    Učeni i pobožni ljudi su uzalud nastojali da reformiraju ovaj monaški red, ali Viklif, zahvaljujući svojoj izvanrednoj pronicljivosti, prozreo je korijen zla i izjavio da ie sam sistem pogrešan i da ga treba ukinuti. Nastalo je raspravljanje i iskrsla su mnoga pitanja. Mnogi, Videći kako monasi obilaze zemlju i prodaju papine oproštajnice, počeli su sumnjati u to da se oproštaj može kupiti za novac i pitali su se ne bi li trebalo radije da traže oproštaj od Boga umjesto od rimskog biskupa. Drugi su se zgražali nad lakomstvom monaha, koje se nije moglo zasititi. Oni su govorili: “Monasi i svećenici Rima izjest će nas kao rak. Neka nas Bog oslobodi, inače će narod morati da propadn'e.”11Merle Aubigne, op. cit., knj. XVII, gl. 7. Da bi opravdali svoje lakomstvo, ovi monasiprosjaci izjavili su da oni idu za primjerom Spasitelja, jer su i On i njegovi učenici živjeli od darežljivosti naroda. Ovo tvrđenje je bilo na njihovu štetu, jer je podstaklo mnoge da proučavaju Sveto pismo i da sami. doznaju istinu, što Rimu nije bilo po volji. Ljudi su bili upućeni na Izvor istine, koji je Rim htio sakriti.VB 68.3

    Viklif je počeo da piše i objavljuje rasprave protiv monaha ne toliko s namjerom da bi se s njima prepirao, već da bi skrenuo pažnju ljudima na učenje Svetoga pisma i njegovog Autora. Izjavio je da papa nema veću vlast u pogledu davanja oproštaja ili isključivanja iz crkve nego svećenici, i da nitko ne može biti punovažno isključen osim ako je sam navukao na sebe Božje negodovanje. Nijedan drugi način ne bi mogao biti uspješniji od ovog kojim je Viklif poduzeo akciju, da obori ogromnu građevinu duhovne i svjetovne vlasti koju je papa podigao, i koja je držala u ropstvu milione ljudi. Viklif je bio ponovo pozvan da brani prava engleske krune protiv uplitanja Rima. Kao kraljevski poslanik, proveo je dvije godine u Holandiji, gdje je pregovarao sa predstavnicima Rima. Tu je došao u vezu sa svećenstvom Francuske, Italije i Španije; mogao je vidjeti što se zbiva iza zavjese i upoznati mnoge stvari, koje bi mu u Engleskoj ostale sakrivene. Naučio je mnogo šta, što mu je pomoglo u njegovom kasnijem radu. Preko tih predstavnika papskog dvora mogao je upoznati pravu prirodu i cilj hijerarhije. Vrativši se u Englesku, počeo je da propovijeda otvorenije i sa većim žarom; izjavio je da su lakomstvo, ponos i laž bogovi Rima.VB 69.1

    U jednoj svojoj raspravi on se ovako izražava o papi i njegovom sakupljanju poreza: “Oni odvlače iz naše zemlje sredstva namijenjena siromasima, godišnje odlazi na hiljade maraka kraljevskog novca za sakramente i duhovne stvari, a to nije ništa drugo nego prokleto krivoverje-simonija, na koju oni navode cijelo kršćanstvo. I doista, kad bi naša zemlja imala veliko brdo zlata, i nitko od njega ne bi uzimao osim ubirača oholog i svjetskog pontifeksa, tokom vremena bi nestalo tog brda; jer oni uzimaju iz naše zemlje svaki novac, a ne daju nam ništa drugo osim Božjeg proklestva zbog simonije.”12John Lewis, History of the Life and Sufferings of J. Wiclif, str. 37.VB 69.2

    Uskoro poslije svog povratka u Englesku, kralj je imenovao Viklifa župnikom u Latervortu. To je bio dokaz da kralj nije bio nezadovoljan s njegovim govorom. Viklifov utjecaj osjećao se u donošenju odluka dvora i u formiranju vjere naroda.VB 70.1

    Rim je uskoro počeo sipati na njega gromove. U Englesku su bile poslate tri papske poslanice: univerzitetu, kralju i višim svećenicima; sve tri poslanice su naređivale da se odmah poduzmu odlučne mjere i da se zatvore usta učitelju krivovjerja-13Neander, General History of bigne, book XVII, gl. 7; Neander, vol. V, sect. 2, str. 149 Prije dolaska tih poslanica, biskupi su u svojoj revnosti pozvali Viklifa da se pojavi pred njih radi saslušanja. Ali dva najmoćnija kneza u kraljevstvu pratila su Viklifa na sud; narod koji je okružavao zgradu, provalio je u sudnicu i toliko je preplašio sudije da je istraga bila obustavljena, i Viklif ie mozgao mimo otići. Malo kasnije umro je Edvard III, koga su biskupi u njegovoj starosti pođsticali protiv reformatora, a kraljevskim regentom postao je raniji Viklifov zaštitnik.VB 70.2

    Papska poslanica pozivala je Englesku da uhapsi i zatvori jeretika. (Vidi Hist. dodatak.) Te mjere vodile su direktno na lomaču. Izgledalo je da će on pasti kao osveta Rima. Ali Onaj koji je nekad izjavio: “Ne boj ste: ja sam tvoj štit”, opet je pružio svoju ruku da zaštiti svoga slugu. (1. Mojsijeva 15, 1.) Došla je smrt, ali ne reformatoru, nego papi, koji je naredio da se Viklif pogubi. Grgur XI je umro, a svećenici koji su se sakupili da osude Viklifa, razišli su se.VB 70.3

    Božje proviđenje i dalje je štitilo reformaciju koja se rađala. Poslije Grgurove smrti bila su izabrana dvojica protivpapa. Dvije protivničke sile. koje su se obje nazivale nepogrešivima, zahtijevale su poslušnost. Svaki papa pozivao je vjerne da mu pomognu u borbi protiv svoga protivnika, pojačavajući svoje zahtjeve strašnim anatemama protiv svoga protivnika, i obećanjima nebeske nagrade svima svojim pomagačima. Ovi događaji su mnogo oslabili papsku vlast. Protivničke strane bile su zauzete međusobnom borbom, i Viklif je neko vrijeme bio ostavljen na miru. Anateme i međusobne optužbe letjele su od pape na papu, i potoci krvi bili su proliveni u borbi za pobjedu njihovih suprotnih interesa. Zločini i skandali poplavili su crkvu. Međutim, reformator je u tišini svoje crkvene općine u Latervortu marljivo radio da bi pažnju ljudi skrenuo sa papa koje su međusobno ratovale i da bi je uputio na Isusa Kneza mira.VB 70.4

    Razdor u crkvi sa svojim svađama i pokvarenošću pripremao je put reformaciji omogućivši narodu da upozna pravu prirodu papstva. U jednoj raspravi “O razdoru papa”, Viklif je pozvao svoje čitaoce da ozbiljno promisle ne govore li obje pape istinu kad jedan drugoga nazivaju antikristom. “Bog”, govorio je on, “nije htio duže trpjeti da neprijatelj vlada samo preko jednog takvog svećenika... nego je podijelio vlast među njih dvojicu, da bi vjerni, u Kristovo ime, mogli lakše pobijediti obojicu.”VB 71.1

    Viklif, kao i njegov Učitelj, propovijedao je evanđelje siromasima. Nije bio zadovoljan da se svjetlost istine širi samo u skromnim domovima njegove crkvene općine u Latervortu, i zato je odlučio da istinu odnese u sve dijelove Engleske. Da bi to postigao, organizirao je grupu propovjednika, ljude jednostavne i pobožne, koji su ljubili istinu i nisu ništa toliko željeli koliko da je prošire. Ovi ljudi išli su na sve strane, propovijedali su istinu na trgovima, na ulicama velikih gradova i po selima. Posjećivali su stare, siromašne i bolesne, i objavljivali im radosnu vijest Božje milosti.VB 71.2

    Kao profesor teologije u Oksfordu, Viklif je propovijedao Božju riječ u dvoranama univerziteta. On je tako vjerno iznosio istinu svojim studentima da su ga nazivali “evanđeoskim učiteljem”. Ali, najveće djelo njegovog života bio je prijevod Svetog pisma na engleski jezik. U svom djelu “O istini i zna-čenju Svetoga pisma” izjavio je da ima namjeru da prevede Sve^o pismo da bi svaki Englez na svom jeziku mogao da čita o divnim Božjim djelima.VB 71.3

    Ali iznenada je njegov rad bio prekinut. Mada još nije imao 60 godina, mnogo učenje, neprekidni rad i napadi njegovih neprijatelja oslabili su njegovu snagu, i on je ori je vremena ostario. On se razbolio od jedne opasne bolesti. Vijest o tome obradovala je monahe. Mislili su da će se on gorko pokajati za zlo koje je učinio crkvi i požurili su se u njegovu sobu da čuju njegovu ispovijest. Četiri vjerska reda poslala su svoje poslanike koji su, zajedno sa četiri svjetovna činovnika, okružili ovoga čovjeka za koga su smatrali da je na samrti. Govorili su mu: “Smrt vam je na usnama, pokajte se za svoje grijehe u našoj prisutnosti i porecite ono što ste govorili protiv nas.” Reformator je mimo slušao, a zatim je zamolio svoga slugu da ga podigne u postelji i, uperivši odlučan pogled u one koji su čekali na njegovo odricanje, rekao im je jakim i čvrstim glasom, koji ih je često nagonio da drhte: “Ja neću umrijeti, nego ću još živjeti i dalje ću žigosati zla djela monaha.” Zbunjeni i zaprepašćeni ovakvim odgovorom, monasi su pojurili iz sobe.VB 71.4

    Viklifove riječi su se ispunile. On je živio i dalje da bi pružio svojim sugrađanima najmoćnije od svih sredstava protiv Rima — Sveto pismo, to određeno sredstvo s neba za oslobođenje, prosvjetljenje i obraćenje naroda. Da bi se to djelo obavilo, potrebno je bilo savladati velike prepreke. Viklif je fizički jako oslabio. Znao je da mu za rad preostaje samo još nekoliko godina. Vidio je otpor sa kojim će se sukobiti, ali, ohrabren obećanjima Božje riječi, išao je neustrašivo naprijed. Osobito Božje proviđenje sačuvalo mu je neoslabljenu intelektualnu moć i bogato iskustvo i tako ga pripremilo baš za ovo najveće njegovo djelo. Dok je u cijelom kršćanstvu vladao nemir, reformator se u svojoj crkvenoj općini u Latervortu, ne obraćajući pažnju na oluju koja je napolju bijesnila, posvetio svom izabranom djelu.VB 72.1

    Napokon je rad bio gotov — prvi prijevod Biblije na engleski jezik bio je dovršen. Reformator se sada nije plašio ni zatvora ni lomače. Predao je u ruke engleskog naroda vidjelo koje se nikada nije smjelo ugasiti. Davši svojim zemljacima Sveto pismo učinio je više da se raskinu lanci neznanja i poroka, i da svoj narod oslobodi i podigne nego što su to učinile najslavnije pobjede na bojnome polju.VB 72.2

    Pošto je štamparska vještina bila još nepoznata, to su se novi prijepisi Biblije mogli dobiti samo polakim i napornim radom. Interesovanje za tu knjigu bilo je tako veliko da su se mnogi dragovoljno posvetili njenom prepisivanju, ali ipak nisu mogli zadovoljiti sve koji su je tražili. Neki bogatiji kupci htjeli su da imaju cio prijepis Svetoga pisma. Drugi su kupovali samo pojedine dijelove Božje riječi. Često se složilo po nekoliko obitelji da nabave zajednički primjerak. Tako je Viklifov prijevod Biblije brzo našao put u domove engleskog naroda.VB 72.3

    Obraćajući se zdravom ljudskom razumu, Viklif je probudio narod iz njegove pasivne potčinjenosti papskim dogmama. On je propovijedao nauku kojom se kasnije odlikovao protestantizam: spasenje vjerom u Krista i nepogrešivost Svetoga pisma. Propovjednici koje je on slao širili su Sveto pismo i reformatorske spise sa takvim uspjehom da je novu vjeru prihvatila gotovo polovina engleskog naroda.VB 72.4

    Pojava Svetoga pisma uplašila je crkvene vođe. Sada su se sreli s jednim moćnijim protivnikom od Viklifa, sa protivnikom protiv koga njihovo oruđe nije mnogo koristilo. U to vrijeme u Engleskoj nije postojao zakon koji bi zabranjivao Sveto pismo, jer ono nikada ranije nije bilo objavljeno na narodnom jeziku. Takvi zakoni izdati su kasnije i bili su strogo primjenjivani. Ipak, uprkos otporu svećenika, Božja riječ se širila.VB 73.1

    Ponovo su papske vođe planirale kako da ušutkaju reformatorov glas. Tri puta su ga zvali na sud, ali uzalud. Prvo je jedan biskupski sinod proglasio njegove spise krivovjerskim i, pridobivši za sebe mladog kralja Ričarda II, isposlovao je da bude izdat kraljevski ukaz prema kome se moraju pozatvarati svi oni koji se drže zabranjenog učenja.VB 73.2

    Poslije ove odluke Sinoda, Viklif se obratio parlamentu. Neustrašivo je pred narodnim skupom optužio hijerarhiju i tražio reformu mnogih zloupotreba koje je crkva odobravala. Uvjerljivom snagom opisao je nasilje i Pokvarenost papske stolice. Neprijatelji su se zbunili. Kako su Viklifovi prijatelji i pomagači bili primorani da se povuku, to se sa sigurnošću očekivalo da će se i sam reformator, u svojoj visokoj starosti, kad ostane sam i bez prijatelja, pokloniti udruženom autoritetu kraljevske krune i papskog prijestola. Ali mjesto toga pristalice Rima bile su pobijeđene. Parlamenat, uzbuđen Viklif bvim’ govorom, povukao je edikt o njegovom gonjenju, i tako je reformator ponovo bio na slobodi.VB 73.3

    I treći put je bio pozvan na saslušanje, i to pred najviši crkveni sud u zemlji. Tu neće biti nikakve milosti za “krivo-vjerje”. Napokon je izgledalo da će Rim trijumfirati, i djelo reformatora će morati da stane. Tako su mislile papine pristalice. Ako oni budu postigli svoj cilj, Viklif će biti primoran da se odrekne svoga učenja ili da napusti sudsku dvoranu i da bude predan plamenu lomače.VB 73.4

    Ali Viklif se nije odrekao svog učenja; nije htio da bude licemjer. Neustrašivo je branio svoje učenje i pobijao klevete svojih progonitelja. Zaboravljajući na sebe i svoj položaj, pozivao je svoje slušaoce pred Božji sud mjereći njihova lukavstva i prijevare na osnovi vječne istine. U sudskoj dvorani osjećala se sila Svetoga Duha. Prisutni kao da su bili prikovani za svoja mjesta Božjom silom. Izgledalo je da su nemoćni da napuste to mjesto. Riječi reformatorove probijale su njihova srca kao strijele iz Božjeg luka. Klevete o krivovjerstvu, koje su neprijatelji podigli protiv njega, on je snažnom uvjerljivošću bacio na njih. Pitao je prisutne iz kojih razloga su se osmjelili da šire svoje prijevare? Zbog zarade, da bi trgovali Božjom milošću.VB 73.5

    “Šta mislite, s kime se borite”, zapitao ih je najposlije, “zar s jednim starcem koji (je jednom nogom već u grobu? Ne! Vi se borite protiv istine koja je jača od svih vas i koja će vas pobijediti!” S ovim riječima povukao se iz sudske dvorane, i nitko od njegovih neprijatelja nije se usudio da ga zaustavi.VB 74.1

    Viklifovo djelo bilo je skoro dovršeno. Zastava istine, koju je on tako dugo nosio, uskoro će pasti iz njegovih ruku. Ali I još jednom morao je da posvjedoči za evanđelje. Istina se morala propovijedati u samoj tvrđavi zablude. Viklif je bio pozvan pred papski sud u Rim, koji je tako često prolijevao krv svetih. Reformator je znao kakva mu opasnost prijeti i, usprkos tome, on bi se odazvao pozivu da paraliza nije učinila nemogućim njegovo putovanje. Ali ako se njegov glas nije mogao čuti u Rimu, on je mogao govoriti putem pisma, i odmah je odlučio da tako i čini. Iz svoje župe u Latervortu uputio je jedno pismo papi, koje je iako sastavljeno u učtivom tonu i kršćanskom duhu, ipak bilo oštar prijekor protiv taštine i oholosti papskog prijestola.VB 74.2

    Viklif je pisao: “Zaista se radujem što mogu otkriti i objaviti svakome čovjeku, a osobito rimskom biskupu svoju vjeru, koju smatram zdravom i istinitom, i vjerujem da će on biti gotov da potvrdi vjeru koju iznosim, ili pak da je popravi ako je pogrešna.VB 74.3

    Prvo, ja vjerujem da Kristovo evanđelje obuhvaća sav Božji zakon. Smatram da je rimski biskup, ukoliko se smatra Kristovim zamjenikom na zemlji, više od svih ljudi vezan za ovaj zakon evanđelja. Jer se veličina Kristovih učenika nije sastojala u svjetskom dostojanstvu i časti, nego u tome da se potpuno i tačno ugledaju na Kristov život i njegova djela... Za vrijeme svog boravka na zemlji, Isus je bio vrlo siromašan, i odbacio je i odbio svaku svjetsku vlast i čast...VB 74.4

    Nijedan vjernik ne treba da se ugleda na papu ili kojeg sveca, osim u onome u čemu se oni ugledaju na Gospoda Isusa Krista. Petar i Zebedejevi sinovi pogrešili su težeći za svjetskom čašću, jer nisu išli Kristovim tragom; a tu pogrešku ne treba da i mi činimo.VB 75.1

    Papa treba da svjetskoj vlasti prepusti svako zemaljsko ‘bogatstvo i vlast, i cijelo svoje svećenstvo da upućuje na to, jer tako je činio Isus, a naročito preko svojih apostola. Ako sam u zabludi u nekoj od ovih tačaka, smjerno ću primiti ukor, pa čak i smrt ako je to potrebno. Kad bih mogao učiniti po svojoj volji i želji, sigurno bih lično došao pred rimskog biskupa: ali Bog me je posjetio na drugi način i naučio me da se više pokoravam njemu nego ljudima.”VB 75.2

    Završavajući, rekao je: “Molimo se Bogu da utječe na našeg papu Urbana VI, da bi se on, zajedno sa svojim svećenstvom, ugledao na Gospoda Isusa Krista u životu i karakteru; da bi dali narodu zdravu nauku i da bi svi zajedno vjerno išli njegovim stopama.”14John Foxe, Acts and monuments, vol. III, str. 45. 50.VB 75.3

    Tako je Viklif pokazao papi i njegovim kardinalima Kristovu blagost i poniznost, čime nije samo njima nego i cijelom kršćanstvu pokazao razliku između njih i Učitelja, čijim se predstavnicima oni smatraju.VB 75.4

    Reformator je bio siguran da će svoju vjernost platiti svojim životom. Kralj, papa i biskupi složili su se da ga unište, i izgledalo je sigurno da će najdalje za nekoliko mjeseci završiti svoj život na lomači. Ali njegova hrabrost bila je nepokolebljiva. “Nije potrebno da čovjek ide daleko da traži krunu mučenika”, govorio je on. “Propovijedaj Kristovo evanđelje oholim biskupima, i mučeništvo te neće mimoići. Da živim i da šutim?... Nipošto! Neka udarac padne! ja ga čekam!”15Merle D'Aubigne, op. cit., knj. XVII, gl. 8.VB 75.5

    Ali Božje proviđenje još uvijek je štitilo svoga slugu. Čovjek koji je cijeloga svog života stajao hrabro braneći istinu, čiji je život bio stalno u opasnosti, nije smio pasti kao žrtva mržnje svojih neprijatelja. Viklif nije nikada pokušavao da zaštiti sebe, ali Bog je bio njegov zaštitnik. U času kada su njegovi neprijatelji osjećali da im žrtva neće izmaći, Božja ga je ruke uklonila izvan njihovog domašaja. Upravo kada se Viklif spremao da dijeli večeru Gospodnju crkvi u Latervortu, pao je iznenada pogođen od kapi, i uskoro je umro.VB 75.6

    Bog je odredio Viklifu njegovo djelo. On je stavio riječ istine u njegova usta, i postavio je stražu oko njega da bi ta riječ mogla doći u narod” Bog je štitio njegov život i produžavao njegov rad, dok nije bio postavljen temelj velikog djela — reformacije.VB 75.7

    Viklif je došao iz mraka srednjeg vijeka. Prije njega nije bilo nikoga, čiji bi rad podstaknuo na reformatorsko djelo. On je ustao kao Ivan Krstitelj: da izvrši naročitu misiju, da bude vjesnik novog vijeka. Sistem istine koji je on iznosio bio je jedinstven i potpun, tako da ga ni kasniji reformatori nisu nadmašili; a mnogi od onih koji su se javili oko sto godina kasnije nisu ga ni dostigli. On je položio tako širok i dubok temelj, podigao je tako čvrstu i sigurnu skelu da je njegovi nasljednici nisu više morali ponovo podizati.VB 76.1

    Veliki pokret koji je Viklif otpočeo u cilju oslobođenja uma i savjesti kao i u cilju oslobođenja naroda koji je tako dugo bio upregnut u trijumfalna kola Rima, imao je svoj korijen u Bibliji. U njoj je bio izvor ove blagoslovene rijeke koja je, kao rijeka života, od četrnaestog vijeka tekla kroz sva kasnija stoleća. Viklif je prigrlio Sveto pismo kao nadahnuto otkrivenje Božje volje, kao pouzdano pravilo vjere i života. On je bio odgojen da poštuje rimsku crkvu kao božansku ustanovu i njen autoritet kao nepogrešiv, i da u slijepom povjerenju prima utvrđenu hiljadugodišnju nauku i običaje. Ali, sve je to napustio da bi slušao samo Božju Riječ. Upućivao je narod da prima Sveto pismo kao vrhovni autoritet. Umjesto da sluša glas crkve koji govori kroz papu, izjavio je da je jedini autoritet glas Božji koji nam govori kroz njegovu Riječ. Učioje da je Biblija savršeno otkrivenje Božje volje, a Duh Sveti njen jedini tumač, i da ličnim proučavanjem njene nauke svako treba da upozna svoje dužnosti. Tako je odvraćao srca ljudi ođ paoe i crkve i upućivao ih na Božju Riječ.VB 76.2

    Viklif je bio jedan od najvećih reformatora. Malo je onih koji su ga dostigli u intelektualnoj sposobnosti, u jasnoći misli, u čvrstini kojem je držao istinu i u hrabrosti kojom ju je branio. Čistota života, neumorna marljivost u proučavanju i radu, neokaljano poštenje, ljubav slična Kristovoj i vjernost u službi — to su bile odlike ovog prvog reformatora. Ova svojstva je on razvio usprkos duhovnoj tami i moralnoj pokvarenosti vijeka u kome je živio.VB 76.3

    Viklifov karakter dokaz je odgojne i preobražava^uće sile Svetoga pisma. Sveto pismo je načinilo od njega ono što je on postao. Nastojanje da se shvate velike istine božanskog otkrivenja daje svim sposobnostima svježinu i snagu. Ono razvija razum, izoštrava duh i daje zrelost rasuđivanju. Proučavanje Svetoga pisma oplemenjuje svaku misao, svako osjećanje i svaku težnju više nego ikoje drugo proučavanje. Ono daje čvrstinu odlukama, strpljenje, hrabrost i duhovnu silu; ono ople-menjuje karakter i posvećuje dušu. Ozbiljno i smjerno proučavanje Svetoga pisma dovodi istraživača u neposrednu vezu s beskrajnim Umom. Takvo proučavanje dalo bi svijetu ljude jačeg i aktivnijeg razuma i plemenitijih načela nego što je ikada dalo najbolje obrazovanje koje pruža ljudska filozofija. “Riječi tvoje kad se jave”, kaže David, “prosvjetljuju i urazumljuju”. Psalam 119, 130.VB 76.4

    Istine koje je Viklif iznosio nastavile su da se šire. Njegovi sljedbenici, poznati pod imenom viklifovci ili lolardi, proputovali su ne samo Englesku, već i druge zemlje, propovijedajući vijest evanđelja. Poslije smrti svoga vođe, propovjednici su radili sa još većom revnošću nego ranije, i mnoštvo svijeta dolazilo je da sluša njihovu nauku. Među obraćenima bio je i priličan broj plemića, pa čak i kraljeva supruga. Na mnogim mjestima primjećivala se reforma u običajima, a idolopoklonički simboli rimske crkve uklonjeni su iz crkava. Ali uskoro se nemilosrdna oluja progonstva digla protiv onih koji su se usudili da prime Bibliju kao svog vođu. Engleski kraljevi, želeći da učvrste svoj prijesto podrškom Rima, nisu oklijevali da žrtvuju reformatore. Prvi put u historiji Engleske bila je određena smrt na lomači za učenike evanđelja. Mučenik za mučenikom je ginuo. Branioci istine, gonjeni i mučeni, mogli su podići svoj glas samo Gospodu nad vojskama. Progonjeni kao neprijatelji crkve i izdajnici kraljevstva, oni su nastavili da propovijedaju evanđelje potajno, krijući se u skromnim stanovima siromašnih, a često i u rupama i pećinama.VB 77.1

    Usprkos bijesu progonstva, još je vjekovima nastavljen miran, predan, ozbiljan i strpljiv otpor protiv pokvarenosti u vjeri. Kršćani onog ranog vremena nisu potpuno poznavali istinu, ali su naučili da vole Božju Riječ, da žive po njoj i da strpljivo stradaju za nju. Mnogi su žrtvovali za Kristovo djelo svoje zemaljsko blago, kao što su to činili učenici apostolskih dana., Oni koji nisu bili prognani iz svojih domova radosno su pomagali svoju braću u izgnanstvu; a kada su i sami bili progonjeni, radosno su dijelili sudbinu izagnanih. Istina, hiljade njih zastrašeni bijesom progonitelja iskupili su svoju slobodu žrtvovanjem vjere, i napuštali su zatvor obučeni u pokajnička odijela, da tako pokažu svoje odricanje od vjera Ali nije bilo mali broj onih — među kojima je bilo ljudi kako plemićkog tako i skromnog porijekla — koji su neustrašivo svjedočili o, istini u tamničkim ćelijama, u “lolardskim kulama”, usred, muka i plamena, radujući se što su dostojni da poznaju “zajednicu Kristovih muka”. Filipljanima 3, 10.VB 77.2

    Pristalice Rima nisu imale priliku da ostvare svoje namjere protiv Viklifa dok je on bio živ, i njihova mržnja nije se mogla stišati sve dok je Viklifovo tijelo ležalo mirno u grobu. Prema odluci crkvenog sabora u Konstanci, četrdeset godina poslije Viklifove smrti spalili su njegove kosti i pepeo bacili u obližnji potok. Jedan stari pisac kaže: “Potok je odnio njegov prah u Avon, Avon u Severn, Sevem u Bristolski zaljev, a ovaj u Ocean” Tako je Viklifov pepeo postao simbol njegovog učenja, koje!se raširilo po cijelome svijetu.”16Fuller, Curch History of Britain, knj. LV, sect. 2, par. 54.VB 78.1

    Zahvaljujući Viklifovim spisima, Jan Hus, iz Češke, odrekao se mnogih zabluda rimske crkve i započeo djelo reformacije. Tako je posijano sjeme istine u ovim dvjema međusobnoudaljenim zemljama. Iz Češke djelo se raširila u druge zemlje i pažnja ljudi bila je upućena na Božju Riječ, koja je bila dugo zaboravljena. Božanska ruka pripravljala je put velikoj reformaciji.VB 78.2

    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents