2. Poglavlje—Stvaranje

(Ovo poglavlje zasnovano je na prvom i drugom poglavlju 1. knjige Mojsijeve) »Riječju Gospodnjom nebesa se stvoriše i duhom usta njegovih sva vojska njihova... jer on reče i postade, on zapovijedi i pokaza se.” (Psalam 33,6.9) »Utvrdio si zemlju (Bože) na temeljima njenim da se ne pomjesti na vijek vijeka.” (Psalam 104,5)SPP 25.1

Kada je izašla iz ruku svoga Stvoritelja, Zemlja je bila izvanredno lijepa. Njena površina bila je ispresijecana planinama, brežuljcima i ravnicama, prošarana plemenitim rijekama i prekrasnim jezerima; bregovi i planine nisu kao sada bili vrletni i krševiti, nisu obilovali strašnim strminama i užasavajućim provalijama; oštre, nazubljene ivice Zemljinog stjenovitog kostura bile su prekrivene plodnim tlom, koje je donosilo raskošan zeleni rod. Nije bilo močvara ili neplodnih pustinja. Skladni žbunovi i nježni cvjetovi pozdravljali su oči na svakom koraku. Uzvišice su bile obrasle drvećem, veličanstvenijim od današnjeg. Vazduh, nezagađen isparenjima neprijatnog mirisa, bio je čist i zdrav. Cjelokupna površina Zemlje nadmašivala je ljepotom ukrasne parkove najponosnijih vlasnika palata. Anđeoske čete sa uživanjem su posmatrale prizor i radovale se prekrasnim Božjim djelima.SPP 25.2

Pošto je Zemlja sa svojim bujnim životinjskim i biljnim svijetom bila pozvana u postojanje, čovjek, završno Stvoriteljevo djelo, onaj za kojeg je prekrasna Zemlja i bila pripremljena, pojavio se na poprištu događaja. Njemu je bila povjerena uprava nad svim što je mogao sagledati; jer »reče Bog: da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar... cijele zemlje... i stvori Bog čovjeka po obličju svojemu... muško i žensko stvori ih”.SPP 25.3

Ovde je jasno objavljeno porijeklo ljudskog roda; božanski izvještaj je tako razumljivo sačinjen da su pogrešni zaključci nemogući. Bog je stvorio čovjeka po svom obličju. Tu nema nikakve misterije. Nema nikakvog osnova za pretpostavku da se čovjek razvio tokom laganog procesa razvitka iz nižih oblika životinjskog ili biljnog carstva. Takvo učenje ponižava veliko Stvoriteljevo djelo i spušta ga do visine čovjekovih uskih, zemaljskih shvatanja. Ljudi su toliko željni da Bogu uskrate vlast nad svemirom da i čovjeka unižavaju i oduzimaju mu dostojanstvenost porijekla. Onaj koji je postavio zvezdano nebo iznad nas i cvijeće u polju obojio prefinjenom vještinom, koji je ispunio zemlju i nebesa čudesima svoje moći, kada je došao da dovrši svoje slavno djelo, da postavi nekoga usred svega da vlada prekrasnom Zemljom, nije propustio da stvori biće dostojno ruke koja mu je dala život. Rodoslov našeg roda, kako je objavljen u nadahnutoj Riječi, prati unazad njegovo porijeklo, ne do linije razvitka od mikroba, mekušaca i četvoronožaca, već do velikog Stvoritelja. Iako je bio načinjen od praha zemaljskoga, Adam je bio »Božji sin«.SPP 25.4

On je, kao Božji predstavnik, bio postavljen nad nižim vrstama stvorenih bića. Ona nisu mogla da shvate ili da priznaju Božju vrhovnu vlast, ali su stvaranjem dobila sposobnost da vole čovjeka i da mu služe. Psalmista kaže: »Postavio si ga gospodarem nad djelima ruku svojih, sve si metnuo pod noge njegove... i divlje zverinje i ptice nebeske... što god ide morskim putevima.” (Psalam 8,6-8)SPP 26.1

Čovjek je trebalo da bude sličan Bogu, i po izgledu i po karakteru. Jedino je Hristos bio »sjajnost slave i obličje bića« (Jevrejima 1,3) svoga Oca; ali je i čovjek bio oblikovan po ugledu na Boga. Njegova priroda je bila usklađena s Božjom voljom. Njegov um je bio sposoban da shvati ono što je božansko. Njegove sklonosti su bile čiste, njegovi prohtjevi i strasti pod kontrolom razuma. Bio je svet i srećan što nosi obličje Božje i savršeno odan Njegovoj volji.SPP 26.2

Kada je izašao iz ruke Stvoriteljeve, čovjek je bio stasit i savršeno skladan. Njegovo lice imalo je zdravu ružičastu boju i bilo ozareno sjajem života i radosti. Adam je bio mnogo viši od ljudi koji sada nastanjuju Zemlju. Eva je bila nešto niža; ipak, bila je plemenita i puna ljepote. Bezgrešni par nije nosio nikakvu odeću; bio je zaogrnut ogrtačem od svjetlosti i slave, onim koji nose anđeli. Sve dok su bili poslušni Bogu, odijevala ih je svjetlost.SPP 26.3

Poslije stvaranja, pred Adama su bila dovedena sva živa stvorenja da od njega dobiju ime; tada je ustanovio da je svakoj od njih dat životni drug. Ali, među njima »ne nađe se Adamu drug prema njemu”. Među svim stvorenjima koja je Bog načinio na Zemlji, nijedno nije bilo ravno čovjeku. Zato je Bog rekao: »Nije dobro da je čovjek sam, da mu načinim druga prema njemu!« Čovjek nije stvoren da živi u samoći; trebalo je da bude društveno biće. Bez društva mu prekrasni prizori i prijatna zanimanja u Edemu ne bi mogli pružiti savršenu sreću. Čak ni zajedništvo s anđelima ne bi moglo zadovoljiti njegovu želju za saosjećanjem i druženjem. Nije bilo nijednog pripadnika bilo koje vrste koga bi mogao da voli i uživa u njegovoj ljubavi.SPP 26.4

Bog je Adamu dao druga. On se postarao za »druga prema njemu” - pomoćnika koji će mu odgovarati - nekoga ko će biti osposobljen da mu bude pratilac i koji će moći da bude jedno s njim u ljubavi i saosjećanju. Eva je bila stvorena od Adamovog rebra, što je simbolički ukazivalo na to da ona ne treba da vlada njime kao glava, niti da bude pod njegovim nogama kao manje vrijedna, već da stoji uz njega kao jednaka njemu, da uživa njegovu ljubav i zaštitu. Kao dio čovjeka, kost od njegove kosti, meso od njegovog mesa, ona je bila njegovo drugo ja, što pokazuje kakvo usko zajedništvo i osjećajna povezanost treba da vlada u tom odnosu. »Jer niko ne omrznu kada na svoje tijelo, nego ga hrani i grije.« (Efescima 5,29) »Zato će ostaviti čovjek oca svojega i majku svoju i prilijepiće se ženi svojoj i biće dvoje jedno tijelo.«SPP 27.1

Bog je obavio prvo vjenčanje. Začetnik ove ustanove je Stvoritelj svemira. »Ženidbu da drže svi u časti!« (Jevrejima 13,4) Bio je to jedan od prvih Božjih darova čovjeku i jedna od dvije ustanove koje je Adam, poslije pada, ponio iz Raja. Kada se u ovom odnosu božanska načela priznaju i poštuju, brak postaje blagoslov; on čuva neporočnost i sreću ljudskog roda, on zadovoljava čovjekove društvene potrebe, on uzdiže čovjekovu fizičku, intelektualnu i moralnu prirodu.SPP 27.2

»I zasadi Gospod Bog vrt u Edemu na istoku, i onde namjesti čovjeka kojeg stvori.” Sve što je Bog stvorio bilo je savršeno lijepo i naizgled nije bilo izostavljeno ništa od onoga što bi moglo da doprinese sreći svetog para; ipak, Stvoritelj im je dao još jedan zalog svoje ljubavi, zasadivši vrt, posebno namijenjen njima za dom. U ovom vrtu bilo je raznovrsnog drveća, mnoga od njih obilovala su mirisnim i ukusnim voćem. Bilo je tu divne vinove loze prekrasnog izgleda, koja je rasla u visinu, i čiji su se ogranci savijali pod teretom primamljivog ploda bogatih i raznovrsnih boja. Adam i Eva trebalo je da tako usmjeravaju vinove loze da oblikuju sjenice i načine sebi stan, od živog drveta prekrivenog lišćem i plodom. Bilo je mirisnog cvijeća svih boja u izobilju. Usred vrta stajalo je drvo života, nadmašujući slavom sva ostala stabla. Njegov plod bio je sličan zlatnim i srebrnim jabukama i imao je moć da produžava život.SPP 27.3

Stvaranje je sada bilo dovršeno. »Tako se dovrši nebo i zemlja i sva vojska njihova.« »Tada pogleda Bog sve što je stvorio i gle, dobro bješe veoma.« Edem je blistao na zemlji. Adam i Eva su imali slobodan pristup drvetu života. Nikakva mrlja grijeha ni sijenka smrti nisu kvarili ljepotu stvaranja. »Kada pjevahu zajedno zvijezde jutarnje i svi sinovi Božji klikovahu.« (O Jovu 38,7)SPP 28.1

Veliki Gospod postavio je temelje Zemlji; On je odjenuo cijeli svijet odjećom ljepote i ispunio ga onim što je bilo korisno čovjeku; On je stvorio sva čudesa na zemlji i u moru. Veliko djelo stvaranja bilo je dovršeno za šest dana. I Bog »počinu u sedmi dan od svih djela svojih koja učini, i blagoslovi Bog sedmi dan, i posveti ga, jer u taj dan počinu od svih djela svojih, koja učini”. Bog je zadovoljno pregledao djela svojih ruku. Sve je bilo savršeno, dostojno svog božanskog Začetnika. On je počinuo, ne kao onaj koji se umorio, već kao Onaj koji je zadovoljan plodovima svoje mudrosti i dobrote i izražavanjem svoje slave.SPP 28.2

Pošto je počinuo sedmoga dana, Bog ga je posvetio ili odvojio kao dan odmora za čovjeka. Sljedeći Stvoriteljev primjer, i čovjek je trebalo da počiva u taj sveti dan, i dok bude posmatrao nebesa i Zemlju da razmišlja o Božjem velikom djelu stvaranja; dok bude zapažao dokaze Božje mudrosti i dobrote da se njegovo srce ispunjava ljubavlju i poštovanjem prema Stvoritelju.SPP 28.3

Blagosiljajući sedmi dan, Bog je u Edemu podigao spomenik svom djelu stvaranja. Subota, dan odmora, bila je povjerena Adamu, ocu i predstavniku ljudskog roda. Njenim svetkovanjem, kao činom zahvalnosti, trebalo je da svi koji borave na Zemlji priznaju da je Bog njihov Stvoritelj i njihov zakoniti Suveren; da su oni djelo Njegovih ruku i podanici Njegove vlasti. Tako je ova ustanova dobila spomeničku prirodu, namijenjenu cijelom čovječanstvu. U njoj nije bilo ničeg simboličnog, niti je bila ograničena na bilo koji narod.SPP 28.4

Bog je vidio da je Subota bitna za čovjeka, čak i u Raju. Bilo mu je neophodno da jednoga dana u sedmici stavi na stranu svoje interese i poslove i potpunije razmatra Božja djela, da razmišlja o Njegovoj moći i dobroti. Subota mu je bila potrebna da se življe podsjeti na Boga, da se probudi njegova zahvalnost, jer sve što ima i u čemu uživa dolazi iz velikodušne Stvoriteljeve ruke.SPP 28.5

Bog je odredio da Subota usmjeri misli čovjekove na Njegova djela stvaranja. Priroda govori čovjekovim čulima, objavljujući da postoji živi Bog, Stvoritelj, Vrhovni Vladar svega. »Nebesa kazuju slavu Božju i djela ruku njegovih glasi svod nebeski. Dan danu dokazuje i noć noći javlja.” (Psalam 19,1.2) Ljepota kojom je odjevena Zemlja predstavlja zalog Božje ljubavi. Mi je možemo zapažati u vječnim bregovima, u dostojanstvenom drveću, u rascvjetalim pupoljcima i nježnom cvijeću. Sve nam to govori o Bogu. Subota, dan odmora, stalno ukazujući na Onoga koji je sve stvorio, poziva čovjeka da otvori veliku knjigu prirode i da u njoj prati Stvoriteljevu mudrost, silu i ljubav.SPP 29.1

Naši praroditelji, iako stvoreni bezazleni i sveti, nisu bili lišeni mogućnosti da čine zlo. Bog ih je učinio slobodnim moralnim bićima, dao im je sposobnost da cijene mudrost i dobronamjernost Njegovog karaktera i pravednost Njegovih zahtjeva, dao im je potpunu slobodu da Mu se pokore ili da Mu uskrate poslušnost. Trebalo je da uživaju u društvu Boga i Njegovih svetih anđela; ali, prije nego što im bude obećana vječna sigurnost, morala je da bude iskušana njihova odanost. U samom početku čovjekovog postojanja bila je postavljena brana želji za popuštanjem samome sebi, toj kobnoj strasti koja je predstavljala uzrok sotoninog pada. Drvo poznanja dobra i zla, koje je stajalo u blizini drveta života usred vrta, trebalo je da posluži kao proba poslušnosti, vjere i ljubavi naših praroditelja. Bilo im je dozvoljeno da slobodno jedu sa svakog drugog drveta, ali zabranjeno da okuse sa ovoga, pod prijetnjom smrtne kazne. Trebalo je, dakle, da budu izloženi sotonskom kušanju. Ali, ako budu izdržali probu, biće zauvijek stavljeni izvan njegovog domašaja i uživaće trajnu Božju naklonost.SPP 29.2

Bog je čovjekovu podložnost zakonu proglasio neophodnim uslovom samog njegovog postojanja. On je bio podanik božanske vlasti, a vlasti ne može biti bez zakona. Bog je mogao da stvori čovjeka bez sposobnosti da krši Njegov zakon; On je mogao da zaustavi Adamovu ruku, da ne dodirne zabranjeni plod; ali, u tom slučaju čovjek ne bi bio slobodno moralno biće, već samo automat. Bez slobode izbora, njegova poslušnost ne bi bila dobrovoljna, već iznuđena. Njegov karakter se ne bi mogao razvijati. Takav pristup bi se suprotstavljao Božjem planu postupanja sa stanovnicima drugih svjetova. Bio bi nedostojan čovjeka kao razumnog bića i samo bi podržao sotoninu optužbu o Božjoj samovoljnoj vladavini.SPP 29.3

Bog je čovjeka stvorio kao čestito biće; dao mu je plemenite karakterne osobine, bez ikakve sklonosti prema zlu. Snabdjeo ga je visokim intelektualnim sposobnostima i na svaki način ga podsticao da ostane vjeran gospodaru. Poslušnost, savršena i trajna, bila je uslov njegove vječne sreće. Pod tim uslovom mogao je da ima pristup drvetu života.SPP 30.1

Dom naših praroditelja trebalo je da bude uzor drugim domovima kada njihova djeca budu krenula da nastanjuju cijelu Zemlju. Taj dom, koji je ukrasio sam Bog, nije bio neka blistava palata. Ljudi, u svojoj oholosti, uživaju u veličanstvenim i skupim zdanjima i ponose se djelima svojih ruku; međutim, Bog je Adama nastanio u vrtu. To je bilo njegovo boravište. Plavo nebo je bilo njegova kupola; zemlja, sa svojim nježnim cvjetovima i živim zelenilom, bila je njegov pod; a lisnate grane krasnog drveća njegov baldahin. Njegovi zidovi bili su okićeni najveličanstvenijim ukrasima - djelima ruku velikog Umjetnika.SPP 30.2

Okruženje svetog para pružalo je pouku za sva vremena - da se prava sreća nalazi, ne u popuštanju oholosti i u raskoši, već u zajedništvu s Bogom preko Njegovih djela. Kada bi ljudi manje pažnje posvećivali izveštačenom, kada bi više njegovali jednostavnost, mnogo bi se više približili ostvarenju Božje namjere prilikom stvaranja čovjeka. Oholost i častoljublje nikada se ne mogu zadovoljiti, zato će oni koji su zaista mudri naći svoje istinsko i uzvišeno zadovoljstvo u izvorima uživanja koje je Bog stavio na raspolaganje svima.SPP 30.3

Stanovnicima Edema bila je povjereno staranje o vrtu, »da ga rade i da ga čuvaju«. Njihovo zanimanje nije bilo naporno, već ugodno i osvježavajuće. Bog je odredio da rad bude na blagoslov čovjeku, da mu zaokuplja misli, da jača njegovo tijelo, da razvija njegove sposobnosti. Adam je u mentalnoj i fizičkoj aktivnosti nalazio jedno od najvećih uživanja svog svetog postojanja. A kada je, zbog neposlušnosti, bio izgnan iz svog prekrasnog doma i primoran da se bori s tvrdoglavim tlom da svakodnevno dobije hljeb, upravo je taj rad, iako se veoma razlikovao od onog prijatnog zanimanja u vrtu, bio zaštita od iskušenja i izvor sreće. Iako je rad praćen umorom i bolom, oni koji ga proglašavaju prokletstvom, u zabludi su. Bogataši često s prezirom gledaju pripadnike radničke klase, ali je to u izrazitoj suprotnosti s Božjom namjerom prilikom stvaranja čovjeka. Šta su imanja čak i onih najbogatijih, kada se uporede s nasljedstvom koje je bilo dato dostojanstvenom Adamu? Ipak, Adam nije smio da bude besposlen. Naš Stvoritelj, koji zna šta je za čovjekovo dobro, odredio je Adamu posao. Istinsku radost života poznaju samo radni ljudi i žene. Anđeli su vrijedni radnici; oni su Božji službenici na usluzi sinovima Čovečjim. Stvoritelj nije ostavio mjesta za lijenost.SPP 30.4

Sve dok budu bili vjerni Bogu, Adam i njegova pratilja trebalo je da upravljaju Zemljom. Bila im je data neograničena vlast nad svakim živim stvorom. Lav i jagnje su se miroljubivo igrali u blizini ili ležali kraj njihovih nogu. Srećne ptice su lepršale oko njih bez straha; a kada su se njihove radosne pjesme uzdizale u slavu Stvoritelju, Adam i Eva su se sjedinjavali s njima u zahvaljivanju Ocu i Sinu.SPP 31.1

Sveti par nije predstavljao samo djecu povjerenu očinskom Božjem staranju, već i učenike koji slušaju nastavu sveznajućeg Stvoritelja. Primali su anđele koji su im činili posjete i uživali u prednosti da budu u Božjoj blizini. Bili su puni životne snage koju im je davalo drvo života, a njihova intelektualna snaga bila je samo malo manja od anđeoske. Tajne vidljivog svemira - »čudesa onoga koji je savršen u svakom znanju« (O Jovu 37,16) - bile su im neiscrpan izvor pouka i uživanja. Nedokučivi Stvoritelj i Čuvar svega otkrivao je njihovom umu zakone prirode i pojave u njoj, koje je čovjek proučavao šest hiljada godina. Oni su se družili s listom i cvijetom i drvetom, doznajući od svakoga za tajne njegovog života. Adam je poznavao svako živo stvorenje, od moćnog levijatana koji se igra u vodama do sićušnog insekta koji lebdi u sunčevom zraku. On je svakome od njih dao ime i bio upoznat s prirodom i njihovim navikama. Božja slava na nebesima, bezbrojni svjetovi u njihovom uređenom okruženju, »kako vise oblaci« (O Jovu 37,16), misterije svjetlosti i zvuka, dana i noći - sve je to bilo dostupno proučavanju naših praroditelja. Na svakom listu u šumi i kamenu u planinama, na svakoj blistavoj zvijezdi, na zemlji i u vazduhu i na nebu, bilo je zapisano Božje ime. Red i sklad svega stvorenog govorilo je o beskrajnoj mudrosti i moći. Stalno su otkrivali neku privlačnost koja je ispunjavala njihova srca dubljom ljubavlju i pozivala na novo izražavanje zahvalnosti.SPP 31.2

Sve dok budu ostali vjerni Božjem zakonu, njihova sposobnost da saznaju, da uživaju i vole stalno će se povećavati. Oni će stalno sticati nove riznice znanja, otkrivati nove izvore sreće, razvijati sve jasnije zamisli o neizmjernoj, nepresušnoj Božjoj ljubavi.SPP 32.1