Čim se učvrstio na izrailjskom prijestolu, David je počeo da traži grad koji bi bio najpodesniji za prijestonicu. Nešto više od trideset kilometara od Hevrona pronađeno je mjesto za buduću državnu prijestonicu. Prije nego što je Isus Navin poveo izrailjske čete preko Jordana, to naselje zvalo se Salim. U njegovoj blizini Avram je nekada dokazao svoju odanost Bogu. Osam stotina godina prije Davidovog krunisanja tu je bio dom Melhisedeka, sveštenika Boga najvišega. Grad je zauzimao središnji položaj u zemlji, bio je na pogodnom mjestu, zaštićen vijencem brežuljaka. Pošto se nalazio na granici između Jude i Venijamina, nije bio daleko ni od Jefrema, a i ostala plemena imala bi lak pristup.SPP 613.1

Da bi zavladali ovim krajem, Jevreji su morali da istjeraju ostatak Hananeja, koji su držali utvrđene položaje na brdima Sionu i Moriji. Utvrđenje se zvalo Jevus, a njegovi stanovnici su bili poznati kao Jevuseji. Stoljećima je smatrano da je Jevus neosvojiv, ali ga je Joav, poslije kraće opsade, ipak osvojio i za tu zaslugu bio proglašen vrhovnim zapovjednikom izrailjskih vojnih snaga. Jevus je tako postao glavni grad i umjesto svog neznabožačkog imena dobio ime Jerusalim.SPP 613.2

Hiram, vladar bogatog grada Tira na Sredozemnom moru, poželio je zatim da sklopi savez s carem Izrailja. On je pomogao Davidu da podigne palatu u Jerusalimu. Poslanici su stigli iz Tira u pratnji arhitekata i radnika i duge kolone kola natovarenih skupocjenim drvetom, kedrovinom i drugim dragocjenim građevinskim materijalima.SPP 613.3

Sve veća snaga ujedinjenog Izrailja pod Davidom, zauzimanje utvrđenog Jevusa i savez sa Hiramom, vladarem Tira, razbuktali su neprijateljstvo Filisteja i oni su ponovo s jakim snagama provalili u zemlju i zauzeli položaj u dolini Rafaj, nadomak Jerusalima. David se sa svojim vojnicima zatvorio u tvrđavu Sion i čekao božanska uputstva. I David upita Gospoda, govoreći: hoću li izaći na Filisteje? Hoćeš li ih dati u moje ruke? A Gospod reče Davidu: izađi, doista ću dati Filisteje u tvoje ruke!SPP 613.4

David je odmah krenuo na neprijatelje, porazio ih i uništio, zarobivši bogove koje su donijeli da bi osigurali svoju pobjedu. Ogorčeni zbog tog ponižavajućeg poraza, Filisteji su prikupili još veće snage i vratili se na bojno polje. I ponovo se raširiše u dolini Rafajskoj. David je opet upitao Gospoda i veliki JA SAM je u svoje ruke preuzeo upravu nad izrailjskom vojskom.SPP 614.1

Bog je rekao Davidu: Ne idi pred njih, nego im zađi za leđa, pa udari na njih prema dudovima. Pa kada čuješ da zašušti po vrhovima od dudova, onda se kreni, jer će onda poći Gospod pred tobom da pobije vojsku Filistejsku. Da je David, kao nekada Saul, odlučio da postupi prema nekom svom planu, ne bi doživeo uspjeh. Ali on je učinio upravo ono što mu je Gospod zapovijedio, pa su uništili vojsku Filistejsku od Gavaona do Gezera. I razglasi se ime Davidovo po svim zemljama i Gospod zadade strah od njega svim narodima. (1. Dnevnika 14,16.17)SPP 614.2

Sada kada se David potpuno učvrstio na prijestolu i osigurao protiv napada stranih neprijatelja, krenuo je da ostvari svoju omiljenu namjeru da donese Božji kovčeg u Jerusalim. Mnogo godina je kovčeg ostao u Kirijat-Jarimu, petnaestak kilometara od Jerusalima. Ugled prijestonice, međutim, zahtijevao je da bude počastvovana ovim dokazom božanskog prisustva.SPP 614.3

David je okupio trideset hiljada vodećih ljudi u Izrailju, jer je namjeravao da prenošenje kovčega bude veoma radosna i veličanstvena svetkovina. Narod se spremno odazvao njegovom pozivu. Prvosveštenik, zajedno sa svojom braćom po svetoj službi i knezovima i plemenskim starješinama, došao je u Kirijat-Jarim. David je blistao od svete revnosti. Kovčeg je bio iznesen iz kuće Avinadavove i stavljen na nova kola sa volovskom zapregom, a pratila su ga dvojica Avinadavovih sinova.SPP 614.4

Izrailjski narod ga je pratio oduševljenim usklicima i radosnim pjesmama, mnoštvo glasova pridružilo se melodiji koja je pjevana uz pratnju muzičkih instrumenata. A David i sav dom Izrailjev udarahu pred Gospodom u svakojake sprave od drveta kedrova, u gusle, u psaltire, u bubnje, u svirale i kimvale. Takav prizor radosti Izrailj već dugo vremena nije imao priliku da vidi. Svečano i radosno ogromna povorka krivudala je svojim putem duž brežuljaka i dolina prema Svetom gradu.SPP 614.5

Ali, kada dođoše do gumna Nahonova, Uza se maši kovčega Božjega i prihvati ga, jer volovi potegoše na stranu. I Gospod se razgnjevi na Uzu i udari ga Bog onde za tu nepažnju, te umrije ondje kod kovčega Božjega. Iznenadni užas zahvatio je radosno mnoštvo. David je ostao zaprepašćen i vrlo uznemiren, a u duši je posumnjao u Božju pravednost. Pokušao je da ukaže čast kovčegu kao simbolu božanske prisutnosti. Zašto je onda ta užasna kazna bila izrečena, da bi dan radosti pretvorila u dan tuge i plača? Osjećajući da bi bilo opasno imati kovčeg u svojoj blizini, David je odlučio da ga ostavi na mjestu na kome se našao. Odmah je za kovčeg pronađeno mjesto u blizini, u kući Ovid Edoma iz Gata.SPP 615.1

Uzina sudbina bila je u stvari božanska kazna zbog kršenja Božje izričite naredbe. Preko Mojsija Bog je dao posebna uputstva o prenošenju kovčega. Niko osim sveštenika, Aronovih potomaka, nije smio da ga dodirne ili čak pogleda ukoliko nije pokriven. Božansko uputstvo je glasilo: Onda neka dođu sinovi Katovi da nose, ali neka se ne dotaknu nijedne stvari svete da ne poginu. (4. Mojsijeva 4,15) Sveštenici su morali da pokriju kovčeg, a onda su ga sinovi Katovi podizali hvatajući za prečke koje su bile provučene kroz prstenove sa obje strane kovčega i nikada nisu izvlačene. Sinovima Girsonovim i Merarijevim, koji su bili zaduženi za zavjese i daskeSPP 615.2

1 stupove u Svetilištu, Mojsije je dao kola i volove za prenošenje onoga što je njima bilo povjereno. A sinovima Katovim ne dade ništa, jer im posao bješe služiti u svetinji i nošahu na ramenima. (4. Mojsijeva 7,9) Prema tome, prilikom prenošenja kovčega iz Kirijat-Jarima došlo je do neposrednog i neoprostivog nepoštovanja Gospodnjih uputstava.SPP 615.3

David i njegov narod okupili su se da obave sveto djelo, da ga obave radosna i spremna srca; ali Gospod nije mogao da prihvati njihovu službu, jer nije bila obavljena u skladu s Njegovim uputstvima. Filisteji, koji nisu poznavali Božji zakon, stavili su kovčeg na kola kada su ga vraćali u Izrailj, i Gospod je prihvatio napor koji su uložili. Izrailjci su, međutim imali jasna uputstva o Božjoj volji u svim tim slučajevima njihovo zanemarivanje ovih naredbi predstavljalo je uvredu za Boga. Na Uzi je počivala još veća krivica zbog drskosti. Prestupanje Božjeg zakona kod njega je prouzrokovalo slabljenje svijesti o njegovoj svetosti, i dok mu je savjest bila opterećena grijesima koje nije priznao, iako suočen s božanskom zabranom, ipak se drznuo da dodirne simbol Božje prisutnosti. Bog ne može da prihvati djelimičnu poslušnost, nikakav lakomisleni pristup svojim zapovijestima. Kaznom nad Uzom želeo je da u misli svih Izrailjaca utisne svijest o važnosti strogog poštovanja svojih zahtjeva. Tako je smrt jednog čovjeka, pozivajući narod na pokajanje, poslužila da se izbjegne mogućnost da Božje kazne stignu hiljade ljudi.SPP 615.4

Osjećajući da ni njegovo srce nije potpuno pravo pred Bogom, David se poslije kazne nad Uzom uplašio kovčega, bojao se da nekim svojim grijehom ne navuče Božju kaznu. Ali je zato Ovid Edom, iako se radovao istovremeno drhteći od straha, srdačno dočekao ovaj sveti simbol kao dokaz Božje naklonosti prema poslušnima. Pažnja cijeloga Izrailja sada je bila usmjerena prema ovom došljaku iz Gata i njegovom domu; svi su željeli da vide kako će on proći. I blagoslovi Bog Ovid Edoma i sav njegov dom.SPP 616.1

Kod Davida je božanski ukor postigao svoju svrhu. On je shvatio jasnije nego ikada svetost Božjeg zakona i neophodnost njegovog strogog poštovanja. Božanska naklonost ukazana Ovid Edomovom domu, navela je Davida da se ponovo ponada da će kovčeg ipak donijeti blagoslov, i njemu i njegovom narodu.SPP 616.2

Poslije tri mjeseca odlučio je da još jednom pokuša da premjesti kovčeg, ali je sada posvetio posebnu pažnju da u svakoj pojedinosti ispuni Gospodnje zahtjeve. Ponovo je sazvao narodne glavare i nepregledno mnoštvo okupilo se oko boravišta došljaka iz Gata. S pobožnom brižljivošću kovčeg je sada bio podignut na pleća ljudi kojima je Bog povjerio taj posao, mnoštvo se svrstalo u povorku i uzdrhtalih srca krenulo na put. Kada su nosači načinili šest koraka, truba im je naredila da stanu. Prema Davidovom naređenju, volovi i ugojena telad bili su prineseni na žrtvu. Narod je sada prožela radost umjesto drhtanja i straha. David je skinuo svoje vladarsko odijelo i stavio obični laneni oplećak, kakav su nosili sveštenici. Tim postupkom nije označio da preuzima svešteničke dužnosti, jer su takve oplećke nosili i drugi, osim sveštenika. Htio je u stvari da prilikom ove svete službe pred Bogom zauzme isto mjesto kao i njegovi podanici. Toga dana samo je Gospodu pripadala slava. Samo je Njemu trebalo ukazivati poštovanje.SPP 616.3

Dugačka povorka ponovo se pokrenula, dok su se zvuci harfi i rogova, truba i cimbala uzdizali prema nebu zajedno s melodijom koju su pjevali mnogi glasovi. I David igraše iz sve snage pred Gospodom radosno se usaglašavajući s ritmom pjesme. Davidovo igranje u pobožnoj radosti pred Gospodom mnogi ljubitelji uživanja navode da bi opravdali savremene moderne plesove, ali takvo upoređivanje nema nikakvog osnova. U naše dane, ples je povezan s lakoumnošću i ponoćnim zabavama. Zdravlje i moral žrtvuju se na oltaru zadovoljstva. Posjetiocima balskih dvorana Bog nije predmet razmišljanja i obožavanja; molitva ili pjesma hvale nikako ne odgovaraju takvim skupovima. Taj podatak treba da prevagne prilikom odlučivanja. Zabave koje mogu da oslabe ljubav prema onome što je sveto, koje umanjuju našu radost u služenju Bogu, to nisu zabave koje hrišćani treba da traže. Muzika i igra kao izraz radosnog slavljenja Boga prilikom prenošenja kovčega nema ni najmanje sličnosti sa savremenim plesom. David je igrao da bi hvalio Boga i uzdizao Njegovo sveto ime. Savremeni ples je sotonino sredstvo kojim navodi ljude da zaborave Boga i sramote Njegovo sveto ime.SPP 617.1

Trijumfalna povorka približavala se prijestonici, prateći sveti simbol nevidljivog Vladara Izrailja. A onda je izliv radosnih glasova, pjesmom pozvao stražare na gradskim zidovima da otvore vrata Svetog grada:SPP 617.2

Vrata! uzvisite vrhove svoje,
Uzvisite se vrata vječna,
Ide car slave!
Grupa pjevača i svirača je odgovorila:
Ko je taj car slave?
Iz druge grupe stigao je odgovor:
Gospod krjepak i silan,
Gospod silan u boju!SPP 617.3

A onda su se stotine glasova ujedinile u trijumfalnom zboru:SPP 617.4

Vrata! uzvisite vrhove svoje,
Uzvisite se vrata vječna,
Ide car slave!SPP 617.5

Ponovljeno je radosno pitanje: Ko je taj car slave? Glas velikog mnoštva kao glas voda mnogih odjeknuo je u radosnom odgovoru:SPP 618.1

Gospod nad vojskama,
On je car slave!SPP 618.2

Psalam 24,7-10.

Vrata su se onda širom otvorila, povorka je ušla i s pobožnim strahopoštovanjem kovčeg je stavljen u šator koji je bio razapet da ga primi. Pred svetim prostorom bili su podignuti oltari za prinošenje žrtava; dim žrtava zahvalnica i žrtava paljenica i oblaci tamjana, zajedno s hvalom i molitvama Izrailja, uzdigao se prema nebu. Kada je služba završena, sam car je izgovorio riječi blagoslova nad svojim narodom. A onda, pokazujući carsku darežljivost, naredio je da se narodu podijeli hrana i piće da bi se ljudi osvježili.SPP 618.3

Sva plemena bila su predstavlj ena na ovoj svečanosti, na proslavi najznačajnijeg svetog događaja u Davidovoj vladavini. Duh božanskog nadahnuća spustio se na cara i dok su posljednji zraci Sunca na zalasku blistavim svjetlom obasjavali šator, njegovo srce ispunilo se dubokom zahvalnošću Bogu što se blagosloveni simbol Njegove prisutnosti sada našao tako blizu Izrailjevog prijestola.SPP 618.4

Obuzet tim mislima, David se okrenuo prema svojoj palati da blagoslovi svoj dom. Međutim, u njoj je bila osoba koja je prizore radosti posmatrala u sasvim drugačijem raspoloženju od onoga koje je ispunjavalo Davidovo srce. A kada kovčeg Gospodnji ulažaše u grad Davidov, Mihala, kći Saulova, gledajući s prozora vidje cara Davida kako skače i igra pred Gospodom i podrugnu mu se u srcu svojemu. Puna ogorčenja, nije mogla da dočeka da se David vrati u palatu, već mu je pošla u susret. Na njegov ljubazni pozdrav uzvratila je bujicom gorkih riječi. Oštar i uvredljiv bio je njen govor: Kako je slavan bio danas car Izrailjev, kada se danas otkrivao pred sluškinjama sluga svojih, kao što se otkrivaju nikakvi ljudi!SPP 618.5

David je shvatio da Mihala u stvari prezire i vrijeđa službu Božju, pa je strogo odgovorio: Pred Gospodom koji me je izabrao umjesto oca tvojega i umjesto svega doma njegova, te mi zapovijedio da budem vođa narodu Gospodnjemu, igrao sam i igraću pred Gospodom. I još ću se većma poniziti i još ću manji sebi biti, i opet ću biti slavan pred sluškinjama o kojima govoriš! Davidovom ukoru, Bog je dodao svoj, jer Mihala, kći Saulova, ne ima poroda do smrti svoje.SPP 618.6

Svečane ceremonije uz prenošenje kovčega ostavile su trajan utisak na izrailjski narod, pokrenule su ljude da se dublje zainteresuju za službe u Svetilištu, ali i da s novom revnošću služe Gospodu. David je pokušavao svim sredstvima da produbi ovaj uticaj. Pjesme su postale uobičajeni dio bogosluženja. David je komponovao psalme, ne samo da bi ih sveštenici pjevali za vrijeme službi u Svetilištu, već i da ih pjeva narod dok putuje na velike godišnje svetkovine ili na prinošenje žrtava u Svetilištu. Uticaj koji se tako širio zaista je bio dalekosežan i doprinio je da se narod oslobodi idolopoklonstva. Mnogi okolni narodi, gledajući blagostanje Izrailja, bili su navedeni da stvore povoljno mišljenje i o izrailjskom Bogu, koji je učinio tako velika djela za svoj narod.SPP 619.1

Šator od sastanka koji je podigao Mojsije, zajedno sa svim što je bilo potrebno za obavljanje službi u njemu, još se nalazio u Gavaji, ali je David namjeravao da Jerusalim pretvori u vjersko središte zemlje. Za sebe je već podigao palatu, pa je smatrao da ni Gospodnji kovčeg ne bi smeo da ostane u šatoru. Odlučio je da sagradi hram koji će svojom veličanstvenošću izraziti koliko Izrailj cijeni čast koja mu je ukazana da u njegovoj sredini trajno boravi Gospod, njegov Vladar. Kada je o svojoj namjeri govorio proroku Natanu, dobio je ohrabrujući odgovor: Što ti je god u srcu idi, čini, jer je Gospod s tobom!SPP 619.2

Međutim, te noći riječ Gospodnja je došla Natanu, prenoseći mu poruku upućenu Davidu. Davidu je bila uskraćena prednost da gradi dom Gospodu, ali mu je upućeno obećanje o božanskoj naklonosti prema njemu, njegovom potomstvu i carstvu Izrailjevu: Ovako veli Gospod nad vojskama, ja te uzeh od tora, od ovaca, da budeš vođa narodu mojemu Izrailju, i bijah s tobom kuda god si hodio, i istrijebih sve neprijatelje tvoje ispred tebe, i stekoh ti ime veliko, kao što je ime velikih ljudi koji su na zemlji. I odrediću mjesto narodu mojemu Izrailju, i posadiću ga, te će nastavati u svom mjestu i neće se više pretresati, niti će ih više mučiti nepravednici kao što je bilo prije.SPP 619.3

Pošto je David želio da sagradi dom Božji, bilo mu je obećano: Jošte ti javlja Gospod da će ti Gospod načiniti kuću... podignuću sjeme tvoje nakon tebe... on će sazidati dom imenu mojemu i utvrdiću presto carstva njegova dovijeka.SPP 619.4

Davidu je rečeno zašto ne može da gradi Hram: Mnogo si krvi prolio i velike si ratove vodio, nećeš ti sazidati dom imenu mojemu... Evo, rodiće ti se sin, on će biti miran čovjek, i smiriću ga od svih neprijatelja njegovih unaokolo... Zato će mu ime biti Solomun, i mir i pokoj daću Izrailju za vremena njegova. On će sazidati dom imenu mojemu! (1. Dnevnika 22,8-10)SPP 620.1

Iako mu je bila odbijena najveća želja, David je sa zahvalnošću primio poruku. Uzviknuo je: Ko sam ja, Gospode, Gospode, i što je moj dom te si me doveo dovde? Pa i to ti se još čini malo, Gospode, Gospode, nego si govorio za dom sluge svojega za dugo vremena! Obnovio je tada svoj zavjet sa Gospodom.SPP 620.2

David je znao da bi poslužilo na čast njegovom imenu i da bi proslavilo njegovu vladavinu, kada bi se ostvarilo ono što je u srcu poželio da učini, ali je svoju volju spremno pokorio Božjoj volji. Ovakvo dobrovoljno odricanje, koje je pokazao, rijetko se srijeće, čak i među hrišćanima. Kako se često oni koji su prešli zenit života nadaju da će učiniti neko veliko djelo i tako ostvariti težnju svoga srca, iako nisu sposobni da to učine! Božje proviđenje može im govoriti, kao što je prorok govorio Davidu, objavljujući im da djelo koje tako žarko žele da učine nije njima povjereno i da treba da pomognu drugome da ga izvede. Ali, umjesto da se smireno pokore božanskom vodstvu, oni se povlače u sebe, osjećaju se zanemarenim i odbačenim, smatraju da ukoliko ne mogu da postignu ono što žele, drugo ne žele da čine. Mnogi se očajnički hvataju za položaje i odgovornosti za koje nisu sposobni, uzalud pokušavajući da obave djelo na koje nisu pozvani, dok ono što bi mogli da učine ostaje nezavršeno. I upravo zato što nisu spremni da sarađuju, veće djelo usporeno napreduje ili se uopšte ne obavlja.SPP 620.3

Dajući zavjet Jonatanu, David je obećao da će, kada se smiri od svojih neprijatelja, biti milostiv prema domu Saulovu. Kada se našao u blagostanju, sjetio se svoga zavjeta. Upitao je: Ima li jošte ko da je ostao od doma Saulova da mu učinim milost radi Jonatana? Kazali su mu da je još živ Mefivostej, Jonatanov sin, ali da je hrom od djetinjstva. U vreme Saulovog poraza od Filisteja kod Jezraela, djetetova dadilja pokušala je da pobjegne, ali je ispustila dijete i ono je ostalo doživotni invalid. David je sada pozvao mladića na dvor i primio ga vrlo ljubazno. Vratio mu je sva Saulova privatna imanja da bi imao od čega da živi; ali on sam, kao Jonatanov sin, bio je stalni gost na dvoru i jeo je svakoga dana za vladarevom trpezom. Slušajući izvještaje Davidovih neprijatelja, Mifivostej je imao velike predrasude o njemu kao uzurpatoru; ali je car, svojim velikodušnim i prijateljskim ponašanjem i stalnom ljubaznošću zadobio mladićevo srce, tako da je postao vrlo privržen Davidu, osjećajući kao i njegov otac Jonatan, da su mu interesi istovjetni s interesima cara koga je Bog izabrao.SPP 620.4

Poslije Davidovog stupanja na izrailjski prijesto, nastalo je dugo razdoblje mira. Okolni narodi, svjesni snage i jedinstva carstva, uskoro su počeli da smatraju mudrim uzdržavanje od otvorenih neprijateljstava; dok je David, zauzet organizovanjem i izgradnjom carstva, odustao od osvajačkih pohoda. Na kraju je, međutim, ipak zaratio protiv starih neprijatelja Izrailja, Filisteja i Moavaca, pokorio ih i natjerao da mu plaćaju danak.SPP 621.1

Poslije toga, protiv Davidovog carstva obrazovan je široki savez okolnih naroda i to je dovelo do najvećih ratova i pobjeda za vrijeme njegove vladavine i do najvećeg jačanja njegove moći. Neprijateljski savez, nastao je iz zavisti zbog njegove sve veće moći, ali bez ikakve njegove krivice. Evo nekih okolnosti koje su dovele do toga:SPP 621.2

U Jerusalim su stigle vijesti o smrti Nasa, vladara Amonaca vladara koji je bio prijateljski raspoložen prema Davidu u vrijeme dok je bježao od Saulovog gnjeva. Sada, želeći da pokaže svoju zahvalnost za dobro koje mu je bilo učinjeno u vrijeme nevolje, David je poslao svoje izaslanike da izraze saučešće Anunu, njegovom sinu i nasljedniku: I reče David: da učinim milost Anunu, sinu Nasovu, kao što je otac njegov meni učinio milost.SPP 621.3

Međutim, njegovo dobronamjerno djelo je bilo pogrešno shvaćeno. Amonci su mrzjeli pravog Boga i bili ogorčeni neprijatelji Izrailju. Prividna Nasova ljubaznost bila je samo izraz neprijateljstva prema Saulu kao vladaru Izrailja. Anunovi savetnici potpuno su izokrenuli Davidovu poruku. A knezovi sinova Amonovih rekoše Anunu, gospodaru svojemu: misliš da je David zato poslao ljude da te potješe što je rad učiniti čast ocu tvojemu? Zar nije zato poslao David sluge svoje da promotre grad i uhode, pa poslije da ga raskopa? Na savjet svojih savjetnika Nas je, pola stoljeća prije toga, postavio surovi uslov stanovnicima Javisa u Galadu kada su oni, opkoljeni od njegove vojske, zatražili mir. Nas je tada zatražio pravo da svima iskopa po desno oko. Amonci su se i sada živo sjećali kako je izrailjski vladar osujetio njihove surove planove i izbavio narod koji su oni željeli da ponize i osakate. Ista mržnja prema Izrailjcima još je plamtjela u njima. Nikako nisu mogli da shvate velikodušni duh kojim je bila prožeta Davidova poruka. Kada sotona zavlada čovjekovim umom, tada ga nadahnjuje zavišću i sumnjom, koja izopačuje i najbolje namjere. Slušajući svoje savjetnike, Anun je Davidove poslanike proglasio uhodama i zasuo ih uvredama i porugama.SPP 621.4

Amoncima je bilo dozvoljeno da izvrše svoje zle namjere bez ikakvog ograničenja, da bi David mogao da upozna njihov pravi karakter. Bog nije želio da Izrailjci uđu u savez s ovim vjerolomnim neznabožačkim narodom.SPP 622.1

U stara vremena, kao i danas, položaj poslanika smatran je svetim. Sveopšti međunarodni zakon osiguravao im je zaštitu od ličnog nasilja ili uvreda. Pošto je poslanik bio predstavnik svoga vladara, svaka uvreda nanesena njemu zahtjevala je neodložnu osvetu. Amonci, znajući da će uvreda nanesena Izrailju sigurno biti osvećena, odmah su započeli pripreme za rat. A kada vidješe sinovi Amonovi da se omraziše s Davidom, poslaše tisuću talanata srebra da najme kola i konjanika iz Mesopotamije i iz Sirije Mahe i Sove. I najmiše trideset i dve tisuće kola... i sinovi Amonovi skupiše se iz gradova svojih i dođoše na boj. (1. Dnevnika 19,6.7)SPP 622.2

Bio je to zaista opasan savez. Stanovnici područja između Sredozemnog mora i reke Eufrat ujedinili su se s Amoncima. Sjeverna i istočna strana Hanana bile su okružene naoružanim neprijateljima, koji su se zavjerili da skrše Izrailjevo carstvo.SPP 622.3

Jevreji nisu čekali da neprijatelj prodre u njihovu zemlju. Njihove snage, pod Joavovim zapovjedništvom, prešle su Jordan i krenule prema amonskom glavnom gradu. Jevrejski vojskovođa je, vodeći svoje čete u bitku, pokušao da ih ohrabri riječima: Budi junak i držimo se junački za svoj narod i za gradove Boga svojega; a Gospod neka učini što mu je drago! (1. Dnevnika 19,13) Sjedi njene snage saveznika bile su poražene u prvom sukobu, ali nisu bile spremne da odustanu od rata, pa su se sljedeće godine ponovo pojavile. Vladar Sirije prikupio je svoje snage, zaprijetivši Izrailju ogromnom vojskom. David, shvatajući šta sve zavisi od ishoda ovog sukoba, sam je izašao na bojno polje, i uz Božju pomoć nanio saveznicima tako veliki poraz da su Sirijci, od Livana do Eufrata, ne samo odustali od rata, već pristali i da plaćaju danak Izrailju. David je protiv Amonaca krenuo u odlučan obračun i ratovao sve dok njihove tvrđave nisu pale i dok cijelo područje nije palo pod izrailjsku vlast.SPP 622.4

Opasnosti koje su zaprijetile potpunim uništenjem, pokazale su se, pod uticajem božanskog proviđenja, kao sredstvo da se narod uzdigne do uzvišene veličine. Sjećajući se tih značajnih izbavljenja, David je pjevao:SPP 623.1

Živ je Gospod, i da je blagosloven branič moj!
Da se uzvisi Bog spasenja mojega!
Bog, koji mi daje osvetu,
I pokorava mi narode.
Koji me izbavlja od neprijatelja,
Podiže me nad one koji ustaju na me,
I od čovjeka žestoka izbavlja me.
Toga radi hvalim te, Gospode,
Pred narodima i pjevam imenu tvojemu!
Koji slavno izbavljaš cara svojega,
I činiš milostpomazaniku svojemu Davidu,
I natražju njegovu dovijeka!SPP 623.2

Psalam 18,46-50.

U svim svojim pjesmama David uvjerava pripadnike svoga naroda da je Gospod njihova snaga i njihov zaštitnik:SPP 623.3

Neće pomoći caru velika sila,
Neće zaštititi jakoga velika snaga,
Nije u konju uzdanje da će pomoći,
Ako mu je i velika snaga, neće izbaviti.SPP 623.4

Psalam 33,16.17.

Bože, care moj, ti si onaj isti,
Pošlji pomoć Jakovu!
S tobom ćemo izbosti neprijatelje svoje, I s imenom tvojim izgazićemo One koji ustaju na nas.
Jer se ne uzdam u luk svoj,
Niti će mi mač moj pomoći.
Nego ćeš nas ti izbaviti od neprijatelja naših,
nenavidnike naše posramićeš!SPP 623.5

Psalam 44,4-7.

Jedni se hvale kolima, drugi konjima,
A mi imenom Gospoda Boga svojega.SPP 624.1

Psalam 20,7.

Carstvo Izrailjevo je sada po prostranstvu predstavljalo ispunjenje obećanja datog Avramu i kasnije ponovljenog Mojsiju: Sjemenu tvojemu dadoh zemlju ovu od vode Misirske do velike vode, vode Efrata. (1. Mojsijeva 15,18) Izrailj je postao moćan narod, koga su poštovali i koga su se bojali okolni narodi. Na svom području David je imao veoma veliku moć. On je zadobio, kao malo koji vladar u bilo koje doba, osjećanja i odanost svoga naroda. Poštovao je Boga i Bog je njemu ukazao čast.SPP 624.2

Međutim, usred blagostanja vrijebala je pogibao. U doba svog najvećeg spoljašnjeg uspjeha, David se našao u najvećoj opasnosti, doživjeo svoj najteži poraz i svoje najveće poniženje.SPP 624.3

69. Poglavlje—David Pozvan Na Prijesto

71. Poglavlje—Davidov Greh I Pokajanje