Avram je bez riječi prihvatio obećanje o sinu, ali nije čekao da ga Bog ispuni u svoje vrijeme i na svoj način. Odlaganjem je trebalo ispitati njegovu vjeru u Božju silu, ali on, nažalost, nije položio ispit. Smatrajući da u tako dubokoj starosti nikako ne može roditi, Sara je predložila da Avram jednu od njenih robinja uzme za drugu ženu i tako ispuni božansku namjeru. Mnogoženstvo je u to vrijeme bilo toliko rašireno da ga više niko nije smatrao grijehom, ali zato nije prestalo da bude prekršaj Božjeg zakona i da stvara tragične posljedice u odnosu na svetost i spokojstvo porodičnih odnosa. Avramov brak sa Agarom donio je zlo, ne samo njegovom domu, već i budućim naraštajima.SPP 117.1

Polaskana novim položajem Avramove žene, nadajući se da će postati majka velikog naroda koji će nastati od njega, Agara je postala ohola i hvalisava i počela je prezrivo da se odnosi prema gospodarici. Međusobna ljubomora počela je da nagriza mir nekad srećog doma. Prisiljen da sluša pritužbe obje žena, Avram se uzalud trudio da vrati nekadašnji sklad. Iako ga je uporno nagovarala da uzme Agaru, Sara mu je sada prigovarala. Željela je da otjera svoju suparnicu, ali je Avram odbio, jer je Agara nosila njegovo dijete, i kao što se iskreno nadao, trebalo je da mu rodi obećanog sina. Međutim, Agara je bila Sarina robinja i on je prepušta njenoj vlasti. Agarin nepokorni duh nije mogao da podnese grubost koju je svojim prkosom izazvala. »I Sara je stade zlostavljati, te ona pobježe od nje.«SPP 117.2

Uputila se prema pustinji i dok se odmarala kraj izvora, sama i bez prijatelja, javio joj se Božji anđeo u ljudskom obliku. Obraćajući joj se kao »Agari, Sarinoj robinji” da bi je podsjetio na njen položaj i njenu dužnost, naredio je: »Vrati se gospođi svojoj i pokori joj se!” Međutim, reči ukora pratile su reči utjehe: »Jer je Gospod video muku tvoju!« »Umnožiću veoma sjeme tvoje, da se neće moći prebrojati od množine!« Da bi se stalno podsjećala na Božju milost, svoga sina trebalo je da nazove Ismailo - »Bog će čuti«.SPP 117.3

Kada je Avramu bilo skoro stotinu godina, ponovo mu je obećan sin, uz uvjeravanje da će budući nasljednik biti Sarino dijete. Ali, Avram opet nije razumio obećanje. Njegove misli su se odmah vratile Ismailu, jer je čvrsto vjerovao da će se preko njega ostvariti Božje milostive namjere. Nadahnut ljubavlju prema svom sinu, Avram je uzviknuo: »Neka živ bude Ismailo pred tobom!« Obećanje mu je opet bilo ponovljeno, ali ovoga puta riječima koje nisu mogle biti pogrešno shvaćene: »Zaista, Sara, žena tvoja, rodiće ti sina i nadjenućeš mu ime Isak i postaviću zavjet svoj s Njime!« Ipak, Bog nije zanemario ni očevu molbu: »A i za Ismaila uslišio sam te; evo, blagoslovio sam ga... i učiniću od njega veliki narod!«SPP 118.1

Rođenje Isaka, koje je, poslije dugogodišnjeg čekanja, predstavljalo ispunjenje njihovih najsmjelijih nada, unijelo je radost u Avramove i Sarine šatore. Međutim, za Agaru je ovaj događaj značio propast njenih omiljenih slavoljubivih snova. Ismaila, koji je već bio mladić, svi u logoru su smatrali nasljednikom Avramovog bogatstva i blagoslova obećanih njegovim potomcima. Sada je odjednom bio potisnut; razočarani, majka i sin su omrznuli Sarino dijete. Sveopšte slavlje pojačavalo je njihovu ljubomoru, sve dok se Ismailo nije usudio da otvoreno ismijeva nasljednika Božjeg obećanja. Sara je u Ismailovoj neobuzdanoj prirodi naslutila stalni izvor nesuglasica, pa je zatražila od Avrama da Agaru i Ismaila udalji iz logora. Patrijarh se našao u velikoj neprilici. Kako da protjera Ismaila, svoga sina, koga je toliko volio? Zbunjen, obratio se Bogu i zatražio Njegov savjet. Gospod mu je, preko anđela, kazao da posluša Sarin zahtjev; da ga ljubav prema Agari i Ismailu ne smije u tome spriječiti, jer jedino tako može obnoviti sklad i sreću u svojoj porodici. Anđeo mu je uputio i utješno obećanje da Bog neće zaboraviti Ismaila, iako će biti odvojen od očevog doma; da će mu sačuvati život i učiniti ga praocem velikog naroda. Avram je poslušao riječi anđela, iako je patio. Očevo srce je krvarilo od neizrecive tuge, dok je Agaru i njenog sina ispraćao iz svoje kuće.SPP 118.2

Uputstvo dato Avramu o svetosti bračnog odnosa, pouka je za sva vremena. Ono objavljuje da se pravo i sreća bračne zajednice moraju pažljivo čuvati, čak i po cijenu velikih žrtava. Sara je bila jedina prava Avramova žena. Nijedna druga nije imala pravo da s njom dijeli prednosti koje je ona uživala kao žena i majka. Ona je poštovala svog muža, i po tome je i u Novom zavjetu predstavljena kao dostojan primjer. Međutim, nije bila spremna da Avramovu ljubav dijeli s bilo kim i Gospod je nije ukorio što je zahtijevala da se njena suparnica udalji. I Avram i Sara pokazali su nepovjerenje u Božju moć i ta zabluda dovela je do braka s Agarom.SPP 118.3

Bog je pozvao Avrama da postane otac vjernih i njegov život je morao da posluži kao uzor vjere svim kasnijim naraštajima. Međutim, njegova vjera još nije bila savršena. On je iskazao nepovjerenje u Boga, kada je prikrio činjenicu da mu je Sara žena i kada se oženio Agarom. Da bi mogao da postigne najviši stepen savršenstva, Bog ga je izložio novoj probi, najtežoj kojoj je čovjek ikada bio izložen. U noćnoj viziji dobio je nalog da pođe u zemlju Moriju i da tamo, na planini koju će mu Bog pokazati, prinese na žrtvu paljenicu svoga sina.SPP 119.1

Kada je primio ovu zapovijest, Avram je već imao sto i dvadeset godina. Čak i ljudi njegovog vremena smatrali su ga starcem. Kao mlad bio je snažan, sposoban da izdrži teškoće i savlada opasnosti, ali sada je već odavno nestalo svježine mladosti. Čovjek pun muževne snage može hrabro da se suoči s teškoćama i nevoljama pred kojima bi njegovo srce zadrhtalo kasnije, kada ga klecave noge već počnu nositi prema grobu. Međutim, Bog je ovaj posljednji, najteži Avramov ispit odložio za vremena kada će teret godina teško pritiskati njegova pleća i kada će čeznuti da se odmori od briga i teškog rada.SPP 119.2

Patrijarh je živio u Virsaveji, okružen blagostanjem i poštovanjem. Bio je veoma bogat, pa je i među glavarima u zemlji uživao ugled moćnog kneza. Hiljade ovaca i grla krupne stoke prekrivalo je ravnice koje su se širile oko njegovog logora. Na sve četiri strane dizali su se šatori njegovih plaćenih ljudi, domovi stotina njegovih vjernih slugu. Sin obećanja uz njega je već dorastao do muževnog doba. Izgledalo je kao da je Nebo svojim blagoslovima konačno krunisalo požrtvovni život čovjeka koji je dugo i strpljivo čekao da mu se nade ostvare.SPP 119.3

Poslušan svojoj vjeri, Avram je napustio zavičaj - ostavio je grobove svojih otaca i dom svoga roda. Lutao je kao stranac zemljom koju je trebalo da naslijedi. Dugo je čekao rođenje obećanog naslijednika. Prema Božjoj zapovijesti, odvojio se od sina Ismaila. I sada, kada je sin, tako željno očekivan, ulazio u muževno doba i kada je patrijarh bio naizgled u stanju da sagleda ostvarenje svojih snova, proba, teža od svih prethodnih, bila je pred njim.SPP 119.4

Zapovijest je bila izrečena riječima koje su bolom ispunile očevo srce: »Uzmi sada sina svojega, jedinca svojega miloga, Isaka... i spali ga na žrtvu tamo, na brdu koje ću ti pokazati!” Isak je bio svjetlost njegovog doma, utjeha njegovih staračkih dana, a iznad svega nasljednik obećanog blagoslova. Gubitak tog sina zbog bolesti ili nesrećnog slučaja slomio bi srce nežnog oca, bol bi pognuo njegovu sijedu glavu; ali, njemu je bilo rečeno da krv toga sina prolije svojom rukom! Sve mu je to izgledalo užasno i nemoguće.SPP 120.1

Sotona se našao u blizini da mu došapne da je sigurno riječ o prevari, jer je sam Bog zapovijedio: »Ne ubij!” Bog sigurno neće zahtijevati ono što je sam nekada zabranio! Izašavši iz šatora, Avram je podigao pogled prema smirenom blistavilu vedrog neba i sjetio se obećanja izrečenog skoro prije pedeset godina da će njegovo potomstvo biti bezbrojno kao i zvijezde. Ako je obećanje trebalo da se ispuni preko Isaka, kako bi mogao da bude osuđen na smrt? Avram je bio u iskušenju da povjeruje da je žrtva obmane. Obuzet sumnjom i bolom sagnuo se do zemlje i počeo da se moli kao što se nikada do tada nije molio da se na neki način potvrdi ova zapovijest ako već treba da obavi tu strašnu dužnost. Sjetio se anđela koji je bio poslan da mu otkrije Božju namjeru da uništi Sodom, onog anđela koji mu je prenio obećanje o istom sinu Isaku, pa je otišao na mjesto na kojem se već nekoliko puta srijetao s nebeskim vjesnicima, nadajući se da će ih opet vidjeti i od njih primiti nova uputstva; ali nijedan se nije pojavio da ga utješi. Izgledalo mu je da tama oko njega postaje sve gušća; dok mu je Božja zapovijest odjekivala u ušima: »Uzmi sada sina svojega, jedinca svojega miloga, Isaka!« Zapovijest je morao da posluša i zato se nije usuđivao da oklijeva. Dan se približavao i morao je da krene na put.SPP 120.2

Vrativši se u svoj šator, prišao je Isaku koji je spavao dubokim, spokojnim snom mladosti i nevinosti. Otac je za trenutak posmatrao drago lice svoga sina, a onda se drhteći okrenuo. Prišao je Sarinoj postelji. I ona je spavala. Treba li da je probudi da još jednom zagrli svoje dijete? Treba li da joj otkrije Božji zahtjev? Čeznuo je da svoj teret podijeli s njom, da zajednički ponesu tu strašnu odgovornost, ali se uplašio da će mu ona stati na put. Isak je bio njena radost i njen ponos; njen život je bio povezan s njegovim, i materinska ljubav sigurno će odbiti da prinese žrtvu.SPP 120.3

Konačno je Avram pozvao sina i rekao mu da je dobio zapovijest da na udaljenoj planini prinese žrtvu. Isak je često odlazio s ocem da se moli kraj nekog od mnogobrojnih oltara kojima je bilo obilježeno njegovo lutanje i zato ga ovaj poziv nije iznenadio. Pripreme su bile brzo završene. Drvo je prikupljeno, stavljeno na magarca i u pratnji dvojice slugu oni su napustili logor.SPP 121.1

Jedan pored drugog, otac i sin, putovali su bez riječi. Patrijarh, razmišljajući o svojoj teškoj tajni, nije imao volje da razgovara. Mislio je o ponosnoj, nježnoj majci i o trenutku kada će se sam pojaviti pred njom. Dobro je znao da će nož probosti i njeno srce, kada ga bude podigao da uzme život njenom sinu.SPP 121.2

Taj dan - najduži dan u dotadašnjem Avramovom iskustvu - polako je prilazio kraju. Dok je njegov sin, zajedno sa slugama, spavao, on je noć proveo u molitvi, očekujući da se pojavi neki nebeski vjesnik, da objavi da je kušanje završeno i da se mladić može neozlijeđen vratiti majci. Ali, nikakvo olakšanje nije došlo njegovoj bolnoj duši. Prošao je još jedan dugi dan, još jedna noć skrušene molitve, dok mu je u ušima stalno odjekivala zapovijest koja će ga ostaviti bez nasljednika. Sotona je stalno bio u blizini da nameće sumnje i nevjerovanje, ali se Avram odupirao njegovim nastojanjima. Dok su se trećeg jutra spremali da nastave putovanje, patrijarh je, pogledavši prema sjeveru, ugledao obećani znak, oblak slave koji je lebdio iznad brda Morije i shvatio da je glas koji mu je govorio dolazio s Neba.SPP 121.3

Čak ni sada nije gunđao protiv Boga, već se hrabrio razmišljajući o dokazima Gospodnje dobrote i vjernosti. Ovoga sina je dobio neočekivano; pa zar Onaj koji je dao dar nema prava da ga opozove, da zatraži ono što mu pripada? U vjeri je ponovio obećanje: »U Isaku nazvaće ti se sjeme” (Jevrejima 14,18), sjeme bezbrojno kao što su bezbrojna zrnca pijeska na obali. Isak js bio dijete čuda, pa zar sila koja mu je dala život ne bi mogla i da mu ga vrati? Gledajući dalje od onoga što se vidi, Avram je shvatio božansku poruku, »pomislivši da je Bog kadar i iz mrtvih vaskrsnuti«. (Jevrejima 11,19)SPP 121.4

Ipak, niko osim Boga nije mogao da shvati koliko se otac žrtvovao prepuštajući smrti svoga sina; zato je Avram poželio da niko osim Boga ne prisustvuje prizoru rastanka. Rekao je slugama da ostanu, govoreći: »Ja i dijete idemo onamo, pa kada se pomolimo Bogu, vratićemo se k vama!” Natovario je drva na Isaka, na onoga koji je morao da posluži i kao žrtva, uzeo nož i vatru, pa su zajedno krenuli prema vrhu planine, dok se mladić pitao odakle će se, tako daleko od stada, pojaviti žrtva. Konačno je progovorio: »Oče... eto ognja i drva, a gdje je jagnje za žrtvu?« O, koliko je teška ova proba! Kako se nježno ime »Oče moj” duboko urezalo u Avramovo srce! Ne još - nije još mogao da mu kaže! »Bog će se, sinko, postarati za jagnje sebi na žrtvu«, jedva je rekao.SPP 121.5

Na izabranom mjestu sagradili su oltar i položili drva na Njega. A onda, drhtavim glasom, Avram je sinu prenio božansku poruku. Zaprepašćeni Isak saznao je svoju sudbinu, ali se nije opirao. Mogao je da izbjegne smrt, da je tako odlučio; od bola skrhani starac, iscrpljen trodnevnom duševnom borbom, ne bi mogao da se usprotivi volji snažnog mladića. Međutim, Isak je bio vaspitan da sluša, spremno i s povjerenjem, i kada mu je bila otkrivena Božja namjera, pokorio se. On je dijelio Avramovu vjeru i smatrao je da mu je ukazana čast da svoj život priloži na žrtvu Bogu. Nježno je pokušao da ublaži bol svoga oca, da ojača njegovu nemoću ruku koja ga je vezivala uz oltar.SPP 122.1

A onda su bile izgovorene posljednje riječi pune ljubavi, prolivene posljednje suze, zagrlili su jedan drugoga posljednjim zagrljajem. Otac je podigao nož da ubije sina, ali je njegova ruka iznenada bila zaustavljena. Jedan Božji anđeo je s neba pozvao patrijarha: »Avrame, Avrame!” Brzo je odgovorio: »Evo me!” Ponovo se začuo glas: »Ne diži ruke svoje na dijete i ne čini mu ništa, jer sada poznah da se bojiš Boga, kada nisi požalio sina svojega, jedinca svojega, mene radi!«SPP 122.2

Onda je Avram ugledao iza sebe ovna koji se »zapleo u česti rogovima«, i brzo je prinio novu žrtvu »mjesto sina svojega”. Pun radosti i zahvalnosti, dao je novo ime tom svetom mjestu: »Ja-hvejire”, »Gospod će se postarati«.SPP 122.3

Bog je na brdu Moriji još jednom ponovio svoj zavjet, potvrđujući svečanom zakletvom da će blagosiljati Avrama i njegovo potomstvo u svim budućim naraštajima: »Sobom se zakleh, kaže Gospod, kada si tako učinio, i nisi požalio sina svojega, jedinca svojega, zaista ću te blagosloviti i sjeme tvoje veoma umnožiti da ga bude kao zvijezda na nebu i kao pijeska na brijegu morskome i naslijediće sjeme tvoje vrata neprijatelja svojih. I blagosloviće se u sjemenu tvojemu svi narodi na Zemlji, kada si poslušao glas moj!«SPP 122.4

Avramovo veliko djelo vjere stoji kao stub od ognja, koji osvjetljava puteve Božjih slugu u svim budućim vjekovima. Avram se nije trudio da nađe izgovor i ne posluša Božju volju. Za vrijeme tog trodnevnog putovanja imao je dovoljno vremena da razmisli i posumnja u Boga da je želio da sumnja. Mogao je da tvrdi da će ga zbog žrtvovanja sina proglasiti ubicom, drugim Kajinom; da će zbog toga i njegovo propovijedanje biti odbačeno i prezreno, pa tako umanjena i njegova moć da čini dobro svojim bližnjima. Možda je mogao da potraži da zbog starosti bude oslobođen poslušnosti. Međutim, patrijarh nije pokušao da se opravda nijednim izgovorom. Avram je bio čovjek; njegove strasti i sklonosti su bile slične našima; ali, on se nije zaustavljao da pita kako će se obećanje ispuniti ukoliko Isak bude žrtvovan. Nije zastajao da se prepire sa svojim bolnim srcem. Znao je da je Bog dobar i pravedan u svojim zahtjevima, pa je doslovno izvršavao zapovijest.SPP 123.1

»Avram vjerova Bogu i primi mu se u pravdu i prijatelj Božji nazva se.” (Jakov 2,23) Pavle kaže: »Poznaće, dakle, da su ono sinovi Avramovi koji su od vjere.« (Galatima 3,7) Avramova vjera iskazala se djelima. »Avram, otac naš, ne opravda li se djelima kada prinese Isaka, sina svojega, na oltar? Vidiš li da vjera pomože djelima njegovim, i kroz djela savrši se vjera?« (Jakov 2,21.22) Ima mnogo onih koji ne uspijevaju da shvate odnos između vjere i djela. Oni kažu: »Samo vjeruj u Hrista i bićeš siguran. Ne moraš se uopšte truditi da držiš Zakon!« Međutim, istinska vjera pokazuje se u poslušnosti. Hristos je kazao nevjernim Jevrejima: »Kada biste bili djeca Avramova, činili biste djela Avramova.” (Jovan 8,39) Govoreći o ocu vjernih, Gospod je izjavio: »Avram je slušao glas moj, i čuvao naredbe moje, zapovijesti moje, pravila moja i zakone moje.” (1. Mojsijeva 26,5) Apostol Jakov dodaje: »Vjera, ako nema djela, mrtva je po sebi.” (Jakov 2,17) Jovan, koji je toliko razmišljao o ljubavi, kaže nam: »Jer je ovo ljubav Božja da zapovijesti Njegove držimo.” (1. Jovanova 5,3)SPP 123.2

Preko simbola i obećanja, Bog »naprijed objavi Avramu: u tebi će se blagosloviti svi neznabošci”. (Galatima 3,8) Patrijarhova vjera oslonila se na Otkupitelja koji će doći. Hristos je rekao Jevrejima: »Avram, otac vaš, bio je rad da vidi dan moj, i vidje i obradova se.” (Jovan 8,56) Ovan, žrtvovan umjesto Isaka, predstavljao je Božjeg Sina, koji će se žrtvovati umjesto nas. Kada je čovjek bio osuđen na smrt zbog prestupa Božjeg zakona, Otac je, gledajući svoga Sina, rekao grešniku: »Budi živ, našao sam otkup za tebe!«SPP 124.1

Da bi Avramu zauvijek objasnio suštinu Jevanđelja, ali i da bi okušao njegovu vjeru, Bog mu je zapovijedio da žrtvuje svoga sina. Agonija kroz koju je prolazio u toku mračnih dana svoga strašnog iskušenja bila je dozvoljena da bi utemeljen na ličnom iskustvu shvatio bar nešto od veličine žrtve koju je beskrajni Bog prinio za čovjekovo otkupljenje. Nijedna druga proba ne bi Avramu nanijela takve duševne muke kao zahtjev da žrtvuje svoga sina. Bog je dao svoga Sina da prođe kroz agoniju smrti i sramote. Anđeli koji su pratili poniženje i duševnu borbu Božjega Sina nisu smjeli da se miješaju, kao što se dogodilo u Isakovom slučaju. Nije bilo glasa koji bi povikao: »Sada je dosta!« Da bi spasao izgubljeni rod, Car slave je žrtvovao svoj život. Može li se pružiti neki jači dokaz beskrajnog Božjeg saučešća i Njegove ljubavi? »Koji, dakle, svoga sina ne poštedi nego ga predade za sve vas, kako, dakle, da vam s njime sve ne daruje?” (Rimljanima 8,32)SPP 124.2

Žrtva koja je zahtijevana od Avrama nije tražena samo zbog njegovog ličnog dobra, niti samo zbog dobra budućih naraštaja, već je trebalo da posluži kao pouka bezgrešnim bićima koja žive na Nebu i na ostalim svjetovima. Područje sukoba između Hrista i sotone - područje na kome se ostvaruje i plan spasenja - predstavlja udžbenik svemiru. Pošto je Avram pokazao nedostatak vjere u Božja obećanja, sotona ga je optužio pred anđelima i pred Bogom da je propustio da ispuni uslove zavjeta i da je zato nedostojan Njegovih blagoslova. Bog je želio da pred cijelim Nebom dokaže vjernost svoga sluge, da prikaže da ne može prihvatiti ništa manje od savršene poslušnosti, i da svima njima potpunije objavi plan spasenja.SPP 124.3

Nebeska bića posmatrala su prizor kušanja Avramove vjere i provere Isakove poslušnosti. Proba je bila mnogo teža od Adamove. Da bi poštovali zabranu koja im je bila izrečena naši praroditelji nisu morali da se izlažu nikakvim patnjama, dok je zapovijest od Avrama tražila najbolniju žrtvu. Cijelo Nebo je sa divljenjem i čuđenjem posmatralo Avramovu nepokolebljivu poslušnost. Cijelo Nebo je odalo priznanje njegovoj odanosti. Sve sotonine optužbe pokazale su se kao lažne. Bog je objavio svom sluzi: »Sada poznah da se bojiš Boga kada nisi požalio sina svojega, jedinca svojega mene radi!” Božji zavjet, potvrđen Avramu zakletvom pred stanovnicima drugih svjetova, svjedoči da će poslušnost biti nagrađena.SPP 124.4

Čak je i anđelima bilo teško da razumiju tajnu otkupljenja - da shvate da Zapovjednik Neba, Božji Sin, mora da umre za grešnog čovjeka. Kad je Avramu bila izrečena zapovijest da žrtvuje svoga sina, sva nebeska bića su s velikom pažnjom počela da prate događaje. S najvećom ozbiljnošću posmatrala su svaku pojedinost. Kada je na Isakovo pitanje: »A gdje je jagnje za žrtvu paljenicu«, Avram odgovorio: »Bog će se postarati za jagnje sebi za žrtvu«, kada je očeva ruka bila zaustavljena dok se spremala da žrtvuje sina, kada je ovan za koga se Bog postarao bio prinesen na žrtvu umjesto Isaka - tada je blistava svjetlost obasjala tajnu otkupljenja, pa su čak i anđeli mnogo jasnije razumjeli prekrasni plan koji je Bog načinio za Čovjekovo spasenje (1. Petrova 1,12).SPP 125.1

12. Poglavlje—Avram U Hananu

14. Poglavlje—Uništenje Sodoma