20. Poglavlje—Josif U Egiptu

(Ovo poglavlje zasnovano je na 1. Mojsijevoj 39. i 41)

U međuvremenu, Josifje sa svojim vlasnicima putovao prema Egiptu. Dok se karavan kretao na jug, prema granicama Hanana, dječak je u daljini mogao da prepozna brežuljke iza kojih su bili šatori njegovog oca. Gorko je plakao misleći u svojoj usamljenosti i nevolji na to drago biće. Ponovo se u mislima vratio na prizor u Dotaimu. Vidio je razljućenu braću i osjetio na sebi njihove surove poglede. U ušima su mu odjekivale njihove jetke, uvredljive riječi, kojima su dočekivali njegove očajničke molbe. Uzdrhtala srca gledao je u budućnost. Koliko se promijenio njegov položaj - nježno njegovani sin postao je prezreni i bespomoćni rob! Sam i bez prijatelja, kakva ga je sudbina očekivala u stranoj zemlju u koju odlazi? Za neko vrijeme, Josif se potpuno predao neizmjernom bolu i užasu.SPP 175.1

Međutim, prema Božjem proviđenju, čak je i ovo iskustvo trebalo da mu posluži na blagoslov. Za nekoliko sati naučio je ono čemu ga inače ni godine ne bi mogle naučiti. Njegov otac, snažan i nježan kao i njegova ljubav, nanio mu je štetu svojom pristrasnošću i popustljivošću. Davanjem prednosti koje nije bilo mudro, razbjesnio je braću i naveo ih na surovo djelo koje ga je odvojilo od njegovog doma. Posljedice očevog ponašanja vidjele su se i u njegovom karakteru. Mane nije suzbijao i sada je trebalo da ih popravlja. Smatrao je da je dovoljan samome sebi i da ima pravo da bude strog prema drugima. Naviknut na nježno očevo staranje, osjećao je da nije spreman da se suoči s teškoćama svog novog položaja, s gorkim, surovim životom stranca i roba.SPP 175.2

A onda su se njegove misli okrenule Bogu njegovog oca. Još u djetinjstvu naučio je da Ga voli i poštuje. Često je u očevom šatoru slušao priču o viziji koju je Jakov imao dok je kao prognanik i bjegunac odlazio iz svog doma. Slušao je o obećanjima koje je Gospod dao Jakovu i o tome kako su se ispunila - kako su se u trenutku potrebe pojavili Božji anđeli da ga pouče, utješe i zaštite. Saznao je za Otkupitelja koga je Bog u svojoj velikoj ljubavi obećao ljudima. Sve te dragocjene pouke sada su mu se živo vratile u sjećanje. Josif je povjerovao da će Bog njegovih otaca biti i njegov Bog. I upravo tada i u tim okolnostima on je sebe potpuno predao Gospodu, moleći se da Čuvar Izrailjev bude s njim u zemlji njegovog izgnanstva.SPP 175.3

Njegova duša je ustreptala od čvrstine odluke da se pokaže vjeran Bogu - da se u svim okolnostima ponaša kao podanik nebeskog Vladara! On će nepodijeljenog srca služiti Bogu; odlučno će se suočavati sa svim nevoljama svog položaja i vjerno obavljati sve svoje dužnosti. Iskustvo tog jednog dana predstavljalo je prekretnicu u Josifovom životu. Užasna katastrofa preobrazila je razmaženo dijete i učinila od njega promišljenog, hrabrog i samopouzdanog čovjeka.SPP 176.1

Kada su stigli u Egipat, Josif je bio prodat Petefriju, zapovjedniku carske garde, u čijoj službi je ostao deset godina. Ovdje je bio okružen iskušenjima posebnog karaktera. Idolopoklonstvo je vladalo svuda oko njega. Obožavanje lažnih bogova bilo je praćeno raskošnošću i carskim sjajem, podržavano bogatstvom i kulturom najcivilizovanijeg naroda toga vremena. Ipak, Josif je sačuvao svoju jednostavnost i svoju odanost Bogu. Poročni prizori, koji su privlačili oko i uho, množili su se oko njega, ali on je bio sličan čovjeku koji ne vidi i ne čuje. Svojim mislima nije dozvoljavao da se zadržavaju na zabranjenim temama. Želja da stekne naklonost Egipćana nije ga navodila da zapostavi svoja načela. Da je to učinio, iskušenja bi ga savladala, međutim, nije se stidio religije svojih otaca, nije ni pokušavao da prikrije činjenicu da je Gospodnji sljedbenik.SPP 176.2

»I Gospod bješe s Josifom, te bi srećan... i gospodar njegov vidje da je Gospod s Njime i da sve što radi Gospod vodi u napredak.” Petefrijevo povjerenje u Josifa raslo je iz dana u dan i on ga je konačno postavio za upravnika, povjerio mu je upravu nad cijelim svojim imanjem. »I ostavi u Josifovim rukama sve što imaše i ne razbiraše ni za što, osim jela koje jeđaše.”SPP 176.3

Upadljiv napredak koji je pratio sve što je bilo povjereno Josifovom staranju, nije bio neposredna posljedica čuda, već su njegova marljivost, staranje i trud bili nagrađeni božanskim blagoslovom. Josifje svoj uspjeh pripisivao božanskoj naklonosti, pa je čak i njegov gospodar idolopoklonik to prihvatio kao objašnjenje svog neuporedivog blagostanja. Međutim, bez upornog, pravilno usmjerenog napora, Josif nikada ne bi postigao uspjeh. Bog se proslavio vjernošću svoga sluge. Želio je da se Njegov sljedbenik svojom neporočnošću i poštenjem potpuno razlikuje od obožavalaca idola - da na taj način svjetlost nebeske milosti zasija usred tame neznaboštva.SPP 176.4

Josifova plemenitost i vjernost zadobili su srce zapovjednika carske garde, koji ga je počeo smatrati više sinom nego robom. Upoznao je mladića s uglednim i učenim ljudima i on je tako stekao znanja iz nauke, jezika i poslovnih odnosa - obrazovanje neophodno budućem upravitelju Egipta.SPP 177.1

Međutim, Josifova vjera i poštenje morali su da budu stavljeni na tešku probu. Žena njegovog gospodara pokušala je da navede mladića da prekrši Božji zakon. Sve do tada on je bio izvan domašaja nemoralnosti koja je vladala u toj neznabožačkoj zemlji; ali, kako da se suoči sa ovim iskušenjem, tako iznenadnim, tako snažnim, tako zavodljivim? Josif je dobro znao kakve će biti posljedice odbijanja. S jedne strane, to je značilo prikrivanje, sticanje prednosti i nagradu; a sa druge, sramoćenje, zatvaranje i, možda, smrt. Njegov život zavisio je od odluke u tom trenutku? Hoće li načela pobijediti? Hoće li Josif i dalje ostati vjeran Bogu? Anđeli su zabrinuto pratili zbivanja.SPP 177.2

Josifov odgovor otkriva snagu religijskog načela. On ne želi da iznevjeri povjerenje svoga gospodara na Zemlji i bez obzira na posljedice želi da ostane vjeran svom nebeskom Gospodaru! Pod budnim okom Boga i svetih anđela mnogi uzimaju slobodu za koju neće biti krivi pred svojim bližnjim, ali je Josif prvo pomislio na Boga. »Kako bih učinio tako grdno zlo i Bogu zgriješio”, kazao je on.SPP 177.3

Kada bi nam prešlo u naviku da mislimo da Bog vidi i čuje sve što činimo i kažemo, da vodi vjeran izvještaj o svakoj našoj riječi i svakom djelu, i da ćemo za sve to jednom odgovarati, mi bismo se plašili da griješimo. Neka se mladi uvijek sjećaju da gdjegod da se nalaze i šta god da čine, da su uvijek u Božjoj prisutnosti. Ni jedan dio našeg ponašanja ne može izbjeći posmatranje. Mi ne možemo sakriti svoje puteve od Svemogućega. Ljudski zakoni, iako ponekad oštri, često se mogu kršiti bez otkrivanja počinilaca, pa tako djelo ostaje nekažnjeno. Ali s Božjim zakonom nije tako. Ni najdublja ponoćna tama ne može sakriti krivca. On može misliti da je sam, ali svako djelo prati neki nevidljivi svjedok. Stvarne pobude njegovog srca dostupne su božanskom ispitivanju. Svako djelo, svaka riječ, svaka misao, sve je to vjerno zabilježeno kao da je riječ o jedinom stanovniku cijeloga svijeta na koga je usmjerena pažnja cijeloga Neba.SPP 177.4

Josif je stradao zbog poštenja, jer ga je zavodnica iz osvete optužila za lažnu krivicu i zato je bio bačen u tamnicu. Da je Petefrije stvarno povjerovao optužbama koje je njegova žena podigla protiv Josifa, mladi Jevrejin bi izgubio život; ali skromnost i čestitost, kojima se bez izuzetka odlikovalo njegovo dotadašnje ponašanje, svjedočili su o njegovoj nevinosti; ipak, da bi ugled doma njegovog gospodara bio sačuvan, on je prepušten sramoti i okovima.SPP 178.1

U početku su tamničari vrlo surovo postupali sa Josifom. Psalmista kaže: »Okovima stegoše noge njegove, gvožđe tištaše dušu njegovu. Dok se steče riječ njegova i riječ Gospodnja proslavi ga.” (Psalam 105,18.19) Međutim, Josifov pravi karakter je zablistao čak i u mraku tamnice. Ostao je čvrst u svojoj vjeri i u strpljenju; godine vjerne službe bile su mu surovo plaćene, ali ga to nije učinilo mrzovoljnim ili nepovjerljivim. On je plijenio spokojstvom čiste savjesti, a svoj slučaj prepustio je Bogu. Nije se žalio na nepravde, već je zaboravljao svoju žalost pokušavajući da olakša terete drugih. Nalazio je sebi posla, čak i u tamnici. Bog ga je pripremao za vjernu, korisnu službu u školi nevolje i on nije odbijao neophodnu obuku. U tamnici, gledajući posljedice tlačenja i tiranije, djelovanje zločina, naučio je pouku o pravednosti, saučešću i milosrđu i to ga je pripremilo da mudro i sažaljivo primjenjuje vlast.SPP 178.2

Josif je postepeno sticao povjerenje čuvara tamnice i na kraju mu je bio povjeren nadzor nad svim zatvorenicima. Upravo je uloga koju je odigrao u tamnici - čestitost njegovog svakodnevnog života i saosjećanje prema onima koji su u nevolji i muci - pripremila put njegovom kasnijem blagostanju i časti koju je uživao. Svaki zrak svjetlosti kojim smo obasjali staze drugih, obasjava i našu stazu. Svaka ljubazna i saosjećajna riječ koju smo uputili žalosnima, svako djelo koje je olakšalo patnje potlačenih, svaki dar ponuđen nevoljnima, ukoliko su pobude bile dobre, donosi blagoslov davaocu.SPP 178.3

Glavni carev hljebar i glavni peharnik bili su bačeni u tamnicu zbog neke krivice i tako su dospjeli pod Josifov nadzor. Jednoga jutra, zapazivši da su tužni, on je ljubazno počeo da se raspituje za uzrok. Saznao je da su obojica sanjala značajne snove i da bi željeli da čuju njihovo tumačenje. »A Josif im reče: Šta znače nije li u Boga? Ali, pripovijedite mi!” Kada je svaki od njih ispričao svoj san, on je objavio njihovo značenje: za tri dana peharnik će biti vraćen na svoj položaj, stavljaće čašu u faraonovu ruku kao i do tada, ali će glavni hljebar biti pogubljen po carevoj zapovijesti. U oba slučaja, događaji su se odigrali onako kako su bili najavljeni.SPP 178.4

Carev peharnik obećao je Josifu duboku zahvalnost, i za ohrabrujuće tumačenje sna i za mnoga djela ljubazne pažnje; prihvatajući ponudu, Josif je, pošto je na najdirljiviji način opisao svoje nepravedno tamnovanje, zatražio da njegov slučaj bude iznesen pred faraona. »Ali, nemoj zaboraviti mene kada budeš u dobru, učini milost i pomeni za me faraonu i izvadi me iz ove kuće, jer su me ukrali iz zemlje Jevrejske, a ovdje nisam ništa učinio da me bace u ovu jamu.” Glavni peharnik je doživio da se san ispuni, u svakoj pojedinosti; ali, kad mu je bila vraćena careva naklonost, nije se sjetio svog dobročinitelja. Još dvije godine Josif je ostao u tamnici. Nada koja se bila razgorjela u njegovom srcu polako se gasila, a ostalim nevoljama pridružio se i gorki ujed nezahvalnosti.SPP 179.1

Međutim, božanska ruka spremala se da otvori tamnička vrata. Egipatski car jedne noći usnio je dva sna, koja su se očigledno odnosila na isti događaj i naizgled najavljivala neku veliku katastrofu. Nije mogao da im odredi značenje, ali su ga oni stalno uznemiravali. Vračari i mudraci iz njegovog carstva nisu mogli da mu daju nikakvo tumačenje. Careva zbunjenost i zabrinutost je rasla, dok se strah širio palatom. Opšta uznemirenost podsjetila je glavnog peharnika na okolnosti koje su pratile njegov san; vratilo mu je i sjećanje na Josifa, a s njim i kajanje zbog zaboravnosti i nezahvalnosti. Odmah je obavijestio cara kako je jevrejski zatvorenik protumačio san njemu i glavnom hljebaru i kako se njegovo tumačenje obistinilo.SPP 179.2

Za faraona je bilo poniženje da zaobiđe vračare i mudrace u svom carstvu i zatraži savjet od stranca i roba, ali ovoga puta bio je spreman da prihvati i pomoć najnižega da bi svom uznemirenom umu pružio olakšanje. Smjesta su poslali po Josifa; on je skinuo tamničku odjeću i skratio kosu, koja mu je u zatočeništvu izrasla. Onda su ga izveli pred cara.SPP 179.3

»A Faraon reče Josifu: usnih san, pa mi niko ne umije da kaže šta znači; a za tebe čujem da umiješ kazivati sne! A Josif odgovori Faraonu i reče: to nije u mojoj vlasti; Bog će javiti dobro Faraonu!« Josifov odgovor faraonu otkriva njegovu poniznost i vjeru u Boga. On je skromno odbio čast da u sebi krije neku uzvišenu mudrost. »To nije u mojoj vlasti!” Samo Bog može da objasni te tajne!SPP 179.4

Faraon je onda ispričao svoje sne: »Usnih, a ja stojim kraj rijeke na obali. I gle, iz rijeke iziđe sedam krava debelih i lijepih, te stadoše pasti po obali. I gle, iza njih iziđe sedam drugih krava, rđavih, i vrlo ružnih i mršavih, kakvih nisam vidio u cijeloj zemlji Misirskoj. I ove krave mršave i ružne pojedoše onih sedam debelih. I kada im biše u trbuhu, ne poznavaše se da su im u trbuhu, nego opet bjehu onako ružne kao prije. U tome se probudih. Pa opet usnih, a to sedam klasova izraste iz jednoga stabla jedrih i lijepih, a iza njih isklija sedam malih, tankih i šturih. I ovi tanki klasovi proždriješe onih sedam lijepih. I ovo pripovjedih gatarima , ali mi nijedan ne zna kazati šta znači!«SPP 180.1

»A Josif reče Faraonu: oba su sna Faraonova jednaka; Bog javlja Faraonu šta je naumio.” Sedam sljedećih godina biće godine velikog obilja. Polja i vrtovi rađaće obilnije nego ikada. Poslije ovog razdoblja nastaće sedam godina gladi. »I zaboraviće se sve obilje u zemlji... jer će glad satrti zemlju.” Ponavljanje sna je dokaz sigurnosti i blizine njegovog ispunjenja. Josif je nastavio: »Nego neka sada potraži Faraon čovjeka mudra i razumna, pa neka ga postavi nad zemljom Misirskom. I neka gleda Faraon da postavi starješine po zemlji i pokupi petinu po zemlji Misirskoj za sedam rodnih godina; neka skupljaju od svakoga žita za rodnih godina koje idu, i neka snesu pod ruku Faraonovu svakoga žita u sve gradove, i neka čuvaju, da se nađe hrane zemlji za sedam godina gladnih, kada nastanu, da ne propadne zemlja od gladi.«SPP 180.2

Tumačenje je bilo tako prihvatljivo i održivo, preporučene mjere tako razborite i oštroumne da se u Njihovu pravilnost nije moglo sumnjati. Ali, kome povjeriti ostvarenje predloženog plana? Od mudrog izbora zavisio je opstanak naroda. Car je bio uznemiren. Neko vrijeme razmatrao je ovo pitanje. Glavni peharnik obavijestio ga je o Josifovoj mudrosti i vještini koju je pokazao dok je upravljao tamnicom; bilo je očigledno da raspolaže natprosječnim upravljačkim sposobnostima. Peharnik, sada svjestan svoje krivice, pokušao je da se iskupi zbog svoje ranije nezahvalnosti najtoplije preporučujući svoga dobročinitelja; kasnija careva provjeravanja pokazala su da je njegov izvještaj bio tačan. U cijelom carstvu jedino je Josif bio dovoljno mudar da ukaže na opasnost koja prijeti narodu i predloži neophodne mjere da bi se ona uspješno savladala, pa je car bio duboko uvjeren da niko nije sposobniji od njega da ih ostvari. Bilo je očigledno da je uz njega božanska sila i da nijedan od carevih visokih državnih službenika nije sposobniji od njega da u ovoj krizi upravlja državnim poslovima. Činjenica da je samo Jevrejin i rob nije mnogo značila, kada se ima na umu njegova očigledna mudrost i zdravo rasuđivanje. »Možemo li naći čovjeka kakav je ovaj, u kojemu bi bio Duh Božji«, upitao je Car svoje savjetnike.SPP 180.3

Odluka o postavljenju bila je donesena i Josifu je preneseno zaprepašćujuće saopštenje: »Kada je tebi Bog javio sve ovo, nema nikoga tako mudra i razumna kao što si ti. Ti ćeš biti nad domom mojim i sav će ti narod moj usta ljubiti; samo ću ovim prijestolom biti veći od tebe!” Car je naredio da se Josifu daju oznake Njegovog visokog zvanja. »I skide Faraon prsten s ruke svoje i metnu ga Josifu na ruku, i obuče ga u haljinu od tankoga platna i objesi mu zlatnu verižicu o vrat. I posadi ga na kola koja bjehu druga za njegovima i zapovijedi da pred njim viču: klanjajte se!”SPP 181.1

»Postavi ga gospodarem nad domom svojim i zapovjednikom nad svim što imaše, da vlada nad knezovima njegovim po svojoj volji i starješine njegove da urazumljuje!« (Psalam 105,21.22) Iz tamnice Josif je bio unaprijeđen u upravitelja nad cijelom egipatskom zemljom. Bio je to vrlo ugledan položaj, ali opterećen teškoćama i opasnostima. Niko se ne može popeti visoko, a da se ne izloži riziku. Kao što oluja ostavlja nisko cvijeće u dolini, dok istovremeno obara dostojanstveno drveće na vrhu planine, tako i oni koji su sačuvali svoje poštenje dok su živjeli jednostavnim životom mogu biti oboreni u provaliju iskušenjima koja napadaju uspješne i poštovane u svijetu. Međutim, Josifov karakter izdržao je probu nevolje kao i probu blagostanja. On je pokazivao istu vjernost Bogu, kada se našao u faraonovom dvoru kao što je to činio dok je bio u zatvoreničkoj ćeliji. I dalje je bio stranac u neznabožačkoj zemlji, odvojen od svojih rođaka, sljedbenik pravoga Boga; ali je bio duboko uvjeren da božanska ruka upravlja njegovim koracima, pa je, neprestano se oslanjajući na Boga, vjerno obavljao sve dužnosti svoga visokog zvanja. Preko Josifa pažnja faraona i egipatskih velikodostojnika bila je usmjerena pravome Bogu; pa su oni, iako idolopoklonici, naučili da poštuju načela koja su se otkrivala u životu i karakteru ovog Gospodnjeg sljedbenika.SPP 181.2

Kako je Josif uspio da stekne takvu primjernu čvrstinu karaktera, takvo poštenje i takvu mudrost? U svojim ranim godinama uvijek se pitao šta mu je dužnost, a ne šta bi želio da čini; a poštenje, jednostavno povjerenje, plemenita priroda mladog bića donijeli su svoje plodove u obliku djela odraslog čovjeka. Neporočan i skroman život doprinio je snažnom razvoju njegovih fizičkih i intelektualnih sposobnosti. Veza s Bogom preko Njegovih djela i razmišljanje o velikim istinama koje su povjerene onima koji su sačuvali vjeru, sve to uzdiglo je i oplemenilo njegovu duhovnu prirodu, proširilo i izoštrilo njegov um bolje od ikojeg drugog proučavanja. Vjerno obavljanje dužnosti na svakom položaju, od najnižeg do najuzvišenijeg, osposobilo je sve njegove snage da obave najvišu službu. Onaj koji živi u skladu sa Stvoriteljevom voljom omogućuje najpravilniji i najplemenitiji razvoj svoga karaktera. »Gle, strah je Božji mudrost, i uklanjati se oda zla jeste razum.« (O Jovu 28,28)SPP 182.1

Rijetki su oni koji shvataju koliko nevažne sitnice u životu utiču na razvijanje karaktera. U stvari, ništa od onoga sa čime se srijećemo u životu nije zaista nevažno. Različite okolnosti s kojima se iz dana u dan suočavamo treba da iskušaju našu vjernost i da nas osposobe za veće odgovornosti. Poštujući načela u svakodnevnim poslovima, psihički se privikavamo da zahtjeve dužnosti uzdižemo iznad svojih zadovoljstava ili svojih sklonosti. Tako disciplinovan um ne koleba se između dobra i zla, ne podrhtava kao trska na vjetru; on je vjeran dužnosti, jer je navikao da bude uz vjernost i istinu. Vjernošću u onome što je najmanje, on stiče snagu da bude vjeran u onome što je veliko.SPP 182.2

Častan karakter je vredniji od zlata iz Ofira. Bez njega se niko ne može uzdići do časti i slave. Međutim, karakter se ne nasleđuje. On se ne može kupiti. Moralno savršenstvo i plemenite duhovne osobine ne nastaju slučajno. Ni najdragocjeniji darovi nemaju vrijednosti ukoliko se ne iskoriste. Oblikovanje plemenitog karaktera je djelo cijelog života i mora se postići samo marljivim i istrajnim naporima. Bog daje prilike; uspjeh zavisi od njihovog korišćenja.SPP 182.3