4. Poglavlje—Plan Otkupljenja

Čovjekov pad je ispunio žalošću cijelo Nebo. Svijet koji je Bog stvorio bio je obilježen prokletstvom grijeha i nastanjen bićima osuđenim na bijedu i smrt. Izgledalo je da nema pomoći onima koji su prekršili Zakon. Anđeli su prestali da pjevaju svoje pjesme hvale. Svim nebeskim dvorovima zavladala je žalost zbog propasti koju je izazvao grijeh.SPP 43.1

Božji Sin, slavni nebeski Zapovjednik, bio je potresen sažaljenjem prema palom rodu. Njegovo srce ispunilo se beskrajnim saučešćem kada su vapaji izgubljenog svijeta doprli do Njega. Božanska ljubav, međutim, već je imala pripremljen plan prema kojem je čovjek mogao da se spase. Prekršeni Božji zakon zahtijevao je život grešnika. U cijelom svemiru postojalo je samo jedno Biće koje je umjesto čovjeka moglo da zadovolji zahtjeve Zakona. Pošto je Božji zakon isto tako svet kao i sam Bog, samo je neko jednak Bogu mogao da okaje prestup Zakona. Niko osim Hrista nije mogao da izbavi čovjeka od osude Zakona i da ga ponovo dovede u sklad s Nebom. Zato je Hristos trebalo da preuzme krivicu i sramotu grijeha - grijeha koji je toliko mrzak svetom Bogu da je morao da razdvoji Oca od Njegovog Sina. Hristos je trebalo da se spusti do dubina poniženja da bi izbavio izgubljeni rod.SPP 43.2

Pred svojim Ocem On se vatreno zauzeo za grešnika, dok su nebeske vojske očekivale ishod razgovora s neopisivom zainteresovanošću. Ovo nedokučivo pregovaranje dugo je trajalo - taj »savjet mira« (Zaharija 6,13) za grešne sinove ljudske. Plan spasenja bio je sačinjen mnogo prije stvaranja Zemlje; naime, Hristos je »Jagnje, koje je zaklano od postanja svijeta” (Otkrivenje 13,8); međutim, čak se i Vladar svemira morao boriti sam sa sobom da dozvoli da Njegov Sin umre za grešni rod. Ipak, »Bogu je tako omilio svet da je i Sina svojega jedinorodnoga dao da nijedan koji ga vjeruje ne pogine nego da ima život vječni”. (Jovan 3,16) O, tajno otkupljenja! O, tajno Božje ljubavi prema svijetu koji Ga nije volio! Ko može saznati dubine te ljubavi koja »nadmašuje znanje«? U toku beskrajnih vjekova besmrtni umovi pokušavaće da shvate tajnu te neshvatljive ljubavi, diviće joj se i iskazivaće joj poštovanje.SPP 43.3

Bog je trebalo da se pokaže u Hristu i da »svijet pomiri sa sobom”. (2. Korinćanima 5,19) Čovjek je postao toliko unižen grijehom da više nije mogao lično da uspostavi sklad sa Onim koji je po svojoj prirodi čist i dobar. Ali Hristos, pošto otkupi čovjeka od osude Zakona, mogao je da mu udahne božansku snagu koja će se sjediniti s njegovim ljudskim naporima. I tako će, pokajavši se pred Bogom, vjerujući u Hrista, grešni Adamovi potomci opet moći da postanu »sinovi Božji«. (1. Jovanova 3,2)SPP 44.1

Plan, jedini koji je čovjeku mogao da osigura spasenje, zahtijevao je da cijelo Nebo učestvuje u Njegovoj beskrajnoj žrtvi. Anđeli se nisu mogli radovati kada im je Hristos objavio plan spasenja, jer su vidjeli da će čovjekovo spasenje tražiti od njihovog voljenog Zapovjednika da pretrpi neizrecive patnje. Obuzeti bolom i čuđenjem, slušali su Njegove riječi kako će morati da se odrekne nebeske čistote i mira, njegove radosti i slave i besmrtnog života, i da se suoči s pokvarenošću na Zemlji, da izdrži bol, sramotu i smrt. Moraće da stane između grešnika i kazne za grijeh; iako će ga samo mali broj među ljudima prihvatiti kao Božjeg Sina. Moraće da napusti svoj visoki položaj Veličanstva Neba, da se ponizi i pojavi na Zemlji u obliku čovjeka, i da se na temelju svog iskustva upozna s tugom i iskušenjima s kojima će i čovjek morati da se suoči. Sve će to biti neophodno da bi mogao da pomogne onima koji će biti kušani (Jevrejima 2,18). Kada se Njegova misija kao Učitelja bude završila, biće predan u ruke zlih ljudi da pretrpi sve uvrede i sva mučenja kojima će ga oni, po sotoninom nagovoru, podvrgnuti. Umrijeće najsurovijom smrću, da bude podignut između neba i Zemlje kao grešnik koji je zaslužio kaznu. Moraće da prođe kroz dugu agoniju, tako strašnu da je ni anđeli neće moći gledati, već će velom zaklanjati svoje lice da je ne vide. Moraće da izdrži duševne patnje kada Otac bude okrenuo svoje lice od Njega, dok krivica za prestup - breme grijeha cijeloga svijeta - bude počivala na Njemu.SPP 44.2

Anđeli su se bacili pred noge svog Zapovjednika i ponudili sebe kao žrtvu za čovjeka. Ali, život anđela ne bi mogao da plati dug; samo je Onaj koji je stvorio čovjeka mogao da ga otkupi. Ipak, i anđeli će učestvovati u planu otkupljenja. Hristos je trebalo da postane »umanjen malim čim od anđela... za smrt što podnese«. (Jevrejima 2,9) Kada bude uzeo čovjekovu prirodu, Njegova snaga neće biti jednaka njihovoj i oni će morati da Mu služe, da Ga jačaju i tješe u Njegovim patnjama. Trebalo je da postanu službeni duhovi, poslani da posluže onima koji će naslijediti spasenje (Jevrejima 1,14), da štite podanike milosti od sile zlih anđela i od tame kojom će sotona neprestano pokušavati da ih obavije.SPP 44.3

Kada anđeli budu posmatrali agoniju i poniženje svoga Gospoda, biće obuzeti bolom i negodovanjem i poželjeće da Ga izbave od Njegovih ubica; ali neće smjeti da se umiješaju niti da spriječe ono što će gledati. Planom otkupljenja bilo je, naime, predviđeno da će se pokvareni ljudi rugati Hristu i da će Ga zlostavljati, a i On lično je na sve to pristao kada je postao čovjekov Otkupitelj.SPP 45.1

Hristos je jamčio anđelima da će svojom smrću otkupiti mnoge i da će uništiti onoga koji ima »državu smrti«. On će vratiti carstvo koje je čovjek prestupom izgubio, da bi ga otkupljeni mogli naslijediti s Njime i u njemu vječno nastaviti. Grijeha i grešnika više neće biti i nikada više neće narušavati mir na Nebu ili na Zemlji. Pozvao je anđeoske čete da se slože s planom koji je prihvatio Njegov Otac i da se raduju što će se Njegovom smrću grešni čovjek pomiriti s Bogom.SPP 45.2

A onda je radost, neizreciva radost, ispunila Nebo. Slava i blaženstvo otkupljenog svijeta bacili su u zasjenak čak i muke i žrtvu Kneza života. Nebeskim dvorovima odjeknuli su prvi akordi pjesme koja će se zaoriti i iznad vitlejemskih brežuljaka: »Slava na visini Bogu, i na Zemlji mir, među ljudima dobra volja!« (Luka 2,14) S dubljom radošću od one koja ih je obuzimala prilikom stvaranja novoga svijeta, »pjevahu zajedno zvijezde jutarnje i svi sinovi Božji klikovahu”. (O Jovu 38,7)SPP 45.3

Čovjeku je otkupljenje prvi put bilo nagoviješteno u presudi koja je bila izrečena sotoni u vrtu. Gospod je objavio: »I još mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između sjemena tvojega i sjemena njezina; ono će ti na glavu stajati, a ti ćeš ga u petu ujedati!« (1. Mojsijeva 3,15) Ova presuda, izrečena u prisutnosti naših praroditelja, njima je zvučala kao obećanje. Iako je najavljivala rat između čovjeka i sotone, objavljivala je da će sila velikog neprijatelja konačno biti slomljena. Adam i Eva su kao zločinci stajali pred pravednim Sudijom, očekujući kaznu koju su svojim prestupom za služili; ali, prije nego što im je bilo šta rečeno o životu punom teških napora i muka koji će im pasti u dio, ili o naredbi da se moraju vratiti u prah, saslušali su riječi koje su im rasplamsale nadu. Iako će morati da pate pod vlašću svog moćnog protivnika, mogu se nadati konačnoj pobjedi.SPP 45.4

Kada je sotona čuo da između njega i žene, između njenog i njegovog potomstva treba da vlada neprijateljstvo, shvatio je da će njegovo djelo izopačavanja ljudske prirode biti ometano; da će na neki način čovjek biti osposobljen da se odupre njegovoj sili. Ipak, kada je plan spasenja bio potpunije objavljen, sotona se sa svojim anđelima počeo radovati što će, izazvavši čovjekov pad, uspjeti da skine Božjeg Sina s Njegovog uzvišenog položaja. On je objavio da su se njegovi planovi do tada uspješno ostvarivali na Zemlji i da će zato, kada Hristos bude uzeo ljudsku prirodu, dobiti priliku da i Njega savlada i tako spriječi iskupljenje grešnoga roda.SPP 46.1

Nebeski anđeli su našim praroditeljima potpunije prikazali plan za njihovo spasenje. Adamu i njegovoj saputnici bilo je garantovano da uprkos njihovom velikom grijehu neće biti prepušteni sotoninoj vlasti. Božji Sin je odlučio da svojim životom okaje njihov prestup. Biće im ponuđeno vrijeme milosti i oni će, ukoliko se pokaju i vjeruju u Hrista, ponovo moći da postanu Božja djeca.SPP 46.2

Žrtva, koja je prinesena zbog njihovog prestupa, prikazala je Adamu i Evi svetu prirodu Božjeg zakona; i oni su uvidjeli, kao nikada do tada, snagu grijeha i njegove strašne posljedice. Mučeni grižom savjesti i strepnjom usrdno su preklinjali da kazna ne zadesi Onoga čija je ljubav bila izvor sve njihove radosti; neka radije padne na njih i na njihovo potomstvo.SPP 46.3

Pošto je Božji zakon, kako im je bilo rečeno, temelj Njegove vladavine i na Nebu i na zemlji, čak ni život anđela ne bi mogao da bude prihvaćen kao žrtva za njihov prestup. Nijedan zakonski propis neće biti ukinut ili promijenjen da se izađe u susret čovjeku u njegovom grešnom stanju i da jedino Božji Sin, koji je stvorio čovjeka, može da obavi djelo pomirenja za njega. Isto onako kao što je Adamov prestup donio nesreću i smrt, tako i Hristova žrtva može da donese život i besmrtnost.SPP 46.4

Ne samo čovjek, već i cijela Zemlja koja je zbog grijeha potpala pod vlast nečastivoga mora da se obnovi planom otkupljenja. Prili kom stvaranja, Adamu je bila povjerena uprava nad Zemljom. Međutim, popustivši iskušenju, on je došao pod vlast sotone. »Jer koga ko nadvlada, onaj mu i robuje!” (2. Petrova 2,19) Kada je čovjek postao sotonin zarobljenik, vlast koju je imao, prešla je na pobjednika. Tako je sotona postao »bog svijeta ovoga”. (2. Korinćanima 4,4) On je tako uzurpirao vlast nad Zemljom koja je prvobitno bila data Adamu. Međutim, kada svojom žrtvom bude platio kaznu za grijeh, Hristos će ne samo otkupiti čovjeka, već mu vratiti i izgubljenu vlast. Sve što je prvi Adam izgubio, Drugi će vratiti. Prorok kaže: »A ti kulo stadu, stijeno kćeri sionskoj, tebi će doći, doći će prva vlast!« (Mihej 4,8) I apostol Pavle ukazuje na buduće »izbavljenje tečevine na hvalu slave njegove”. (Efescima 1,14) Bog je stvorio Zemlju da bude boravište svetih, srećnih bića. Gospod »koji je sazdao Zemlju i načinio je i utvrdio, nije je stvorio naprazno, nego je načinio da se na njoj nastava«. (Isaija 45,18) Ova namjera će se ostvariti kada, obnovljena Božjom silom, oslobođena od grijeha i žalosti, ona postane vječno boravište otkupljenih. »Pravednici će naslijediti Zemlju i živjeće na njoj dovijeka.” (Psalam 37,29) »I više neće biti nikakve prokletinje, i prijesto Božji i Jagnjetov biće u njemu, i sluge njegove posluživaće ga.” (Otkrivenje 22,3)SPP 46.5

Adam, dok je još bio bez grijeha, imao je prednost da otvoreno razgovara sa svojim Stvoriteljem; ali, grijeh je razdvojio Boga i čovjeka i samo je Hristovo djelo pomirenja moglo da premosti provaliju i omogući prenošenje blagoslova spasenja sa Neba na Zemlju. Čovjeku će i dalje biti uskraćena prednost da se neposredno pokaže pred svojim Stvoriteljem, ali Bog će saobraćati s njim preko Hrista i anđela.SPP 47.1

Na ovaj način Adamu su bili otkriveni važni događaji u istoriji čovječanstva, od vremena kada je božanska presuda bila izrečena u Edemu, preko Potopa, pa sve do Prvog dolaska Božjeg Sina. Bilo mu je pokazano da će mnogi, iako će Hristova žrtva biti dovoljna da spase cijeli svijet, ipak izabrati život u grijehu umjesto da se pokaju i budu poslušni. Iz naraštaja u naraštaj zločini će se umnožavati i prokletstvo grijeha sve više pritiskaće ljudski rod, životinje i cijelu Zemlju. Dani čovjekovog vijeka skraćivaće se zbog njegovog grešnog života; njegov tjelesni rast i njegova izdržljivost će se smanjivati, a isto će se događati i sa njegovom moralnom i intelektualnom snagom, sve dok svijet ne bude pun bijede svih vrsta. Zbog popu štanja prohtjevima i strastima, ljudi će postati nesposobni da cijene velike istine plana otkupljenja. Ipak Hristos, vjeran namjeri s kojom je napustio Nebo, nastaviće da se zanima za ljude i da ih poziva da svoje slabosti i nedostatke sakriju u Njemu. On će zadovoljavati potrebe svih onih koji u vjeri budu dolazili k Njemu. I uvijek će biti bar nekoliko onih koji će sačuvati znanje o Bogu i ostati neokaljani usred sveopšteg bezakonja.SPP 47.2

Bog je odredio da prinošenje žrtava služi čovjeku kao stalni podsjetnik, kao pokajničko priznanje njegovih grijeha, ali i kao način da izrazi svoju vjeru u obećanog Otkupitelja. Grešnom ljudskom rodu žrtve su trebalo da živo predoče svečanu istinu da je grijeh prouzrokovao smrt. Za Adama je prinošenje prve žrtve predstavljalo vrlo bolan obred. Njegova ruka se morala podići da uzme život koji je samo Bog mogao dati. Tada je prvi put uopšte prisustvovao smrti, a znao je da ni čovjek ni životinja nikada ne bi umirali da je ostao poslušan Bogu. Dok je ubijao nevinu žrtvu, drhtao je na pomisao da će njegov grijeh morati da prolije krv neokaljanog Božjeg Jagnjeta. Taj prizor mu je pružio dublje i življe shvatanje o veličini njegovog prestupa, koji ništa neće moći okajati osim smrti dragog Božjeg Sina. Divio se beskrajnoj dobroti koja će dati takvu otkupninu da spase krivca. Zvijezda nade obasjala je mračnu i strašnu budućnost i oslobodila je njenog krajnjeg očaja.SPP 48.1

Međutim, plan otkupljenja imao je i širu i dublju namjeru nego što je samo spasenje čovjeka. Hristos nije samo zbog toga došao na Zemlju; nije došao samo zato da bi stanovnici ovog malog svijeta mogli da poštuju Božji zakon onako kako on to zaslužuje, već i da pred cijelim svemirom opravda Božji karakter. Na ovu posljedicu svoje velike Žrtve - na njen uticaj na stanovnike drugih svjetova, kao i na čovjeka - Spasitelj je mislio kada je neposredno prije svog raspeća rekao: »Sada je sud ovome svijetu, sada će biti istjeran knez ovoga svijeta napolje. I kada ja budem podignut od zemlje, sve ću privući k sebi!” (Jovan 12,31.32) Hristovo djelo umiranja za spasenje čovjeka neće učiniti samo da Nebo postane pristupačno čovjeku, već će i pred očima cijelog svemira opravdati Boga i Njegovog Sina zbog Njihovog postupanja prema sotoninoj pobuni. Ono će potvrditi trajnost Božjeg zakona i pokazati prirodu i posljedice grijeha.SPP 48.2

Od samog početka velika borba vođena je oko Božjeg zakona. Sotona se trudio da dokaže da je Bog nepravedan, da je Njegov zakon nesavršen i da interesi cijelog svemira zahtjevaju da bude izmjenjen. Napadajući Zakon, želio je da potkopa autoritet njegovog Autora. Ova borba trebalo je da pokaže da li su Božje uredbe nesavršene i podložne promjenama ili savršene i nepromjenljive.SPP 49.1

Kada je bio izbačen sa Neba, sotona je odlučio da Zemlja postane njegovo carstvo. Kada je iskušao i savladao Adama i Evu pomislio je da je stekao vlasništvo nad ovim svijetom, jer su ga njegovi stanovnici, tako je tvrdio, izabrali za svog vladara. Tvrdio je da grešnik nikako ne može dobiti oproštenje, da su zbog toga pripadnici grešnog ljudskog roda njegovi legalni podanici i da svijet pripada njemu. Međutim, Bog je dao svog dragog Sina - koji je bio jednak Njemu - da pretrpi kaznu za prestup, i na taj način stvorio mogućost da ljudi ponovo zadobiju Njegovu naklonost i pravo da se vrate u svoj edemski dom. Hristos se zauzeo da otkupi čovjeka i da izbavi svijet iz sotoninog zagrljaja. Velika borba je započela na Nebu i morala je da se odluči u istom svijetu, na istom tlu, koje je sotona proglasio svojim.SPP 49.2

Cijeli svemir se čudio što se Hristos ponizio da spase grešnog čovjeka. Što se Onaj koji je, nadzirući sve, prelazio sa zvijezde na zvijezdu, iz svijeta u svijet, svojim Proviđenjem zadovoljavajući potrebe svih vrsta živih stvorenja u prostranom djelu svoga stvaranja - što se On ponizio da ostavi svoju slavu i uzme ljudsku prirodu, predstavljalo je tajnu koju su bezgrešni stanovnici drugih svjetova željeli da shvate. Kada se Hristos pojavio u našem svijetu u obliku čovjeka, svi su bili najdublje zainteresovani da Ga prate dok je prolazio, korak po korak, okrvavljenim putem od štalice do Golgote. Nebo je bilježilo uvrede i poruge koje je primao, i znalo da se sve to događalo na sotonin podsticaj. Zapažali su i razvijanje uticaja suprotstavljenih sila; kako sotona stalno nameće tamu, žalost i patnje ljudskom rodu i kako mu se Hristos suprotstavlja. Posmatrali su kako bitka između dobra i zla postaje sve oštrija, i kada je Hristos na kraju svoje agonije na krstu uzviknuo: »Svrši se!” (Jovan 19,30) pobjedonosni uzvik odjeknuo je svim svjetovima i samim Nebom. Veliki sukob koji je tako dugo trajao u ovom svijetu, sada je bio odlučen i Hristos je pobijedio. Njegova smrt odgovorila je na pitanje da li Otac i Sin imaju dovoljno ljubavi prema čovjeku da pokažu samoodricanje i duh požrtvovanja. Sotona je pokazao svoj pravi karakter kao varalica i ubica. Vidjeli su da bi se isti duh, koji je vladao sinovima ljudskim koji su bili u njegovoj vlasti, pokazao i kada bi mu bilo dozvoljeno da upravlja nebeskim silama. Zato je vjerni svemir jednoglasno izrazio svoju odanost Božjoj vladavini.SPP 49.3

Da je Zakon mogao da se promijeni, čovjek bi mogao da se spasi i bez Hristove žrtve; ali, činjenica da je bilo neophodno da Hristos žrtvuje svoj život za grešni ljudski rod dokazuje da Božji zakon nije mogao osloboditi grešnika svojih zahtjeva. Pokazalo se da je plata za grijeh smrt. Kada je Hristos umro, uništenje sotone je postalo sigurno. Međutim, da je Zakon bio ukinut na krstu, kao što mnogi tvrde, onda bi dragi Božji Sin pretrpio agoniju i smrt na krstu samo zato da pruži sotoni upravo ono što je on tražio; tada bi knez tame pobijedio, njegove optužbe protiv božanske vladavine bile bi potvrđene. Ali, već sama činjenica da je Hristos podnio kaznu za čovjekove prestupe svim stvorenim bićima je predstavljala moćan dokaz da je Zakon nepromjenljiv; da je Bog pravedan, milostiv i spreman na samoodricanje; i da se beskrajna pravednost i milost sjedinjuju u primjeni Njegove vlasti.SPP 50.1