Necijenjen blagoslov

Zatim je moja pažnja bila skrenuta na godine 1843. i 1844. Tada je vladao duh posvećenja koji danas ne postoji. Šta se dogodilo ovom narodu koj’i se smatra Božjim izabranim narodom? Vidjela sam da se on prilagodio svijetu i da više nije voljan da strada za ljubav istine. Vidjela sam veliki nedostatak u pogledu potčinjavanja volji Božjoj. Moja pažnja bila je zatim skrenuta na izraelski narod nakon što je napustio Eg’ipat. Bog ga je u svojoj milosti izveo iz Egipta da bi oni mogli da mu služe bez smetnje i ograničenja. On je činio za njih čudesa i okušao ih je vodeći ih kroz tjeskobe. Bog ‘ih je mnogo puta na divan način oslobodio. Ali kad su došli u nevolju, oni su gunđali i vikali: „Kamo da smo pomrli u zemlji Misirskoj!« 2. Mojs. 16, 3. Čeznuli su za prazilukom i češnjakom koji su tamo jeli.SZC 20.2

Vidjela sam da se mnogi koji se smatraju vjernima čude kako su Izraelci mogli gunđati na svom putu kroz pustinju; čude se kako su mogli biti tako nezahvalni i zaboraviti čuda koja je Bog učinio za njih. Ali anđeo mi je kazao: „Vi ste učinili još gore.« Vidjela sam da je istina koju je Bog otkrio svojim slugama tako jasna i očita da joj se ništa ne može oduprijeti. Gdje god sluge Božje idu, oni postižu sigurnu pobjedu. Njihovi neprijatelji ne mogu se oduprijeti ovoj istini koja je kadra da ljude osvjedoči. Vidjelo tako jasno sjaji da sluge Božje mogu ići na svako mjesto i mogu biti sigurni da će istina, jasna 5. povezana, sama od sebe pobijediti. Ali ovaj veliki blagoslov se ne cijeni kako valja, nije čak primijećen. Ako se pojavi neka teškoća, neki počinju da gledaju natrag i tuže se na teška vremena. Neki koji kažu da služe Bogu ne znaju da Bog dopušta teškoće da bi nas oč’istio. Katkada oni sebi stvaraju umišljene teškoće, vrlo se lako obeshrabre, lako se uvrijede u svom osjetljivom dostojanstvu, tako da nanose štetu sebi, drugima i djelu. Sotona u njihovim očima povećava teškoće i nadahnjuje im misli koje, ako bi gajili, uništit će njihov utjecaj i njihovu korisnost.SZC 20.3

Neki su u iskušenju da napuste djelo Božje i da rade svojim rukama. Vidjela sam ako bi se Gospod povukao od nj’ih i ako bi oni bili prepušteni bolesti i smrti, tek tada bi oni znali šta je nevolja.SZC 21.1

Strašno je gunđati protiv Boga. Oni zaboravljaju da je put kojim idu put samoodricanja, put razapinjanja svoga „ja«; prema tome ne treba da očekuju da sve bude glatko kao kad bi se nalazili na širokom putu.SZC 21.2

Vidjela sam da se neke sluge Božje, čak propovjednici, vrlo lako obeshrabre, osjećaju se tako brzo povrijeđeni u svom častoljublju da misle da ih drugi preziru i da im čine krivo, iako to nije slučaj. Oni smatraju svoju sudbinu veoma teškom. Takvi nisu svijesni kroz kakvu duševnu nevolju bi prolazili ako bi se ruka Gospodnja povukla od njih. Tada bi ustanovili da je njihova sudbina deset puta teža nego što je bila prije kad su učestvovali u Božjem djelu, podnoseći nevolje i odricanja, ali je Božja naklonost bila na njima. Neki koji rade u Božjem djelu ne mogu činiti razliku između onoga što je lako i što je teško. Oni su podnosili tako malo odricanja i znaju tako malo o oskudici ‘ili teškom poslu ili teretu duše da, iako žive lako, iako je Božja naklonost na njima i skoro su potpuno pošteđeni od duševne borbe, oni nisu toga svijesni i misle da su njihove kušnje teške. Vidjela sam da će Bog biti primoran da se oslobodi takvih osoba ako one ne steknu duh samoodricanja i ako ne budu voljne da rade radosno, ne štedeći sebe. Bog ih ne će priznati svojim slugama, već će na mjesto njih podignuti marljive sluge, koji će raditi marljivo i oduševljeno, i koji će znati cijeniti dobre prilike. Sluge Gospodnje treba da osjećaju teret za duše i da plaču između trijema i oltara, govoreći: »Prosti, Gospode, narodu svojemu!« Joel 2, 17.SZC 21.3

Neke Božje sluge su se bez šteđenja predali Božjem djelu, dok njihovo zdravlje nije stradalo; oni su se gotovo sasvim istrošili umnim radom, stalnom brigom, trudom i odricanjima. Drugi nisu uzeli i nisu htjeli uzeti breme koje počiva na njima. Upravo takvi misle da prolaze kroz teškoće, jer nisu nikada imali prave teškoće. Oni nisu nikada bili kršteni krštenjem stradanja ‘i ne će to nikada biti dokle god pokazuju toliko slabosti i tako malo hrabrosti, i dok toliko vole svoju udobnost. Prema onome što mi je pokazano, u propovjedničkim redovima treba da dođe do rešetanja, da bi lijeni, tromi i oni koji se brinu samo za sebe bili otstranjeni, i da bi ostali čisti, vjerni i požrtvovni, koji ne traže svoju udobnost, već pravo upravljaju riječju i naukom, gotovi da stradaju za Krista i sve podnesu da bi spasili duše za koje je on umro. Neka ove sluge osjećaju prokletstvo na sebi ako ne propovijedaju evanđelje, i to će biti dovoljno; ali svi to ne osjećaju.SZC 22.1