Čovjek kao Božje oruđe

Sve dobro što imamo na zemlji dato je ovdje milostivom Božjom rukom kao izraz njegove ljubavi prema čovjeku. Siromašni su njegovi kao što je i djelo istine njegovo. On nam je povjerio sredstva da ih upotrebljavamo za određeno djelo spasavanja naših bližnjih. Svatko ima svoj određeni posao u velikom polju žetve a ipak nitko ne treba da misli da Bog zavisi od čovjeka. Bog bi mogao progovoriti riječ, i svaki siromah bi postao bogat. Za jedan trenutak on bi mogao izliječiti sve ljude od njihovih bolesti. Mogao bi da razriješi dužnosti sve propovjednike i da anđele učini poslanicima i pretstavnicima svoje istine. On bi mogao napisati istinu na nebeskom svodu ili je naštampati na lišću drveća ili na poljskom cvijeću, ili bi mogao da je objavi jakim glasom sa neba. Ali svemudri Bog nije izabrao nijedno od ovih sredstava. On je znao da čovjek treba nešto da radi da bi život bio njemu blagoslov. Zlato i srebro je Gospodnje, i on bi mogao učiniti da ono pada sa neba kad bi to bila njegova želja, ali umjesto toga on je učinio čovjeka svojim pristavom, povjerivši mu sredstva ne da ih nagomilava već da ih upotrebljava za dobrobit drugih. On je na ovaj način učinio čovjeka posrednikom kroz kojega širi svoj blagoslov na zemlji. Bog je uspostavio sistem dobročinstva da bi čovjek postao, kao i njegov Stvoritelj, milostiv i nesebičan, i da bi na kraju jednog dana imao udjela s njime u vječnoj i slavnoj nagradi.SZC 375.4

Bog radi kroz ljudska oruđa; i svi oni koji bude savješt ljudi, koji ih potstiču da čine dobra djela i da se uistinu interesuju za napredak Božjeg djela, ne čine to od sebe, već kroz Duha koji radi u njima. Zavjeti učinjeni u ovim prilikama su sveti, jer su plod djela Svetoga Duha. Kad su ti zavjeti ispunjeni, nebo prima dar, i darivaoci stavljaju svoje blago u nebesku banku. Oni postavljaju sebi dobar temelj za budućnost, i tako će naslijediti vječni život.SZC 376.1

Ali kad se prisutnost Svetog Duha ne osjeća tako živo, i kad se um počinje da bavi zemaljskim stvarima, tada ljudi padaju u iskušenje da posumnjaju u vrijednost obećanja koje su dragovoljno dali Bogu. Popustivši sotoninim došaptavanjima, oni sebe uvjeravaju da su obećanje donijeli pod pritiskom i u času uzbuđenja; da su potrebe za sredstvima u djelu bile preuveličane; da su bili navedeni da učine zavjet, ne poznavajući pravi razlog, i zato žele da budu oslobođeni od zavjeta. Smiju li propovjednici primiti njihov izgovor i kazati: »Vi niste dužni da ispunite svoje obećanje?« Kad bi to učinili, onda bi postali sudionici u grijehu onoga koji zadržava ono što je Bogu obećao...SZC 376.2

Crkva je odgovorna za obećanje svojih članova. Ako jedan brat zanemaruje da ispuni svoje zavjete, treba da se sa njime govori ljubazno, ali otvoreno. Ako mu prilike ne dopuštaju da ispuni svoj zavjet, a on je vjeran brat i želio bi ispuniti svoje obećanje, tada neka mu crkva pomogne. Tako mogu pobijediti teškoću i sami primiti blagoslov.SZC 376.3

Gospod bi želio da članovi njegove crkve smatraju svoje obaveze prema njemu isto tako obaveznima kao svoj dug prema nekom vjerovniku. Neka svatko ispita svoj prošli život da bi vidio nije li zanemario da ispuni neki svoj zavjet. U tom slučaju neka učini osobiti napor da plati »posljednji dinar«, jer ćemo se svi jednog dana naći pred sudom gdje će se moći održati samo čestitost i istina.SZC 377.1