Izgubljeni dinar

Izgubljeni dinar pretstavlja grešnika koji se udaljio od Boga. Brižljivost koju je žena pokazala da bi pronašla izgubljeni dinar ima za cilj da pouči Kristove sljedbenike o njihovoj dužnosti prema onima koji su se udaljili s pravoga puta. Žena je zapalila svjetiljku da bi rasvijetlila svaki kutić, zatim je pomela sobu i marljivo je pretražila dok nije našla izgu-bljeni dinar.SZC 209.1

Ovdje je jasno iznijeta dužnost kršćanina prema onima kojima je potrebna pomoć jer su se udaljili od Boga. Oni koji su se udaljili od Boga ne bi trebalo da budu ostavljeni u tami grijeha, već treba da uložimo sav napor da ih opet vratimo na put vidjela. Kao što je žena zapalila svjetiljku da bi bolje vidjela, tako i mi treba da se usrdno molimo da bismo primili nebesku svjetlost koja će obasjati one koji su obavijeni tamom i nevjerstvom. Treba da tražimo u Božjoj riječi jasne istine koje će ojačati kršćane i pružiti im dokaze, koji će im pomoći da pridobiju zalutale. Samo Božja riječ koja opominje, ukorava i savjetuje može da to postigne. Ravnodušnost i nemarnost navući će na nas Božji gnjev.SZC 209.2

Kad je žena našla izgubljeni dinar, pozvala je svoje prijateljice i susjede i rekla im je: »Radujte se sa mnom, jer nađoh dinar izgubljeni. Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim za jednog grešnika koji se kaje.« Luka 15, 9. 10. Ako se anđeli Božji raduju za jednog grešnika koji uviđa svoje grijehe, priznaje ih i vraća se u krilo crkve, koliko više trebalo bi da se raduju Kristovi sljedbenici koji sami pogrešuju i kojima je svaki dan potrebno oproštenje od Boga i njihove braće. Kolika treba da je njihova radost kad jedan brat ili sestra priznaju da ih je sotona zaveo i naveo na krivi put na kome su toliko stradali a sada se vraćaju u krilo Božje crkve!SZC 209.3

Umjesto da izbjegavamo one koji su se odvojili od Boga, mi treba da ih tražimo da bismo ih vratili na pravi put. Umjesto da ističemo njihove mane, treba da zapalimo svoju svjetiljku i da tražimo od Boga više milosti i veće poznanje Svetog pisma, da bismo mogli raspršiti tamu onih koji se nalaze u zabludi. Kad uspijemo da oni koji griješe uvide svoje zablude i da se potčine istini, onda treba da ih sa radošću primimo a ne sa duhom ukoravanja. Nije potrebno da im ukazujemo na svu težinu njihovog grijeha i na muku, bol i trud koji su zadali svojoj braći. Ako se nebeski anđeli raduju jednom grešniku koji se kaje, koliko više treba da se raduju njegova braća u takvoj prilici. Zar i njima nije bila potrebna ljubav i pomoć kad su i sami zalutali i nisu znali kako da sebi pomognu?SZC 210.1