Promjena vremena i zakona

Pošto je tako bio uklonjen otkrivač zablude, Sotona je djelovao u skladu sa svojom voljom. Proročanstvo je najavilo da će papinstvo „pomišljati da promijeni vremena i zakone”. (Danilo 7,25) I nije bilo velikog oklijevanja da se ovo djelo započne. Da bi obraćenicima iz neznaboštva dala neku zamjenu za obožavanje idola, i da bi na taj način poduprla njihovo formalno prihvatanje hrišćanstva, Crkva je postepeno uvela obožavanje kipova i relikvija u hrišćanski način bogosluženja. Odluke opštih sabora Crkve konačno su potvrdile ovaj sistem papinskog idolopoklonstva. Da bi se zaokružilo ovo bogohulno djelo, Rim se usudio da izbaci iz Božjeg zakona drugu zapovijest Dekaloga, koja zabranjuje služenje kipovima i da podijeli desetu zapovijest da bi se začuvao dobro poznati broj.IO 245.4

Duh dodvoravanja neznaboštvu otvorio je put još većem nepoštovanju nebeskog autoriteta. Sotona je izvršio neovlašćene promjene i u četvrtoj zapovijesti, odlučio je, naime, da ukloni prastaru subotu, dan koji je sam Bog blagoslovio i posvetio i da umjesto nje uzdigne praznik koji su neznabošci svetkovali kao (328) „časni dan Sunca”. Ova promjena isprva nije pokušavana otvoreno. U toku prvog stoljeća, istinsku subotu su svetkovali svi hrišćani. Oni su revnovali za Božji zakon i, vjerujući da je Njegov zakon nepromjenljiv, ljubomorno su čuvali svetost njegovih opisa. Međutim, s velikim lukavstvom, Sotona je djelovao preko svojih oruđa da postigne svoj cilj. Da bi se pažnja ljudi privukla na nedjelju, ona je pretvorena u praznik u čast Hristovog uskrsnuća. Toga dana su se održavale vjerske službe; međutim, smatrana je za dan rekreacije, dok je subota i dalje bila svečano poštovana.IO 246.1

Imperator Konstantin, dok je još bio neznabožac, izdao je naredbu da se nedjelja generalno svetkuje kao javni praznik po cijeloj Rimskoj imperiji. Poslije svog obraćenja, ostao je čvrsti zagovornik nedjelje, pa je njegov neznabožački proglas bio ponovo objavljen u interesu njegove nove religije. Međutim, počast ukazana tom danu nije još do tada bila dovoljna da spriječi hrišćane da ne svetkuju istinski dan odmora, subotu, kao dan posvećen Gospodu. Morao se preduzeti novi korak; lažni dan odmora se morao uzdignuti da postane ravnopravan s pravim. Nekoliko godina poslije objavljivanja Konstantinovog dekreta, rimski biskup je nedjelji dodijelio titulu Gospodnjeg dana. I tako su ljudi postepeno bili navođeni da na nedjelju gledaju kao na dan koji ima izvjesnu mjeru svetosti. Međutim, ljudi su i dalje svetkovali subotu.IO 246.2

Veliki varalica još nije završio svoje prijevarno djelo. On je bio odlučan da okupi hrišćanski svijet pod svojom zastavom i da svoju moć pokazuje preko svoga zamjenika, ohologa pontifeksa koji je tvrdio da deluje kao Hrist zamjenik. Preko poluobraćenih neznabožaca, častoljubivih prelata, posvetovljenih ljudi u Crkvi, on je ostvario svoju namjeru. Održavani su veliki sabori, s vremena na vrijeme, na kojima su zasijedali velikodostojnici Crkve (329) iz cijeloga svijeta. Na skoro svakom saboru je subota, dan koji je Bog uspostavio i posvetio, bila obarana malo niže. I tako je neznabožački praznik konačno bio slavljen kao božanska ustanova, dok je biblijski dan odmora, subota, proglašen za ostatak judaizma, i njeno svetkovanje bilo prokleto i zabranjeno.IO 246.3

Veliki otpadnik je uspio da uzdigne sebe „iznad svega što se zove Bog i što se obožava” (2. Solunjanima 2,4). On se usudio da promijeni jedini propis božanskog zakona koji je nepogrješivo ukazivao čovjeku na pravog i živog Boga. U četvrtoj zapovijesti Bog se otkriva kao Stvoritelj neba i zemlje, i na taj način se razlikuje od svih ostalih lažnih bogova. Upravo je kao spomenik djelu stvaranja sedmi dan bio posvećen i namijenjen čovjeku kao dan odmora. Trebalo je da njegovo svetkovanje neprekidno podsjeća čovjeka na živoga Boga kao na izvor njegovog postojanja i kao na objekt njegovog poštovanja i obožavanja. Sotona se trudi da čovjeka odvrati od njegove odanosti Bogu i od poštovanja Njegovog zakona; i upravo zato usmjerava svoje napore posebno protiv te zapovijesti koja ukazuje na Boga kao na Stvoritelja.IO 247.1

Protestanti sada tvrde da je Hristovo uskrsnuće u nedjelju učinilo od nje hrišćanski dan odmora. Međutim, tome tvrđenju nedostaju biblijski dokazi. Takvu počast tome danu nisu ukazivali ni Hrist ni Njegovi apostoli. Svetkovanje nedjelje kao hrišćanske ustanove ima svoje porijeklo u onoj „misteriji bezakonja1 koja je počela da djeluje još u Pavlove dane. Gde je i kada Gospod prihvatio to dijete papinstva? Kakvi se valjani razlozi mogu dati u korist promjene o kojoj Biblija ne kaže ni riječi?IO 247.2

U šestom stojleću papinstvo se veoma učvrstilo. Njegovo sjedište moći bilo je postavljeno u imperijalnom (330) gradu, a biskup Rima je proglašen za poglavara cjelokupne Crkve. Paganstvo je ustupilo svoje mjesto papinstvu. Zmija je dala Zvijeri „svoju moć i svoj prijesto i vlast veliku” (Otkrivenje 13,2). I sada je započelo 1260 godina papinskog tlačenja koje je nagoviješteno u proročanstvima Danila i Jovana (Danilo 7,25; Otkrivenje 13,5-7). Hrišćani su bili primorani da biraju, ili da se odrekmu svoga poštenja i da prihvate papinske ceremonije i bogosluženje, ili da provedu svoj život u tamničkim ćelijama, ili da umru na točku za mučenje, ili na lomači, ili od sjekire krvnika. Tako su se ispunile Isusove riječi: „I izdaće vas roditelji, i braća, i rođaci, i prijatelji; i neke od vas će predati na smrt. I svi će vas omrznuti mene radi.” (Luka 21,16.17) Progonstvo se razbuktalo nad vjernima s većom žestinom nego ikada prije toga, i svijet je postao ogromno bojno polje. Stotinama godina Crkva Hristova je nalazila utočište u usamljenosti i skrivenosti. Kaže prorok: „I žena pobježe u pustinju gdje imaše mjesto pripravljeno od Boga da se onde hrani hiljadu i dvije stotine i šezdeset dana.” (Otkrivenje 12,6)IO 247.3