Osmo poglavlje—Potop

Sitovi potomci su se zvali sinovi Božji; sinovi Kajinovi sinovi čovječji. Kada bi se sinovi Božji miješali sa sinovima čovječjim postajali su pokvareni i, zbog mješovitih brakova s njima, pod uticajem svojih žena, gubili svoj posebni, posvećeni karakter i sjedinjavali se s Kajinovim potomcima u njihovom idolopoklonstvu. Mnogi su odbacivali strah Gospodnji i gazili Njegove zapovijesti. Međutim, ipak je bilo nekoliko onih koji su činili pravdu, koji su se plašili i poštovali svoga Stvoritelja. Noje i njegova porodica spadali su među te malobrojne pravednike.IO 43.1

Pokvarenost ljudi je postala tako velika, povećala se u tako užasnoj mjeri da se Bog raskajao što je stvorio čovjeka na Zemlji, jer je vidio da je zloća ljudska postala velika i da je svaka pomisao njihovog srca uvijek samo zla.IO 43.2

Više od stotinu godina prije Potopa Gospod je poslao anđela vjernom Noju da mu objavi da Bog više neće imati milosti prema pokvarenom rodu. Međutim, neće ih ostaviti u neznanju što se tiče svoga plana. On će poučiti Noja i učiniti od njega vjernog propovjednika koji će opomenuti svijet da dolazi propast, tako da stanovnici Zemlje ostanu bez izgovora. Trebalo je da Noje (62) propovjeda narodu, ali i da pripremi barku, onako kako mu Bog bude rekao, da bi spasao sebe i svoju porodicu. I nije trebalo da samo propovjeda, već da svojim primjerom građenja barke svakoga osvjedoči da zaista vjeruje u ono što govori.IO 43.3

Noje i njegova porodica nisu bili usamljeni u poštovanju i slušanju Boga. Međutim, Noje je bio najpobožniji i najsvetiji od svih koji su živjeli na Zemlji, i upravo njega je Bog izabrao da izvrši Njegovu volju, da sagradi barku i da opominje svijet da mu se približava kraj. Matusalem, Nojev djed, poživio je sve do godine Potopa; a bilo je i drugih koji su vjerovali Nojevom propovjedanju i pomagali mu u građenju barke, koji su umrli prije nego što su vode Potopa zatrle Zemlju. Noje, svojim propovjedanjem i primjerom u građenju barke, osudio je svijet.IO 43.4

Bog je svima koji su to htjeli pružio priliku da se pokaju i vrate k Njemu. Međutim, ljudi nisu vjerovali u propovjedanje Nojevo. Rugali su se njegovim opomenama i ismijavali građenje tog ogromnog broda na suhoj zemlji. Nojevi napori da promijeni svoje sugrađane nisu imali uspjeha. Međutim, u toku više od stotinu godina on je istrajao u svojim naporima da ljude navede na pokajanje i da ih vrati Bogu. Svaki udarac čekića u barku predstavljao je propovijed narodu. Noje je usmjeravao posao, propovjedao i radio, dok su ljudi gledali na njega s čuđenjem i smatrali ga fanatikom.IO 44.1