Pedeset i drugo poglavlje—Ponoćna Vika

„I kada ženik zakasni, zadrijemaše sve i pozaspaše. Ali u pola noći ču se vika: gle, evo ženika da dolazi, izađite mu u susret! I tada ustadoše sve djevojke one i urediše žiške svoje.” (Matej 25,5-7)IO 276.1

U ljeto 1844. godine čekaoci Hristovog dolaska su otkrili pogrešku u svom ranijem izračunavanju proročkog razdoblja i prihvatili pravilno gledište. Dvije hiljade i tri stotine dana i noći iz Danila 8,14. za koje su svi vjerovali da se potežu do Hristovog drugog dolaska i mislili da se završavaju u proljeće 1844. godine, po novom tumačenju su se protezale do jeseni iste godine, pa su se i misli čekalaca usredsredile na to vreme kao vrijeme Gospodnjeg dolaska. Objavljivanje poruke o tom vremenu predstavljalo je sljedeći korak u ispunjavanju parabole o svadbi, čija se primjena na iskustvo čekalaca već jasno vidjela.IO 276.2

Kao što je u paraboli vika odjeknula u pola noći, najavljujući dolazak ženika, tako je i u stvarnosti, na pola puta između proljeća 1844. godine, kada se isprva smatralo da će se završiti 2300 dana i noći, i jeseni 1844. godine, kada se nešto kasnije ustanovilo da treba stvarno da se završe, odjeknula takva vila upravo po riječima Pisma: „Gle, evo ženika da dolazi, izađite mu u susret!” (369)IO 276.3

Kao talas plime, pokret je preplavio cijelu zemlju. Od grada do grada, od sela do sela, sve do najzabačenijih krajeva je prodirao, sve dok se Božji narod nije potpuno probudio. Pred tim objavljivanjem fanatizam se gubio kao što se slana topi pred zracima Sunca na izlasku. Vjernici su još jednom ustanovili šta očekuju i nada i hrabrost su ispunile i oživjele njihova srca.IO 276.4

Djelo se oslobodilo krajnosti koje se uvijek pokazuju kada se ljudsko uzbuđenje ne pokorava usmjeravajućem uticaju Riječi i Božjega Duha. Bilo je po karakteru slično onim trenucima poniznosti i vraćanja Gospodu kroz koje je prolazio nekadašnji Izrael poslije poruka ukora i opomene preko Njegovih slugu. Imalo je karakteristike koje obilježavaju Božje djelo u sva vremena. Bilo je malo zanosnog radovanja, ali umjesto toga dubokog ispitivanja srca, priznavanja grijeha, okretanja od svijeta. Pripremanje za susret sa Gospodom bilo je na srcu svim dušama koje su se borile s Bogom. Bilo je istrajnih molitava i neograničenog posvećenja Bogu.IO 276.5

Ponoćna vika se nije objavljivala dokazima, iako su dokazni tekstovi Pisma bili jasni i sigurni. Nju je pratila neka osvjedočavajuća sila koja je pokretala duše. Nije bilo sumnji, ni ispitivanja. Prilikom Hristovog pobjedonosnog ulaska u Jerusalim, narod koji se okupljao iz svih krajeva zemlje na praznik, žurio je prema Maslinskoj gori i dok se pridruživao mnoštvu koje je pratilo Isusa, bivao je ponesen nadahnućem trenutka i pomagao da se razlegne uzvik: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!” (Matej 21,9) Na sličan način su i nevjernici koji su masovno dolazili na sastanke čekalaca Hristovog dolaska - neki iz radoznalosti, neki samo da se narugaju - osjećali osvjedočavajući silu koja je pratila poruku: „Gle, evo ženika da dolazi!” (370)IO 277.1

Upravo u to vrijeme vjera je počela davati odgovore na molitvu - vjera koja je cijenila obećanu nagradu. Kao pljusak kiše na žednu zemlju, Duh blagodati se spuštao na iskrene tražioce. Oni koji su očekivali da se uskoro sretnu licem u lice sa svojim Otkupiteljem osjećali su svečanu i neizrecivu radost. Sila Svetoga Duha, koja pokorava i omekšava dušu, topila je srca dok se talas za talasom Božje slave spuštao na vjerne i odane Hristove sljedbenike.IO 277.2

Pažljivo i svečano, oni koji su prihvatili poruku, približavali su se trenutku kada su očekivali da se sretnu sa svojim Gospodom. Svakoga jutra smatrali su svojom prvom dužnošću da se uvjere da su prihvaćeni pred Gospodom. Njihova srca su bila usko povezana, često su se molili jedni s drugima i jedni za druge. Mnogo puta su se sastajali na usamljenim mjestima da razgovaraju s Bogom, i glas posredničkih molitava uzdizao se prema Nebu sa polja i šumaraka. Obećanje Svetoga Duha bilo im je dragocijenije od svakodnevne hrane, i kada bi se dogodilo da neki oblak pomrači njihove misli nisu počivali sve dok ga ne bi protjerali. I dok su osjećali svjedočenje blagodeti koja oprašta, čeznuli su da ugledaju Onoga kojega je voljela njihova duša.IO 277.3