Žrtveni prinos

Kada je Adam, po Božjim posebnim uputstvima, prinio žrtvu za grijeh, bila je to za njega vrlo bolna ceremonija. Njegove ruke su se morale podići da oduzmu život, koji je samo Bog mogao dati, i da prinesu žrtvu za grijeh. Tada je prvi put imao priliku da se sretne sa smrću. Dok je gledao okrvavljenu žrtvu, koja se trzala u agoniji smrti, trebalo je da u vjeri gleda unaprijed na Božjeg Sina, kojega je žrtva simbolički predstavljala, i koji će umrijeti kao čovjekova žrtva.IO 33.3

Ova ceremonijalna žrtva, koju je Bog odredio, trebalo je da Adamu bude stalni podsjetnik na njegovu krivicu, ali i na pokajničko priznanje njegovog grijeha. To djelo uzimanja života pružilo je Adamu dublju i savršeniju svijest o njegovom prijestupu, koji ništa drugo osim smrti Božjeg dragog Sina neće moći okajati. Divio se beskrajnoj dobroti i neuporedivoj ljubavi koja će ponuditi takav otkup da izbavi krivoga. I dok je Adam ubijao nevinu žrtvu, izgledalo mu je da prolijeva krv Božjega Sina svojom vlastitom rukom. Bio je svjestan da ne bi bilo ni smrti životinje ni smrti čovjeka da je ostao odan Bogu, da je ostao vjeran Njegovom svetom zakonu. A ipak, u žrtvenom prinosu, koji je ukazivao na veliku i savršenu žrtvu Božjeg dragog Sina, javljala se iskra nade koja je rasvijetljavala mračnu i strašnu budućnost, i oslobađala je njene krajnje beznadežnosti i propasti.IO 34.1

U početku je poglavar svake porodice bio smatran vladarom i sveštenikom svog domaćinstva. Kasnije, kada se ljudski rod umnožio na Zemlji, ljudi koje je Bog postavljao, obavljali su svečano žrtveno bogosluženje umjesto naroda. Životinjska krv je (50) u mislima ljudi bila povezivana s krvlju Božjega Sina. Smrt žrtve trebalo je da posvjedoči svima da je plata za grijeh smrt. Djelom prinošenja žrtve grešnik je priznavao svoju krivicu i pokazivao svoju vjeru, gledajući unaprijed na veliku i savršenu žrtvu Božjega Sina, koju su simbolički predstavljale životinjske žrtve. Bez pomiriteljske službe Božjega Sina ne bi bilo prenošenja blagoslova ili spasenja od Boga na čovjeka. Bog je revnovao za čast svoga zakona. Kršenje toga zakona je dovelo do strašnog razdvajanja Boga i čovjeka. Adamu u stanju bezazlenosti bio je dozvoljen razgovor, neposredam, slobodan i srećan, s njegovim Stvoriteljem. Poslije njegovog prijestupa, Bog će održavati vezu s čovjekom preko Hrista i svojih anđela.IO 34.2