Trideseto poglavlje—Hristovo Uskrsenje

Učenici su se odmarali u subotu, žalosni zbog smrti svoga Gospoda, dok je Isus, Car slave, ležao u grobu. Kada se noć počela spuštati, vojnici, postavljeni kraj groba, čuvali su Spasiteljevo mjesto počinka, dok su i anđeli, nevidljivi ljudskim očima, lebdjeli iznad tog svetog mjesta. Noć je polako prolazila i dok je još vladao mrak, anđeli na straži su shvatili da je već skoro došlo vrijeme da oslobode Božjeg dragog Sina, svog voljenog Zapovjednika. I dok su čekali, ispunjeni najdubljim osjećanjima, trenutak Njegove pobjede, jedan moćni anđeo je velikom brzinom doletio s Neba. Njegovo lice je bilo slično munji, dok mu je odjeća bila bijela kao snijeg. Svojom svjetlošću rastjerao je tamu sa svoga puta i učinio da zli anđeli, koji su pobjedonosno zahtijevali Isusovo tijelo, pobjegnu ispunjeni užasom od njegovog sjaja i slave. Jedan pripadnik anđeoske čete koji je prisustvovao prizoru Hristovog poniženja i bio na straži nad mjestom Njegovog počivanja, pridružio se anđelu s Neba i zajedno su se spustili na grob. Zemlja je zadrhtala i potresla se od njihovog približavanja, izgledalo je kao da od velikog zemljotresa podrhtava cijela okolina.IO 171.1

Užas je zahvatio i rimsku stražu. Gdje je sada bila njihova moć da sačuvaju Isusovo tijelo? Nisu ni mislili na svoju dužnost ili na mogućnost da učenici ukradu svoga Učitelja. I dok je svjetlost anđela blistala oko njih, sjajnija od svjetlosti Sunca, rimska straža je popadala kao mrtva (230) na zemlju. Jedan od anđela je položio ruku na veliki kamen, otkotrljao ga sa ulaza u grob i sjeo na njega. Drugi je ušao u grob i skinuo platno sa Isusove glave.IO 171.2