Dvadeset i prvo poglavlje—Motsitev Griteh

I ponovo se zbor Izraelov našao u pustinji, na istom mjestu na kojemu ih je Bog okušao neposredno poslije izlaska iz Egipta. Gospod im je dao vodu iz stijene, vodu koja je nastavila da teče sve do njihovog povratka, kada je Gospod učinio da životvorni tok prestane da bi ponovo okušao svoj narod, da vidi hoće li položiti ispit ili će ponovo gunđati protiv Njega.IO 119.1

Kada su Jevreji postali žedni i nisu mogli da nađu vode, postali su nestrpljivi i nisu ni pokušali da se sjete sile Božje koja im je, prije skoro četrdeset godina, darovala vodu iz stijene. Umjesto da se oslone na Boga, prigovarali su Mojsiju i Aronu i kazali: „Da je bar učinio Bog da pomremo kada su naša braća umrla pred Gospodom!” Ustvari, poželjeli su da budu ubrojeni među one koji su pomrli od pomora u vrijeme pobune Koreja, Datana i Abirama.IO 119.2

Ljutito su se raspitivali: „Zašto ste doveli zbor Gospodnji u ovu pustinju, u kojoj ćemo izginuti i mi i stoka naša? Zato li ste nas izveli iz Egipta da biste nas doveli na ovo zlo mjesto? Nema ovdje ni pšenice, ni (164) smokava, ni loze vinove, ni šipaka, a nema ni vode za piće!”IO 119.3

„I Mojsije i Aron otidoše od zbora na vrata šatora od sastanka i padoše na lice svoje; i pokaza im se slava Gospodnja. I reče Gospod Mojsiju, govoreći: uzmi štap svoj, i sazovi sav zbor, ti i brat tvoj Aron, i progovorite stijeni pred njihovim očima, i daće stijena vodu svoju, i ti ćeš im izvesti vodu iz stijene; i tako ćeš dati zboru i stoci njihovoj da piju. I Mojsije uze štap pred Gospodom, kao što mu bješe zapovjedio.”IO 119.4